Zorka Delić-Skiba
Rođena 1937. godine u selu Kruharima, opština Sanski Most
Svjedoči:
Rođena sam 27. januara 1937. godine u Kruharima kod Sanskog Mosta. Dobila sam ime Zorka i prezime Delić. Kad sam posvojena, u Zagrebu, dobila sam ime Zorica–Marija Dasović. Dok još nisam znala datum rođenja, pisalo je da sam rođena 10. travnja (aprila), dan i mjesec osnivanja NDH. Zanimljivo je i kako sam "mijenjala" vjeru. Rođenjem sam Srpkinja, pravoslavne vjeroispovijesti. Posvajanjem postajem Hrvatica, katoličke vjere. Udajom, pišu mi da sam Jugoslovenka, bez vjere. Zadnji rodni list koji sam dobila u Sanskom Mostu (koji pripada Federaciji BiH), rubrike vjera i nacija ostale su prazne.
Nakon osnivanja NDH, moj djed je hapšen i zatvoren u podrum osnovne škole u Sanskom Mostu, gdje je mučen i ubijen od ustaša. Ubijen je i njegov sin Dušan i kćerka Dragica. Drugi njegov sin, Milan Praća, bio je štamparski radnik u Beogradu i 1941. godine ubili su ga Nijemci. Iz Kruhara, gdje mu se udala kćerka, stradalo je na Šušnjaru jedanaest Delića.
Kad je moja majka napunila šesnaest godina, udala se za mog oca Dragu Delića. Njih dvoje su izrodili petoro djece.
Godine 1941. Nevenka je imala trinaest godina, Dara devet, Mile sedam, Zorka četiri i Jovica šest mjeseci. U zajedničkom domaćinstvu živjeli su očev brat Dušan, njegova žena Vukosava i njihovih četvoro djece. Draško je 1941. godine imao četrnaest godina, Slavka devet, Petar jedanaest i Rada tri godine. Vukosava je umrla prije rata i moja majka je brinula o devetoro djece.
Početkom juna 1941. godine iz kuće je na prevaru odveden i moj otac Drago i stric Dušan. Došao je po njih očev nadničar Omer Alagić, zvani Omerica.
S obzirom da se više nisu vratili kući, majka je posumnjala da se nalaze u zatočeništvu u magacinu za žito. U drugoj polovini jula, ustaše idu po selima sreza Sanski Most, pljačkaju i pale srpske kuće. Došli su i u Kruhare. Naša kuća se nalazila malo na uzvisini i majka je mogla vidjeti na vrijeme kako ustaše pale kuće. Među njima je prepoznala Omera Alagića. Nije vjerovala da bi on mogao da učini neko zlo, ali za svaki slučaj nas devetoro djece sakrila je u kukuruze, odmah iza kuće. Još nije uspjela ni izići iz kukuruza, Alagić je već zapalio našu kuću, a zatim i štalu sa blagom. Crni bik, kojeg je otac hranio samo za Grmečke koride, rikao je tako bolno da ga majka nije mogla slušati. Izašla je iz kukuruza i pustila šest krava, bika i dva konja da se ne uguše u dimu i ne izgore u štali, koja je već bila u plamenu. Samo što je to uradila, pred njom se pojavio Omer Alagić. Kad ga je ugledala, rekla mu je:
„Omerica, zlotvore jedan, vrati mi muža ili djevera! Kako ću sama othraniti devetoro djece?”
Kao odgovor na to, uzeo je pušku i ubio moju majku. Omerica je ulazio u kukuruze, psovao nam četničku majku, zato što nas nije mogao naći i sve nas poubijati. Dok je Omerica razgrtao kukuruze u potrazi za nama, najmlađi brat Jovica, vjerovatno od gladi, počeo je da plače i doziva majku. U strahu da nas Omerica ne otkrije, moja sestra Dara, kojoj je bilo devet godina, a koja je nosila Jovicu, koji je tada imao samo šest mjeseci, stavila mu je u usta neku krpu, kako bi prestao plakati. Kad mu je izvadila tu krpu iz usta, Jovica više nije bio živ.
