SVJEDOČENJE ZLATKA VAJLERA

Dok sam nabirao ova svjedočenja o logoru Slana, svakome biću za kojeg sam doznao da je iz Slane ostao živ, poradovao sam se s velikom svečanošću u duši. Kao da ipak nije sve tako crno u jami koju sam otkrivao sve dubljom na tijelu mojeg đedovskog otoka, zahvalan nekoj nepoznatoj prirodi koja kao da je ipak nešto dobro i sama napravila na putu kojim se morala iskazati u obrani čovjeka.

Suzdržano sam zazvonio na vratima beogradskog stana Zlatka Vajlera da ne bi grubo uznemirio, za mene uskrslog! Kad se pojavio na vratima, shvatih: samo ovakav i jedino ovakav, krepak i čvrst mogao se održati i bježati! Zahvalan sam mu za hrabrenje kojim me je opuštao i za vjeru u borbi za život koju je dokazivao i pretakao u slušaoca. Kasnije, kad sam u knjizi »Jasenovac« vidio otisnuto njegovo sjećanje, moja sam pitanja, upisana na magnetofonsku vrpcu radi ove knjige, započeo upravo tim njegovim toliko ljudskim pristupom:

»Jasenovac... predstavlja dokaz vremena u kome je vladao zakon noža, malja, krematorijuma, dušegupke i raznih drugih načina ubijanja što ih normalan ljudski mozak ne može da prihvati kao stvarnost.

Mi preživjeli logoraši smo dužni i sebi i ovom društvu u kome živimo da stalno ukazujemo na kataklizmu u koju nas je dovela predratna nesloga naših naroda, da govorim o vremenu u kome je vladala ustaška i četnička kama, kad se vikalo »Ubij Židova.«

_ _ _ _

Rođen sam 1914. u Sušaku, a kao dete od 5 godina došao sam s roditeljima u Zagreb, gde sam živeo sve do dana moga hapšenja 21. juna 1941. godine.

Po završenom školovanju zaposlio sam se kao službenik u DTR-u, a za celo to vreme bavio sam se sportom i postizao vrhunske rezultate (bio sam prvak Jugoslavije u stonom tenisu, odličan gimnastičar i dr.).

Politički nedovoljno zainteresovanog nisu me mnogo brinule pogoršane prilike u svetu i našoj zemlji. Dolazak sve većih grupa jevrejskih izbeglica iz Austrije i Nemačke i njihovo kazivanje o progonima i stradanjima nisu mnogo uticali na promenu mog shvatanja sve dok se i kod nas, u poslednjim godinama pred rat, nisu sve učestalije počeli javljati antisemitski izgredi. Sve češće su se na sportskim borilištima i drugde mogli čuti uzvici »Udri Židova, ubij Židova«... pa sam tek tada počeo realnije sagledavati stanje oko sebe.«

Ali, ako i mnogi mladi čovjek humanistički integriran u društvo s kojim stasa, nije na vrijeme sagledao ono što danas vjeruje da je trebalo sagledati prvo. Jer da se prenuo, ne bi se lako dao u ruke. Zato, njegove prve riječi, u martu 1986. godine, u njegovu stanu zabilježene na mojoj magnetofonskoj vrpci, glase: »Uhapšen sam...«

»... 21. VI 1941. i tog dana odveden sam u Petrinjsku ulicu Zagreb u onaj centralni zatvor. Sutradan sam prebačen u »Zagrebački zbor«^[28], današnji velesajam gdje je bilo zborno mjesto i tamo sam već našao nekoliko stotina ljudi. Ja jesam bio član SBOTIČ-a ali nisam po toj osnovi bio uhapšen nego kao Jevrej i u Zboru sam zatekao nekoliko stotina uglavnom mlađih ljudi. U Zboru smo ostali jedan dan i 23. VI smo krenuli »(Možda je to bilo 22. VI, možda? Ostavio sam kako je izjavljeno, jer, Vajler je prvo bio odveden u zatvor u Petrinjskoj ulici, odakle je prebačen na Zagrebački velesajam, Zbor. Op. pisca);« bili smo utovareni u vagone i krenuli put nepoznatog. U toku 23, 24, ne znam sad tačno, bili smo imali zastanak u Gospiću, gdje su otvorili vrata od onih stočnih vagona i tu smo mogli samo da dobijemo da se napijemo.

