1.1. Uvod
Rat može započeti svaka budala. To su naše i učinile. Zloupotrebom svoga nacionalističkog pamćenja, pretvorenog u zlopamćenje, organizirali su neobjavljeni građanski rat. Normalno, na znanosti zasnovano historijsko pamćenje ne bi nikada bilo povod za rat među narodima bivše Jugoslavije. Naprotiv, toliko je pouka iz prošlosti za svaki narod, da bi normalno bilo razvijanje svekolike suradnje među narodima i traženje civilizacijskih načina za dalje afirmiranje i potvrđivanje identiteta svakog naroda, ponaosob, na ovim prostorima. Zato pozivanje na tobože historijske korijene ovih najnovijih ratova među jugoslavenskim narodima je najobičnija izmišljotina opakih nacionalističkih lidera, koji su zloupotrijebili svoje nacionalističko pamćenje, pretvorivši ga u zlopamćenje i izazvali rat. Interesi, korist i potreba naroda za ratom nisu postojali, ali su nacionalističkom mobilizacijom natjerani u rat. Tragedija: narod od „elite“ stradao. Podloga mu bijaše da su etniciteti krivo raspoređeni, da su opljačkani. Eufemizmom „preseljenje naroda“ započeo je rat „krvi i tla“, sa svim oblicima etnobanditizma, genocidnih radnji i azijatske torture. Trijumfirala je tiranija jačeg. Posebno pljačka kao imanentni pratilac svakog rata. Kako je, u suštini, riječ o građanskom ratu, gdje nema pobjednika, postali smo svi poraženi do te mjere da je međunarodna zajednica, koja nije nevina u tome, morala osnovati Međunarodni sud za ratne zločine. Međutim, ona je oktroirala primirje, koje traje kao nedovršeni rat i izmirenje suviše sporo traje, jer su dojučerašnji psi rata u nemogućnosti da postanu bogovi mira. Izmirenje se mora institucionalno organizirati, jer novonastale države, koje to nisu stoje iza zločina i zločinaca, besramno ih skrivaju, zaštićuju, slave ili subvencioniraju njihovu obranu. Niti teče povratak izbjeglica valjano, niti restitucija dobara. Dakle, kako u domeni izmirenja u novonastalim državama nema državničkog čina, moramo pomoću njenih institucija, njenih normi i zakona na to ih prisiliti. Naime, države svoje institucije zloupotrebljavaju pri izmirenju. Dozvolile su da se ratni huškači i intelektualni zločinci etabliraju. Pomoću toga se političari održavaju na vlasti kao nagonski političari, jer je politika unosna bez obzira na efekte političkog ponašanja. Ne zanima ih opće dobro, nego osobni interes, politikantstvo i nedemokratski čin. Istovremeno, oni time razaraju vlastito društvo instrumentalizirajući državu i njene institucije. Time ovo društvo siromaši i moralno propada. Naime, inzistira se na historijskoj mržnji za koju nema nikakve osnove. Iz toga se može izaći jedino normalizacijom i obnovom uloge institucija. Posebno ističem; ne mrze se toliko etniciteti, koliko se vole njihova oteta dobra. Kad to nije dovoljno, otimaju se i dobra vlastitog etniciteta. Objektivno gledajući, narodi nisu ratovali među sobom, nego su mobilizacijom, represijom bili prisiljeni na rat. Sva opljačkana dobra nisu išla u korist i potrebu naroda, nego etablirane elite i ona ih može sačuvati samo daljnjom instrumentalizacijom institucija.
Podsjećam da je u predvečerje rata, nakon historijske naučne potvrde Schliemannovih otkrića[1], u nas, u Hercegovini otkrivena Troja, a u Međugorju se pojavila Gospa. Samo su rijetki digli svoj glas. Očita je bila naznaka da posrćemo do neslućenih falsifikata uz prešućivanje i naučenjaka i naučnih institucija. Kulturni su krugovi pokidani, skoro uništeni. Nas još samo povezuju vlastite žrtve, tinjajuća mržnja, zločini i zločinci pa i nešto trgujemo. A biblijska je da su novčari iz raja izgnani.