Pojavom Međunarodnog crvenog krsta, u Sanskom Mostu počeli su sakupljati ratnu siročad, trpati ih u vagone za stoku u kojima smo se našli i nas petoro: Draško, koji je tada imao 14 godina, Mile – sedam, Slavka – osam, Rada – tri i ja koja sam imala četiri godine. Kompozicija natovarena srpskom djecom krenula je prema Zagrebu. U Zagreb se moglo stići za tri sata, a mi smo putovali tri dana, bez hrane i vode, a gotovo i bez vazduha. Kad smo stigli u Zagreb, u vagonima je bilo dosta mrtve djece, koja su zaudarala na mokraću i izmet. Mi koji smo uspjeli ostati živi, bili smo strašno žedni i gladni. Smješteni smo u Dom za gluvonijemu djecu, gdje su nas neke časne sestre prskale nekim dezinfekcionim sredstvom i obukle u čistu odjeću i obuću. S nestrpljenjem smo očekivali ručak. Onako gladni, svi smo pojurili da što prije dođemo do hrane. Međutim, hrane je bilo tako malo, a nas gladnih mnogo. Do hrane su došli samo najjači i najstariji dječaci. Djeca su padala i preko njih su drugi gazili kako bi došli do hrane. Draško je uspio da uzme jedan tanjir sa nekom kašom i podijelio taj obrok sa nas četvoro. Sve su to sa strane posmatrale časne sestre.
Iz Doma za gluvonijemu djecu ubrzo smo nas petoro upućeni u Jastrebarsko, mjesto 20 kilometara udaljeno od Zagreba. Prostor u koji su nas smjestili bio je omeđen bodljikavom žicom. U drvene barake smještana su muška djeca. U barakama nije bilo nužnika i dječaci su nuždu vršili van baraka u jednoj jami preko koje su bile postavljene daske, na kojima bi stajali prilikom obavljanja nužde.
Ženska djeca do pet godina starosti, smještana su u stari, napušteni, vlažni i memljivi podrum dvorca grofa Erdedija, gdje smo bile sestra Rada i ja. Kroz male rešetkaste prozorčiće dopiralo je vrlo malo svjetlosti. Ležali smo gotovo na goloj zemlji, jer je bilo jako malo slame. Budući da nismo imali klozet, nuždu smo vršili tamo gdje smo i ležali. Svakim danom podrum se punio novom djecom, najviše sa Kozare. Bilo nas je na stotine.
Na prvom spratu starog dvorca bili su gvozdeni kreveti gdje su spavale starije djevojčice, po dvije u jednom krevetu. Tu je bila smještena moja sestra Slavka. Čim su nas smjestili, morali smo ići na šišanje. Šišale su nas časne sestre "na nulu", kako ne bi dobili vaške. Nakon šišanja dobili smo brojeve. Ja sam dobila broj 97, Rada 98, a Slavka 47. Broj je bio napisan na tvrdom kartonu, koji smo morale nositi oko vrata. Više nismo bili djeca, već brojevi. Rečeno nam je da se od tada odazivamo samo brojevima.
Jastrebarsko je bio logor NDH, namijenjen srpskoj ratnoj siročadi. Logor su držale katoličke časne sestre kongregacije Sv. Vinko Paulski iz Zagreba. Glavna upravnica logora bila je časna sestra Ana Barta Pulherija, koja je za sve nas govorila da smo banditska djeca i da nas treba pobiti. Ništa bolje nisu bile časne sestre Bernadeta i Gracioza. Dječiji logor Jastrebarsko bio je pod nadzorom Andrije Artukovića, koji je bio ministar unutrašnjih poslova NDH i često je dolazio u logor, kao i nadbiskup Alojzije Stepinac.
Svako jutro u cik zore dolazio bi grobar Franjo Ilovar sa kolima i konjskom zapregom. Iz podruma su velikom lopatom izbacivali mrtvu djecu, a on ih je tovario u kola i odvozio van groblja gdje ih je sahranjivao. Upravnici logora, časnoj sestri Pulheriji, žurilo se da se podrum u starom dvorcu što prije isprazni, kako svijet ne bi doznao istinu o našem stradanju i umiranju.
Jednom je časna sestra Gracioza skupila nas oko dvadesetoro djece iz podruma. Petar Lovrin, iz Ljubije kod Prijedora (što sam puno kasnije saznala), išao je od jednog do drugog djeteta, uhvativši dijete za glavu. Brzim potezom ruke, u kojoj je držao neki čudan nož, dug, a uzak, sa oštricom na vrhu, zario bi djetetu okomito u grkljan. Zatim bi im, mrtvima, vadio oči i stavljao u neku pletenu korpu i tako se hvalio koliko je zaklao srpske djece.
