Nikola Kobac: Besjeda prijateljima o mojoj knjizi

Dobro veče Krajišnici, dobro veče dragi prijatelji, dobro veče Banja Luko!

Hvala vam što dođoste i  ovo moje književno veče uljepšaste.

Svima hvala, posebno hvala Tebi profesore Svetozare Livada i Tebi profesorice Dragice Španović – Livada, prvo za napisani Predgovor moje i naše knjige, a onda za riječi ohrabrenja – „piši kada te je Bog podario“. Našli ste snage da u godinama koje nosite i sa teretom kojim se borite – budete među nama. Da sa nama podijelite radost rođenja još jednog, i najboljeg svjedoka i druga svih vremena – knjige.

Knjiga (H)ISTORIJA OSUŠENE ZBILjE ili TRAJANjE JEDNOG NESTAJANjA ne bi svjetlost mraka ili tamu dana ugledala i među vas dospjela da nije bilo UG „Jadovno 1941.“ Da nije bilo Dušana J. Bastašića čije razumijevanje „kulture sjećanja“ vidi u vrijednosti zapisanoga. On, uz sve oskudice nađe novca za objavljivanje moga skromnog priloga jednom trajanju.

Mile Dakić i Milenko Stojičić pišući recenzije obogatili su priče o narodu koji je postojao da bi nestao. Darovali su čitalačkoj publici riječi pune bisera, a meni snagu pisanja.

Knjigu je ljuljao i nad njom bdio Janko Velimirović. Savjetovao, provjeravao, sugerisao, po nekad se čudio ali nije odustajao. Pomogao mi je da knjiga progleda, prohoda i da traži nove vidike.

Neka večeras ova knjiga suzu pusti za onima kojih nema, koji nisu ovdje, za onima koji su otišli da bi svijetom i nebom lutali, za onima koje ova knjiga voli a moja beskrajna ljubav čuva.

Večeras među nama su ljudi koji su u ovoj knjizi pomenuti. Oni će u njoj vječno živjeti. Skupio sam ih i upleo u priče iz kojih ne mogu izaći, ma koliko godina i iskustva imali. Istina, oni su samo mali dio onih koje pamtim, iz događaja kojih se sjećam. Da mi je vremena popisao bi svu izbjegličku kolonu u kojoj se nađoh početkom avgusta 1995. godine. Sve knjige ovog svijeta bi tada glasno zajaukale.

Ja bi ćutao.

Neka večeras ova knjiga suzu pusti za onima kojih nema, koji nisu ovdje, za onima koji su otišli da bi svijetom i nebom lutali, za onima koje ova knjiga voli a moja beskrajna ljubav čuva.

Nesreću srpskoga naroda iz Hrvatske od 1991 -1995. godine je dijelila i podijelila Banja Luka i Banjalučani. Bez te dobrote ovaj grad bi naša pustinja bio, a vrijeme izbjeglištva grobnica postala.

Banja Luka nisu zgrade i parkovi! Vi ste bili i ostali Banja Luka!

Hvala ti Banja Luko – grade, hvala svima onima koji dočekaše, primiše ili ispratiše prevareni srpski narod.

Narod, koji poslije četiri vijeka življenja i stvaranja, morade napustiti svoje ognjište.

Na Kordunu, gdje sam rođen, rađaše se mnogi umni i hrabri ljudi. Ti ljudi nisu jurili politiku već je ona njih ćerala. Drznuli su se da, i prije Vuka Stefanovića Karadžića traže nove pute pismenosti, kao što je to činio Sava Mrkalj. Odupirali su se svim režimima koji su sebe  demokratskim nazivali, onda ćutali i na nova stratišta u kolonama mirno hodili. Cijenu postojanja, najčešće su krvlju  plaćali.  Samo opština Vrginmost je u Drugom svjetskom ratu dala 16 generala i 10 narodnih heroja. Spomenuću neke: Pavla Jakšića, Gojka Nikoliša, Radu Bulata, Nikolu Vidovića. Broj junaka, na žalost više nije moguće prebrojati.

