2. Istinom protiv revizije[1]

Dragi moji dugogodišnji drugovi, odnedavno gospodo, raduje me što sam s Vama. Međutim, ni taj plemeniti pojam "drugovi" nismo mogli sačuvati, a on je izraz najvećeg prijateljstva, kao što su "moj radni, ratni, školski drug" itd. Postali smo gospoda protiv naše volje. Porazile su nas fukare iz naših redova. Ne zato što su bili jači, nego što naše tekovine nismo organizirano branili.

Svakom od nas postavio bih pitanje: Što si radio da ne dođe do rata? Kad je rat dogovoren i iznuđen, što si učinio da dođe do izmirenja čim prije? Avaj! Mi nismo imali ni mirovne pokrete. Što si radio, ili radiš, poslije oktroiranog mira, odnosno da se ne ostvaruju ciljevi rata? Da li znaš da smo svi za našu tragediju odgovorni? Nas su, ponavljam, porazile fukare iz naših redova. Ološ komunistički. Milošević je bio "komunjara", Tuđman general-štabni oficir, čija su se trabunjanja predavala kao MPV (moralno-političko vaspitanje). Tupurkovski, filozof, svim poznat po korupciji, a o Kiri, Bulatoviću, Račanu ili bosanskom predstavniku ne znam šta bih sve mogao da kažem. Šutke smo prelazili preko slogana da su etniciteti krivo raspoređeni, "humana preseljenja" i Tuđmanove tvrdnje da je "genocid korisna stvar za popravljanje povijesti". Vuk Drašković obnavlja "ravnogorce" kao da su mu prćija uz asistenciju države sa poznatim dernecima i postaje mu važniji grob „Čiče" nego desetine hiljada grobova koje su ti etnobanditi napravili. Kučan je naređivao da se puca u golovrate ročnike, a da ne spominjem neke sporedne, npr. Šeksa, s kodnim imenom „Sova". Bio je javni tužilac u socijalizmu, danas nekažnjeni lažni svjedok iz slavonskog kriznog štaba iza kojeg su nevini grobovi. Ozakonio je mnoge zločine, a nema većeg zločina od ozakonjenog.

Pogrešno je drugovi braniti istinu pisanjem repetitorija kako je nastala, što je bila, i što je značila Jugoslavija? Jugoslavija je hrvatska ideja koju danas Hrvati najviše proklinju stigmatiziraju i negiraju. A samo zahvaljujući njoj, zaokružili su svoj teritorij, i postali industrijska zajednica. Jugoslavenski oslobodilački pokret stvorio je poredak, preveo seljačko u industrijsko društvo, preskočio stoljeća u razvoju brojnih institucija (200 naučnih institucija, preko 60.000 doktora nauke i medicine, preko pola milijuna studenata, puna zaposlenost, kompletno zdravstveno osiguranje, najviši indeksi rasta). Iznad svega ističem, produženje srednjeg očekivanja života za 20 godina. To je najveći radar pokreta i poretka, to je uspjeh bez presedana. Naše je dragi drugovi da se suprotstavljamo negaciji antifašizma jer tu smo dosegli najveći iskorak u povijesti − organiziranim antifašizmom amortizirali smo bratoubilaštvo. Drugo, da se suprotstavljamo svim oblicima falsifikacije povijesti, jer to je najveći zločin. On je veći od svakog konkretnog zločina jer on ulazi u povijest preko udžbenika i tako truje generacije. Moramo se suprotstaviti četničko-ustaškom sindromu kojeg nismo porazili, nego oživjeli preko integralnog nacionalizma koji nas je osramotio pred cijelim svijetom. Mene svaki dan, na svakom mjestu, danju i noću „kuna" kao novčanica podsjeća da je nekad bio u hrvatskoj vladajući poredak NDH kao monstruozna tvorevina. U posljednjem ratu, oživili smo njene sindrome, konclogore, i sve bestijalnosti rasizma azijatske torture, i još uvijek se ne kajemo i ne stidimo, nego sa javnih trgova, javnih glasova, čuje se nekažnjeni poklič: „Ubij, ubij Srbina!" Mi ne možemo knjigom na knjigu, ali možemo i moramo reagirati na svaku reviziju. Moramo problematizirati građansku stranu rata i isključivati njegovu „domovinsku" i „otadžbinsku" oslobodilačku ulogu, jer je riječ o kontrarevoluciji. Nisu izmijenjeni samo svojinski odnosi, nego sve: pogled, svjetonazor, stil vladanja. U Hrvatskoj se radnik više ne zove radnik, nego djelatnik. Stanje naše povijesti je sramotno, ona nije društvena nauka kao svjedok vremena, nego privatna stvar postupanja npr. Vuka Draškovića, i „ravnogoraca“. Koje li sramote kod tolikih „marksista, doktorata, institucija", historija ovdje nije sama sebi sudac.