U Gospiću smo naišli na neke poznate drugove koji su kao omladinci bili pre toga uhapšeni i deportirani u Koprivnicu u logor Danica. Oni su bili uhapšeni još u maju. To je bila prva omladinska grupa, od 17. do 20. godina. To je bila samo omladinska grupa, transportovana u Koprivnicu i tamo su bili... tu sam u Gospiću sreo jednog poznatoga, jer ja sam pre rata bio član Makabija – zagrebačko sportsko društvo koje je imalo nekoliko klubova: nogometni klub, stolno teniski klub, mačevalački, gimnastički... i to sa vrlo istaknutim rezultatima; to su bili rekorderi, državni prvaci u lakoj atletici i stolnom tenisu, boksu itd... tu sam naišao na jednog druga, zvao se Božo Švarc...^[29] njih je bilo ovdje desetero iz te grupe, iz Koprivnice, koji su inače svi prebačeni na Jadovno, samo je njih desetero bilo zadržano u Gospiću da budu čistači ulica. Mi smo ih sreli tamo oko stanice... To je bio samo jedan susret, usputni...

Mi smo toga dana krenuli dalje i ujutro drugog dana smo se našli u Karlobagu. To je bilo 24. VI. Istoga dana u toku predpodneva nas su pomoću dvije brodice bili prebacili u Slanu... to je dio Paga gdje nema niti travke niti... sam goli kamen i ništa

drugo... ukoliko se sjećam, ne znam ... možda, tu je u mom sjećanju od Paga do Jasenovca prodefilovalo toliko tih ljudi da ... ne mogu uvek da se setim ... niti mogu sve smestiti ... među njima je svakako jedan od tih ljudi bio Vrban ... taj dan, kad smo došli tamo, dobili smo u podne juhu od krumpira ...

Sutradan ujutro oko šest sati bio je nastup i onda je bila došla neka ustaška delegacija, šta ja znam, a bio je među njima i vrhovni zapovednik svih ovih logora, Maks Luburić. Bili smo postrojeni svi tamo i onda nam je bilo saopšteno, kako smo došli ovde da radimo, red, rad i disciplina, arbeit mach frei, da će se svaka nedisciplina strogo kažnjavati ali da ćemo se nakon izvjesnog vremena vratiti kući.

