TRAGEDIJA SELA TRIBANJ-ŠIBULJINE

Ovdje već pominjani, starina Pavle Babac, koji je proučavao podvelebitsku tragediju, donio je vrlo potresnih stranica u vezi uništenja njegovih mještana iz područja Tribanj-Šibuljine. Pokojni Babac sabrao je ta svjedočenja u knjižici »Velebitsko Podgorje, 1941-1945«, Beograd 1965. Ovdje ćemo se koristiti dijelovima njegovog teksta da bismo šire čitaoce obavijestili o nesreći koja se survala na živote siromašnih stanovnika ovog sela odvedenih i pogubljenih uglavnom na Slani.

Poznavao sam čika Pavla kao čovjeka odgovorna za svaku riječ, a ovdje, u ovoj knjižici susrećem se kako bdije nad svakom svojom rečenicom sa sto provjera. Zato ga i uzimam kao da je svjedok koji je i sam proživio put u kamenu pustinju Slane. Ovo neka mu je ujedno u pomen i hvalu!

Selo Šibuljine, cca dvadesetak kilometara južno od Karlobaga, nastanjeno je uglavnom pravoslavnim stanovništvom. Ono je udarilo u oči nekolicini podvelebitskih ustaša i oni su već u aprilu u dva navrata odveli i u Jadovnom ubili desetoricu svojih susjeda. Glavni inspirator bio im je ustaški dužnosnik Jurica Frković a izvršioci Sjauš Mile i družina. Poznati (kasnije u Slani), Ventura Baljak, na samoj je obali pred narodom bajonetom zaklao svog dojučerašnjeg prijatelja Jandru Čavića. Iz grupe odvedenih iz same se jame u Jadovnom izvukao jednoruki Serđo Poljak i spasio bijegom.

Već 10. V general Amrozio, komandant VI armijskog korpusa obavještava iz Splita komandatna V arm. Korpusa sjedištem u Crikvenici, da se na njegovom teritoriju događaju zločini: »Bande su u Šibuljini ubile 10 ljudi, izazvali požare i pljačku. Dio stanovnika izbjegao u Zadar«.

Uzalud prenagljeni telegram. Poslije potpisivanja ugovora između Italije i NDH, u Rimu 18. V 1941. god., talijanske trupe postale su za ustaše »savezničke« prijateljske, i generalu Ambrosiju nije ni na kraj pameti padalo da bilo što uradi za zaštitu nekakvih morlačkih života koji su i njemu na teretu. Naprotiv, od toga će se stvarati dobra podloga za svoje interese! Raspoređivao je vojsku da narod ne bi zgromio ustaše i nije viđao zločine koje su ovi, na Srbima, Židovima i komunistima izvodili kraj svih njegovih kasarni.

Organizirani ustaše rano u subotu 2. VII opkolili su ponovo selu Šibuljine, pokupili štogod nije uspjelo pobjeći i već oko podne, sve što su pohvatali, dognali su i zatvorili u crkvi sv. Aranđela. Na pedesetak kvadrata po najvećoj žezi zaključali su obitelji sa djecom, oko stotinu duša. Ustaše su se međuvremeno nakrali mesa i pića i pijani bančili oko zatvorenika u crkvi. U isto vrijeme bježali su daleko od sela, čamcima, splavima ili pentranjem uz Velebit svi oni koji su uspjeli izbjeći hajku.

Čika Pavle detaljno je ispitao i opisao ovaj trogloditski zločin i prepustit ćemo se njegovom opisu:

»Sutradan, u nedelju 3. VIII, ustaše su nastavili sa psovanjem i vređanjem na račun praznika^[16] i crkve. Naročito se u tome isticao ustaša Jozo Trošelj. On je ulazio u crkvu, i nožem parao crkvene barjake i psujući pljuvao crkvene ikone. Ali, kada je ošamario Božu Marinkovića, ovaj je jarosno skočio na Trošelja i bacio ga na pod. Ostali skočiše preklinjući Božu da ga ne ubije, verujući još uvek da će im životi biti pošteđeni. Trošelj je odmah pozvao Milu Sjauša i stražare da izvedu Marinkovića iz crkve. Napolju su se čuli tupi udarci koca, vika i psovka. Posle pola časa unesoše Božu svog u krvi. Bio je u nesvestici. Slomljena mu je bila vilica i dena ruka. Kada su ga povratili nije mogao da govori, samo je ječao od jakih bolova.

Od uzbuđenja i od straha učiteljica Ljubica je pobacila novorođenče koga odmah prihvatiše žene i majke. Zaviše dete parajući delove svojih skromnih haljina. Novorođenče u početku nije plakalo, ali sutradan, gladno i neoprano, neprekidno je vrištalo. Ljubica je takođe neprekidno vikala da je puste sa detetom. To je sve zatvorene u crkvi do te mere uzbudilo da su ustaše bile primorane da izvedu majku i djete.

U ponedeljak, 4. VIII., majku i djete su ukrcali u jedan kaić^[17] i odvezli prema Starigradu. Izgledalo je kao da će ih tamo stvarno i odvesti. Međutim, kada su ustaše stigle ispod Svete Trojice, do groblja u Šibuljini, iskrcaše majku i djete i odvedoše u grobljansku kapelicu. Majci ispališe metak revolverski u glavu, a djete ubiše udarcima kundaka. Iako je Ljubica još davala znake života, žureći, ustaše podigoše kamenu ploču najbližeg groba ispred kapele i baciše unutra Ljubicu i djete. Dugo su se čuli jecaji živo sahranjene žene. Teško ranje, nije imala snage da podigne tešku kamenu ploču svog groba. Posle rata, nađeno je njeno tjelo u takvom položaju, sa ispruženim rukama i glavom prema otvoru groba, kao da je tražila pomoć i spas pre nego što je izdahnula.«

Zapis Pavla Babca, radi boljeg pregleda događaja, upotpunit ćemo ovdje zapisom Babac Milice (kći pok. Andrije rodom iz Tribnja, stara 21. god; saslušana Okružna komisija za ratne zločine pri Okr. NOO. Zadar, br. 772/45, prepis br. 36, Arhiv Hrvatske):

»U oči Sv. Ilije 1941. navečer došli su k nama kući 4 žandara, koji su služili tada u Tribnju te su nam govorili kako nemamo čega da se bojimo i da možemo mirno raditi svoj posao, a s nama da će u Italiju za onima našim seljacima, koji su prije pobjegli. To su oni nama govorili u namjeri da nas lakše uhvate. To je bilo u našim torovima u planini. Sutra dan u jutro, oko 7 sati vraćala sam se skupa braćom i sestrama s torova kući k moru, te nedaleko od naših torova susreli smo dva ustaša, a malo zatim još dva ustaša, koji su nam govorili da možemo slobodno vratiti se našim kućama k moru i da to kažemo i drugima, koji su bili izbjegli u planinu. – Malo poslije toga susreli smo jednu veću grupu ustaša njih dvadeset, te sam ja odmah počela bježati, ali me jedan ustaša uhvatio, te je ta grupa ustaša odvela sve nas u planinu kod stana Alekse Babca gdje su se već nalazili mnogi naši seljani, koje su ustaše toga jutra dotjerali skupa sa svim blagom. – Znala sam, da koje nam se zlo sprema, pa sam došavši na sad označeno mjesto – pukušala da se bacim u bunar, ali me u tom spriječiše jedan ustaša zgrabivši me za ruku i uvjeravajući me, da nema čega da se bojim. Među tim mojim seljanima bilo je žena, staraca i nejake djece. Moga strica Dmitra, koji je bio slab na nogama, jer je bio 78 godina star vukli su za bradu, kad nije mogao da hoda. To sam ja vidjela, kad su nas ustaše oko 11 sati toga dana gonili iz planine ka mom selu. Istom tom zgodom vidjela sam, kako su Maksima Poljaka izudarali rukama. Nas je bilo sve skupa oko sedamdesetoro. Kad smo se približili na otprilike tri kilometra od naše crkve, ja sam iskoristila priliku i preskočila jedan zid, te pobjegla i sakrivala sam se dva dana u jednoj jami, a onda sam treću noć izašla iz jame i uputila se da ću preko Velebita i tako sam kroz pet dana danju se sakrivala po jamama, a po noći sam se kretala dok nisam došla u Obrovac. Kad sam ja pobjegla onom zgodom kad su nas vodili ka našem selu, bila sam sama, ali poslije smo skupili nas još petnaestoro kojima je također bilo uspjelo pobjeći, te smo svi skupa dočepali se jame, u kojoj smo se krili puna dva dana. Kad smo poslije 7 dana došli na jedan kilometar od Obrovca stali smo uz Zrmanju i nismo se usuđivali dalje u sam Obrovac zbog toga što smo morali preći most, a na mostu ustaše su držali stražu, pa smo bili odlučili da ćemo preplivati rijeku, koji znamo plivati a one koji neznaju da ćemo konopom vući preko rijeke. Dok smo mi govorili o tom ugledamo neke ustaše gdje trče k nama, na što su dvojica skočili u rijeku i preplivali dočim mi, ostali stali smo bježati a ustaše za nama; jedan od te dvojice i to Marko Poljak, koji je poslije poginuo od Talijana pronio je dijete na leđima. Bježući pred ustašama mi smo vikali zazivajući u pomoć i to su čuli civili u Obrovcu, koji su obavijestili talijansku vojsku, koja je odmah izaslana nakon čega su se ustaše vratili, a mi smo zatim došli kod mosta i tu nas je jedan civil prevezao, lađom, jer je most bio srušen. U Obrovcu sam ostala 11 dana, a onda smo skupa sa još stotinu Ličana prevezeni u Zadar. Dok sam bila u Obrovcu jedan ustaša Ante (Brajin) rekao mi je, da sam ja izbjegla od ustaša u Tribnju, ali mi neće uspjeti i sad u Obrovcu«.

(Nastavljamo citiranjem Pavla Babca):

»Da bi koliko toliko umirili zatvorenike u crkvi, dadoše im nešto barenih krompira bez soli. Bili su to prvi zalogaji hrane od subote ujutro. Bilo je dosta sveta koji je iz okolnih mjesta dolazio da se svojim očima uvjeri u istinitost ovog zločina. Molili su ustaše da ih puste, da im dodaju hranu, da im pripuste bar djecu, ali sve je bilo uzalud. Nisu pomogle ni intervencije katoličkih sveštenika uz susjednih mesta, don Lovre Dražića iz Kruščice i don Ante Hadžije iz starigrada (kasnije učesnika narodnooslobodičakog pokreta), koji su se zalagali da se pohapšeni stanovnici Šibuljine puste iz zatvora.