Danas je Kordun samo pojam na geografskoj karti koji svjedoči o „tisućljetnoj hrvatskoj kulturi“. Spaljena zemlja, uništena i opljačkana sela se u mislima Kordunaša i Krajišnika dozivaju. I neku novu, ne ispričanu priču među sobom vezu, plačući nad Sudbinom srpskog roda.

U ovoj knjizi Kordun nikada umrijeti neće!

1990. godine objavljujem knjigu „Tavan bunar“. Prve primjerke podjelim saradnicima u firmi „Petrovac“ Vrginmost gdje sam na žalost prvi i posljednji direktor bio. Kolega Stevan Mraović iz sela Bovića nakon pročitane knjige, sutradan uđe u moju kancelariju i reče:

– Direktore knjiga je dobra, samo je tanka..
A ja mu odgovori:

– Stevane, ‘el knjiga krmača pa da se kolje?

U knjizi nisam robovao formi već ljubavima. Događaji su me pretjecali. Ja sam ih ‘vatao i trpao između korica. Do ponoći su me vodale ljubavi, a od ponoći sam ja vodio njih.

Stevan se nikada više u Hrvatsku neće vratiti. Novi život je počeo u Kanadi a njegove i moje uspomene lutaju ispod Petrove Gore. A ni ta „tanka“ knjiga nikada ne može „omršaviti“.

Podstaknut iskrenom primjedbom napisao sam ovu „debelu“ knjigu. Pisao sam je dva vijeka ili bolje rečeno „slušao šapat vremena i bilježio korake nestajanja“ – mnoge čase. Moje pjesme su „propjevale“ a priče „progovorile“ onda „kada su onijemile mašine na radilištu, kada su se ugasile ciglarske peći i kada su zakukale majke za poginulim sinovima, muževima, braćom…“

U mojim pjesmama nesreća pjeva. Ona je velika koliko je veliko ljudsko srce!

U knjizi nisam robovao formi već ljubavima. Događaji su me pretjecali.  Ja sam ih ‘vatao i trpao između korica. Do ponoći su me vodale ljubavi, a od ponoći sam ja vodio njih. I tako godinama, nikako da svane, nikako da se sretnem sa Domovinom koja ne reži, koja ne prijeti koja nas zove i govori – vratite se, ovo je vaše.

20 godina sušim zbilju na vjetrometini moje stvarnosti. A rose se rose. Nikada neću moći da ih otresem sa opanaka mladosti! To su suze sa najljepšeg cvijeta Petrove Gore.

Knjigu sam podijelio u osam poglavlja bez posebnih razloga. Kako god da je čitate, odostraga ili iz sredine, ili bilo s koje strane, jednako će vam sve reći. Srešćete specifične ljude i naravi jednog kraja, priče i doživljaje iz davne istorije, i iz one od juče.  Osjetićete nesreću koja te ljude iz blagostanja odvede na prosjački štap. Koji iz jedne idu u drugu bitku siti ratovanja i stradanja, ali uvijek idu i ginu. Iz jedne u drugu tugu morem zabluda plove. Ljude koji su se do prije četvrt vijeka kućili na Kupi i Korani, a od 1995. godine krče obale Morave, Drine ili Vrbasa udarajući temelje posljednjeg stradanja.

Strašno, jako je strašno nositi u sebi osjećaj da se nemaš na kog, ili za kim obazrijeti. Da te nema ko ispratiti. Stoga prvo poglavlje ove knjige nazvah „Obaziranje na neimanje“. Ranije smo se obazirali na imanje, a danas na nemanje.

Koliko se tuge, a nakon što priupitah majku u selu Kadinjani:

„Mati, šta ti ovdje fali“, skupi u njenom odgovoru:

– Ma ne fali ništa sine, samo mi je Bosna tijesna!- odgovori mi.