To je uglavnom bilo i sa psihologijom mase, nas koji prije nismo politički dovoljno živjeli, nego smo bili onako rezultat jedne malograđanske sredine koja se bavila svojim određenim poslom, sportom, koji su živjeli u uvjerenju da nikad nisu nikoga prevarili da nisu bili nepošteni prema drugome, prema tome šta im se može dogoditi nego da na dva tri tjedna idu u logor a onda će opet biti sve u redu. To je to sljepilo, tog dijela mladosti, ljudi, tih prvih dana, što je dovelo do toga da masa nas čeka s rančevima u kući da dođu po nas pa da nas odvedu i da se poslije toga vratimo. Eh poslije toga je počeo taj naš krvavi život, ... Iako su pouke već bile davne, iako su već dolazili emigranti iz Austrije itd ... ljudi su govorili ... međutim čovjek je kao i bolesnik od raka, svijestan je da treba da umre ali odbija onu spoznaju da je bolestan. Tako i mi, nikad se nisam nikome zamerio, odgojeni smo u građanskoj sredini, gdje, kad je majka klala pile, svi smo bežali iz kuće, ili iz kuhinje, a ne da smo mogli pomisliti da postoje ljudi koji bi mogli klati ljude ... to su sve te okolnosti koje su nas dovele do logora ... Na samom Pagu odmah je počeo rad i to uglavnom, jedna grupa je radila na izradi pristaništa i to tukli smo kamenje i gradili pristanište, na Baškoj slani, tamo smo radili do pasa u moru, slažeš kamen na kamen ... i radili smo na putu odatle do samog logora ... to je otprilike bio put nekih tri metra širine ...(govori Zemljar: »... sada postoji. Hoćete li doći vidjeti?« Ne. »Zašto?« Ne, ne, ne mogu. »Ali, zašto; sa mnom; bit ćete moj gost?« Ne, ne. Sve te reminescencije i sva ta podsećanja ... to ne ...) Mi smo bili prva grupa, bilo nas je blizu pet stotina ili 520 otprilike... čitava ta grupa iz Zagreba; poslije osam dana je došla i ženska grupa ... otprilike tako su stizale partije, otprilike, druga grupa opet poslije osam, deset dana, treća partija, tako sve do negde kraja jula ili početka augusta su stizale partije koje su bile slane iz Zagreba... U ovoj našoj prvoj grupi to su bili sve Jevreji koji su bili uglavnom ili studenti ili su bili članovi gimnastičkih društava i jasno, netko je bio član Merkura, netko SBOTIČ-a ali to nije se gledalo tko je član SBOTIČ-a zbog političke kvalifikacije nego zato što je Jevrej. Oni su vjerojatno preko Židovske općine dobijali spiskove, a onda su vršili selekcioniranje i uzimali najvitalniji dio... tu je bila uglavnom kompletna nogometna ekipa Makabija, gimnastičari, lakoatletičari i ostali sportaši... tako da je to bio grô tog kadra...

Koliko ja imam predodžbu bile su dve barake ... jedna ili dve ...? možda jedna možda dve ... bura je bila posle ... zato nekako mislim da su bile dve ... to mi ... počeli smo taj rad, tu je počelo i batinanje i šibanje ali nije bilo još ubijanja ... dolazili su zatočenici, odmah su pregledavani, oduzimano je sve, uključivani su u rad ... izgleda da je Pag bio logor gdje se trebalo putem sistematskog izglađivanja da se uništava, ne putem klanja, nego radom ... Nama je bio uglavnom doručak neki prazan čaj, ručak su možda bili jedan ili dva krumpira i večera opet tako; tako da u proseku nismo dobijali više od 500, 600 kalorija a znate da organizam traži 3, 3 i po hiljade ... onda sam imao dvadeset i pet godina ... taj rad je bio iscrpljujući, ljudi su padali, ja ne mogu da se podsetim da je netko u to vreme bio ubijen ... eh, početkom augusta? ... negđe 5 – do 8. augusta? ...^[30] za vreme jedne jake bure ... srušena je ta baraka o kojoj smo govorili i tom prilikom poginula su dvojica a osamnaest njih je bilo teško ranjeno, što sa delovima drvlja ... kičme, nogu itd... ja mislim ................... to je bilo u julu, početkom jula ... tu smo se odmah bili našli tri dobra prijatelja među kojima je bio ... na pr. Pavao Löw^[31] predratni državni reprezentativac, poslije rata se zvao Pavao Levković, Zagrebčanin; onda Gusti Hamburger, i ja, mi smo bili rekli da ukoliko možemo da se ne razdvajamo ... tako smo skupa spavali (Pavao ... je umro pre dva meseca) i prilikom rušenja barake jedna poprečna greda je pala kraj nas na toga Gustija Hamburgera i njemu je slomilo kičmu i još jedan je poginuo, ne znam kako se zvao, ... Ustaše su ujutro došli oko pet šest sati da pokupe mrtve i ranjene, ukrcali ih na brod time da će ih predati u bolnicu u Karlobagu. Međutim, nakon dva dana, tamo gde je bila jedna šupa koja se zvala krpara, vidjeli smo da su sva odijela tih ljudi tamo znači negdje su završili na sredini paškoga kanala.