Istog dana, oko podne, ustaše su iznenada uvele još jednog zatvorenika, Todora A. Babca koji se sam prijavio da ga spoje sa ženom Smiljom i maloletnim sinom Đurom, koji su već bili u crkvi. Ova plemenita požrtvovanost i odanost porodici, po cenu vlastitog života, zaista predstavlja redak primer.

Sutradan ujutro bio je gotov nekakav spisak koji je trebao da zavara i umiri zatvorene ljude, da poveruju kako će otići negde na rad, i da će im životi biti pošteđeni. U tom spisku, pored imena uhapšenih zatvorenika Divosela, bilo je 84 osoba iz Šibuljine, 43 muškarca i 41 žena, od toga 18 dece između 1 i 17 godina starosti«.

Nadopunjujemo izjavu Ane Lukić:

»Svjedok: Lukić Ana, žena Milina rodom iz Tribnja; općine Starigrad pod Velebitom kotara Benkovac, stalno nastanjena u Tribnju (Šibuljina), stara 43 god. zanimanje domaćica, narodnosno pripadnosti Hrvatica, odnos prema žrtvi:________________odnos prema zločincima_______________ odnos prema NOP-u _____________ iskazuje:

Dana 1. VIII 1941. oko 8 sati iz jutra došao mi je u kuću jedan od pomenutih ustaša držeći u rukama lance, te me je upitao dali imam u kući kakovih srpskih knjiga, pa je sam malo pogledao po kući igrajući se sa lancima, ali je kratko vrijeme nakon toga izašao iz moje kuće. Slutila sam da se sprema neko zlo, pa sam bila odlučila da pobjegnem, ali nisam se usuđivala to odmah da radim, jer taj ustaša, i ako je bio napustio moju kuću, nije se od nje udaljavao, već je stalno na mene pazio. U to dođe pred moju kuću Trošelj Mato (sad pokojni) koji mi reče da bježim kud znam, jer su ustaše dogovorili se sa Talijanima, da pokolju sve redom u selu i da se Talijani neće u to ništa pačati. – Mate mi je govorio da je to sigurno, jer da je on (Mate) bio tumač ustaškom vodniku, koji nije znao talijanski, kad je ovaj imao razgovor sa ovdašnjim talijanskim kapetanom u tom smislu.

Čuvši to, ja sam oko 9 sati otišla uputila se da ću u Tribunj na pristanište, te sam

se sakrila u grmlje nedaleko od pristaništa i tu čekala parobrod, kojim sam namjeravala oko 2 sata popodne da pobjegnem u Zadar. Oko 2 sata htjela sam da se ukrcam u parobrod, ali mi nisu to dozvolili, jer nisam imala propusnicu. Skupa sa mnom bila su i moja djeca Sonja i Darko, kojima je tada bilo: Sonji 7, a Darku 6 godina. Kada sam vidjela da mi nije moguće pobjeći u Zadar parobrodom, pobjegla sam iz sela sa djecom i sakrivala se po škrapama. Dana 4. VIII saznala sam, da su mi ustaše zatvorili oca Josu Trošelja pok. Ivana i to da su ga zatvorili zbog toga što sam ja pobjegla, na što sam sutradan t.j. 5. VIII došla u Šibuljinu i prijavila se skupa sa djecom ustašama. Mene i djecu odmah su odveli u pravoslavnu crkvu, a oca su mi pustili. Došavši u crkvu našla sam nji oko sedamdesetoro: žena, staraca i nejake djece među njima. Tu su oni bili zatvoreni još od 2. VIII oko podne. Svi su bili iscrpljeni od gladi, žeđi i vrućine, a – kako sam saznala od prisutnih – mnogi su tučeni; među kojima: Maksim Poljak pok. Šime, Pilip Marinković pok. Rade, Babac pok. Jandrije, Gjure Babac pok. Jandrije, Danica Poljak pok.; Marka Poljak pok. Trivuna; Lukić Jovan pok. Pilipa, tim ljudima vidjele su se posljedice tučenja, jer su bili puni modrica na glavi, a Pilip Marinković pok. Rade bio je već sišao s pameti od velikih udaraca, koje je bio dobio po glavi. Te ljude tukli su zbog toga, što bi isti za vrijeme Jugoslavije bili nezaslužno dobili novaca od srpskih vlasti. Time su se naime ustaše izgovarali i time su htjeli opravdati pljačke, koje su nad tim izvršili. – U crkvici sam prenoćila skupa sa pomenutom sedamdesetoricom, a sutradan t.j. 6. VIII sve nas ukrcali su u jedan brod i prevezli nas u jednu dragu nešto prije Karlobaga, gdje smo prenoćili, a navečer prekrcali su nas iz tog broda u jedan motor i prevezli nas na otok Pag, te nas iskrcali na Slanu (blizu Paga), gdje smo na hridinama dvije noći prenoćili, a treći dan t.j. 8. VIII. u suton jedan ustaša izdvojio je mene i djecu mi, te nas odveli u logor gdje su bili židovi i tu su nas držali četrnaest dana, a onda su nas skupa sa židovima prebacili u Karlobag odakle su nas troje oslobodili.

Za ono vrijeme dok smo bili u crkvi u Šibuljini mučili su nas glađu i žeđu, a napatili smo se i vrućine, jer je to bilo u početku avgusta, kad je najveća vrućina, a osim toga crkva je bila potpuno zatvorena i vrata i prozori. Sunce je bilo vrlo jako, a crkva je malena, pa nam je sve to skupa stvaralo život naprosto nepodnosivim. – Kad su nas zvali iz crkve, nama starijima davali su ponešto sira, ali osim toga ništa više, te smo sve vreme gladovali.«

Još jedan telegram kojeg guta licemjerje i postaje uzaludan po nade prognanika.

Komandant italijanske divizije RE, izvještava, 24. VII 1941. godine, svog pretpostavljenog komandanta VI armijskog korpusa:

»Hrvati prevoze čamcima iz Karlobaga uhapšenike za Pag, koji nema nikakve uslove za logor. Tu se čuju povremeni pucnji protiv onih koji bježe (Dok. br. 1/2-III, k. 332, Voj. Istor. Inst. Beograd).

Ustaše su mirno, pod okriljem fašističke vojske, svojih »saveznika« pripremili brod, braceru, koja će čekati svoj čas uz molo Šibuljina.

Babac Pavle:

»U utorak, 5. VIII 1941. godine u 7 časova ujutru, ustaše su izvele uhapšenike iz

crkve u portu. Tu su ih prozivali i objasnili da će ih bracerom odvesti na »sigurno mjesto« na rad. Put od pedesetak metara, od crkve do bracere, prošli su kroz gust špalir naoružanih ustaša. Potrpali su ih pod palubu i zatvorili poklopce, ostavivši samo male otvore, tek toliko da se zatvorenici ne poguše. Vetra nije bilo, pa je upaljen stari motor kome je dugo trebalo da proradi. Putnici su jedva nazirali kuda plove. Činilo im se, ipak, da idu prema Pagu. Monotoni zvuk starog motora parao je tišinu zanemele i opustele Šibuljine.

Nekolicina slučajno preostalih Šibuljčana, skriveni u planinskim škrapama, posmatrali su ovaj prizor skamenjeni od straha i užasa, i slušali šum motora sve dok se brod nije sasvim izgubio u daljini.

Prije podne bracera je uplovila u mali zaliv poluotoka Slano. Zatvorenike su naoružani stražari poveli prema logoru, kamenitim putem oko 800 metara, preko male glavice, do zaravni. Po dvorištu, na ledini, pridošlice primetiše neke ljude i djecu u građanskim odjelima. Bili su dobro obučeni. To su bili jevreji sa svojim porodicama. Oko drvenih baraka poslovale su neke mlade građanske žene koje su verovatno služile ustašama kao pomoćnice i miljenice. Šibuljčanima nisu dozvolili da se raziđu. Skupili su ih u jedan ugao dvorišta i zabranili da ga napuštaju.

Kao i ranije u Jadovnu, i ovdje je trebalo onemogućiti razmišljanje zatvorenika o daljoj sudbini i opasnostima po život. Sa druge strane, bila im je potrebna radna snaga za kopanje jama u koje će se bacati pobijeni. Ustaški stražari odabrali su oko dvadesetak snažnijih Šibuljčana, dadoše im alat sa jedne neuredne gomile, i odvedoše izvan logora u pravcu severozapada. Ostalima se to učinilo da sluti na nešto dobro. Oni su navikli da celog života rade, pa im je to budilo nadu da će im životi biti pošteđeni. Da ne bi sjedeli bez posla, ustaše im narediše da uzmu preostali alat i da izravnaju neravnine u dvorištu. Djeca su se bezbrižno igrala na ledini.

Uskoro su se prilično zabrinuti kada su ustaše odvele jednu veću grupu nepoznatih porodica bez alata, u onom istom pravcu u kome su ranije otišli šibuljčani. Pred sam zalazak sunca čula se pucnjava iz automatskog oružja sa prilične daljine.

Prestali su da rade po dvorištu, ali su ustaše odmah počele da viču: »Što blejite! Ajte, radite tamo! Zašto smo vas doveli, da sjedite? Čudite se što se naša vojska vježba u streljbi!?«

Srećom, odmah iza toga na logorskim vratima pojavila se grupa njihovih Šibuljčana sa rada. To ih je, donekle, umirilo, ali su i dalje razmišljali o logorašima koji se nisu vratili. Neko od ustaša reče: »Odveli ih natrag u Karlobag, da ih puste kući«.

Iznenada, iz njihove sredine izdvojiše Anu Lukić sa dvoje djece i odvedoše u baraku. Tu je ona, sa sinom Davorinom od 3 godine, i kćerkom Sonjom od 7 godina, provela nekoliko dana. Vraćena je u Šibuljinu pod izgovorom da nije rodom iz Šibuljine, već iz Trošelja, i da je katoličke vjere.

Spustio se mrak. Svjetla nije bilo osim mjesečine. U logoru je vladala tišina. Umorna djeca spavala su u krilu svojih roditelja. Odrasli nisu spavali, svi su želeli da saznaju šta su to njihovi Šibuljčani radili celog dana. Čuli su da je cela grupa radila na kopanju nekih dugačkih rovova, dužine oko 10 metara, širine 2 metra i dubine oko jednog metra. Stražari su sami objašnjavali da rovovi treba da posluže kao skloništa za vojsku u odbrani otoka Paga, protiv eventualnih pokušaja Engleskih iskrcavanja sa mora. A pucnjave su vježbe njihovih vojnika u streljbi za pomenutu odbranu.