Da, sve joj je bilo tijesno osim njenog i moga sela Trepče, njene i moje avlije na kućnom broju 28. Svi su joj ovdje bili dragi ali su joj nedostajale rođene komšije, i one, po nekada besmisleno budalaste svađe, a iza njih pritrčavanje jednih drugima u pomoć. Nedostajali su joj grobovi najmilijih. Poznavala je 4 generacije iz svake kuće, a ovdje, samo onoga ko bi joj drugi put na vrata došao.

1941. godine, u jednom danu, tačnije 22. decembra ustaše, ta tobož „elitna“ Hrvatska vojska u Trepči ubija 101 Srbina. Žena, djece, staraca, momaka što ni Bogu ni narodu ne zgriješiše.

U knjizi se mnoge stvari vrte, baš oko sela Trepča. Sela u kojoj sam prve korake učinio gazeći ilovaču, prljugu, žutulju, strnokos, kuruzišta, livade… sela u kojem su me, dok sam dijete bio komšije naučile najbezobraznije „ljubavne“ pjesme… pjesme zbog kojih sam prve batine u školi zaradio.

Nestale su pjesme i komšije. Trnje i bujad caruje na mojoj dojučerašnjoj carevini.ž

Srbima u Trepči 1688. godine zemlju daruje Zagrebački biskup Aleksandar Mikulić a 1995. godine otima poglavnik Franjo Tuđman.

1931. godine u Trepči živi 239 stanovnika, a na početku ove svega tri uboga polumrtva stvora. Razgovaraju sa svojim zakopanim precima moleći ih da se kod njih presele, da se kraj njih smire…  Dobar dan nazivaju trulim panjevima bježeći od divljih svinja koje u njoj planduju.

1941. godine, u jednom danu, tačnije 22. decembra ustaše, ta tobož „elitna“ Hrvatska vojska u Trepči ubija 101 Srbina. Žena, djece, staraca, momaka što ni Bogu ni narodu ne zgriješiše. Precizan poimenični popis ubijenih sa godinom rođenja naći će se u priči „Trepča, selo mrtvih“.

U Trepči je mnogo toga nedostajalo, samo je smrt uvijek obilata bila.

Zato ova knjiga želi da sve smrti nadjača i zato na početku zapisah:

„U ovoj knjizi mrtvi žive, živi su negdje otišli“.

Pjesme koje sam zapisao „pozajmio sam od zla vremena“. Nastale su na čudan način. Iz mraka su ih tužne vile šaputale, ja sam pred jutro uzimao olovku i zapisivao. One su me dočekivale i ispraćale kada nikog nije bilo. Sa njima sam tugovao, sa njima sam se nadao. Ne znam zašto, ali kada bi mene pitali, rekao bi vam da je to najdraži dio ove moje „osušene zbilje“. Ukupno ih je 29 plus jedna pozajmljena od  nepoznatog narodnog pjesnika. Pjeva o kordunaškom psu koga smo mi  ćenom zvali!

Istina je i ovo: Na Kordunu pisanje pjesama smo nazivali „namišljanje“. I žene bi znale dodati – „lako je njemu, more po cjeli dan namišljati, a mi moramo delati“.

Zamolio sam Predsjednika da me proglasi konjem, utovari u kamion i vrati u Hrvatsku jer „tamo i onako niko nema da pase srpske livade“. Nije mi udovoljio. Konji su vraćeni, mi smo ostali da lutamo dok nas na poseban način ne zbrinu.

Moje „namišljanje“ trajalo je više godina. Najviše vremena trošio sam dok sam „šetao istorijom“ izvlačeći iz te uboge prošlosti sve sličnosti sa sadašnjošću. Nisam išao u detalje, a i što bi.

Nas Kordunaše su uvijek detalji mimoilazili. Samo smo detaljno umirali.

Ponekad sam temu za pisanje pronalazio u suludoj politici stvarnosti. Kada sam saznao da se godinama vode pregovori oko vraćanja Lipičke ergele iz Srbije u Hrvatsku pisao sam Predsjedniku vlade Srbije g. Koštunici. Nas 250.000 izbjeglih Srba bili smo posljednja rupa na svirali. Zamolio sam Predsjednika da me proglasi konjem, utovari u kamion i vrati u Hrvatsku jer „tamo i onako niko nema da pase srpske livade“. Nije mi udovoljio. Konji su vraćeni, mi smo ostali da lutamo dok nas na poseban način ne zbrinu.

