PROČITANO ČISTO

Ima jedno pitanje na koje je, prisiljen nekim pranjem, iako okruglo, odgovorio kanonik J. Felicinović. Tko naime, na četvrtoj stranici »Ličnih uspomena« pročita redove o hapšenju Janka Rausavljevića i Laze Rakića (službenika iz Paga) saznat će, da se ipak Felicinović morao odreći i imenovati, sebi nadležnog, svog mladog suradnika, logornika ustaškog stana u Pagu. Citiram:

»Živio je na Pagu u samom mjestu Pagu kao poslužnik na pošti neki Martin Rudelić iz Brušana kod Gospića. On je 1. VII 1941. godine bez ikakvog uzroka, nezakonito uhapsio u Pagu preglednika finansijske kontrole Janka Rausavljevića i Lazu Rakića pravoslavne vjere. Našao je brod kojim ih je imao namjeru povesti u Slano. Netom sam doznao, pošao sam na telefon i pozvao sam Velikog župana Frkovića u Gospiću. Mlađim ustašama u mjestu to nije bilo pravo i nagovarali su me, da se ne pačam u rad ustaške redarstvene službe, jer da mogu imati neugodnosti. Odgovorio sam im, da sam katolički svećenik i da ne mogu dozvoliti ta zločinstva. Velikom županu sam rekao da su ova dvojica službenika mirni, dobri ljudi, i da su im žene Hrvatice i da ja jamčim za njih svojim životom. Veliki župan je tada pozvao telefonom poslužnika Rudelića i rekao da se mora pokoriti i odmah pustiti na slobodu ova dva Srba. Ali je on odgovorio Velikom županu: »Ja slušam samo zapovjednika logora i izvršavam njegove naloge.« Rudelić je zatim poveo u Slano obojicu, da ih tamo likvidiraju. Odmah iza toga uzeo sam motorni čamac paške solane^[40], a došao je sa mnom i logornik Paga, iako me je malo prije nagovarao da se ne diram u ovaj slučaj...«

Možda je ovo dovoljno za odgovor na davno pitanje, tko je dao nalog za hapšenje ove dvojice?

Martin Rudelić »Žicar« nije bio vojno lice, nego službenik, sada u službi »redarstvene službe«, radno i politički pripadnik ustaša, potčinjen »ustaškom stanu« u Pagu koji ima na čelu svog logornika. Martin je dakle njemu potčinjen. Da bi uhapsio Janka i Lazu, on mora dobiti nalog od onog tko se u Pagu brine za »čistoću« hrvatstva, od svog logornika. Logornik i pobočnici oko njega, sve su »mlađi ustaše« kako ih naziva Felicinović. Po njemu, oni su svi za hapšenje ove dvojice. I odmah nastavlja, kako »mlađim ustašama« nije bilo pravo što se Felicinović plete u to hapšenje, opominju ga.

Međuvremeno i rodbina i prijatelji i mi, skojevsko jezgro, poduzimamo svoju akciju i pravimo pritisak i na Felicinovića i na Oguića. I preko talijanskog komandanta upotrebivši njihovog čovjeka, Marka Kiža.

»Mlađi ustaše« i dalje (dok ih se nije slomilo!) podržavaju Rudelića i hrabre ga neka što prije vodi ovu dvojicu put Slane. Martin uzima neki paški brod – znači, netko mu daje nalog da bi mogao uzeti brod, netko služben – ovaj se nalog nije sačuvao! – i Martin odvodi ovu dvojicu put Slane. Slana je pet kilometara daleko.

Spašavanje je dramatsko. Treba ih zateći žive. Felicinović, kaže, uzima brod Paške Solane i žuri da stigne odvedene. Prema njegovim riječima, sada je s njim na brodu i onaj koji »me je malo prije nagovarao da se ne diram u ovaj slučaj« (kako smo gore vidjeli, »mlađi ustaše« nisu baš »nagovarali«, nego već priprijetili »neugodnostima«, zna se s kakvima! (No, oni su svoji pa se mogu i okušati). »Mlađi ustaša« s njim u brodu je »logornik Paga«. Tko je taj? Meni politički nadležan kojeg ja, Martin Rudelić, jedinog slušam i »izvršavam njegove naloge«.^[41]

Nije li to onaj logornik koji nam o Slani priča kako je u Slanu odlazio samo »zbog znatiželje«?

Na ovo pitanje odgovor je jasan svkome tko pročita Felicinovićev spis pažljivije od novinara i historičara koji su pisali nastavljene reportaže u riječkom »Novom listu«!

 

Možda nepotrebni citati

Radi dosadašnjih i daljnjih potrebnih osvrta a da odviše ne opterećujem ovu knjigu cjelovitim bezvrijednim tekstom Felicinovićevih tzv. »Ličnih uspomena« (koje broje 9 kucanih stranica), ja ću iz tih njegovih smišljenih (ili senilnih) podvala ipak, radi čitalaca, citirati ono cjelovitije, na što sam se kritički osvrnuo.