Bila je to poslednja noć Šibuljčana. Mnogi nisu oka sklopili. Mučila ih je žeđ. Među onima koji nisu spavali bio je i Todor Babac koji se u Šibuljini sam prijavio ustašama. Ležao je budan pored svoje žene Smilje, držeći u naručju trogodišnjeg sina. Niko ga nije osuđivao što se sam prijavio. Svi su cjenili i poštovali njegov retko plemeniti gest. Njegova žena je bila srećna što je on pored nje i djece. Osjećala je da joj ni smrt neće biti teška kada su svi zajedno. Todor je tih dana često govorio: »Ako će nam i djecu ubijati, neka i mene ubiju«.

Čim je svanuo petak, 6. avgust 1941. godine, prvo su se počele pomaljati mlade žene koje su oko logorske kuhinje spremale stražarima doručak. Na njihovim ozbiljnim licima vidno se zapažao umor, strah i sažaljenje. Dobro su znale da su ovim jadnim ljudima to poslednji časovi života. Stražari pozvaše šibuljčane da se okupe pored logorskih vrata. Rekoše im: »Dobili smo nalog da i vas vratimo, preko Karlobaga, kući«.

Sve stanovnike Šibuljine i Divosela podelili su u četiri posebne grupe, i oko 7 časova odveli u istom onom pravcu kuda su poveli juče grupu jevrejskih porodica bez alata. Kada su prevalili, uskom stazom, mali uspon i počeli se spuštati prema malenoj dolini, ugledali su iskopane jame. Svaka grupa prišla je jednoj jami. »Siđite dolje, stanite tu, poređajte se da izmjerimo koliko ljudi tu može da stane«, naređivali su stražari. Grupe su bile udaljene jedna od druge po 50 metara. Svi su pokorno radili ono što su im stražari nalagali.

Neprekidno u žurbi, poređali su svoje žrtve, a tada, na uobičajeni znak, stadoše svi odjednom otvarati vatru iz svojih šmajsera na poređanu gomilu ljudi, žena i djece. Nastao je vrisak, jauk i komešanje. Oni, koji su bili pribraniji, počeli su iskakati iz jama, ali uzalud. Posle pola časa zavladala je grobna tišina.

Neobazirući se na jauke teško ranjenih, ustaše dohvatiše lopate i stadoše zatrpavati jame. Radili su brzo, kao što to rade sve ubice, da bi što prije zametnuli tragove svojih zločina.

Stanovnika Šibuljine više nije bilo.«

Danas se u selu Tribanj nalazi obelisk kao spomen obilježje na kome su upisana imena zaselka Šibuljine odvedenih na ustašku klaonicu. Poimenično ima ih upisanih 94. Poneki od njih pobijeni su po Velebitu ili u Jadovnom. Najveći broj odveden je na Slanu. O svima njima govori ploča koja je uzidana nad vratima seoske crkve Sv. Arhanđela:

»Ljeta 1941. godine stanovnici sela Tribanj-Šibuljine bili su izloženi ustaškim zvjerstvima. Ova mjesna crkva sv. Mihajla Arhanđela bila je pretvorena u mučilište i gubilište nedužnih mještana i naroda iz drugih krajeva na putu za zloglasni ustaški logor na otoku Pagu. U znak sjećanja i poštovanja na žrtve ovaj spomen postavi 29. XI 1983. Općinska konferencija SSRNH Zadar.«

 

Iz Babčeve knjige ispisujemo spisak odvedenih:

SPISAK STANOVNIKA ŠIBULJINE KOJI SU ODVEDENI U LOGOR SLANO NA OTOKU PAGU
-------------------------------------------------------------------------------------
Prezime                        Ime oca ili muža               Ime
-------------------------------------------------------------------------------------
Babac                          Pavla                          Aleksa
Babac                          Alekse                         Jelena
Babac                          Alekse                         Anica
Babac                          Marka                          Marija
Babac                          Marka                          Dmitar
Babac                          Dmitra                         Petar
Babac                          Marka                          Andrija
Babac                          Andrije                        Todor
Babac                          Todora                         Smiljana
Babac                          Todora                         Đuro
Babac                          Andrije                        Nikola
Babac                          Andrije                        Đuro
Babac                          Andrije                        Dragica
Babac                          Todora                         Dušan
Lukić                          Filipa                         Jovan
Lukić                          Jovana                         Manda
Lukić                          Mile                           Ana (puštena iz logora
                                                              Slano, sa dvoje djece)
Lukić                          Mile                           Sonja
Lukić                          Mile                           Davorin
Marinković                     Nikole                         Božo
Marinković                     Nikole                         Nikola
Marinković                     Bože                           Ljubica
Marinković                     Vladete                        Milica
Marinković                     Luke                           Nikola
Marinković                     Nikole                         Bosiljka
Marinković                     Nikole                         Bogdan
Marinković                     Nikole                         Jovan
Marinković                     Jovana                         Božica
Marinković                     Rade                           Filip
Marinković                     Filipa                         Manda
Marinković                     Filipa                         Filip
Marinković                     Filipa                         Darinka
Marinković                     Darinke                        Radmila
Marinković                     Filipa                         Stoja
Marinković                     Nikole                         Marija
Marinković                     Mile                           Darinka
Marinković                     Rade                           Špiro
Marinković                     Jovana                         Marta
Marinković                     Jovana                         Nikola
Poljak                         Luke                           Anica
Poljak                         Luke                           Trivun
Poljak                         Trivuna                        Dmitar
Poljak                         Trivuna                        Dragica
Poljak                         Trivuna                        Danilo
Poljak                         Jovana                         Nikola
Poljak                         Nikole                         Jurka
Poljak                         Đure                           Luka
Poljak                         Đure                           Jovan
Poljak                         Đure                           Anica
Poljak                         Jovana                         Stoja
Poljak                         Alekse                         Đuro
Poljak                         Sime                           Maksim
Poljak                         Maksima                        Marta
Poljak                         Sime                           Luka
Poljak                         Luke                           Milica
Poljak                         Luke                           Lazo
Poljak                         Marka                          Pavica
Poljak                         Marka                          Đuro
Poljak                         Marka                          Marko
Poljak                         Marka                          Danica
Poljak                         Marka                          Jeka
Poljak                         Marka                          Mile
Poljak                         Mile                           Manda
Poljak                         Mile                           Ika
Poljak                         Đure                           Nikola
Poljak                         Nikole                         Manda
Poljak                         Nikole                         Todor
Poljak                         Todora                         Darinka
Poljak                         Todora                         Mile
Poljak                         Todora                         Milica
Poljak                         Todora                         Manda
Poljak                         Jovana                         Aleksa
Poljak                         Petra                          Jeka
Poljak                         Vase                           Ljubica
Poljak                         Vase                           Božica
Poljak                         Vase                           Nikola
Prodan                         Bože                           Ilija
Prodan                         Ilije                          Manda
Prodan                         Ilije                          Božo
Prodan                         Bože                           Baja
Prodan                         Save                           Lazo
Štrbo                          Alekse                         Petar
-------------------------------------------------------------------------------------

 

 

Pavle M. Babac - VELEBITSKO PODGORJE (1941 - 1945)

Pojedinačna ubistva - iz igre

Dr. Radan: ».... Iz našeg, židovskog logora, samo pojedinačno, proivoljnim pucanjem stražara, ubili su oko 50 do 70 ljudi, na radu, u prolazu, pri »izazovu« i »prijetnji« od strane logoraša ili naprosto egzemplarnom kaznom.«

»Ernesta Brajnera – za vrijeme dok su stražari bili neki s fesovima – ubili su na blagu miru, naprosto igrajući se puškom prema njemu, s koljena.«

»Kad bi neku našu skupinu vodili na rad, uvijek je s nama bio stražar ili dvojica njih. Kad smo na primjer nosili kamenje, stražar je nedaleko od nas sjedio. Sjećam se jednoga koji se zvao Mandekić. On je obično sjeo, pušku metnuo na krilo, na koljeno i uperio je na nekoga od nas. Igrao se s njom i onda bi okinuo. Ponekad je hotimično pucao pored glave, iz zabave. A onda bi mu valjda dosadila zabava i nanišanio bi u glavu. Ubio bi čovjeka i ne bi se maknuo s mjesta. Niti je dao da priskočimo ubijenom. Mrtav čovjek ostao bi ležati tako čitavo vrijeme sve do našeg povratka sa rada. Tada bismo ga odnijeli sobom put logora. Ne znam ni tko bi ga ukopao, niti znam gdje su vršili ukopavanje. Vjerojatno ne daleko. Negdje, gdje se moglo odgrnuti škar i pronaći malozemlje za plitki ukop.«

Na latrini je bilo češće ubijanje jer je ona bila podalje od barake oko pedesetak metara, osobito je to bilo noću dok još nije bila gotova žica. Latrina je nastala vrlo jednostavno. Iskopala se jama nad koju se s kraja na kraj stavilo gredu. Da bi se obavilo nuždu, moralo se sjesti na gredu. Po noći je sjedenje na gredi bilo posebno opasno. Ustaše su svaku toliko pojedinačno pucali, i to preko naših glava. Kad su nekoga vidjeli na latrini, poigrali se gađanja. Tako se više puta dogodilo da je čovjek sjeo na latrinu i pogođen pao u jamu iz koje ga više nitko nije ni dizao. Znam čovjeka koji je iz našeg logora otišao na latrinu i ostao u njoj. Ne znam kako je bilo u srpskom logoru, ali vječni pucnjevi po njihovom logoru uvjeravali su me u isto. Svake je noći bilo pucnjave. Bila je pucnjava iz pušaka a bila je i iz mitraljeza. Ja ne bih mogao reći, jer nisam ni tada mogao razabrati što je bila likvidacija a što pucanje u zrak, - najvjerojatnije da nije bilo puno pucanja u zrak – mitraljeska paljba, vjerujem, uvijek je vršila likvidaciju.«