Mi smo i dalje radili i živjeli kako je ko mogao, podnosili galamu, viku, maltretiranje, batinanje, i negđe ... ja mislim u drugoj polovini jula pokušali su bijeg Bečlija Kajzer i Klajn. Dvojica. Taj Kajzer je pre rata bio naš državni prvak na četiri sto metara, bio je austrijski ali je nastupao i u Jugoslaviji. Na svim internim državnim prvenstvima on se takmičio za Makabi. Između trideset četvrte i trideset sedme godine u Zagrebu je došlo mnogo tih austrijskih izbjeglica ... nekoji su se smjestili u Zagrebu ... a među njima i ovi su prihvaćeni od strane sportskog društva kao istaknuti sportaši. Oni su pokušali bijeg ... prema Karlobagu, međutim priča se, ne znam, pošto je bila noć, nije bilo orijentacije ... da su oni plivali okolo i došli opet na obalu Paga ... negdje u blizini su ih uhvatili. Ovoga Klajna više nismo vidjeli a Kajzer je bio došao, doveden; bio je sav onako odrpan, istučen ... i najavljeno je da će sutradan biti javno streljanje ... Kajzera ... za tu zgodu opet je došao Luburić, bio prisutan ... i mogu vam priznati da je bilo koliko stravično, toliko impozantno gledati toga Kajzera onako kako je stojički on primio to, onako, hrabro, gol, bos, po onom kamenju, znate kakav je onaj kamen ... išao prema mjestu streljanja ... kad su mu naredili da se okrene nije htio da se okrene i tako su ga streljali ... To je opet bila prilika da Luburić održi zbor na kome je govorio opet ... kako će biti strogo kažnjavan tko nije disciplinovan ... Međutim mi smo već postali, pomalo formalno ruine od ljudi ... kroz taj minuli mjesec dana mi smo počeli da jedemo sami sebe ... sve one rezerve koje smo imali u sebi, tako da smo došli otprilike negdje na četrdeset, četrdeset dvije kile ... Početkom, zapravo par dana poslije toga došla je jedna grupa ustaša s time da se traži oko šezdesetak mladih, snažnih ljudi za rad na Solanu u Pagu ... ali će biti i hrane ... i htjeli smo da se javimo ... tu je kompletna nogometna ekipa javila se ... sticajem okolnosti ja i ovaj Pavel nismo išli, jer on je imao dizenteriju ... taman kad se odabiralo on je negdje čučao na latrini ... tako da je njih 64 bilo odvedeno na Pag »u Solanu ... rekli su, za rad na Solani u Pagu«, a Pag inače ne poznajem ... (oni su odvojeni, u samom logoru to je bilo na jednom nastupu logoraša na kojem su rekli: oni koji hoće da idu na rad u Solane^[32] da se jave ... po mojoj verziji ... ja ću vam ispričati moju verziju ... oni su bili odvedeni i za nas oni su radili na Solanama)... došao je i august, mi smo tu već bili potpuno onemoćali i koliko me sjećanje ne vara, naiđe 21. augusta došlo je do likvidacije logora na Pagu ... oko 21. Ja ću vam ispričati moju verziju šta je bilo sa tim ... naime, to je potpalo pod Talijane... Ustaše koji su vodili taj logor, oni su uglavnom imali vezu sa samim Pagom, možda i sa Metajnom i uglavnom prema mom razmišljanju, ne mogu svjedočiti, samo znam da ih više nije bilo; oni su neposredno pred dolazak Talijana uspjeli da likvidiraju i pobiju i ove sa Solane i ženski dio iz Metajne. Uglavnom mi smo održavali vezu samo dva puta nedjeljno uglavnom sa brodićem koji je vozio hranu do nas ... i moje mišljenje ... da su oni zakasnili da nas likvidiraju jer su već Talijani bili tu i ... tako da smo mi bili onda transportovani... tako da su 21. ili 22. augusta ne znam tačno, uglavnom nâs ukrcali i prebacili na Karlobag gdje su nas bili prvi put ukrcali za Slanu. Pre toga opet je bio došao Luburić i opet nam održao govor iz kojeg govora se moglo doći do ubeđenja kao da idemo kući... Nas su opet u Gospiću bili ukrcali u vagone i onda smo krenuli; nakon jednog dana došli smo do Zagreba, nismo se zaustavili u njemu nego smo produžili dalje i onda su nas iskrcali bili ... to je 23, 24. VIII ... kod sela Krapje, to je desetak, dvanaest kilometara od Jasenovca... Tamo su već bili isto pripremili neki logor... nismo se nigdje po putu zadržali... ta putešestvija od Gospića je trajala oko dva dana ... Jasenovac u to vrijeme još nije postojao, osim kao privatna ekonomija; vlasnik je pre rata bio neki Bešić ili sada ne znam tko... imali su kožaru, lančaru, ekonomiju; to su oni bili oduzeli tome pravoslavcu i ... dakle mi smo došli bili u Krapje oko 24, 25. augusta i smo sada počeli rad u šumi, rad na nasipu, tamo oko obrađivanja Lonjskog polja, tu su nas počeli strašno mlatiti i išli smo na rad... desetak se nikada nije vratilo, u početku... a poslije i stotinjak... i tako u tom Krapju sam bio do oko sredine septembra kada je počeo da se formira jasenovački logor. Verovatno su i oni htjeli da legalizuju tu industriju smrti time da po njemačkom uzoru formiraju kao radni logor koji je de fakto bio logor smrti, Jasenovac.

