Oružani progon Srba sa Bilogore
Napad paravojnih formacija međunarodno nepriznate Hrvatske na Bilogoru počeo je koncentričnom vatrom i nastupanjem iz pravca Velike Pisanice, Velikog Grđevca, Grubišnog Polja, D. Rašenice i Virovitice. Najžešći okršaj odvijao se i zbio na užem području istočne Bilogore 31. oktobra 1991. godine na prilazima Zrinjskoj i Gornjoj Kovačici, na sjevernom vrhu Grubišnog Polja i na prilazima Gornjoj Rašenici i Lončarici.
Niti jedan obrambeni položaj Srba toga dana nije pao u ruke napadača. U toku večeri i noći iz gotovo svih sela krenule su kolone traktora sa prikolicama, privatnih kamiona, kombija i osobnih automobila. One su se od početka Dapčevačkih Brđana slijevale u jednu kolonu koja je kasnije sezala od Male Peratovice do Koreničana. U kolonu su se uključili i branioci Bilogore. Položaji su padom mraka napušteni, a pred zoru su ostali prazni.
U savlađivanje blatnog i močvarnog, a prema Turčević Polju i klizavog puta uloženi su nadčovječanski napori. Dodatna nevolja bila je niska temperatura. U traktorskim prikolicama i kamionima svijet se naprosto smrzavao nepomično sjedeći desetine sati. Ništa bolje nije bilo niti u kombijima i automobilima, koji su svaki čas stajali ili su bili gurani i izvlačeni po ledenom blatu. Kad se kolona konačno izvukla na asfalt, bila je duga kilometre i kilometre. U svom sastavu imala je oko 600 raznih vozila, a najviše traktora sa prikolicama i u njima oko 4.000 promrzle, ali spašene čeljadi. Pravac kretanja – Okučani, Stara Gradiška, Banjaluka. Cilj je bio Srbija.
U podrumu škole u Velikoj Peratovici bio je zatvor za koji je bio odgovoran čuvar Božo Trbojević. Božo je bio teški invalid u nogu. Ostavši sam u noći, a znajući da su već svi otišli, morao je sam donijeti odluku što da radi sa šest zatvorenika. Znao je da su to, navodno, teški zločinci, a svjestan svoje fizičke nesposobnosti da ih tjera pred sobom nepovezane i po noći, donio je odluku da ih poubija. Rezultat toga stravičnog čina nije provjeravao iz ličnih sigurnosnih razloga. Krenuo je za kolonom i negdje pri kraju Velike Dapčevice, već u zoru, primili su ga u jednu traktorsku prikolicu. Ovo mi je Božo, negdje koncem rata, ispričao u svojoj vikendici poviše Smedereva.
Zenge su sutradan oprezno prilazili rovovima do kojih jučer zbog ubitačne vatre nisu mogli doći. Poslije dugo oklijevanja, sumnjičenja i opreza, navodno tek oko podne ušli su u prazne rovove! Dakle, što se bitke tiče, to se završilo jučer – kad je svatko zbrinuo svoje ranjene i pokupio mrtve. A onda – oni ne bi bili oni, da ne čine zvjerstva i zločine. U Dapčevačkim Brđanima na kućnom pragu su ubili Radu Kravića, starog oko 55 godina. U Lončarici su, u njegovom vlastitom dvorištu, zaklali Miščević Živka, starog oko 50 do 55 godina. U Topolovici su u svojoj kući zaklani Ljuba i Ljuban Ormanović, supružnici, stari preko 65 godina. To nisu jedini primjeri. Za ilustraciju, i ovo je više nego jezovito. Počela je, još 1941. do 1945. godine naučena pljačka napuštenih kuća. Mnoge su i popaljene. Bestijalni i besprimjeran rušilački nagon svega što je srpsko predstavlja miniranje i paljenje srpskih kuća u velikom, uglavnom srpskom selu Mali Grđevac[11]. On je doslovno sravnjen sa zemljom. Usput rečeno, u dane tzv. „Otkosa 10” u tome mjestu nije ispaljen niti jedan metak otpora.
* Do 2. sv. rata Gornjim krajem je nazivan dio Grubišnog Polja od centra do kraja mjesta idući prema Peratovici, odn. Virovitici. Poslije rata ova ulica se zvala od raskršća do Singerovog sokaka (prema Stalovici) ulicom Ivana Senjuga–Ujaka, a od ovog sokaka do vrha mjesta (do šume) ulicom Žrtava fašizma.
** Od UKUPNO 113 srpskih kuća 1941. godine (58% svih imanja) 2009. godine je ostalo 7 porodica sa dva i više članova, te 5 porodica sa jednim članom. Dakle, od 1940. do 2009. godine ugasilo se, nestalo je, domaćinstvo 101 srpske porodice što iznosi 89,38 posto.
*** Vlasnik krčme „Stari graničar“ koju je kasnije kupio Hrešić
Sve ove bestijalnosti, bez primjera u civiliziranom svijetu, praćene su orkestriranom, ogavnom propagandom i vrijeđanjem osnovnog dostojanstva jednog naroda. Spominjana su imena časnih i poštenih ljudi i žena iz toga naroda i lažno optuživani za amoralna djela, upravo takva kakva su nad njihovim srodnicima počinjena. Usput su porušena sva obilježja ustaških zločina i antifašističke borbe iz Drugog svjetskog rata. Bilogorski kraj ostao je bez Srba i bez svih obilježja zlodjela koje su im učinile hrvatske ustaše 1941. do 1945. godine i hrvatske neoustaše 1991. i narednih godina.
Eklatantan, upravo besprimjeran uzorak gašenja srpskih ognjišta i nestajanja naroda predstavlja gornji kraj, sada grada Grubišnog Polja. Taj dio mjesta nosio je ime ulica Žrtava fašizma. Bezobzirno brišući tragove svojih nedjela, vlast hrvatskog naroda preimenovala ga je u ulicu Kralja Zvonimira. Uz tu čast velikanu hrvatske istorije, lokalni oci trebali su odrediti i kraljevsko stolovanje – bilo na Trandlerovoj djetelini, bilo u Kiselovom jarku. To drastično stanje stvari i tok nestajanja stalno su bili nezapaženi, gurnuti su u stranu.
Posljedice ove posljednje (da li i zadnje?) genocidne ustaške etape jasno su vidljive na priloženom crtežu koji prikazuje ušorene kuće sa prezimenima domaćina 1940. godine. Crnim kvadratićem označeni su redni brojevi kuća u kojima danas više nema Srba.
Genocid je učinio svoje, a ostatke će pozobati svakojaka asimilacija.