Na pitanje koje sam postavio dr Radanu, da li je ikada u logoru vidio područnog svećenika don Ljubu Magaša, svjedok ga se je vrlo svježe sjetio: »Pop Magaš mogao se ovuda vidjeti svakog tjedna. Poslije njegova prolaza, kao i poslije Zubovićeva posjeta, obično se u logoru osjetio jači teror, ubijanje. On bi pri posjetu obukao neku zelenkastu bluzu pa bi tako donekle pokrio bijeli kolar na vratu ali mi smo ga već dobro poznavali budući je bio jedan od najčešćih naših gostiju. Čuli smo da je lično ubijao i silovao. Sjećam se, jednom kad je došao ispreplitali smo bodljikavu žicu oko logora. Norma je bila da se učvrsti jedan stub za četiri sata. Kasnije, kad je prošao ovuda Magaš, norma se svela na jedan stub za dva sata. U tom kamenjaru i s onakvim snagama kakve su nam već bile, s golim rukama ukopavati stubove u kamenjar, to je bio paklenski posao.«

»Ovoga se Magaša sjećam još u jednoj prilici. Na početku barake bio je stočić i na njemu poredano nešto priručnog materijala kao lijekovi. Kad je Magaš vidio ove ljekove na toj dasci, narugao se: ´Židovi ni u logoru ne mogu bez trgovine!´ Zločincu se nitko nije usudio bilo što odgovoriti.«

Na »usputno« pojedinačno i na »od oka« masovno uništavanje dr Radan se u razgovoru navraća više puta. Jedna od njegovih izjava neosporno se poklapa i odnosi na mjesto u zapisniku talijanske sanitetske grupe (Dr Santo Stazzi) koji navodi da je talijanska sanitetska ekipa pronašla jedno groblje sa oko pedesetak žrtava pored Suhe, ali to je groblje sa oko pedesetak žrtava pored Suhe, ali to groblje nisu otkopali jer je bilo dosta duboko i nije prijetilo zarazom.

 

Prevara pozivanjem na rad

Dr Radan: »Dijamantštajn je jedini imao popisana imena (barem od početne grupe!). Maks Luburić je jednoga dana uzeo ta imena i počeo prozivati. Prozivanje mu je dosadilo ili nije mogao čitko pročitati pa je dao Dijamantštajnu da on proziva. Ali u njemu je iz nekog razloga čitanje postalo dugo pa je iz redova naprosto sam počeo birati. Možda je to uradio da bi izabrao samo starije ljude, jer je na kraju ispalo da su tada bili izabrani samo stariji i nemoćniji. To je bilo, sjećam se, jednog dana oko podne. Popodne toga dana nije se išlo na rad. Svim prozvanima su rekli da sve svoje stvari uzmu sobom (kao da će ih seliti u neki drugi logor, na neki drugi rad). Nama je odmah bilo sumnjivo. Tek dan, dva kasnije doznali smo da su svi pobijeni. Naime, oni koji su išli sutradan po vodu za kuhanje, dolje na plaži Suhe, prolazeći pored upravne zgrade u gradnji, opazili su uz nju naprtnjače i neku odjeću koju su sobom nosili njihovi juče nestali drugovi. Bila je to grupa od pedesetak ili nešto više ljudi. «

Ovakvih »naoko« odabira bilo je više. Dr Radan napominje i odabir u kojem se naimenično prozvalo samo jednog, prvog, tj. samo Fuksa, a ostali su se javljali sami, jer su ih pozivali na neki drugi rad u koji su se logoraši ponadali kao u neko bolje rješenje. Ili su ih naprosto uzimali prema slučajnom odabiru; ti, ti ti...

Druga izjava koju daje dr Radan u skladu je s onom koju daje (12. VII 1952.) Slavko Baljak, koljač, pred istražnim organima u Zadru i koja u slovo potvrđuje ovaj iskaz o odvođenju zatočenika put Velebita (Oštarija) radi likvidacije.

Slavko Baljak (za Venturu Baljka): »Jednog dana prije nego smo pošli na Velebit^[18] Ventura Baljak je sazvao zbor ustaša. Nakon što smo se postrojili, odredio je pojedinačno ns 20-25 ustaša, među kojima smo bili slijedeći: Ja, Slavko Baljak, Jerko Fratrović, Bene Barić, Jadre Strika i Luka Barjašić. Poslije toga pozvao nas je da idemo za njim do logora. Dolaskom u logor od logoraša je tražio dobrovoljce, koji će poći na neki rad. Sjećam da se je javilo dosta logoraša, od kojih je on odvojio 50-60 logoraša Židova, a može biti da ih je bilo i više. Među ovim Židovima bilo je muškaraca i žena. Prije polaska iz logora naredio im je da uzmu sve svoje stvari i potom smo se mi sa njima udaljili od logora daleko oko 300-400 metara. Na tom mjestu smo se zaustavili, te nas, nekoliko ustaša, čuvali smo okolo stražu, a Ventura s još nekoliko ustaša – rukovodioca, oduzeo im je sve stvari, među kojima satove, naliv pera, prstenove i sve drugo što su posjedovali. Kada im je ovo oduzeto, neki ustaše su ovaj materijal ponijeli u logor, u magazin. Nakon toga je naređeno svim logorašima da legnu na zemlju, a nama, svim ustašama je naređeno da ih tučemo sa kundacima od puške. Tukli smo ih od 10-15 minuta i to slijedeći: ja, Slavko Baljak, Jerko Fratrović, Bene Barić, Jadre Strika i Luka Barjašić, kao i svi ostali koji su bili prisutni. Vidio sam da je Živko Marinković, koji je poginuo u tuči, slomio pušku^[19]. Napominjem da smo logoraše tukli kuda je tko htio i dohvatio, a nakon toga smo ih sproveli brodom u Velebit, gdje smo ih pobili i bacali u jame…«

Dalje ćemo se poslužiti svjedočenjem Jerka Fratrovića danom pred opunomoćeništvom UDB-e u Zadru, 14. XI 1952. god: »… jednoga dana je Ventura Baljak odabrao nas Poličana i Visočanaca oko 23^[20] da sprovodimo Židove u Velebit. Nedaleko od logora su im oduzete stvari koje su imali kod sebe. Nakon toga su tučeni kundacima, te povezani dvojica po dvojica za ruke žicom i odvedeni do broda. U ovom sprovođenju učestvovao je i predočeni Slavko Baljak. Dolaskom na Velebit Ventura je nas ustaše pozvao i izdao naređenje da svaki treba zaklati po jednog Židova i napiti mu se krvi. To smo morali napraviti svi koji smo bili prisutni, pa prema tome i Slavko Baljak. Napominjem da je bilo muškaraca i žena…«

Na saslušanju deset dana kasnije, isti Fratrović dopunjavao je svoju izjavu: »…Kada smo došli u Velebit, Ventura je dovodio dva po dva na jamu i još neki civili koji su klali pred jamom i bacali u jamu. Prvi je počeo klati Ventura i meni je rekao da moramo mi svi ovako klati i napiti se krvi. Zatim je Ventur pozvao nas jednog po jednog da dođemo na klanje. Na koncu kada smo se svi izredali, Ventura je uzeo macu^[21] i potukao macom sve što je ostalo. Onaj koji bi žrtvu zaklao, taj bi je morao i baciti u jamu. Ventura bi stao kod jame i svakoga bi natjerao da se mora napiti krvi…«

U vezi ustaške prevare pozivom na rad, izmučeni i već najvećim dijelom rezignirani ljudi, vidi se, povjerovali bi im. Dr Radan vjerno opisuje taj tračak nade koji bi se iz nemoćne rezignacije odjednom ukazao kao neko kušanje izlaza.

Dr Radan: » Htio bih pričati o jednom slučaju koji se dogodio…

… možda u vezi nečega izvan našeg dosega, možda, recimo, u vezi neke sabotaže u Zagrebu, ne znam, ali moglo je biti sredinom srpnja, možda prilikom poznatog bijega komunista iz Kerestinca. Svakako, ustaše su tražili da se stanovit broj nas javi na rad. Moglo je biti da su zatražili pedesetoricu, da bi ih navodno poveli na osnivanje nekog drugog logora. Na prve koji su se javili predlagali su neka se javi tko je s njima u rodu ili naprosto želi u drugi logor, neka se javi slobodno. Javilo ih se odmah i više nego je trebali ali su ustaše stopirali. I ja sam se bio javio na taj novi rad. Mislio sam ovako: Tamo gdje se odlazi ne može mi biti gore nego mi je ovdje. Ovdje me ne čeka ništa do smrt. Tamo će se možda okušati nova sreća. Ali, na javljanje ponukala me i neka druga okolnost. Moj drug, Vilko Berger, s kojim sam dijelio sklupčane noći na kamenu, imao je zdjelicu iz koje smo zajednički uzimali hranu jer su meni zdjelicu ukrali već prilikom dolaska u Slanu, još u brodu.

Vilko se javio na taj poziv na novi rad. Sada sam pomislio, on odlazi, ja ostajem, iz čega ću jesti kad on svoju zdjelicu uzima sobom. Tada sam se javio i ja. Međutim, na meni je broj zaustavljen. Nisam otišao ´na rad¸ Sve su ih pobili, nikada nismo doznali gdje. Ova izjava Baljka, da su ih pobili na Oštarijama, prvo je što čujem o njima«.

Da bi objasnio, kako je za ustaše ubijanje bio sasvim normalan čin, dr Radan se ponovo poslužio primjerom iz svoje isljedničke poslijeratne prakse: »Poslije rata sudio sam jednom ustaši koga su sami ustaše zvali Paraliza.^[22] U ustaškim redovima dogurao je do čina satnika. Prije rata bio je pomoćnik u radnji Omčikus u Nikolićevoj ulici u Zagrebu. On bi bilo kojem zatvoreniku stavio jabuku na glavu i u nju pucao. Nikada nije pogodio jabuku. On je sam vlastitom rukom napisao na optužnici koja mu je dana na čitanje, da je ubio najmanje nekoliko hiljada ljudi, sâm. Posvuda je ubijao.«

 

Na SLANI ubijeni poznati Zagrepčani

Pri razgovoru o njemu poznatim ljudima, obiteljima i prijateljima koji su nestali na SLANI, dr Radan se sjeća muža i žene Pšerhof. Odmah se bavi citatima koji donose izjave Nade Feuerreissen još iz 1945. date u Italiji. On se sjeća njena muža koji je ubijen na SLANI, i nje, za koju kaže da je bila ljepotica. Ona se po rodu zvala Müler. U Italiji se preudala za dr Đ. J. zagrebačkog zubara koji je kasnije otvorio svoju radnju u Rimu. On je dospio onamo interniran po Talijanima. U internaciji umrla je njegova prva žena. Do svoje smrti obavljao je u Rimu svoj zubarski zanat. U Rimu se i oženio s Nadom. Poslije njegove smrti (dugo poslije rata) Nada se preselila u drugi grad Italije kod svoje kćerke.