Jedini sam Srbin iz Hrvatske koji je službeno otkazao zbrinjavanje u Hrvatskoj. Poslao sam pismo Uredu za „posebnu društvenu skrb“ (koji mu „umjetnički“ naziv samo dadoše) da nema obaveze da me zbrine. To pismo završavam riječima:

„Od danas, više ne želim da me zbrinete. U mom kraju se zbrinjavala goveda, stoka a ne ljudi. Molim da meni vratite ono što sam imao, a da zbrinete pet krava, četvoro krmaka, 28 kokošaka, dvije patke i jednog gusana…“ i zaključio: – „i ja sam za dom spreman ako mi ga vratite“.

Tražio sam i od Ministra odbrane Republike Hrvatske „Potvrdu za učešće u ratu“ obrazlažući na kojoj sam strani ratovao, zašto mi to treba, koga sam branio – ni on mi ne odgovori.

Morao sam! Ni od jedne Srpske službe u Beogradu i Banja Luci tu Potvrdu ne mogu dobiti. Za koju godinu, kako je krenulo neko će se sjetiti da Srpska Krajina nije postojala a ja, da sam sišao sa Marsa.

E, postojala je – ona je u mojoj, ovoj knjizi za sva vremena zabilježena! Ovdje je narod koga više nema, a živi! Ona je dio mene, nas!

Knjigu završavam sa poglavljem: Filharmonija nesreće. Stvarno, orkestar srpske nesreće u Hrvatskoj je počeo davno svirati. Nekad glasnije, nekad manje glasno. U dva rata dirigenti su bili Nijemci, a u ovom posljednjem, mome ratu – Amerikanci.

Izvođači su bili Hrvati. Katkada bi im se pridružio po neki Srbin udarajući u žice kojima su bile vezane kolone srpskih nesrećnika na putu za Jadovno, Pag, Jasenovac, Mehino stanje, Kolarić, Glinu…

I još ovom da dodam: Moje Topusko se po naredbi direktora zagrebačke filharmonije Cerovca 14/15 septembar 1991. temeljno ruši. Svi objekti kulturne vrijednosti sravnjeni su sa zemljom. I dom ZAVNOH-a, gdje je udaren temelj Hrvatskoj državi je poravnat sa ulicom. U njemu  1500 knjiga prof. Livada koje pokloni ovom kraju, svome Kordunu.

Je li  Hrvatska htjela uništiti sve dokaze svoga nastajanja zbog mržnje ili zbog brisanja tragova srpskog naroda koji je ponio najveći teret njenog nastajanja u periodu od 1914. do 1995.  godine.

Zna li Hrvatska da je na tom mjestu minirala svoju povijest i pucala u srpsku istoriju? Prvu je srušila a drugu nije ubila.

U ovom poglavlju se na mnogo mjesta spominje ime Dmitra Obradovića, prijeratnog i ratnog predsjednika općine, pa opštine Vrginmost. Ubila ga je zločinačka ruka u još neistraženom zločinu. Posljednje je to što sam mogao učiniti za prijatelja, velikog čovjeka i njegovu familiju.

I na kraju – neka o knjizi sude oni  koji će je čitati, analizirati i u njoj prepoznavati sudbinu naroda koga sve više u pričama ima.

Ona je večeras u Banja Luci progledala. Ona svjedoči i sluša.

Moja je obaveza da i dalje, budem li imao snage, vremena, riječi i Izdavača sva šaptanja zapisujem.

Još jednom vam hvala. Donesli ste miris kestenove šume sa Petrove Gore u centar Banja Luke i raširili je po ovim lijepim ulicama našeg nadanja.

Banja Luka, 7. decembar 2015.

Vezane vijesti:

Knjiga „(H)istorija osušene zbilje“ predstavljena u Banjaluci