U tom logoru već znate što je sve bilo... građevinska grupa, šumska grupa... najprije su oni tražili da se iz Krapja odvoje zanatlije i mlađi i snažniji ljudi... i oni su počeli da pripremaju taj logor da pripremaju barake, bile su podignute neke dve barake dok smo mi došli... ja sam došao nekih petnaestak dana poslije nego što su prve grupe otišle u Jasenovac i tamo sam prvo radio na izgradnji nasipa, poslije sam bio prebačen u ciglanu... ja sam imao relativno sreću što jedan čovjek koji je zavredio da bude heroj... u tim kasnijim grupama dolazili su ljudi isto koji su bili u Makabiju i tako... ljudi koje smo znali i među njima neki Minc^[33] koji je bio grupnik šumske grupe u Jasenovcu... Taj, kada je došao u Jasenovac, sjećam se kao danas, taj je donio jednu veliku Gavrilovićevu salamu i jedan kolut paškoga sira... i svaki dan je jednu šnitu sira i salame uzeo sebi i jednu dao meni i jednu ovom, Pavelu Levkoviću... ustaše su bacali u pomijama one kore od sira, mi smo to ispirali pa smo jeli, onda, kad smo bili u Krapju pa išli na šumske radove, našli smo ježa pa smo ga pojeli i tako... trebalo je pasti ili boriti se, bili smo pothranjeni...

Iz Slane prema Karlobagu izašlo nas je živih... ja mislim... ne više od tri stotine... oni vjerovatno za Jadovno iz Gospića nisu otišli jer, koliko se sjećam... Jadovno je likvidirano dva dana prije... Što se tiče žena to su isto bile mlade Makabejke u godištima između 18 i 30 godina, mlade žene, u tim grupama koje su došle sa nama, gimnastičarke i tako dalje; i one su bile odmah odvojene i prebačene na drugu stranu Paga, u Metajnu. One su već u Gospiću bile odvojene.