Šime Borović, iz Novalje (Zapisnik 18. XI 1945, spis Arhiv Rijeka, 1376, Slana br. 10): »…sastao sam na putu Kunkeru Juru, rodom iz Novalje koji je bio stalno namješten u Zagrebu kod tvrtke Löwy, Svačićev trg 3, koji nam je pripovijedao da je mjeseca augusta te godine otpremio dva kofera svog gazde, koji ih je želio otpremiti svojim sinovima, zatočenicima u logoru Slana. Isti Kunkera saopćio mi je da je u Karlobagu naišao na svog rođaka Kunkeru Antu (tadašnjeg ustaškog tabornika u Novalji, sada strijeljanog po partizanima), koji mu je saopćio da hrane više ne nosi Löwyjevima, jer ih više nema na životu, pa se ovaj Kunkera Jure vratio u Zagreb«.

Evo jedan tipičan podatak za nečuveni ustaški cinizam. Rekli smo da je kod slobodnog javljanja na rad pedesetorice logoraša, samo jedan bio pozvan, prvi. Bio je to Milan Fuks. Dr Radan: »Milan Fuks imao je nevjenčanu ženu, bila je modistica u Marićevom prolazu u Zagrebu, Ona je jedina jednoga dana uspjela da prodre do Slane, u posjet svom drugu iako nije bila s njim vjenčana. U pratnji ustaškog stražara pustili su ih na svega par minuta da se vide izvan žice, malo izvan logora. Sutradan je bilo ono javljanje. Fuks se nije javio, on je pozvan jedini prozvani. I to-prvi! Ubili su ga s ostalima, dakle, samo dan ili dva poslije nego su ga pustili da se vidi sa svojom ljubavi.«

»Bio je to jedini posjet koji je ikada i ikako uspio do nas na SLANI. Ovdje ne ubrajam ustaše, nego rodbinu, prijatelje. A jedan jedini koji je bio direktno pušten kući bio je sin Š. D. Aleksandra, vlasnika Zagrebačke pivare i uljare, zvao se Branko. Njega su tražili Nijemci jer im je trebao kao tehničar u proizvodnji. Njegov otac, Š. D. Aleksander bio je jedan od najbogatijih ljudi u Zagrebu. Zvao se Šandor. Imao je tri sina i dvije kćeri. Osim uljare i pivare njegova je bila i jedna velika zgrada u Kukovićevoj ulici. Tamo je bila dobrotvorna ustanova koja se zvala PREHRANA. Poznata je činjenica u Zagrebu da su tamo bijednici dobivali topao obrok. Najstariji njegov sin, Božo, izbjegao je logore, oženio se sa jednom Ruskinjom koja se zvala Irina i bila književnica. Živjeli su prvo u Švicarskoj a potom u Americi. Ona je poslije rata često dolazila u Zagreb, bila je prijateljica Krleže i M. Matkovića. Muž joj je umro, a ona i sada živi u Ženevi i ostala je prijateljica Jugoslavije. Branko, drugi sin, koji je sa mnom proveo i gimnazijske dane SLANE, otselio se u Ameriku.«

Dokumentacija govori da je na Slani ubijena i obitelj Milinov – vlasnici »Hotela Dubrovnik« na današnjem Trgu republike u Zagrebu. Ocu i majci Milinov ustaše su svezali ruke i noge. U njihovoj neposrednoj blizini zabili su u zemlju četiri kočića u obliku pravokutnika. Za kočiće su svezali ruke i noge njihove kćeri. Pred očima roditelja tu su djevojku masovno silovali. Zatim su ih ubili sve troje.

Slično je završila i poznata obitelj Banjanin.

Dok smo minutu dvije otšutjeli, žena dr Radana postavila mu je pitanje, da li se ikako nadao da će se izvući živ?

»Ne, ničemu se više nisam nadao. Ja sam bio potpuno svijestan da se iz logora neću izvući živ. Kako ostati živ ovdje gdje se svaki čas nekoga likvidira, netko nestane?. Ne može se na lutriji neprestano izvlačiti svoj broj. Jednom neće. Toga sam bio više nego svijestan. Čak i tada kad sam već bio na putu povratka; u Gospiću. Pogotovo mi je to bilo jasno kad su nas maknuli iz dvorišta, gdje smo držani kao povratnici pa nas nisu stavljali među ostale. I, konačno, ipak su nas stavili u ćeliju. I šta sada? Bilo je gotovo. Evo, tu, upravo tu, u ćeliji – opet sam izvukao svoj sretan broj: slučaj je htio da je ustaški detektiv prepoznao dr Hohštetera koji mu je nekada u Zagrebu bez naplate liječio ženu. To je samo slučaj htio. Naprosto, išla nam karta. O tome ću pričati detaljno, jer to je ipak indikativno za jedno stanje u kojem se tada nalazio čovjek u čijim se sve rukama nalazila čovjekova sudbina!«

• Zar nigdje nisi imao prilike među njima sresti ispravnijeg?
• Jesam jednom. Sjećam se jednog jedinog, jednog koji mi je prišao i rekao mi

da je u Zagrebu radio ranije kod »Kastnera i Öhlera« u Ilici. Kad sam miješao mort, dolje na Suhi, gledao me dugo, približio mi se i onako ljudski upitao: »A šta ste vi, Židovi bogu skrivili!« Jedini koji mi je ovako progovorio!

 

Poruge i ubistva

Dr Radan se na položaj u srpskom logoru počesto navraća: »Svi su Srbi iz sabirališta u Gospiću, Jadovnu a možda i iz daljnjega (iz raznih sela pod Velebitom i od drugud) dovođeni na Karlobag. Koliko ja znam u Karlobag su ih dovodili samo pješice. Starije ljude i iznemogle, njihovi su podupirali ili ih nosili. Tako su ih iskrcavali noseći jedni druge.

»Sa Srbima sam se viđao, odnosno susretao tek na zajedničkom radu, ali na razdaljini, odvojeno od njih. Najbliže smo se kretali jedni uz druge kad smo radili cestu prema Metajni. Kako smo na rad polazili u grupama, a svaku grupu je pratio stražar, nismo smjeli ni pomisliti na bilo kakvo približavanje pa čak ni kakav potajni međusobni znak. Već sam rekao kako su s nama postupali stražari i kakvu su vlast imali nad našim životima. Ali ono kako su se ponašali prema Srbima, to prelazi svaku mogućnost opisa.

»Na primjer, spomenuti komandant – a oni su svi za nas bili komandanti – onaj što je, rekoh, halucinirao (po govoru čini mi se da je bio zagrepčanin ali nisam siguran jer on nije bio dugo kod nas) kad bi se »dosjetio« da su ga dva Srbina »napali«, prije nego bi ih streljao morali su kleknuti i onda ih je porugama prisiljavao da mole »iže jesi na nebesi« i to je ponavljao i stalno je vikao »iže jesi, iže jesi«, dopalo mu se klicanje ovih riječi iz crkvenog pravoslavlja. On bi im zapravo vičući naređivao »hajde, iže jesi, iže jesi« a to se odmah znalo što će biti: pucanj. Tako se ubijalo na radu, pojedinačno, tako se ubijalo pred punim strojem Srba i Židova. Poruge i pucnjevi«.

Svjedok dr Radan, koji je kao što smo vidjeli, prošao sve užase logora SLANA - pa su mu i užasi postali svakodevnica – najtežim se ocjenama zgraža nad položajem ljudi u srpskom logoru:

»Logor Srba bio je nešto najužasnije što se može spomenuti i čemu se može domisliti. Nijedan Srbin u bilo kojoj svojoj dobi nije smio stajati uspravno. Morao je čučati da bi ga stražar mogao udariti nogom u glavu. Ovdje u logoru bili su uglavnom lički seljaci, starci, dječaci, ono što ustašama nije stiglo izmaći bijegom. Bili su iznureni već i kod dolaska u logor, preslabljeni, prebijeni ili stari, nemoćni po sebi. Bilo je nepokretnih. Sudeći po odjeći, najvećim dijelom to je bila sirotinja.«

»Raport je bio svakoga dana, posebno kod Srba. I ujutro i poslije podne. Kao da se ikud moglo bježati! Oko nas je bilo pet karaula a sve čistina, ograđni žicom i osim karaula, stražari koji kruže. Preko mora se ne može, preko brda se nema kuda ni sanjati. A i vlastite snage za bilo kakvu priliku bijega bile su preslabe da bi izdržale. Malo toplog, jelo se samo jednom dnevno, sama vodica, a kruh se razao na deset, dvanaest dijelova. Ne znam kako su Srbi mogli izdržati, ali na radu, mogu reći, oni su bili bolji radnici od nas. To je donekle razumljivo jer se od nas nitko prije nije bavio fizičkim radom, a oni su bili uglavnom seljaci, vični i zato izdržljivi. Ali sa onakvom hranom i pri onakvom postupku sve izdržati, to je ipak previše za mogućnost osipa.

»Stražari su i za nas i za njih bili isti, tj. oni koji su i inače bili raspoređivani po bunkerima oko logora. Od njih se uzimalo za pratnju pri radu i oni su ostajali uz nas po čitave sate, derali se, tukli, terorizirali, ponižavali, gađali kamenicama, igrali se ciljanja, ubijali.

 

Stranica o SLANI ne može se zatvoriti

O bilo čemu da je govorio iz stanja u židovskom logoru, dr Radan odmah ukazuje da je svaka ova stvar u srpskom logoru bila još stravičnija.

Za ubijenu djecu, koja su po sanitetskoj komisiji bila eshumirana na Furnaži, dr Radan pretpostavlja da su srpska djeca jer su zajedno s majkama. Da li su dovedena iz Metajne ili su dovedena direktno pa odmah pobijena ovdje, to je i za njega nepoznanica.

I po svjedočenju Josipa Balaža, koji kaže da je na SLANU stigao s grupom od oko 500 zatočenika – a da je isto toliko ili veći broj zatekao u srpskom logoru krajem mjeseca srpnja (28. VII) – zaključiti je, da se broj u srpskom logoru nije mnogo povećavao iako je ljudstvo trajno dovoženo sve do posljednjih dana trajanja ovog logora.

