Djetinjstvo

Rodila sam se 26. studenoga 1919. godine, a moja sestra Mira 18. veljače 1923. godine. Vrijeme djetinjstva i rane mladosti, prva dva desetljeća moga života, bilo je doba sreće i bezbrižnosti pod okriljem obitelji, vrijeme kad je nebo uvijek bilo bistro i bez oblaka. Tada zacijelo nisam bila svjesna kakvo sam blago naslijedila od svojih roditelja - ne blago u materijalnim dobrima, nego duhovne i moralne vrijednosti, plemenitost i razumijevanje za svoje bližnje na globalnoj razini. Još uvijek mi zvuče u ušima majčine riječi: "Učite, djeco, učite! Sve vam se može oduzeti, ali znanje ne." Iako smo moja sestra i ja imale sreću da živimo u obilju, pa čak i bogatstvu, stalno nam se govorilo da budemo skromne u odijevanju i ponašanju i ljubazne osobito prema ljudima "nižeg" staleža i u školi.

U to su doba socijalne razlike bile dosta velike. To je bila razlika između onih koji su "bili služeni" i onih koji su "služili". Prilike su tada bile sasvim drugačije. Nije bilo raznih tehničkih pomagala koja danas zamjenjuju ljudsku snagu; svako prosječno građansko kućanstvo, čak i najsiromašnije, imalo je po jednu radnu pomoć. Mi smo ih imali više. Primitivne i neškolovane djevojke sa sela dolazile bi u gradove i služile kao sobarice, kuharice, kućne pomoćnice, čistačice po uredima. Bilo je i muškaraca koji su bili sluge, pomoćnici, nosači, skladištari po uredima, bankama i dućanima. Mnogi su poslodavci mislili da imaju pravo postupati sa svojim "podređenima" kao s ljudima "niže vrste" i takav je odnos stvarao podjelu na više i niže slojeve. U našoj se kući nikada nije zapovijedalo onima koji su kod nas radili, nego su bili uljudno "moljeni" da obave ovaj ili onaj posao. Mojoj sestri i meni stalno se govorilo da upravo prema takvim ljudima treba biti pristojan i uljudan, te da moramo biti sretne što nismo u "njihovoj koži."

Čini mi se da je jedan od najvažnijih razloga što je moje djetinjstvo bilo sretno činjenica da su se moji roditelji slagali u svim važnim pitanjima koja su se ticala našeg odgoja. Za taj odnos treba ponajprije odati priznanje mojoj majci koja se u svemu "pokoravala" odlukama mog oca. Otac je bio prilično impulzivne naravi, lako bi se razljutio i znao bi viknuti zbog neke sitnice, ali to bi vrlo kratko trajalo. Poslije "vihora" potpuno bi se smirio i ubrzo zaboravio zašto se zapravo naljutio. Moja je majka očito vrlo rano spoznala o čemu se radi i nikada mu se nije suprotstavljala u tim trenucima naglosti. Bio je to vjerojatno njezin urođeni instinkt, a kako je uz to bila mirne i sređene naravi, znala je mudro šutjeti i pričekati da "bura" prođe. Ona se zapravo u svemu slagala s mojim ocem, i to ne samo u našoj prisutnosti. "Tata je najbolji čovjek na svijetu", često bi nam govorila. Čvrsto je vjerovala u njegove sposobnosti i te je osjećaje uspjela prenijeti i na nas. Mislim da je mnogo doprinijela tome da i ja steknem neograničeno povjerenje u svog oca i vjeru u njegovu nepogrešivost. Njegove su odluke uvijek bile ispravne, nikada nije oklijevao kad bi nešto odlučio, bio je neobično samopouzdan, čvrsta karaktera i optimistične naravi.

Očev autoritet nije se očitovao samo kod kuće, nego i u uredu. Neprestano je bio pun inicijative, pun novih ideja koje bi unosio u svoje projekte. Smišljao je nove metode kako bi proširio posao i to mu je uspijevalo zahvaljujući njegovim trgovačkim sposobnostima.