Kad je došao do mene da me zakolje, ubo me nožem u vrat u predjelu grkljana. Ja sam ga gledala umiljato pravo u oči i samo što nisam rekla: ”Pa, šta sam ti ja kriva?” Moj pogled ga je razoružao. Izvadio je nož, a da ga nije zario dovoljno duboko u grkljan. Moj pogled slomio je nešto u njemu. Sve je to gledala časna sestra Pulherija, prišla mi je i rekla da za njom ponavljam molitvu: ”Moj grijeh, moj grijeh, moj preveliki grijeh, Sveti Petre.” Bilo mi je četiri godine, još nisam čisto izgovarala riječi i morala sam da molim za svoj "preveliki grijeh" onima čije su ruke bile krvave. Srećna sam što sam živa, a nesrećna što ću na vratu cijelog života nositi ožiljak koji mi neće dati da zaboravim klanje nevine srpske djece. Strah od ustaša i časnih sestara u meni je bio prisutan mnogo godina. Strah da ne budem zaklana i rana na vratu koja me je boljela, nije mi dala da mirno spavam mnoge noći. Prva noć bila mi je najteža. Sljedećeg jutra u zoru, došao je ponovo Franjo Ilovar i svojom velikom lopatom počeo izbacivati iz podruma mrtvu djecu. Kraj njega je tog jutra bila prisutna i časna sestra Pulherija i rekla mu da u kola utovari najprije nekoliko žive djece, pa zatim da na njih natovari mrtvu djecu. Prstom je pokazivala na koju živu djecu misli. Ubrzo sam se i ja našla na podu zaprežnih kola zajedno sa mrtvom djecom.
Raka je bila iskopana i pripremljena za nas, naravno, van jastrebarskog groblja. Pošto smo pobacani u raku, grobar Franjo Ilovar je na nas bacao zemlju. Srećna okolnost je bila da sam se našla na vrhu zato što sam u kolima bila na dnu. Možda sam razgrtala zemlju da bih izišla živa iz rake, a možda mi je pomogao i Franjo Ilovar. Pošto sam bila na vrhu, možda je i na njega djelovao moj umiljati pogled nevinog djeteta.
Više puta sam sanjala da sam živa zakopana u grobu zajedno sa mrtvom djecom i da nikako ne mogu izaći iz tog groba. U isto vrijeme sanjam grobara kako mi pruža ruku.
Kad sam izišla iz groba, odlučila sam da se više ne vratim u logor, već da se krijem po šumama, gdje će mi biti bolje nego u logoru sa časnim sestrama. Čuvar logora me je primijetio i palcem pokazao psu na mene:
„Reks, bandit!”
Pas se okomio na mene i srušio me. Tako sam vraćena u logor.
Gotovo svu djecu iz podruma koja su umirala od tifusa, sahranjivao je Franjo Ilovar. Mnogo djece završilo je u kazanu, kuvano u vreloj vodi i od njih je pravljen sapun. Zato, preživjele djece nema puno.
Jedna od najtežih kazni je bila da se prisili mali logoraš da gleda u sunce dok ne oslijepi. Svjedok te kazne još je živ. To je Milja Kukolj, slijepa starica, koja živi sama u Knežici ispod Kozare. Ona je u Jastrebarskom logoru za kaznu morala gledati u sunce i nakon toga je oslijepila.
Moja sestra stričevka tvrdi da su ustaše u kazan sa vrelom vodom, kao hranu za svinje, bacale slijepu djecu. Prethodno su ih časne sestre tjerale da gledaju u Sunce, sve dok ne oslijepe.
Ko zna koliko bi nas uskoro umrlo od gladi, bolesti, batina i drugih kazni, da za naša stradanja nije obaviješten Međunarodni Crveni krst. Zahvaljujući njima, sva djeca iz memljivog i vlažnog podruma prebačena su na prvi sprat napuštenog dvorca grofa Erdedija. Tu smo spavali po dvoje u krevetima. Sestre u bijelim mantilima davale su nam lijekove i brinule se o našem zadravlju. Redovno smo dobivali hranu, a bili su i nužnici gdje smo obavljali nuždu, tako da nismo više zaudarali na mokraću i izmet.
O djeci na prvom spratu brinula je časna sestra Gracioza. Bila je mlada i lijepa, ali jako zla. Pričalo se da je iz Hercegovine, iz istog mjesta odakle je i Andrija Artuković. On je dolazio često u logor zbog Gracioze.