Sve te izrečene brojke iz stanja u logoru, veće ili manje, zapisane na ne uvijek dovoljno iščitanim ali realnim indikatorima (osim onih 791 pobrojenih na Fornaži, 20 na Karlobaškom Malinu, 2 kod vrela, 1 uz pristanište i 52 na lijevoj strani uvale Suha, koji su jedini pobrojeni), sve te brojke kazane su na kraju mučnog puta traganja, sada evo provjeravane već i po stoti put i po sjećanju već starijih osoba koje se tog zla inače nerado prisjećaju.

Koliko je žrtava fluktuiralo kroz logor?

Koliko ih je koje nisu ni stigle do logora?

To su danas još uvijek dva najteža pitanja.

Brojke su – još jednom ponavljam – rečene po Radanu i Balažu samo o viđenom, dnevno postojećem stanju. Za sve ono što se s brojem ljudi zbivalo uokolo logora kao i za neevidentiranu fluktuaciju kroz logor, nemamo gotovo nikakvih autentičnih izjava, jer niti jedan od ovog dijela logora, od Srba, nije se javio živ.

Za bliže potvrde ostaju nam još jedino izjave samih koljača, koji su nam dosta rekli, ali budimo sigurni, isto su toliko sakrili nadajući se da se mnoge stvari neće otkriti.

Uprkos, dakle, ovolikog potvrđenog i neoborivog materijalnog dokaza s kojim smo pokušali rekonstruisati ovaj monstruozni fenomen što se zbio na paškom kršu, još uvijek ne možemo zatvoriti stranicu i ostajemo dužnici na tijesnom putu traganja za stopama zločinaca.

Mjesto brojeva dali smo čitaocu, koliko smo maksimalno mogli, sliku jednog stanja iz kojeg će svatko razuman sam izvući zaključke i pouke.

Unaprijed hvala svima onima koji nas u daljnjem traganju potpomognu.

 

Mučan razgovor o povratku

Ovdje smo – moj sugovornik i ja, u prisutnosti njegove današnje žene, Stefanije, prelazili na razgovore o povratku, o kojem bi se nekako rađe pričalo kad ne bi i u njemu bilo jednako toliko nesreće koliko i u polasku i pri boravku na SLANI.

»Posljednjih dana na radu se više nije pazilo što će se raditi. Naslućivali smo da se nešto zbiva, davali jedan drugome nekakve znakove o promjenama koje su nas čudile. Radili smo na ukucavanju novih žica oko stubova, ali bez naročitog tjeranja. Govoriti pa ni došaptavati se, nismo se ipak usudili jer smo imali više nego gorka iskustva. Uvijek, bilo na radu ili čak kad smo se nedjeljom prali i kupali, stražar je bio s nama i slušao što se govori. Kad se, na primjer, baraka po noći bila srušila i nas pokopala pod njom, onda smo mi međusobno razgovarali, tada još sa nekakvom malom kuražom da bi, naime, netko od nas morao javiti našima u Zagreb da smo, evo, ostali živi… To su slušali ustaše i već slijedeći dan je nestalo onih koji su o tome nešto glasnije rekli. U buduće čak smo i u baraci šaputali, i to obične izmjene neke misli, a nismo zapravo imali ni volje da o bilo čemu razgovaramo. Tek sada, u ovim posljednjim danima kolovoza kao da smo nešto po njihovom ponašanju naslućivali, pa smo ipak ponešto šapnuli, kao u nekoj nadi. Bilo je vidljivo da je i kod ustaša ponešto popustila disciplina. Pored stupaca, dok smo na njih pribijali žicu, stješnjeni jedno uz drugo, prošaptali bi po koju utješnu riječ«.

»Kao što sam već rekao, sa SLANE sam odveden oko 20. VIII 1941. No, moglo je biti i recimo 15. VIII, nisam sasvim siguran jer sam tada već gubio pojam o vremenu. Da sam poslan pravo u Zagreb, možda bih se sjećao datuma.

Ali prvo su nas poslali u Gospić, u dvorište zatvora, u ćeliju zatvora. Čovjek više nije znao što je dan što noć, što je realno što privid. Datum nikako ne mogu utvrditi. Samo znam da sam za sobom ostavio stanoviti broj ljudi u logoru koji se nikada nisu javili živi. Poznavao sam ih, posebno znam da su iz masonske lože iz Zagreba bili ovdje sve stariji ljudi. Bili su živi do mog odlaska. Nijedan nije vraćen u Zagreb. Pobili su ih posljednjih dana, poslije mojeg odlaska.«^[23]

 

Oslobođen zbog tzv. miješanog braka

»Moja je žena bila arijevka, sa dobrim vezama. Razumljivo je da je ustaše u Zagrebu dobro potkupila. Neke ustaše koji su bili uticajni da mogu intervenirati u ovom slučaju. Imala je upornosti i sreće. Samo je njoj uspjelo. Ona se pozvala na jednu novu odredbu, zakon, što li je, koji je Pavelić morao donijeti na pritisak Vatikana, odnosno nakon intervencije papinog legata Marconija. Po tom zakonu nije se više smjelo progoniti Židove koji su oženjeni za katolkinju. Te me spasilo, odnosno to je dalo slobodne ruke intervencije onima koji su bili potplaćeni.

Iz SLANE preko Karlobaga za Zagreb vraćen sam sa još dva logoraša.. Jedan od njih bio je ing. Brajković, o kome sam već govorio, a drugi je bio jedan Karlovčanin, ne sjećam mu se prezimena, niti znam kako, na osnovu čega je pušten.

Tog sretnog jutra na Slani, po nas je došao Dijamantštajn i rekao nam neka uzmemo sve naše stvari. Od tada, pa zapravo sve do kuće – koja neće biti tako blizu – stalno sam mislio da nas vode u smrt.

Ustaški stražar odveo nas u Bašku Slanu, u porat, gdje je bio jedan trabakul, jedan od onih koji su nas ovamo dovozili. Mornari su bili u civilu sa ustaškom kapom na kojoj je bilo slovo U. Ovdje sam se načas ponadao, tj. osjetio sam kao neko ohrabrenje i to u jednom momentu kad mi je mornar na brodu ponudio nekoliko cigareta. Znao sam da oni nisu ustaše, da su oni vlasnici trabakula. Ali iskustvo i s njima nije bilo veselo. Oni su pljačkali zatočenike jednako kao i ustaše. Možda ne svi, ali one koje sam ja osjetio nisu se od njih razlikovali. Ja sam se dvaput vozio s njima. Prvi put iz Karlobaga prema SLANI kad su se pokazali kao najobičniji pljačkaši, i sada, kad sam se vraćao i kad više nisu imali što opljačkati. Sada su mi ponudili cigarete. Bio sam zahvalan za ovo ohrabrenje.

U Karlobagu su nas strpali kao u neki zatvor. Ali i ovdje nam se približio neki domaći čovjek (ili možda više njih, ne sjećam se točno) i doturili nam kruha i pečenog mesa. Tu ljudsku velikodušnost nikada nisam zaboravio.«

 

Deus ex machina

»Gospić, punkt za povratak, nije ulijevao nikakvu nadu! Najmanje vjerujem da bi to bilo uspjelo prema »propisima« i »zakonima«. U Gospiću, gdje su skupa sa mnom stigli, još dr-a Belu Hohštetera, ginekologa iz Zagreba^[24] (muža glumice Ervine Dragman) i jednog Židova iz Sarajeva prezimenom Finci. On je trebao preko Zagreba biti prebačen za Sarajevo. Stalno nam je pjevao »Kad ja pođoh na Bembašu«. Ovu su dvojicu doveli do Jadovna. Nas su držali u zatvorskom dvorištu, vani. Tu smo i ležali. Uostalom, u dvorištu je uvijek bilo dovoljno ljudi, novih ljudi, da nismo nikada bili sami. Dovodili u uglavnom Srbe. Nekako, ovdje se bilo nadati da smo na prolazu i da čekaju neku priliku da bi nas poslali naprijed.

»Kraj zatvora bio je i sud, sudska zgrada. U ovoj zgradi bili su locirani talijanski vojnici. Oni su u dvorište zatočenicima bacali ponešto kruha ili tako nešto. Ustaše su to sprječavali i tukli zatočenike koji su se mašali za tom hranom. Međutim, teško je gladnoga natjerati da ne poleti za kruhom.

U ovom sam dvorištu sreo i grupu komunista. Tu su bili i braća Kavurići. Stjepko je bio bliži rod moje žene i tako sam inače, još u Zagrebu preko njega imao veze s komunistima. Zvonko, arhitekt (otac današnje zagrebačke slikarice, Nives) i brat mu Ivica bili su bez ičega, a ja sam bio došao do nekog hubertusa. Tu sam im ostavio jer sam se nadao slobodi. Oni su završili vrlo tragično.

Ovako, u dvorištu ostali smo oko dvadesetak dana, a onda su nas preselili u zatvorsku ćeliju. Ovdje smo izgubili svaku nadu. U ćeliji su s nama bila još dva seljaka, pravoslavci iz Makedonije. Ne sjećam se kako su oni dospjeli ovamo.

Iz hodnika, u ćeliju uvijek su se nadvirivali ili ustaški žandari ili nekakvi policajci, gledali u nas, možda su tražili da bi nekog prepoznali itd.

Sada se događa malo čudo: na vrata je stao nekakav čovječuljak i gledao dugo u nas, osobito u dr Belu Hohštetera. Prepali smo se na mrtvo. Čujete, svake su noći tako dolazili u ćelije ustaše i vadili ljude, vodili ih dolje u prizemlje, mlatili ih, skakali po njima i vraćali ih natrag u ćelije polumrtve. Sada ovaj gleda put nas i čemu da se nadamo!