U privatnom životu planirao je zajednička putovanja, pa čak i pakirao naše kovčege, jer je moja majka prije svakog putovanja bila u nekoj vrsti "panike". Često je sam poslovno putovao po zemlji i inozemstvu i uvijek bi po povratku donosio darove za majku i za nas. Birao je samo najljepše i najbolje, od slatkiša do nakita i haljina, a sve u obilju i s mnogo ukusa.

Svoju sklonost glazbi također zahvaljujem ocu. Nikada neću zaboraviti iznenađenje koje me je čekalo jednog ljeta kad smo se vratili s praznika: veliki crni Ehrbar stajao je u kutu našeg salona. Bio je to očev dar za moj deseti rođendan. Te iste godine počela sam dobivati satove glasovira i nastavila kroz idućih deset godina. Otac je s užitkom slušao moje vježbanje i sviranje, veseleći se svakom napretku. Volio je klasičnu glazbu, a najmilija mu je bila Beethovenova Eroica. Uživao je i u slavenskim narodnim popijevkama koje je povremeno i sam svirao na tamburici.

Bilo je mnogo stvari koje su me oduševljavale kod mog oca i ulijevale poštovanje, kao na primjer njegovo široko znanje i interes za mnoge predmete, kao i njegova izvanredna memorija. Znao je napamet mnoge povijesne datume i događaje s njima u vezi. Rješavao je teške matematičke probleme, što mi je jako koristilo pri domaćim zadaćama, tumačio mi je eksperimente iz fizike, prevodio odlomke iz francuskoga ako je bilo potrebno. Najradije sam s njim raspravljala o povijesti, zemljopisu i jezicima, jer je u sve bio upućen. Naročito sam voljela s njim ponavljati latinske stihove, poslovice i poznate citate.

Otac je bio posebno osjetljiv na svaku bol koja bi zadesila nekoga od nas. Sjećam se da sam toliko vriskala kad su mi u mojoj petoj godini stavili masku s eterom prije operacije krajnika da je moj otac, koji je čekao pred sanatorijem u Klaićevoj ulici, dojurio unutra i izvan sebe vikao: "Što to radite? Ubijate mi dijete!" Ovaj događaj, naravno, pamtim samo po pričanju moje majke. Dvije godine kasnije, kad sam trebala provesti neko vrijeme u dječjem institutu za liječenje plućnih žlijezda na Semmeringu blizu Beča, moj je otac bio stalno uz mene. Dolazio me je hraniti i spremiti na spavanje. No ja sam toliko patila od čežnje za njima i toliko plakala da me otac nije imao srca ostaviti samu. Izvadio me iz te ustanove, a liječenje je nastavljeno privatno, pod nadzorom liječnika, u hotelu na Semmerigu gdje je moja majka stalno bila uz mene. 

Otac je, uz svu svoju energiju i odlučnost, po naravi bio mekan i nježan. Unatoč tome nismo bile razmažene u smislu da nam je otac u svemu popuštao i udovoljavao svakoj želji, niti je to bila slijepa ljubav i obasipanje poljupcima. Naš je odgoj bio planski, usmjeren na razvijanje skromnosti, zahvalnosti, samodiscipline, obavljanje dužnosti i ispunjavanje obveza prema sebi i prema drugima. Nije se od nas tražila slijepa poslušnost prema roditeljima. Moji su roditelji bili liberalni, puni razumije-vanja za sve naše probleme i o njima smo mogli raspravljati s roditeljima. No posto-jale su izvjesne granice te slobode, osjećale smo respekt prema roditeljima  i točno smo znale do kuda smijemo ići. Znala bih, na primjer, pitati oca zašto su neke stvari njemu dopuštene a meni nisu. Umjesto odgovora jednostavno je citirao svoju omiljenu latinsku poslovicu: Quod licet Iovi, non licet bovi, ali u daljnje objašnjenje nije se upuštao. 