Kad se smrači, Gracioza nas otjera u krevet. Znali smo šta nam je činiti. Zatvarali smo oči i pravili se da spavamo. Ja sam bila u krevetu sa sestrom Slavkom. Gracioza bi ugasila svjetlo u našem dijelu prostorije, a upalila u svom dijelu gdje je ona spavala. Njen dio sobe bio je odvojen paravanom od bijelog platna koje je bilo providno. Otvarali smo oči i po sjenama koje su se pojavljivale zaključili da je kod nje dolazio neki muškarac. Pitala sam Slavku da mi kaže šta oni rade. Slavka mi je rekla da ćutim, jer ako me Gracioza čuje da ću dobiti batina. Ona mi je, takođe, šapatom rekla da oni rade u krevetu ono što rade tata i mama.
„A šta rade tata i mama u krevetu?” – pitala sam Slavku.
„Prave djecu, šta će drugo raditi. A sada spavaj, dosta mi je bilo pitanja!”
Jednog jutra, u ljeto 1942. godine, sve časne sestre su se jako uznemirile. Govorile su da su neki divljaci iz šume došli i odveli nekoliko dječaka. Ti "divljaci" odveli su i Draška. U strahu da ne odvedu i ostale dječake, prebačeni su ubrzo u Zemun, i tako su sve barake ostale prazne. U Zemun je odveden i moj brat Mile.
U jesen 1942. godine, Slavka je pošla u prvi razred osnovne škole. Bilo joj je lakše ići u školu, iako je najvažniji predmet bila vjeronauka, koju nije voljela, u odnosu na teške poslove koje je radila u kuhinji.
Rada i ja smo morale, takođe, ići na vjeronauku. Svako jutro u pet časova morale smo biti u katoličkoj crkvi, gdje su nas učili da se krstimo, da molimo krunicu, da pjevamo katoličke crkvene pjesme. Gotovo svaki put s nama je išla Slavka, iako nije morala. Bojala se za nas dvije da u crkvi ne zaspimo, što se jako kažnjavalo, ukoliko bi nas časna sestra Bernadeta uhvatila na spavanju. Jednom, ne samo da smo Rada i ja zaspale u crkvi, već je i Slavka zaspala. Bernadeta nas je probudila i sa ostalom djecom koja su takođe zaspala, odvela u neku tamnu prostoriju starog dvorca i za nama zaključala vrata. Iz nekog širokog dimnjaka pojavila se glava maskiranog "đavola", osvijetljena baterijom. Đavo je imao veliki crveni jezik, crno lice i velike rogove. Pričali su da se u đavola oblačio kapelnik Nikica Gašpar i tako plašio djecu. Odjednom, osjetili smo udarce nekog lanca kojim nas je Gašpar tukao. Kad nam je Bernadeta otključala vrata, svi smo plakali, ne samo zato što smo se prepali, već i zato što nas je tijelo boljelo od udaraca lancem. Poslije te i takve kazne nije nam više padalo na pamet da zaspimo u crkvi. Shvatili smo da je za časne sestre naše odlaženje u crkvu bilo vrlo značajno. Ubrzo smo doznali zbog čega je to tako bilo.
U proljeće 1943. godine u logor dolazi zagrebački nadbiskup Alojzije Stepinac sa dugačkom kapom na glavi. Sva djeca bila su svečano obučena, kao i časne sestre. U redu, jedan po jedan prilazili smo Stepincu, ljubili mu rukavicu. On bi nam, zatim, palcem koji je stavljao u neko ulje, na čelu napravio mastan krst. Zatim bi nas sa dva prsta udario po obrazu. Iz Jastrebarskog pozvane su žene da nam budu kume. Tako smo postali katolici i Hrvati. Za nagradu dobili smo dobar ručak, poslije koga smo Stepincu pjevali pjesme i recitovali pjesme posvećene Anti Paveliću.
U proljeće 1944. godine počeli su u logor dolaziti nepoznati muškarci i žene, i kada bi odlazili, svako je sa sobom odvodio po jedno dijete. Najviše su dolazile ustaše sa svojim suprugama. Drugi niko nije mogao dobiti propusnicu da uđe u logor. Slavka kaže da je bila više nego sigurna da će Radu i mene odvesti iz logora, Radu zato što je lijepa, a mene zato što sam umiljata.
Jednom je Pulherija nas nekoliko djevojčica dovela u svoju kancelariju u kojoj je sjedio neki muškarac u civilu. Obratila mu se, rekavši:
„Gospodine Dasoviću, dječaka kakvog vi želite, nemamo, ali dovela sam vam ove djevojčice da između njih jednu izaberete.”
Kad nas je sve pogledao, rekao je Pulheriji da mu se ne sviđa nijedno dijete i već je krenuo prema vratima. Ja sam tada izašla iz reda i, prije nego što je izašao, uhvatila ga za ruku, umiljato ga pogledala i rekla:
„Tata, uzmi mene, biću dobra!”