Ja bih vam mogao navesti nekoliko imena tih gimnastičarki. Kad smo bili na Velesajmu, onda su bili neki studenti koji su bili na nekim radovima, pokušavali su da se izvuku, onda su pitali tko ima ženu katolkinju ili tako... bilo je među nama nekolicina koji su izašli... razne sudbine... navodno, ne znam to točno kazati, da li je bio ministar ili je bio neki funkcioner, Dumandžić (?) koji je bio došao da izvuče neke zatočenike... ali tu se nekako pokazala ta solidarnost tih zatočenika... tako da ovi koji su tražili izlaz, na neki način, da ima brak sa arijevkom... pa su formalno pljuvali pza njima i kad je taj Dumandžić (?) došao da nekoga izvuče, reklo se fala, ja ostajem sa svima drugima ovdje. Inače, što se tiče samih žena, njihovu sudbinu u pamćenju sam izgubio onog momenta kad smo bili odvojeni i vjerojatno su one neposredno pred naš povratak likvidirane iako sam neke vidio u Međeđi, na radu u ekonomiji, koja je bila formirana kod Jasenovca kao pomoćni dio rada gdje se pekla marmelada od šljiva i tako dalje... postoji dakle mogućnost da je jedan dio tih žena prebačen u Kruščicu kod Travnika.

... Za nama je došla grupa građana iz Zagreba. Ja znam da je došla neka Rada Ralek da posjeti nekog svog momka^[34], čista arijevka katolikinja; u Karlobagu joj je rečeno da je svaka veza sa zatočenicima isključena, i ona je onemogućena. Prema tome, mi smo odmah znali da mi nemamo nikakve mogućnosti kontaktiranja... To smo nekako doznali o njoj... Ja sam pisao već u partizanima, za usmene novine, zidne, ono o bijegu itd. pa i nekoliko godina poslije rata sam pisao... međutim... i o logoru Slana sam pisao... ne znam da li je to objavljeno... na Nar. Armiju... za bataljonski ili brigadni list, ne znam više, ne pamti se sve; ne znam ni kuda je nestalo; neposredno poslije rata napisao sam nekoliko stvari, to su još bili tačni podaci... viđenje jednog istog događaja može biti različito... Tamo se odmah od zatočenika formirala uprava logora, jer znate kako je bilo, postojalo je zapovjedništvo, a ono je formiralo logorsku upravu od samih zatočenika... tako da je za grupnika bio Bruno Dijamantštajn i Milenko Pajtaš (Mišo) iz Zagreba, oni su ubijeni u onoj »zlatnoj aferi« koja se prikazuje na jedan određeni način, međutim to nije tačno, iako o B. Dijamantštajnu ja lično ne mogu ništa pozitivno da kažem (on je bio životinja itd. i Špiler) ali za toga Pajtaša ne vjerujem da je to bilo tako. Postoji nekoliko verzija, međutim karakteristično je to da je vođa u toj aferi bio brat od Ivice Matkovića poručnik Matković, ustaša, i tačno je to da je Pajtaš bio šef ekonomije, da je Špiler bio grupnik u Gradiški... inače taj je Špiler bio samac, također zver; šikanirao je i maltretirao je logoraše samo da sebe izvuče kao ispravnoga ali Pajtaš nije bio takav... Bruno je i u Jasenovac došao kao grupnik... moje je viđenje tako da su kad su dolazile grupe tamo sve predavali i da su u onim krpama kod njih našli to zlato... Matković je njima dao naređenje da zlato pronalaze i da ga njemu predaju. On je kao ustaški natporučnik na zvjerski način zbog toga ubijen... od toga su stvorili »zlatnu aferu« gdje su navodno htjeli da koriste i ovi logoraši, ne znam na koji način... Nikola Nikolić misli da je to afera... ali nije tako... ružno on to iznosi... on na pr. za Vinera koji je bio grupnik poslije govori kao o sluganu ustaškom, međutim on se nebrojeno puta zalagao kako da spasi ponekog zatočenika. Židov je bio, znate, u to vrijeme ta logorska uprava se formirala, ona je počela na samom Pagu i to je bilo i poslije jezgro te uprave... između tih zatočenika Jevreja koji su bili mahom intelektualci i onog jadnog srpskog življa koji je dovođen sa sela, seljaci... oni su ipak uzeli ljude koji će biti i pisari itd. da rukovode radom... to su uglavnom bili Jevreji.