Ne zaboravimo, da je onu pregršt o logoru, koja je ovdje donekle točna, Felicinović već našao u objavljenim dokumentima i novinskim napisima (on je uspomene pisao 1978!), a da je toliko opće istine i podataka već znalo svako dijete u Pagu. Ovdje je važno prozrijeti ono jalovo što on smiono izmišlja i isprepliće s podacima da bi tako sve podvaljeno ispalo uvjerljivo. To je stara, prokušana metoda (Da je Felicinović upoznat s talijanskim dokumentom (Dra Stazija) dokazuje on sam još egzaktnije kad navodi brojke mrtvih na Furnaži koje su izvorno talijanske. Drugi dokazi nisu potrebni!). A onda odmah bezočno laže kako je među mrtvima nađen Franjevac, kako su ga pitale neke žene da li je dozvoljeno uzeti odjeću koju su oduzeli ubijenima u Jadovnom, kako je u njegovom prisustvu iskopana Židovka koja je u ruci držala kofer pun dragocijenosti itd...

Felicinović:

»... Kao predsjednik »Crvenog križa« grada Paga itd, ali još više kao svećenik, otišao sam motornim čamcem koji je nosio poštu do logora »Slana«.

»Nitko od civila nije se smio približiti logoru. Stražari bi pucali na 500 m. daljine ako bi se netko približio....

»Glavni organizator paškog logora Mijo Babić mi je kad je bio na Pagu obećao, da će se u logoru dobro postupati i da će biti samo »čistilište« - popravilište...

»Onaj sam dan pregledao logor i nijesam vidio što bi izgledalo tako strašno. Hrana nije bila loša^[42]« ali barake su bile žalosne. Logor je bio opkoljen visokom bodljikavom žicom i bio je razdijeljen u dva polja. Desno su bile ženske, a lijevo muškarci i drvene ustaške barake za upravu logora^[43].

»... Gospođa Anđelka Maržić, iz Paga, u navjećoj tajnosti, jednu me večer upozorila, da njezin sin Šime, pomorski kapetan, svojim brodom prevaža hranu u Slano, a koji put da je prevozio i logoraše iz Slane na drugo mjesto malo dalje zvano »Furnaža«. To je mjesto na istom rtu otoka Paga i da tu je na jednoj visoravni iskopan jarak da ih ubijaju. Obično su muškarce i žene pješice vodili iz logora Slana do Furnaže, tu ih ubijali i bacali u pripremljeni jarak...« Gospođa Anđelka Maržić me je zamolila da se zauzmem da joj sin bude odalečen s brodom od te dužnosti, jer da će poluditi zbog onog što se kojiput dešava na brodu kada razbijaju glavu kundakom puške pobunjenicima, a tijelo bacaju u more. Kad sam sve ovo doznao, odmah sam drugi dan ujutro optutovao u Senj, da tamo izvijestim preuzvišenog biskupa dr. Burića^[44] o strahotama što se čine u Slani i da ga zamolim da pođe kod Poglavnika i da protestira protiv ovog genocida sa strane male grupe pijanih ustaša i da prestanu s ovim zvjerstvima. U Senju nijesam našao preuzvišenog biskupa, jer je već bio otputovao u Zagreb da protestira radi genocida u Lici. Opat Marcone kao je doznao (doznao sam kasnije) lično je pošao kod Poglavnika da u ime Svete Stolice protestira. Poglavnik mu je rekao da je već brzojavno dao nalog vlastima, da bez sudske rasprave nitko ne smije biti ubijen. Kad je opat Marcone imao poći kod Poglavnika, da jače može djelovati zamolio je ondašnjeg Talijanskog ambasadora u Zagrebu, da dođe s njime. Ambasador se nećkao izgovarajući se da Pavelić viče na njega prigovarajući mu da talijanski vojnici mjesto boriti se u Rusiji, da ljubakaju i da mu prave smetnje u državi. Opat Marcone pošao je onda sam kod Pavelića izjavivši: »Moram poći jer se radi o ljudskim životima i u pitanju je krščanstvo i civilizacija«.....

»... Bilo mi je dosta. Pisao sam i ja Poglavniku (koji me je štovao) odlučno pismo kao kanonik i hrvatski rodoljub, protiv ovih sramotnih zvjerstava što se čine u Slanome i sramote NDH. Zamolio sam kotarskog predstojnika Dr. Cijevanovića^[45] koji je odlazio u Zagreb, da ponese ovo moje pismo Poglavniku. Mnogo vremena kasnije Cijevanović mi je priznao da je moje pismo uništio jer da se bojao predati ga Poglavniku – Paveliću, jer da Slana pripada njegovom kotaru...

»...Protiv genocida, koja su se dešavala u logoru Slano, učinio sam u crkvi Benediktinskog samostana sat klanjanja pred izloženim svetotajstvom, moleći Boga, da se smiluje nad hrvatskim narodom radi zločinstva nekolicine neljudskih silnika. U ovom smislu sam govorio kako crkva i kršćanstvo osuđuju ubijanje i zahtijeva poštivanje čovečje ličnosti...

