Nevjerica, kažu da idem kući

Negdje oko 14 dana poslije mog dolaska u sapunaru, čistio sam prašinu u munjari kad me pozva Žiga: „Mišo, dođi ovamo”. Kod njega je bio logorski redar Dušan Keco koga sam poznavao kao redara. Protrnuo sam od straha i zaključio: „Vjerojatno su pronašli po nekakvom spisku da sam ostao živ i sada su me našli”?! Keco reče da ja idem kući i da me mora odvesti u brijačnicu gdje me čeka jedan ustaša. Slutnja u moj kraj se produbila – čeka me ustaša! Bio sam sav izbezumljen. Ne sjećam se ni kako sam se rastao sa Žigom i Gezom. (Tu je potpuna amnezija.) Nisam uzeo ni svoj šešir, koji je visio na čavlu, lijevo od vrata. Odoh u mojoj kapi bez šilta i sa torbicom. Ide Keco ispred mene, gazimo po blatnjavom nasipu. Susretosmo Milana Bosanca, bricu. Upitao me: „Kuda kume”? Odgovorio sam: „Izgleda, preko Save”. „Šta možeš”, reče on, pa krenu dalje. Vrijeme je bilo maglovito, vlažno i hladno. Uđosmo Keco i ja u brijačnicu. Prostorija povelika, ima tu tri stolice za brijanje, toplo je. Rekao sam: „Dobar dan”, a jedan gospodin sa slovom „U” na reveru upita me: „Jesi li ti Bastašić Milan”? Rekao sam da jesam. Taj ustaša me pozva da idem sa njim, pa izađosmo iz brijačnice. Na prozoru jedne nastambe-zgrade, vidim Uču. Kaže mi: „Ideš kući, evo ti ovaj ćilim da ne ozebeš”. Uzeo sam ćilim i sa mojim vodičem došao u nekakvu kancelariju. Provjeravaju mi podatke, pitaju gdje mi je otac? Rekao sam da su brata i oca otjerale ustaše. Tek kad sam to rekao, shvatio sam šta sam time učinio i prepao sam se. Da bih se ispravio, na pitanje da li znam da čitam, odgovorio sam: „Kako da ne znam. Bio sam ja u ustaškoj uzdanici (ustaški pioniri)”. Dali su mi dva papira. Jedan je bio sa naslovom „Otvorena zapovjed”, a za drugi ne znam šta je predstavljao. Datum na papiru je bio 30. novembar 1942. godine, ponedjeljak. Potvrdu je potpisao lično Vjekoslav Maks Luburić, zapovjednik logora.^[8] Shvatio sam da mogu da se vozim vozom. U papiru se mole ustaške i nadzorne vlasti da me ne diraju i da mi vrate svu moju imovinu. Upozorili su me da će me vratiti u logor ako budem bilo kome pričao šta sam ovdje vidio i o tome šta se tu radi. Onaj ustaša u civilu negdje nestade, a jednom drugom ustaši narediše: „Vodi ga u magazin da ga obuku i dovedi ga ovamo da ga vidimo”.

Idem ja za njim i uskoro uđosmo u veliku prostoriju u kojoj je naslagano puno odjeće. Zimski kaputi vise na aufingerima. Pod je betonski. „Skidaj se”, reče ustaša koji me doveo. Prisjetim se ja priča starijih ljudi o toj robi koju su nosili u magazin poslije klanja i ubijanja. Ponovo me uhvatio smrtni strah da će i sa mnom ovako golim biti ista stvar i da se oni sa mnom samo igraju. Osim toga, strašno je hladno. Papire sam ostavio na nekakvu klupu i svlačim se. Čovjek koji mi bira odjeću dade mi neku lijepu šarenu košulju sa uzdužnim tankim šarama. Pita: „Je li dobra”? „Jest”, odgovaram. Sad mi daje šarene hlače pumperice, nekako sivobijele sa uzdužnim i poprečnim tamnim prugama koje prave kvadratiće. Pumperice nisam nikada nosio, viđao sam ih na gospodskoj djeci. Sa njima sam bio nekako mnogo zadovoljan. Brzo sam ih obukao tako da nisam niti gaće dobio – zaboravio onaj čovjek, a ja ga nisam podsjetio. Kažem mu da su mi cipele dobre, a on mi dobaci vunene čarape. Dade mi ljetni kaput, pita da li je dobar, pa mi dade šarenu prtenu kapu sa šiltom. Ona mi pade na uši i na oči. Pita: „Je li dobra”? Odgovaram potvrdno iako „ćepicu” nisam nikada nosio, niti ja niti bilo tko moj. (Srbi su nosili šešire ili šubare). Sad mi se nekako pojavilo uvjerenje da zaista idem kući, jer – zašto bi me oblačili?! Dok je magacioner nešto premetao oko kaputa, ja sam se obukao. Dade on meni zimski kaput, kratki, kakav sam i ja nekad nosio. Obučem, on opet pita: „Je li dobar”? Ja tad kažem, moram priznati, za mene nešto neobjašnjivo. Vidim ja tamo na aufingeru jedan dugački kaput koji bi otprilike meni odgovarao, pa tome čovjeku kažem: „A da li bih ja mogao dobiti onaj tamo dugački kaput”? On vrati onaj kratki, dodade mi onaj drugi pa opet pita: „Je li dobar”? Odgovaram potvrdno. Dakle, smrtni strah, koji sam imao prije par minuta, gol u magazinu robe zaklanih i ubijenih-golih, zamjenjuje nekakva vrijednosna želja. (Po pričanju starijih logoraša, a kasnije i u pisanim materijalima preživjelih logoraša, klanje i ubijanje logoraša je vršeno pošto su oni svučeni. To potvrđuje i ono odvođenje logoraša u toku noći iz nastambe gdje sam spavao posljednjih petnaestak dana: „Ustaj, ne oblači se, silazi niz stepenice”). Prvo sam pomislio da su me svukli kako bi me zaklali, a kad se pojavio tračak nade da je moj odlazak kući istina, prvobitna pomisao se mijenja i javlja se nešto, valjda iskonsko i nagonsko, nekakva neobjašnjiva pohlepa – ja tražim bolji, vredniji, ljepši kaput od onog koji mi je bio ponuđen! To je za mene do danas ostalo neobjašnjivo.