Bili smo jedna država 70-tak godina. Gotovo smo ista jezička grupa. Zajednička nam je povijest, običajno pravo, navike i mentalitet. Pripadamo monoteističkim vjerama. Kršćanske su dominantne. Usput, da parafraziram, učenjaka i pjesnika Miju Mirkovića, da ipak ove prostore i narode ne povezuje ni vjera, ni država, ni zakoni koliko isti uvjeti življenja (antropogeno podrijetlo zemljišta). Dakle, zajedničko osvajanje parcele. Ali mi smo zakašnjeli narodi. Moram da podsjetim da još nismo prešli na metrički sistem mjerenja zemljišta. Imamo 20 mjernih jedinica za zemlju: jutro, ral, dan oranja, dulum, motika, itd. Nemamo ni jedne napisane historije poljoprivrede.
Zanimljiv je primjer iz Hrvatske. U izmjerenim najmanjim etničkim distancama, npr. Islam Grčki, napravljeni su najveći zločini. Nasrnulo se i na historijske građevine i pjesničku veličinu. Ili drugi primjer, u Vukovaru. Od 10.000 bračnih zajednica, oko 7.000 bile su mješovite. Tu je zločin trijumfirao, ali su se propagandisti postarali da dokazuju da su mješovite porodice deficijentne, čak s kromosomom manje. Rat smo započeli s 800.000 mješovitih porodica. One su izrodile više od 7 milijuna potomaka. Toliko bijaše u to vrijeme još srodnika po tazbini (kolateralnom srodstvu), a pobili smo se kao Tutsi i Huti. To nedvojbeno dokazuje da je rat induciran tako duboko da može još i dalje da traje. „Tko nije mrzio, bio je omražen“. A, tko nije etnički čistio, bio je stigmatiziran. Time je država počela da razara svoje vlastito društvo. To je išlo tako daleko da su se i crkve odmicale od svoje misije, od Boga i evanđelja, oltara i primicale se ideologiji mržnje, očevima rata, vlasti da bi dobili nešto od plijena. Jedan crkveni prelat za otetu imovinu izjavljuje „prije ću Srbina ubiti, nego mu kuću vratiti“. A drugi nadležni, ni po običajnom, ni po kanonskom pravu ne raspopljuje ga.
U naše ratove utkan je kvislinški četničko-ustaški sindrom. On i dalje traje, proviruje čak iz crkvenih dvorišta. Pomoću njega države i crkvene institucije rat recikliraju. To čine različitim sredstvima institucija. Čak sukobljavaju žrtve, iste matrice rata. Posebno primjenom uzurpativnog prava, kao vladajuće prakse. Suprotno ustavnim normama i iz njih izvedenih regula, uzurpativno pravo trijumfira. Civilni sektor nevladinih udruženja je nejak, malobrojan, financijski ovisan od država, međusobno slabo povezan. Kod nas je i civilni sektor podržavljen, jer ovisi od državnih sinekura. On je proskribiran, jer „izdaje našu stvar“. Istovremeno države se dovijaju i održavaju paradržavne institucije civilnog sektora, bez sredstava, bez utjecaja, da bi lažnim modelima lažirane demokracije i lažirane tolerancije nedemokratski vladali. To naročito čine pred arbitrima međunarodne javnosti. Dakle, hipokritske države manipuliraju kada deklaratorno prihvaćaju da „izmirenje nema alternative“, jer ga pravno, politički i moralno potkopavaju. Jer nema ni repatrijacije ni restitucije dobara prema potrebnim mogućnostima. Činjenica je da ni jedna od ovih država nije ni pokušala da osudi prirodu rata, njegove začetnike, intelektualne zločince i slično. A u nas nema ni jedne javne osude bukača intelektualnih zločinaca.