 

IN MEMORIAM dr PAVLU LEVKOVIĆU

Nažalost, kasno smo saznali za postojanje svjedoka kakav je ovdje mogao biti dr. Pavao Levković. I on je jedan od onih junačkih prognanika kojemu su i slučaj i hrabrost sačuvali život i u Slani i u Jasenovcu a konačno i u NOB-i. Dr Radan ga pominje riječima: »Posljednje dane zajedno smo ukrcavali žice na stubove logora«.

Kako, dakle, od dr Levkovića nismo stigli saznati njegovu ličnu ispovijest o Slani, prenijet ćemo ovdje članak koji je u povodu njegove smrti otisnut u »Jevrejskom pregledu«, XXXVII, Beograd, januar – februar 1986. god:

U Dubrovniku je 1. januara u 76. godini života umro dr Pavao Levković, pukovnik JNA u penziji, potomak poznate zagrebačke jevrejske porodice.

Sahranjen je 3. januara na boračkom groblju u Dubrovniku uz vojne počasti i u prisustvu predstavnika svih društveno – političkih organizacija, delegacije ratnih drugova i mnogobrojnog građanstva, prijatelja i poštovalaca.

Pavao Levković je rođen 1910. u Zagrebu u kojem je 1934. diplomirao na Pravnom fakultetu, a 1936. i doktorirao.

U mladosti se aktivno bavio sportom tako da je od 1930-1933. bio stalni član fudbalske reprezentacije Jugoslavije. Pripadao je krugu najistaknutijih članova »Makabija«. Početkom okupacije uhapšen je 21. juna 1941. u Zagrebu i odveden u logor Slano na Pagu, gdje je započeo svoju trku sa smrću koja je trajala 800 dana. U avgustu iste godine prebačen je u logor Jasenovac gdje opet bije svakodnevnu bitku za goli život. Iz logora je pobjegao u septembru 1943. i priključio se borcima Prve proleterske brigade.

U toku zime 1941-42, u logore Jasenovac i Staru Gradišku sprovedeni su mu otac Alfred, majka Malvina i sestra Elza, ali za njih nije bilo povratka.

Odmah po dolasku u partizane, dr Levković se istakao hrabrošću i brigom za ljude, postao je komandir čete i bio primljen u Partiju. U novembru 1943. prilikom napada na Travnik, kod Turbeta je mitraljezom sam štitio povlačenje svoje čete i bio ranjen. Dobio je pismenu pohvalu štaba Prve proleterske divizije za »iskazanu hrabrost i umešno rukovođenje«.

Kao čovjek visoke kulture, širokog obrazovanja i znalac više svjetskih jezika, ubrzo je prerastao svoje vojne zadatke i već početkom 1944. bio premješten na dužnost pri Vrhovnom štabu za rad sa »stranim misijama«. Do kraja rata bio je na visokim vojnim dužnostima pri štabovima I korpusa i I armije.

Odmah po završetku rata, kao major JNA radio je u Komisiji za utvrđivanje zločina okupatora i njihovih pomagača, a potom sve do penzionisanja u Upravi vojne industrije. Za rad u toku rata i u poslijeratnom periodu odlikovan je brojnim ratnim i mirnodopskim odlikovanjima.

Iz zdravstvenih razloga je napustio Beograd i preselio se u Dubrovnik, u kojem je radom i ponašanjem ubrzo stekao veliki ugled i mnogobrojne prijatelje.