Najednom, ovaj se čovječuljak oglasi i kaže put dr Hohštetera, »Ja sam detektiv Devčić, a vi ste dr Bela Hohšteter, liječnik iz Zagreba. Vi ste u Zagrebu najbolji od svih liječnika i najbolji čovjek. Vi ste liječili moju ženu i niste mi uzeli ni dinara«. Dr Bela se prvo prepao, a onda je ukopčao stvar, rastumačio mu da smo na putu za Zagreb i da ne znamo zašto nas već nisu pustili na slobodu. Bela je tu upotrijebio svu svoju okretnost i komunikativnost pri ovakvom slučaju i ustaša je obećao da će doći sutra po nas. Znate, nismo vjerovali jer ustaša je lagao i kad je šutio. A i ja sam se sjetio da sam nekada tog čovječuljka viđao po zagrebačkih kafanama. On je prolazio kroz kafane i prodavao po stolovima neke igračkice od gume, majmunčiće i slično, od toga je živio. Sada je bio u civilu ali je imao ustašku kapu, i rekao nam da je detektiv. I da bi se pokazao moćan, on je zaista sutradan došao po nas, izveo nas na večeru i poručio janjetinu. Kad smo se vratili u ćeliju, dobili smo takve proljeve da nam janjetina više nije padala na pamet. Ali da nije bilo njega, mi najvjerovatnije ne bi bili izašli. Ovaj je čovječuljak za nas napravio sve što je mogao, a rezultat se vidio. Naveče istoga dana došao je k nama u pratnji jednoga stražara, pokupio nas i s nama pravo na stanicu. Uz pratnju tog istog stražara, nekog seljačkog mladića, stigli smo u Zagreb. Sa stanice ovaj nas poveo u Vojnovićevu ulicu gjde je bio Židovski odjel. Odavle smo pušteni kućama, Međutim, nesretni Finci, kako je trebao biti prebačen u Sarajevo, zadržan je do sutra u zatvorskoj ćeliji. Sutra je trebalo streljati jedan broj taoca. Kako je on bio ubačen u ćeliju gdje su bili taoci, strijeljan je skupa s njima«.

 

Potreban mali korak unatrag

I sam vidljivi, materijalni posao kojeg su u tom kratkom roku od dva mjeseca izveli logoraši svjedoči da ih je moralo biti mnogo. Ovaj fizički posao vršili su samo muškarci, dakle, izuzimamo žene i djecu. Odvaljivanje velikih gromada kamenja, primitivnim ili gotovo nikakvim drugim sredstvima nego golim rukama i prenošenje tog kamena, više boso nego obuveno, po istom takvom surovom kamenju do mjesta ugradbe: izgraditi na taj način onoliko zidina, potpornj; uravnati trasu od Baške Slane preko čitave SLANE pa sve do onog kamenog, već daleko odmaklog kraja koji uraštava u krajolik oko brda na putu prema Metajni; maranje (sječenje) kamena i klesanje istoga za upravnu zgradu, za karaule, klesanje dviju bitvi u Suhoj, kopanje bunara i latrina, dugačkih opkopa za polaganje na stotine ubijenih – netko je kopao, tko? – dorađivanje obala u jednoj i drugoj uvali; planiranje i ravnanje postolja za barake; vječiti transport materijala sa brodova (i, po potrebi, natrag); ukopavanje logorskih stubova oko oba logora posebno i okruživanje istih sa nekoliko redova bodljikave žice; proizvodnja tucanika kojim se ravnalo i prostor logora i trasu i serpentinaste uspone do karaula... Ovdje odmah treba napomenuti da je efikasnost rada iscrpljenog čovjeka morala biti na najnižem stupnju i da se, dakle, ovako obilne radove moglo izvesti samo strašnim novim iscrpljivanjem već iscrpljenih do smrti. Ali i dodavanjem nove snage, novom brojnošću.

Još i sada, kad je već od tog nesretnog paškog ljeta prošlo gotovo pola stoljeća, kad je zubu vremena osalo samo ono najčvršće, najsolidnije građeno, za svakoga tko se zagleda u ovaj neoboriv kameni spomenik – danas već toliko urastao u krajolik da je posao neizbrisiv unatoč svim klimatskim surovostima – svakome kao i menni postaje očit ovaj zaključak o brojnosti ruku koje su ovdje ugradile svoju vlastitu smrt.

Osim Josipa Datkovića, tada ustaškog stražara r. iz Metajne, i drugih stražara i drugih svjedoka o broju nam izričito govori često spominjana zatočenica, Nada Feuereissen od čijih podataka ne možemo daleko: »... U logoru SLANA bilo nas je smješteno oko 600 žena i 78 djece«. Nada to nije sama zapisala. Nada je to ispričala onome koji je zapisao. Najvjerojatnije da je Nada pričala o SLANI kao logorskom kompleksu a nije posebno rekla o odjeljku SLANE, a u ženskom logoru, Metajna – kako to treba razumjeti nakon ispitivanja dr Radana koji kategorički tvrdi da u logoru SLANA nikada nije vidio niti jednu zatočenicu i niti jedno dijete. Ni židovske ni srpske pripadnosti. Time bi bila razriješena ova mala nečitkost, naoko, kontradiktornost teksta. U protivnom dolazi samo ono rješenje, a to je, da su žene i djeca posljednjih dana logora bile preseljene na područje SLANE, čemu se dr Radan ne protivi, jer se zna kad su njega vratili sa SLANE. To on nije vidio, ako je bilo.

Od svih ovih 678 žena i djece kojima bi još trebalo pribrojiti samo onu brojku od dvadesetak tehničara kojima na čelu kao grupi stoji Dijamantštajn, od svih njih skupa do Gospića ostaje živo svega njih oko 200 do 250, koliko ih je viđeno na stanici u Gospiću. Muškarci (Židovi, dvadesetak njih preko Jaske) stižu kasnije u Krapje, Jasenovac, a žene u Kruščicu kod Travnika. Gdje je ostalo i nestalo onih četiri sto tridesetak? Zna li se? Vjerojatno tamo gdje i svi životi iz srpskog logora, oni koji su dočekali dan hitne likvidacije logora kao i oni koji su se kroz ova dva mjeseca svakidašnje otapali. Svi su oni u nejasnoj brojci koja se crni pod imenom ZLOČIN.

 

Potražiti nepoznate grobove

Sjevernozapadno od Baške Slane penje se jedan usjek, više zemljovit nego susjedni tereni. Od svega unaokolo, ovaj je teren najmekaniji. Nije mi dokraja jasno(dakle, djeluje mi neuvjerljivo) da ustaše, sa tog sebi bližeg, mekanijeg terena, polaze na klanje svojih žrtava na dosta daleku Furnažu, a na kojoj je teren samo donekle zemljovit, svakako tvrd i gdje su potrebni iskopi čak u kamenu; kako to da se ne ukopavaju ovdje, gdje im je teren, reklo bi se, priručan, blizu, a ujedno sasvim zakriljen od eventualnog pogleda sa SLANE?Đ

Iz ovog pitanja proizlazi mi neraščišćen zaključak: da je dio masovnih žrtava koje su vremenom nestajale a ne znam gdje su nestajale, mogao biti pokopavan ovuda, duž ovog usjeka, a kad više ovdje nije bilo mjesta, tada su se ustaše odlučile prema Furnaži i prema Velebitu (Oštarijama, Jadovnu i dr.).

Ne treba nikako smetnuti s uma riječi zločinca Oreškovića rečene na saslušanju već 1942. godine: »... u pijanstvu sam zajedno s drugovima silovao neke židovske djevojke, a onda smo ih poubijali«. Ubijali su kadgod su htjeli, gdje-god su htjeli ali tako ih i pokapali gdjegod su stigli. Nije im bilo teško ovamo ih dovlačiti sa Metajne, žive ili već mrtve, pokapati ih ovuda, a da to logoraši SLANE nisu ni osjetili. Čitav teren SLANE i Furnaže jedno je veliko jedinstveno groblje.

Na fotografiji talijanskog porijekla iz tih dana koja prikazuje Suhu, nacrtane su dvije strjelice. One pokazuju groblja koja su talijani otkrili i zabilježili a koja mi još nismo sondirali. Dr Stazzi u talijanskom izvještaju spominje još jedno groblje od oko pedesetak zakopanih a što se poklapa sa već pomenutim izjavama dr Radana kad se prisjeća kako je nestala grupa od pedesetak ljudi a ne zna se kamo (Ultra violetno snimanje iz zraka, otkrilo i, kao i u Jasenovcu svaku lokaciju pokopanih).

Pred logorašima, ustaše su donekle skrivali masovna ubistva kao i grobnice, ali ne uvijek. Možda ne i posljednjih dana! U listopadu ili studenom 1941, kad sam sa grupom svojih Pažana dospio na ovaj teren, posvuda, uz staze, uz plaže, po brežuljcima i čak u samom logoru bila su vidljiva zaravnanja još svježe zemlje. Da bismo se uvjerili da su to grobovi, a ne nešto drugo, odlučili smo da jednoga iskopamo. Sa mnom su bili prisutni: Ivan Festini, Madona:; Fabijan Oguić, Fabić; Ante Rakamarić, Belota; Ranko Fabijanić, Kabanica, Ante Fabijanić Parmatijo, Šime Šavar i dr... Tek što smo razgrnuli nešto zemlje, naišli smo na dasku. Kad smo makli dasku, ispod nje bila je još dosta svježa lešina visokog muškarca u podugačkom plavom sakou, slično mornarskom. Na nogama imao je iskidane bakandže. Lešina je jako zaudarala a puhao je široko. Odmah smo ovo prekrili zemljom da se ne širi kakva bolest. Još smo na dva mjesta razgrnuli svježe zemljane tragove ali čim smo osjetili zadah leša, odmah smo prekrili.

Zemlja koja se ovdje podigne, dugo još ostaje tako vidljiva za svačije oko, uokvirena kamenom koji je svuda uokolo. Ako je ovakav zemljani trag na ravnom prostoru, on može ovakav ostati gotovo vjekovima jer ga nema što poremetiti. Ali ako je ovaj iskop napravljen na malko kosijem terenu, tada se nagle kiše ukopavaju u rahlost koju je za sobom ostavilo kopanje i voda sa sobom odnosi sve pa čak i manje kamenje, škalju, čak i manje metalne predmete ako se ovdje nađu.

 

Furnaža danas

Upravo razorni učinak izvela je voda (već je minulo 40 godina!) sa ukopima na Furnaži. Kako su Talijani ovdje prekopali grobove i izvadili žrtve, voda se nije domogla samo rahle zemlje odnoseći je na niže (pa donekle zaravnala i poremetila prave konture prvotnih rovova) nego je odnosila sobom i »sitniš« sa stratišta. Od tog položaja do mora ima nekih tristo metara naglog uspona (ili naglog silaska). Sjećam se: kad sam se neposredno poslije oslobođenja penjao uz ovu zemljovitu vododerinu koja se uzdužila pravcem tog pentranja, svakih nekoliko koraka nailazio sam na male predmete dogurane dovle i do same plaže na kraju do koje se dovalja nagla voda i nestaje u pijesku. Odozdo do gore, od plaže do grobova i na samom mjestu pokolja, sakupio sam tada šaku nedogorelih ljudskih koštica, ponešto kašičica (valjda dječijih?) gumenih petica marke »palma« dugmadi sa ženskih bluzica; bilo je zubala i fregmenata od naočala, češljeva, ukosnica, fibula sa kaiševa, cigaršpica od rašelke...