Zamolim toga čovjeka, magacionera, da mi u torbi ostanu još i moje štofane hlače, kantica i peškir, te da ponesem i ćilim. Ne sjećam se kojim riječima ili grimasama, ali on mi je to odobrio. Odmah potom oglasi se ustaša koji me doveo: „Ajde, idemo”. Uđosmo ponovo u prostoriju gdje sam već bio i dobio papire. Tu su prisutni ponešto rekli, a jedan zatraži one papire da ih još jednom pogleda. Ja nešto reče pa jauknem. Prekorim sebe i brže trčeći odem natrag po papire. Magacioner ih je držao u ruci, no ja mu ih gotovo istrgnem iz ruku, govoreći da sam ih zaboravio. Donesem ih u kancelariju, a tamo me upozoriše i prekoriše da ih više nigdje ne smijem ostaviti. Rekoše da sačekam ručak pa da će me taj isti ustaša otpratiti do željezničke stanice. Izašli smo van iz kancelarije. Stalno hodam tu u blizini, razmišljam kako se oni neće predomisliti ako me stalno imaju na oku. Najradije bih se odrekao „ručka”, samo da se što prije odavdje maknem. Ali kako to izvesti? Naiđoše neki koji nose izrezan ’leb za ručak. Zamolim ustašu da mi dade komadić koji me sleduje, a da ne čekam ručak. On mi odobri. Stavim ’leb u torbu i krenemo prema izlasku iz logora. Tu traže papire. Ustaša razgovara sa ustašom-stražarom. Kad je vidio papire, stražar mi reče: „’Oćeš ponijeti pušku ćaći da ide u partizane”? „Nemam ja tate. Otjerali su ga nekakvi ljudi”, oprezno odgovaram. Ugledam tu čovjeka u žutom kaputu – jedan od Vekića iz gornjeg kraja. Zapravo sam ga i prepoznao po tome kaputu u kome je pored moje kuće često išao u varoš. Javim mu se i kažem da idem kući, ostalog se ne sjećam. Stražar mi dade papire, pa me upozori da ih dobro čuvam. Ustaša ide naprijed, ja za njim. Ispred nas vidimo jednog željezničara kako žuri na stanicu istom stazom. Ustaša mi reče da požurim za onim željezničarom jer i on ide na stanicu. Požurim ja, ali ne mogu da trčim. Okrećem se prema ustaši, a on stoji sa puškom i gleda u mome pravcu. Razmišljam: „Valjda me neće ubiti”. Ide i neki voz, dimi se iz lokomotive. Ode onaj željezničar, ne vidim ga više. Pokušavam trčati, nemam zraka, pomalo se žurim. Konačno, stižem na stanicu.

Izašao sam iz toga pakla svojim posljednjim snagama. Pokazaće se da su već počeli prvi znaci tifusa. Dakako da onda nisam znao koliko je te jeseni ljudi, dječaka i starijeg svijeta, Srba sa Bilogore, pored onih koje sam poznavao i tamo upoznao, pogubljeno. Prema podacima Muzeja genocida u Beogradu, sa tog područja je od 1941. do 1945. godine u Jasenovcu zaklano, tvrdim predmetima udarcem u glavu usmrćeno ili ubijeno 1.071 zatočenik (imenom i prezimenom).