Moji roditelji

Moj otac Lavoslav Steiner rođen je u Osijeku 21. kolovoza 1889. godine. Osijek je tada bio provincijski grad pod upravom Austrougarske monarhije, sve do 1919. godine kada je po svršetku Prvoga svjetskog rata postao dio SHS - Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca, kasnije nazvanom Jugoslavija. Očeva je obitelj ranije živjela u Budimpešti, ali potječu iz Alsace - Lorrainea, što je vidljivo iz dokumenata koje sam kasnije pronašla. Moj mi otac nikada nije rekao kada su doselili u Osijek i zašto, a možda čak to nije ni znao. 

Moj djed nije više bio živ kad sam se rodila, ali znam da je bio zemljoposjednik i da je živio blizu Osijeka. Dok su živjeli u Budimpešti, moja je baka bila učiteljica, ali ja je pamtim samo kao vrlo staru. Rođena je 1848. godine. Uvijek je bila slabašna i mršava, uvijek u vrlo dugačkoj crnoj suknji, tanke bijele kose, lijepih plavih očiju no vrlo slaba sluha. Uvijek smo morali vikati da bi nas čula, a ponekad ni to nije pomagalo. U mladim danima vjerojatno je bila vrlo energična. Kao učiteljica upoznala se, kako su mi pričali, s jednim mladim čovjekom imenom Max Nordau. Htjeli su se oženiti, no bakina obitelj nije mogla prihvatiti čovjeka koji se bavio novinarstvom, i još k tome dolazio iz skromne sredine. Vjerojatno bi sve to drugačije završilo da su znali kako će taj mladić jednoga dana postati slavan pisac i jedan od osnivača cionizma zajedno s Teodorom Herzlom.

Moja je baka znala mnoge pjesme, mnoge stihove napamet i puno priča, kao na primjer priču o djevojci koja se svidjela kralju i koji joj je poslao tri zlatnika, ali mu ih je ona ponosno vratila s odgovorom:

"Drei Taler sind sehr wenig,

Drei Taler giebt kein König,

Drei Taler bringt kein Glück,

Drum send ich sie zurück!"

(Premalo su tri zlatnika/ Za kralja se to ne šika/ Neće donijet mi sreću/ Zato ih primit neću!)

 

U ranom djetinjstvu, prije nego što sam znala čitati, naučila sam od bake početne stihove iz Gretchen epizode u Goetheovom Faustu.

"- Mein schőnes Fräulein darf ich wagen

Meinen Arm und Geleit ihr anzutragen?

- Bin weder Fräulein weder schön,

Kann ugeleitet nach Hause gehen."

(Lijepa djevo mogu l’da vam služim/ Mojom pratnjom ruku da vam pružim?/ Na toj pažnji reći ću vam hvala/ ali kući mogu ići sama.)

Ljubav prema poeziji i literaturi zacijelo sam naslijedila od bake. Mojoj je baki bilo 40 godina kad je rodila mog oca. On je bio treći i najmlađi od njezinih sinova. Jedan je umro u osamnaestoj godini, a drugi, Leopold - Lajoš, obolio je od tifusa još u ranom djetinjstvu i ta ga je bolest onesposobila za cijeli život; nikada se nije osamostalio niti zarađivao, već je živio kod majke.

Moj otac Lavoslav, Pali i Palika kako su ga zvali majka i prijatelji, bio je mezimac, odličan učenik i izvanredan matematičar. On nam je pričao da je za vrijeme završnih ispita iz matematike nadzornik šapnuo profesoru: "Gledajte, Steiner žonglira", misleći pritom vjerojatno da se poput čarobnjaka igra i nabacuje brojevima, jer je moj otac sve računao napamet. Maturirao je na osječkoj Trgovačkoj akademiji. Tu sposobnost računanja napamet zadržao je i kasnije. Sjećam se da bi u restoranu ili hotelu uvijek točno izračunao iznos prije nego što bi konobar uopće počeo pisati račun. I, nikada se nije zabunio!