»... Kad sam doznao da je logor raspušten i ostavljen, zamolio sam Kotar u Karlobagu, da mi dozvoli uzeti nešto dasaka je u Pagu nije bilo dasaka za mrtvačke sanduke a i za druge potrebe. Dozvoljeno mi je. Otišao sam tada brodom u »Slanu« i dok su ljudi ukrcavali daske u brod, ja sam pregledao logor. Među (otpacima) našao sam dva žalosna papira koja svjedoče zvjersko postupanje sa žrtvama. U glavnoj ustaškoj baraci našao sam na zidu komadić papira (kartona) na kojemu se vodila evidencija sa imenima i datumima žena i djevojaka silovanih u logoru i od kojeg ustaše....

»... Na drugoj cedulji u ženskom logoru blizu bodljikave žice našao sam mali papir, očajno pismo napastvovane žene, koja zove u pomoć svoga muža, da je zaštiti, da je spasi, jer hoće pod svaku cijenu da mu ostane vijerna. Dok je ona to pisala, možda je on već bio ubijen. Sirota nije uspjela da to svoje pismo baci preko žice^[46]«, a da ga je i bacila?... Tom prilikom jedan Pažanin malim čamcem poveo me je do »Furnaže« i pokazao mi jarke gdje su pokopane ubijene žrtve. Jarci su bili pokriveni od pet do dvanaest centimetara zemljom i komadićima kamena, da se pokrije svaki trag. Neki pastiri sa Paga su za to znali, jer su sve vidjeli sa brda sv. Jurja što se radi na »Furnaži«. Glavni jarak je dug po prilici pedesetak metara, širok četiri a dva, tri dubok. Ima šest krila puna lješina (i praznine za još druge žrtve) koje su jarkom bile smješane: muškarci, žene i djeca...

»... U Pag je došla komisija međunarodnog »Crvenog križa« da pregleda »Furnažu«. Groblje nevino ubijenih žrtava nacizma u Hrvatskoj, pozvana od Talijana. Zamolili su me da kao predsjednik Crvenog križa u Pagu da ih pratim. Njećkao sam se jer me je bilo stid. To je bilo malo dana iza kako su ustaše napustile logor Slanu i likvidirale zadnje žrtve i poveli sobom nekoliko stotina žena i djece židovske u logor Krušica. U zadnju sam pristao. Čamcem smo otišli u Furnažu. U sredini glavnog jarka bilo je mjesta za još nekoliko žrtava. Iz glavnog jarka osjećao je se strašno smrdljiv mrtvački zadah od slabo pokopanih lješeva...

»Liječnici te komisije su pomalo odstranili lagani sloj zemlje sa južne strane jarka, desetak centimetara, koji je pokrivao lješine, koje su oni željeli kontrolirati. Odmah su došli na prvi red lješina. Jedan mladi liječnik (talijanski) otvorio je ruku jedne Židovke iz Varaždina, koja je čvrsto držala svoj mali kufer i uzeo joj ga je. U njemu je bila njena poštanska i bankovna knjižica, mnogo strane valute, nekoliko zlatnih satova, ženskih dragulja i jedna krasna doza za cigarete od platine a u sredini prst debela crta zlata i sve okolo bili su briljanti veliki u sredini pa do najmanjih itd. Gledajući taj žalosni, strašni i potresan prizor, kojeg su oni fotografirali, a neki švicarski liječnik je rekao: »Poznam Hrvate, to je dobar narod. One su grozote učinili pijani ljudi po uputama nacista«. Predložio sam da se od nađenih dragocjenosti oduzetih od lješina u Furnaži podigne mauzoleum nad žrtvama. Šef komisije mi je odgovorio, da je to nemoguće jer da to mora ići do II Armate, onda od nje na ministarstvo rata u Rimu, zatim na ministarstvo vanjskih poslova, pa onda istom birokracijom natrag u Zagreb. Glavni dio bi bio pokraden i sve bi svršilo u ništa. On je predložio da se to baci u paški kanal gdje je more najdublje i većina je pristala na njegov prijedlog, i u mojoj prisutnosti se to učinilo. Ja za više dana nisam mogao spavati, mučile su me strahote koje sam vidio... «

Završetak, još malo, pa bi bio literarni, a ona riječ švicarskog liječnika samo što nas nije zaista sve rehabilitirala jer to su zlo »učinili pijani ljudi« a ne ustaštvo i Felicinovićevi gojenci. Nama jedino preostaje da stresemo repom i da se tako oslobodimo kapljica vode na njemu!

O ovoj podvaljenoj svinjariji s koferom reći ćemo nešto u daljnjem tekstu, a sada samo napominjem da rečenica »... koje su jarkom bile smješane: muškarci, žene i djeca« točno tako glase i u italijanskom tekstu (»... fosse erano mescolate uomini, donne e bambini«). Čini mi se da ni najmanje ne griješim dok otkrivam kako mi ove rečenice mirišu na prepis talijanskog izvještaja i na neposredan izraz čovjeka koji je bio na licu mjesta.