Talijani su spaljene kosti sa pepelom od lomača vjerojatno ipak malko prekrili zemljom. Možda se to održalo negdje po strani trašeja? Za nas, sve je nestalo osim pomenute šake koštica koje sam, više iz pijeteta nego iz bilo kakvih tadašnjih predviđanja muzeja, uzeo sobom skupa sa ovim drugim mršavim izborom predmeta i pridodao im nekoliko komadića bodljikave žice iz logora.

Kasnije je, jednako iz pijeteta, pokušao nešto koštica sakupiti moj prijatelj, koji je kod mene bio u posjetama, dr Radmilo Tomin, kirurg iz Beograda. Išao je tragom iste vododerine po kojoj sam i ja sakupljao desetak godina ranije. Našao je vrlo malo, i ukopao, a dio uzeo sa sobom u Beograd.

Kasnije, još desetak a možda i više puta popeo sam se tom stazom (južno od izvora Malin) za koju tasašnji pevoznici svjedoče da je bila staza za stratište (a i logično je; ova je plaža – na koju su brodovi mogli pristajati – najbliže groblju). Nikada više nisam ništa našao. Ovo ne znači da se kopanjem dužinom nje ne bi namjerili na koji ostatak. Međutim, na ovaj teren ja više i ne polazim zbog sabiranja predmeta ili sličnog. Ovaj me teren uvijek iznova vabi radi impresije, radi provjere što sve može zaluđeni čovjek napraviti nad čovjekom! To je toliko surov i jednako toliko gluh teren, pusta kamena visoravan, gdje samo misao o kratkoći i nesvrsihodnosti života može padati na pamet, gdje se čak svakodnevna, uobičajena u društvu, pozivanja na neke regulacije, tvorevine stroja i granica, sistema, naprosto fatalistički raspadaju kao smiješne i suvišne, gdje se naprosto pretvaraš u biće najtolerantnije na zemlji, čovjek objedinjen s kamenim oštracima pod nogama i nebom iznad glave; i kao da ničeg drugog nema i ne bi trebalo biti! Ničeg drugog živog tu zaista nema osim po koji puž (oveći, kameno sivi, od otočana nazivan »brdâr«) koji samotan plazi među škrapama.

Pred sam ulazak ove knjige u štampu (u septembarskoj jeseni 1988. god.) ponovo sam se zaletio na Furnažu krstareći nekoliko sati, sam, u potrazi za mjestima obilježenim u talijanskom dokumentu koji govori i grobovima prema Karlobaškom Malinu (ili Karlobaškoj Furnaži), dakle na drugoj, sjeveroistočnoj strani otočnog rta. Teren još suroviji, sa kog se svatko vraća premoren, sa odlukom da se više nikada onamo neće zalijetati. Nakon cjelodnevna obilaska svih dražica, udola, i promatranja vodotokovnih korita kuda otječu nagle kiše, nikakav zaključak s obzirom na grobove nisam mogao donijeti: svaka od uzdužnih, ponešto zemljanih nakupina među udolnim kamenjarom može biti grob (ili groblje) (kao što mnoga i jesu) ali za koji reći da je upravo to od onih davno pretraženih ako nisi opet, kao davni (okupatorski) vojnik udario pijukom? I je li onaj davni vodič (vjerojatno Ivo Bilić Duje, tadašnji svjetioničar) koji ih je vodio od jame do jame, opazio sve grobove ili i on, samo one, plitke, koji su zaudarali, a dalje, druge drage i grobove u njima niti je posjetio niti otkrio.

Čitav teren Furnaže, sve do svjetionika trebalo bi minuciozno ispitati. Premalo znamo, jer smo o iskrcavanjima logoraša na plaže duž ovog rta dobili izjave samo od brodara braće Maržić, a što su radili, tj. na koja su mjesta i koliko puta dovozili oni, brojni, ostali brodari?

Po današnjoj procjeni Šime Brninog Maržića^[25] (koji je za čitavo to vrijeme prevozio sa svojim brodom »Sv. Josip« i koji bi nam trebao biti najvjerodostojniji svjedok), neznanu nam krajnju brojku dopremljenih na otok on penje na 15000 ljudi. On je logično izvodi iz računanja koliko je svaki brod mogao ukrcati, uračunavši i to kad nije bio put pa čak i kad nije bio stalno angažiran. Prosjek. Frekvencija komuniciranja koju on pamti, daje mu sigurnost u izjavi o brojevima u koje nerado ulazim. Od toga je velik dio ostao baš na Furnaži ili u moru oko nje. Furnažu bi danas moglo pročitati samo snimanjem infracrvenim zrakama.

 

Brojevi u izvorima talijanskih suradnika

Od svih nas, tadašnjih stanovnika Paga, koji smo na osnovi nekih uviđaja pozvani da donekle kometentnije svjedočimo o broju žrtava na SLANI, čini mi se najvjerodostojnijim, u samo to vrijeme pisani dokument Marka Paro Vidolin, Kiža. Naime, nažalost, kao predstavnik talijanskih vlasti na Pagu u tim danima i njihov svakodnevni suradnik, Kižo je s talijanskim vojnim (i političkim) komandama bio ujedno u kontaktu i prilikom privatnih razgovora. Iako se Talijani programski perfidno, naoko »nisu miješali« u postupke ustaša na SLANI, oni su i te kako žustro raspravljali o tome i unosili to u svoje političke kombinacije kao mogući poen za sebe (posebno fašisti).

O tome sam više puta i sam kao prijatelj Kižove porodice razgovorio sa Kižom nastojeći doznavati što me je tada interesiralo (Kižo je kasnije umro u ustaškom zatvoru u Zagrebu, uhapšen po ustašama kao naš saradnik poslije 1943. god.).

Talijani su imali »priličnu« obaveštajnu službu u ovom obalnom području, među ostalim i tzv. »Uffizio signalazioni« i sa više su strana bili obavještavani o transportima deportiranih. Na osnovu samo tih obavijesti oni su bolje od svih nas na otoku i uopće na tom priobalnom području mogli najpribližnije zaključivati o brojevima. Okrugla brojka od 8 do 15.000, koju spominje Kižo u pismu tada kapetanu Vicentu Massimi (309. bataljon u Moščenicama), najbliža je realnom proračunu iako je raspon od niže do više cifre dosta velik.

Citat koji se odnosi na spominjanje brojke doslovno glasi: ... računa se da je bilo ubijeno i bačeno u ponore preko 8.000 osoba. Povrh toga, kako se govori, ubili su drugih 15.000 osoba, te ih bacili u more, privezavši im kamen...«

U tim danima, na osnovi stravičnih istinskih priča koje su se šapatom širile kroz narod, Kižo može da pretjeruje, shvatljivo je, ali i ne mora biti pretjerivanje! On možda ne kazuje izričito podatke za sam logor SLANU, on govori općenito o zločinu koji se zbiva i ovdje, na Pagu, i u okolici (Jadovno, Gospić...), o likvidacijama o kojima će se tek poslije rata donekle moći potvrditi broj i to na suženom prostoru, od Velebita do Paga, od Jadovna do Slane. No, i tu, iako na užem prostoru, nikada točan broj!

Ne zaboravimo da je Kižo bio trgovac, a da su trgovci bili i prevoznici Maržići i da su kao takvi bili i prijatelji s Kižom, tijesno s njim komunicirali. Kižo, kao talijanski obavještajac, bio je na izvoru svega onoga što obitelji Maržić nisu mogle prešutjeti ni kod drugih a nekmoli kod prijatelja kuće koga su u to vrijem i te kako mogli trebati. Kižo je, dakle, od njih saznavao sve što se tiče Slane pa da i nije imao drugih izvora. A tim putem smo saznavali i mi, njihovi prijatelji.

U svakom slučaju svjedočenje ovog čovjeka iz užeg kruga talijanske obavještenosti u to vrijeme, nepobitan je dokaz o velikoj brojnosti i o velikom zločinu koji se odigrao na do tada mirnom i pitomom Pagu.

I još jedan dokaz da su Talijani i te kako dobro znali što se tamo zbiva: Kižo nije pisao ovaj izvještaj kasnije po vremenu, Pisao ga je od straha pred ustašama (kojih se kao talijanaš bojao) u času kad je saznao da i u novim ustaško-talijanskim pregovorima, koji su upravo tih dana zaključeni, Pag nije pripao (»majci«) Italiji, kako su se Talijani nadali! Dakle, pisao ga je u toku rujna ili početkom listopada 1941. god. sa još vrlo svježim ili bolje, najsvježijim impresijama na ustaško klanje.

 

Tanki brojevi vraćenih

Okružna komisija za ratne zločine za Hrvatsko primorje koja se logorom SLANA bavi godine 1947. tada još nema u rukama ovaj Kižov izvještaj. Ona se oslanja na mišljenje Okružne komisije za Liku koja na osnovi svojih uviđaja oprezno p r e t p o s t a v lj a da je na Pag krenulo najmanje 6.000 zatočenika pa, ako je ova brojka iz opreza i niža od stvarne, ona ipak, nažalost po činjenicu, ostaje unutar visokih brojki nesretnika koji su pošli ovim putem smrti.

Podatak o broju vraćenih sa otoka koncem kolovoza 1941. koji podatak navodi ova komisija – oko četiri stotine, Pag i Jadovno – za mene vrlo uvjerljivo odgovara stvarnosti jer sam i sam nešto oko toliko osoba vidio na gospićkom kolodvoru kad su ih transportirali u unutrašnjost.

Preživjeli zatočenik dr Radan navodi brojku od 200 do 250 vraćenih sa Paga (Slana i Metajna) vraćenih do Gospića što potvrđuje cifru navedene komisije koja (uz vraćene iz Jadovna) bilježi ukupno oko 400 zatočenika.

Usput napominjem, odavle za Jasenovac poslani su samo muškarci. Žene su preko Slavonskog Broda, Bosanskog Broda, Fesa dospjele u Krušicu kraj Travnika, odakle su nekoje opet deportirane preko Lobor-grada čak za Auschwitz. I jasno, nestale.