Kao što sam rekla, odnos prema našim roditeljima bio je liberalan do stanovite granice. O nekim pitanjima, primjerice o seksu, rođenju djece ili rastavama, nije se moglo govoriti. Ne mogu se sjetiti je li se u našoj kući ikad spomenuo izraz "u drugom stanju", a kad bi se radilo o nekoj rastavi u obitelji ili drugdje, o tome se samo šaptalo, a u našoj bi se prisutnosti zašutjelo. Kad sam dobila prvu menstruaciju - nije mi bilo ni 12 godina - počela sam gorko plakati vidjevši krv, jer me nisu bili pripremili za taj "događaj". Majka me je tješila da je to normalno u razvitku mlade djevojke i da to nije bolest. Time je stvar bila riješena i na daljnja pitanja nije bilo odgovora. Dugo sam godina vjerovala da rode donose djecu upravo onim roditeljima kojima pripadaju. Dogodilo se tako da sam u prvom razredu, čim sam naučila pisati, uz pomoć sestrice koja mi je asistirala, napisala pismo gospođi Rodi u Maksimiru s molbom da nam donese malog braceka. Moj otac, koji je trebao odnijeti pismo na poštu, spremio ga je u namjeri da mi ga dâ na dan vjenčanja. Iskreno govoreći, nikada nisam marila za seks niti sam se bavila pitanjima ili problemima s tim u vezi. Kasnije, u petom ili šestom razredu gimnazije, moje prijateljice iz škole opskrbile su me potrebnim knjigama i materijalima baziranim na Freudeovoj teoriji.

Roditeljska ljubav odražavala se u velikoj mjeri u tome što su nam nastojali pružiti sve što bi doprinijelo obogaćivanju znanja. "Znanje je krilo kojim letimo u nebo", kaže Shakespeare^[3]. Pritom nisu štedjeli ni novaca ni napora.

U krugovima u kojima smo se kretali polagala se velika važnost znanju stranih jezika. Slavenske zemlje nisu spadale u takozvanu "zapadnu" civilizaciju gdje se govorilo francuski, njemački ili engleski. "Veliki svijet" gotovo da i nije znao u kojoj se zemlji govori češki, slovački, bugarski, poljski, hrvatski, slovenski ili srpski, a ponekad ni ruski. Mi smo stoga od rane mladosti počele učiti strane jezike. K nama je dolazila jedna gospođica porijeklom iz Njemačke koju smo zvali Fräulein. Bilo mi je svega četiri godine kad je počela govoriti sa mnom njemački. Čitala mi je priče i igrala se sa mnom, pa sam taj jezik zapravo naučila igrajući se. Bio je još jedan razlog zbog čega smo tako rano počele učiti njemački: moja baka, očeva majka, nije znala hrvatski. Govorila je samo mađarski i njemački pa smo morale naučiti jedan od ta dva jezika da bismo se mogle sporazumijevati s njom za naših posjeta Osijeku. U drugom razredu osnovne škole imala sam privatnu "mademoiselle" za francuski jezik, a u četvrtom razredu gimnazije (osmi razred sadašnje osnovne škole) počela sam s privatnim satovima engleskog jezika. Bile smo stalno "zaposlene", a ipak je uvijek bilo vremena za sve. Najbolji primjer dobrog korištenja vremena bili su nam naši roditelji. Otkad pamtim otac je uvijek radio: rano u jutro odlazio bi u ured, vraćao se na ručak i nakon polsatnog odmora ponovno odlazio na posao. I majka je rano ustajala iako nije radila izvan kuće. Bila je kod kuće s bakom i pomagala djevojkama u kućanstvu. Svatko je imao svoje dužnosti i nikada se nije ljenčarilo, tako da sam od rane mladosti naučila cijeniti vrijednost vremena.