Njegove oči postale su toplije. Čudno, ali kao da sam tog čovjeka negdje već vidjela. Obuzeo me strah, ali glavno je da nije ustaša. Pitao me je kako se zovem. Rekla sam da se zovem „97”. Za dvije godine provedene u logoru ja sam potpuno zaboravila ko sam. Časna sestra Pulherija našla je neki karton i rekla:
„Gospodine Dasoviću, kad je ova mala došla kod nas, u sirotište, upisali smo u ovaj karton ono što nam je rekla starija sestra Slavka. A rekla je da se zove Zorka Delić, da je rođena u Kruharima kod Sanskog Mosta, da joj se otac zvao Drago, a majka Dragica i da nisu živi. Nije samo znala datum rođenja.”
Pulherija je napravila kobnu grešku što je to sve rekla preda mnom. Da me poslije toga sto puta prekrštavaju i mijenjaju ime i prezime, ne mogu mi ništa, jer znam svoje pravo ime i prezime, imena roditelja i mjesto rođenja. Prvom prilikom otići ću u svoj rodni kraj i potražiti svoje rođene. Zato mi je bilo mnogo stalo da izađem živa iz logora, a to mogu samo ako ovaj čovjek odluči da me uzme. Na sreću, odlučio je. Rekao je Pulheriji da me lijepo obuče i da će on doći po mene. Kad je došao sa vozilom, ja sam već bila spremna. Bio je u uniformi. Do njega u džipu je bio pas vučjak. Prepala sam se tog psa. Dasović je primijetio da sam se uplašila psa i rekao mi je: „Ne boj se! Od sada će Reks biti tvoj veliki prijatelj. Sjedi s nama u džip da što prije krenemo za Zagreb."
Dok smo se vozili u džipu, Slavko mi je pričao kako je jako pobožan čovjek i da nikada ne propušta priliku da bude na misi u katedrali, koju služi, kako kaže, "velecijenjeni i presvijetli" nadbiskup zagrebački, Alojzije Stepinac. Da nije slušao jedan njegov govor, kad je rekao vjernicima da idu u Jastrebarsko, te ko god nema svoje djece, neka uzme po jedno dijete, jer su to ratna siročad ostala bez oba roditelja, ne bi me uzeo. Dalje je govorio da tu djecu treba podizati u katoličkom duhu da bi kad odrastu bili pravi Hrvati. Do sada, kako je rekao Stepinac, iz Jastrebarskog je u Zagreb dovedeno preko 500 djece.
„Da nije bilo Stepinca i njegovog govora, ja se nikada ne bih odlučio da uzmem tuđe dijete, kad mi Bog nije dodijelio moje rođeno", tvrdio je Slavko.
„Jesmo li se dogovorili da dovedeš muško dijete? Što će mi ovo bosansko čudo? Odmah je vrati nazad odakle si je doveo!”, naredila je žena.
Meni je u jednoj maloj sobi gdje se nalazio samo krevet, ormar i jedna stolica, namjestila posteljinu i rekla da legnem ne ponudivši mi da jedem. Kad sam ušla u sobu, na ormaru sam zapazila puno jabuka. Toliko sam voljela jabuke. Prošlo je dvije godine kako nisam nijednu jabuku pojela. Uzela sam stolicu, popela se i uzela jabuku. Nisam ni sišla sa stolice, a u sobi se pojavio Reks. Od straha, jabuka mi je ispala iz ruke. Na vratima se pojavila Micika. Grohotom se smijala što sam se prepala Reksa. Rekla mi je da ne smijem bez pitanja uzeti ni jednu jabuku.
„A sada uzmi ovu jabuku što ti je ispala iz ruke, i možeš je pojesti!”
Žena mi se nije sviđala. Nisam je voljela, jer je prema meni bila zla, kao i one časne sestre iz Jastrebarskog.
Prva noć u Zagrebu protekla je u strašnim snovima. Sanjala sam ustašu sa nožem u ruci koji me kolje, a zatim, da se živa nalazim u grobu okružena mrtvom djecom, da se gušim i da nikako ne mogu izaći iz groba. Budim se srećna što nisam u grobu. Ujutro, kad je žena došla u sobu, sva se izbezumila kad je vidjela da sam se pomokrila u krevetu. Probudila je Slavka da mu to kaže uz komentar:
„Uzmi ovu smrdljivu Bosanku!”