Otac je govorio nekoliko jezika. Vrlo je volio glazbu i u mladosti svirao bubanj u osječkom orkestru. Imao je dobar sluh i osjećaj za ritam, što je preduvjet za dobra bubnjara. Želio je studirati pravo, ali se moja baka protivila tome. Smatrala je da mladi čovjek prvenstveno treba zarađivati novac. I tako je moj otac počeo raditi kao činovnik u jednoj osječkoj banci, a kasnije je prešao u "Wiener Bankverein" u Zagrebu. 

Ubrzo su došle do izražaja njegove trgovačke sposobnosti. Savjetovao je baki da ne proda jednu kuću u Osijeku. No ona je, kako su mi pričali, bila vrlo tvrdoglava; ipak je prodala kuću i pritom izgubila veliki imetak. Kao što sam već spomenula, baka je živjela sa stricem Lajošem koji se brinuo za nju kao najbolja kćer, a moj ih je otac uzdržavao. Vrlo dobro se sjećam bakine kuće u Osijeku na Zrinjevcu br.3. Bilo je to u blizini željezničkog kolodvora, u sklopu malih vrlo jednostavnih i primitivnih kuća, u stilu tipičnom za mala provincijska mjesta istočne Europe: kroz široku drvenu kapiju ušlo bi se u dvorište u kojem su sa triju strana bili poredani stanovi, a u sredini je bio bunar koji je svim stanarima služio kao izvor vode, jer nije bilo vodovoda. U bunar se lancem omotanim o kotač spuštala kanta; nakon što bi zahvatila vodu, kanta se lancem izvlačila gore. Iza bunara stajale su male drvene kućice, poput baraka, koje su služile kao nužnici. Svaki stanar imao je svoj ključ. Zemlja u dvorištu bila je prekrivena velikim nepravilnim kamenjem između kojega je virila trava, a uokolo su šetale kokoši i guske, kokodačući i gačući. Struje nije bilo; služili smo se petrolejkama. Gradom su vozili tramvaji koje su vukli konji.

Moj otac upoznao je moju majku u Zagrebu. Ona je ovdje živjela od djetinjstva. Rodila se 9. svibnja u Jasenovcu, tada malom slavonskom selu u kojem se kasnije nalazio zloglasni koncentracijski logor u koji je moj otac dospio za vrijeme Drugog svjetskog rata i nikada se više nije vratio.

Moj djed Josip Haas bio je trgovac u Jasenovcu. Kada je naglo umro od tuberkuloze, u jednom žestokom napadu groznice (bilo mu je 34 ili 36 godina), moja se baka s dvoje male djece preselila u Zagreb. Mojoj majci Elizabet-Elzi bilo je 6 godina, a ujaku Oskaru 4 godine. Baka se nikada više nije udala, a kako je ostala sama i bez sredstava, uzdržavala je sebe i djecu izrađivanjem i prodavanjem ručnih radova. Pomagala ju je i židovska općina. Baka je bila porijeklom iz vrlo ugledne obitelji Merkadi. Kad bi se moj otac želio malo našaliti s njom, ustao bi sa stolice svaki put kad bi se spomenulo ime Merkadi i naklonio se u znak poštovanja. On je Merkadijeve nazivao "die spanischen Granden" (španjolsko plemstvo). Doista, sudeći po odgoju moje majke i ujaka, bili su iz otmjene obitelji. Moja majka i njezin brat Oskar završili su tek obvezno školovanje. Kako su bili siromašni, moja je majka već od četrnaeste godine počela raditi kao činovnica. "Siromašni i skromni, ali pošteni, uredni i čisti", govorila bi mama kad nam  je pričala o svojoj mladosti. U to je vrijeme imala samo dvije bluze, ali ih je prala i glačala svake večeri, tako da nitko nije znao koliko odjeće ima. Majka je bila vrlo lijepa, dobro građena, crnokosa, tamnoplavih očiju. Budući da je u djetinjstvu prošla dvije očne operacije, vid joj je bio vrlo slab.