Od 2.000 knjiga o „Domovinskom ratu u Hrvatskoj“ s poplavom revizija citirat ću samo dvije „mangupa" iz naših redova: Janka Bobetka, člana CK SKH, generala JNA, Tuđmanovog stratega, u knjizi „Sve moje bitke“, inače, optuženog za ratni zločin, u kojoj tvrdi: „Srbi su antifašizam odglumatali“. Avaj sramote nije to samo moralno beščašće, a ima panegirički predgovor nekadašnjeg uglednog komuniste. Drugi je doktor Branko Dubravica u knjizi „Vojska antifašističke Hrvatske 1941-45. g.“, Zagreb, 1996. g. Citiram: „Osnivanje prvih krupnih operativnih postrojbi otpočelo je na prostoru Hrvatske gdje je udio Hrvata u lokalnom pučanstvu bio izrazito nizak. To su dijelovi Like, Banije i Korduna gdje je živjela srpska etnička skupina. Na tom području boravi glavno vojno rukovodstvo federalne Hrvatske optuženo i pritisnuto od strane srpskih „ustanika“ koji su tražili da buduća Hrvatska bude uređena tako da će se manjina osjećati kao većina, a većina kao manjina. Stvaranje nove Hrvatske po diktatu i volji manjine, značilo je unaprijed obespravljivanje većine.“ Koje beščašće, falsifikat i sramota.

Na drugom mjestu tvrdi još veći apsurd. „Srpsko, iznadprosječno angažiranje u borbi rezultat je više nacionalnih nego ideoloških manjina. Srbi su se u prvom redu digli na oružje protiv novouspostavljene hrvatske države i Hrvata koji su se poistovjećivali sa tom državom, a tek na drugom mjestu imali su za cilj borbu protiv vanjskih osvajača. Oni su krenuli u rat protiv Hrvata koje su poistovjećivali sa ustašama željni osvete i ustaške krvi." Taj šovinista, na drugom mjestu pretvara Srbe u hemofiličare, da su mrzili antifašiste. Koja sramota i uvreda. A ovoj knjizi predgovor je napisao svima poznati akademik Dušan Bilandžić. On je mjerna jedinica svih falsifikata. Ovo je njegov doktorant i on mu piše predgovor u knjizi za koju tvrdi da je „briljantna". Ovaj je doktorat udžbenik u Vojnoj akademiji RH već deset godina. Dakle notorni falsifikat, uvreda svih živih i mrtvih Srba. E takav falsifikat postaje veći zločin od bilo kakvog konkretnog zločina.

Naša je zadaća da izuzimamo pravo falsifikatorima, da privatiziraju povijest, da tumače njene procese i da se etabliraju u vladajući poredak, jer oni ne mogu nikad donijeti izmirenje. Kovači rata, ili bolje rečeno „psi rata, ne mogu biti bogovi mira".

Ojađen sam, i pun gorčine što od našeg pokreta 2 i po milijunske partije gotovo ništa nije ostalo lijevo orijentirano, a desničari bi sjekli lijeve ruke da im ne trebaju. Ako ovako nastavimo, neće doći nikad do izmirenja na ovim prostorima, jer su se kovači rata etablirali u sistem.

U tu svrhu, prilažem koncept mog viđenja izmirenja preko institucija.[2] Jer mi imamo akademika, ali nemamo akademija. Naprotiv, sve su jedna drugu isključivale. Imamo sjajnih intelektualaca, ali nemamo inteligencije kao društvene grupe. Većina se stavila u službu rata. Imamo poplavu univerziteta u svakoj „Mrdoši Donjoj", a nemamo kadrova, ni za jedan čestiti. Pristali smo na isušivanje mozgova. Srbija je ratom izgubila oko 350.000 najvitalnijih kontingenata stanovništva, a Hrvatska preko 150.000. Napad na minuli rad i tekuća primanja biološki nas je pogodio prema degresivnoj skali morbiditeta. U Hrvatskoj penzioneri 3 i po godine ranije umiru zbog napada na minuli rad i tekuća primanja. Slično je i u Srbiji. Zbog toga, prilažem koncept mog viđenja izmirenja kroz institucije, jer vjerujem da je većina ljudi po svojoj suštini moralna i odgovorna. Narodi nisu ratovali, nego su bili dogovorenim ratom prisiljavani i mobilizirani, a posljedice su pogubne tragedije, uništenje ljudi i materijalnih dobara. Napominjem, srušili smo više od 19 najvećih mostova, 1.000 bogomolja, više od 1.000 škola, uništili bibliotečne fondove, i u jednom trenutku, pola bosanskog stanovništva bilo je izvan BiH. Zbog toga, evo mog koncepta institucionalnog izmirenja koji praktički nigdje ne možemo objaviti jer pogađa privatiziranu povijest i falsifikatore i izuzima etablirane političare da nam sudbinu kroje.