Krvavi Amidžića pragovi

Kad smo nahranili krave, otišli smo Tregnerovima na tavan. Sna nije bilo. Kad nije bilo vode, žeđ smo, tih vrućih septembarskih dana, gasili kruškama, koje su stavili u žito za zimu. U zahod se išlo sa velikim strahom i oprezom, jer se moralo proći uz štalu gotovo tridesetak metara. Poslije dva dana, predložiše nam da pređemo na tavan štale, jer ovdje bi ustaše mogle da izvrše pretres i na tavanu. Poslušasmo i tako smo tri noći spavali nad stokom. Kad god konj ili krava udare nogom o pod ili glavom o kopanj, pomislimo: „Evo ih”. Počeše cestom da prolaze vojnici i ustaše. Neki imaju fesove crvene boje. Neki su se smjestili na Tregnerovoj ogradi, kopaju rovove. Neki su u štaglju pa ih čujemo kako razgovaraju. Pričaju o Kozari. Jedan spominje kako su uhvatili neku ženu: „Pa sam je ub... zaklao”. Iz sela sa Bilogore tjeraju Srbe u park, logor u centru varoša. Neki idu pješice. Nose nekakve svežnjeve, cula. Neki se voze u kolima u kojima sjedi poneki ustaša. Ne znam kako sam se našao u dvorištu babe Pave Amidžića, ona leži ubijena pred vratima na širokoj stepenici (podestu od cigle), a njena kćerka Cvijeta u kuhinji. Pošto je vrućina, osjeća se veliki smrad jer već je negdje četvrti dan kako su ubijene. Odoh, ne znam zašto ni kako, sa nekim vršnjacima i do kuće pokojnog Miška Amidžića. Tu je u kuhinji ubijena njegova mama – baka od šezdesetak godina. Leži na klupi između stola i zida. Pod stolom je ubijena i leži mala Milkica, djevojčica pet-šest godina stara, a na pragu između kuhinje i sobe – glavom u sobi, a nogama u kuhinji – leži njezina mama, teta Ana, sa „balom” platna pored nje. (Kad su joj, navodno, ustaše rekli da izlaze iz kuće, ona je to platno ponijela kao nekakvu praktičnu vrijednost). Tu je smrad vrlo jak i neko reče: „Kako su se sve nadule”. Uskoro će, kažu, doći Cigani kolima, da ih voze zatrpavati. Tetka Anka Tregnerova ispričala je mami da je dolazio Venco Kisela, njihov rođak iz gornjeg kraja, pa kaže da su u Kiselovom jarku poubijani pravoslavci, sve žene i djeca, te od odraslih muškaraca Milan Bobić i mladić Ranko Bobić, Petrov sin. Reče da je ranjena preživjela Ankica Nikolić, kćerka Ilije i Mare, djevojčica stara oko pet ili šest godina. Ona je ranjena dopuzala pred njihova vrata, a on ju je prenio preko puta u kuću Pintarića, gdje su je sakrili.

Ima, kaže, puno svijeta poubijanog po pravoslavnim dvorištima – ispred kuća i u kućama, gdje se tko zatekao. To priča i mama. Vidjela je mrtve žene i djecu (ljudi su poubijani ’41), no ona je mislila da su oni poginuli od silne pucnjave prošle noći. Tek kad je došla do kuće naše prije Jelene Parmak i vidjela kroz prozor u njezinoj kući ustašu sa bajonetom na puški, zaključila je da se radi o poubijanim Srbima i iskočila iz kola, ostavivši sve Mariji Kramarić, te se sklonila u dvorište Nane i Vendela Ringla.

Kasnije se ispostavilo da je u Kiselovom jarku ubijeno trideset dvoje Srba različitog spola i uzrasta.

Na spomeniku žrtvama, podignutom 1974. godine, piše:

OVDJE POČIVAJU ŽRTVE FAŠISTIČKOG TERORA STRIJELJANE 28.9.1942. GODINE (KISELOV JARAK)

1. BOBIĆ SLAVICA 2. BOBIĆ RANKO

3. BOBIĆ STEVO 4. BOBIĆ ANA

5. BOBIĆ MILKA 6. BOBIĆ MILAN

7. BOBIĆ MARIJA 8. LOLIĆ PERO

9. LOLIĆ ANA 10. LOLIĆ DRAGICA

11. LOLIĆ DANICA 12. LOLIĆ MARIJA

13. JELIĆ DRAGANA 14. JELIĆ CVIJETA

15. JELIĆ CVJETKO 16. JELIĆ STANA

17. JELIĆ LJUBICA 18. JELIĆ VASILIJA

19. MIŠČEVIĆ GOJKO 20. MIŠČEVIĆ DANE

21. NIKOLIĆ MILKA 22. NIKOLIĆ MILKA

23. VUKOVIĆ VASILIJA 24. VUKOVIĆ GAJO

25. VEKIĆ BRANKO 26. VEKIĆ ANA

27. VEKIĆ JOVO 28. POTKONJAK TOMO

29. POTKONJAK DUŠANKA 30. VEKIĆ PETAR

31. VEKIĆ MARA 32. BOSANAC CVIJETA

 

STRIJELJANI SU U TEŠKI ČAS I

VJEČNO ĆE O TOME DA SE PRIČA,

DOK JE TIH HUMKI,

DOK JE NAS.

 

(SERGEJ JESENJIN)

 

SUBNOR I GRAĐANI GRUBIŠNOG POLJA 1974. GODINE

Tokom rata 1991–1995, u smišljenom procesu zatiranja tragova ustaških nedjela, uništeno je i ovo spomen-obilježje.

Tek u septembru 2009. na inicijativu dobrih ljudi na mjestu porušenog, postavljeno je novo spomen-obilježje^[5] sa istim sadržajem na spomen-ploči.

Postoji još jedno ovakvo masovno stratište na Trandlerovoj djetelini, nešto bliže centru Grubišnog Polja^[6].