Prije nego što je upoznala mog oca, bila je zaručena s jednim "gojem" (nežidovom). Zvao se Valtrović. Kad je saznala da njegova obitelj ne želi Židovku za snahu, ponosno je prekinula s njim i naglo poništila zaruke. Nakon toga upoznala je mog oca koji je bio vrlo ugodne vanjštine, vitka stasa, ružičastih obraza poput djevojke, uvijek besprijekorno odjeven, sa štapom i rukavicama. Kad ga je moja baka ugledala u pratnji svoje kćerke, upitala ju je: "Wer ist das jidische Jingl mit die roten Handschicher?" (Tko je taj židovski mladić s crvenim rukavicama?) Kasnije, kad je moj otac znao provoditi večeri u društvu moje majke, u malenom stančiću u kojem je stanovala s bakom, moja je baka običavala govoriti polušaljivim-poluozbiljnim glasom: "Herr Steiner, bitte machen’s die Tűr von aussen zu!" (Gospon Steiner, molim izvol?te zatvoriti vrata izvana). Nikada se nisam mogla naslušati tih slatkih, često spominjanih pričica.

Moj je otac bio mobiliziran početkom Prvoga svjetskog rata 1914. godine i služio je kao časnik u austrougarskoj vojsci sve do kraja rata 1918. godine, većinom u prvim borbenim redovima. Imao je nekoliko odlikovanja. U to je vrijeme već bio zaručen s mojom mamom. Za vrijeme jednog njegovog dopusta odlučili su se vjenčati. Sklopili su brak 27. rujna 1917. godine. Zbog ratnih neprilika teško se dolazilo do hrane pa je otac slao meso i druge živežne namirnice. U prvo vrijeme poslije rata otac je imao teške krize: bio je depresivan i često su ga mučili nemirni snovi sa slikama grozota proteklog rata. Bio je povučen i nije odlazio u društvo. S vremenom se oporavio i počeo vjerovati u bolju budućnost, a ta nada u mir i bolje sutra vladala je i u cijelom svijetu.

Kada je iznenada nestalo oluje i prašine topovske paljbe, usprkos međusobnom neprijateljstvu nacije su još uvijek priznavale jedna drugu kao povijesne i rasne osobnosti. Zakoni ratovanja uglavnom su bili poštovani. Postojao je zajednički teren kojeg su dijelili vojnici koji su međusobno ratovali. I poraženi i pobjednici očuvali su izgled civiliziranih država.^[1]

Tko bi mogao predvidjeti da će za dva desetljeća izbiti Drugi svjetski rat, rat koji će izbrisati sve veze među ljudima.

Zločini koje su Nijemci počinili pod Hitlerovom vladavinom, kojoj su se svojevoljno podredili, po obimu i okrutnosti nadilaze sve druge koji su ostavili mrlju na povijesti čovječanstva. Sistematizirani proces potpunog masakra šest ili sedam milijuna ljudi, žena i djece u njemačkim logorima po užasu nadilazi okrutne masakre Džingis Kana koji se pored njih čine beznačajnima.^[2]

Tko je mogao predvidjeti da će među tim milijunima nesretnika biti i moji najmiliji, ljubljeni, nezaboravljeni roditelji!

No u to doba bilo je sasvim drugačije. Čvrsto se vjerovalo u dobre odnose među ljudima i narodima, na budućnost se gledalo s optimizmom i pouzdanjem, nicale su nove ideje s nadobudnim izgledima. Pripremalo se tlo za mlade sposobne i perspektivne ljude. Među njima je bio i moj otac. Po prirodi nadaren za poslovne pothvate a uz to i ambiciozan, brzo je napredovao. Uskoro je napustio banku i počeo raditi u Hrvatskoj industriji papira, jednoj od najvećih tvrtki u zemlji čiji su vlasnici bili rođaci moje majke. Nakon nekih razmirica s vlasnicima napustio je tvrtku i počeo raditi sam u toj istoj struci-najprije skromno, u malom uredu, s jednom činovnicom, gospođom Kurtović, da bi se tvrtka sve više širila i granala dok nije, i to vrlo brzo, prerasla u jednu od najvećih tvrtki u zemlji: "Lavoslav Steiner veletrgovina papirom i ljepenkom". Moj je otac izabrao pravi trenutak da počne s vlastitim poslom. S malo novaca, ali s mnogo odvažnosti i pun inicijative, vjerovao je u uspješnu budućnost.