PREVOD ORIGINALNIH TALIJANSKIH DOKUMENATA

VOJNO ZDRAVSTVENOJ DIREKCIJI V. ARMIJSKOG KORPUSA

P R E D M E T: Izvještaj o privremenim grobljima u našoj zoni.

Direkcija za zdravstvo zadužila me da u našoj zoni ispitam privremena groblja da bi se spriječilo eventualno zagađenje voda te da se izvrši ispitivanje uz pomoć obojenih kemikalija. Izvještavam:

P r v i d a n:

1. IX 1941. – Kretanje: Crikvenica – Senj – Gospić – Perušić – Pazarište – Perušić – Bunić – Perušić – Gospić.

Otputovao sam iz Crikvenice u 6.30 sati automobilom br. 1514; stigao u Senj u 8 s, gdje sam se predstavio u Komandi divizije »Re« predavši im pismo br. 03/4145 s datumom od 31 augusta (upućeno) od ove Direkcije (vidi prilog); ovdje sam preda pisma upućena komandama garnizona Gospić, Karlobag i Pag, a koja su pisma sadržavala ovlaštenja za kontrolu voda i zahtjev za vojnu asistenciju.

Istog jutra proslijedio sam za Gospić gdje sam stigao u 11 s.

Komanda pješačke jedinice stavila mi na raspolaganje jednu grupu od tri naoružana vojnika i posuđe za pravljenje rastvora bojanih kemikalija.

Na povratku u Perušić pribavio sam određene korisne informacije od pojedinih građanskih osoba u pogledu lokaliteta žrtava, opće situacije i raspoloženja građanstva. Odmah zatim uputio se u Pazarište.

Stanovništvo redom odbija svaku obavijest, negira da su u ovom predjelu bili dovažani ili ubijeni Srbi, a također i s tog razloga što su ovi krajevi isključivo katolički.

Uprkos tome jedan me je seljak pratio prema Levarovoj Kosi gdje izgleda da se nalazi jama u koju su bačeni Srbi.

U Levarovoj kosi su mi pokazali samo jedan bazen tekuće vode koja dolazi iz te sumnjive zone. Ovaj se lokalitet nalazi iznad sela Donje Pazarište a zove se Levarov Bunar. Ovdje seljaci uzimaju vodu za dnevne potrebe (vidi foto br. 1 – 2 - 3).

U ovaj bazen ulio sam kemikaliju rastvorenu u 50. litara vode.

Na povratku u Perušić s velikim oprezom saznajem od seljaka neodređene obavijesti, često suprotne. Međutim, uvjeren da u blizini mora biti neka jama, dospijevam u selo Klanac i uvidjevši da s lijepim manirima neću stići cilju, morao sam prema jednom seljaku primijeniti prisilu da bi me on doveo na jednu jamu kružnog oblika. U pratnji ovog lica i s još jednim dječakom stigao sam do jame Plana koja se nalazi iznad sela Buđak (Budijak), općina Klanac. Ovdje nema ni ceste ni pristupa putem. Auto s jednim stražarom ostavio sam na putu (vidi foto 4, 5, 6).

Da bismo stigli na spomenuti lokalitet morali smo prevaliti oko sat hoda. Tokom puta nailazi se na brojne čahure vojnih i lovačkih pušaka. U području jame nailazim na komande lanaca, katanaca različitih oblika i veličina, oznake željezničarskih činova, lampase (na hlačama) za jugoslavenske finansijske službenike, četkice za zube, džepna ogledala, češljeve i, što je vrlo zanimljivo, novčanike (i novčarke za metal) ispražnjene i poderane. Na jednom mjestu nalazim djelove lubanje koje bi, prema anatomskim karakteristikama a po mojem mišljenju, pripadale odraslim ljudima, dobi između 30 – 50 godina, a ubijenih otprilike pred dva mjeseca.

Otvor jame dimenzije 8x5 m, a dubina je bezdana. Bačeni kamen se ne zaustavlja nego pada tako duboko da se zvuk slušno gubi. Obodi jame i unutrašnje stranice zaliveni su krečom koji je bačen, kako se čini, pred nekoliko dana. Uprkos tome po čitavom se rejonu širi odvratan miris lješina u raspadanju. Izgleda, u ovu je jamu bačeno oko 500 žrtava. Pripravio sam kemijski rastvor i bacio ga u jamu.

Na povratku seljaci iz okolnih sela pokazuju mi mnogo neprijaznosti i prave mi poteškoće iz dva razloga: boje se ustaške osvete, a boje se i da izgube šta su dobili (kao) na čuvanje ili što su pokrali poslije masakra Srba (goveda, žitarice, odjeću itd).

Osim ove opisane, u blizini mora da se nalaze i druge jame, upravo: prvo, Ličko Lešće, iza gostionica Macola (Makola?); drugo, Kuzmanovac; treće, Jadovno (sa vrlo malo žrtava); četvrto, Ribnik; peto, Donji Lapac (krajnja granica naše zone) šesto, Medak, blizu Gračaca (teritorij VI Armijskog korpusa).

Kad sam se vratio u Perušić, ustanovio sam da su uz pravac puta koji vodi prema Buniću razorena mnoga sela i da ima nesahranjenih lješina. Zato sam odlučio da ovo posjetim (vidi foto br. 7, 8).

Ustvari, na pravcu ceste koja vodi za Bunić mnoga su sada djelomično ili sasvim razorena ili spaljena. Poneka netaknuta kuća još je nastanjena a pripada Hrvatima. Ne nalazim nijedne srpske kuće pošteđene od vandalizma. Po cesti susrećem brojne naoružane građane a poslije nekoliko kilometara dostižu mi do uha pucnjevi pušaka sa daljine od nekih trista četiristo metara.

Posjetivši nekoliko seoskih kuća, uvjerio sam se da su ove potpuno prazne kao i puste staje. Sve ostavlja sliku nasilja.

U okolišu kuća nailazim na hrpe nabačene zemlje koje daju dojam jama s lješinama.

Sreo sam obitelj Srba koji su se sklonili u šumu; ovi su me obavijestili da su jame iskopali sami da bi pokopali lješine Srba (vidi foto 9, 10, 11, 12). Ustvari, ja nisam našao nijedan nesahranjeni leš. Također u Buniću spaljene su i kuće i srpska crkva.

Vratio sam se u Gospić.

D r u g i d a n

2. IX 1941. Kretanje: Gospić – Oštarije – Karlobag – Tribalj – Karlobag

U zoru poslije snabdijevanja benzinom otputovao sam za Oštarije. Čim sam stigao našao sam se sa čobanima i seljacima koje sam sreo. Nitko od njih »ne zna« da mi je bilo koju obavijest o transportu Srba i svi mi ponavljaju iste fraze, kako ništa ne znaju jer nisu bili prisutni. Shvatio sam uzaludnost pokušaja da bi naišao na trag okolnih jama te nastavih za Karlobag gdje sam se s pismom predstavio gosp. pukovniku Stagniju.

Oko 11.30 sati, slijedeći savjet pukovnika Stagnija, našao sam se u Triblju (Tribnju, op. p.); poslije kratkog zadržavanja u društvu poručnika Zucca Lelija i 6 vojnika našao sam se u Mandalini da bi se puteljkom upravio prema jednoj velikoj jami, zvanoj Jamina. Radi veće sigurnosti savjetovano mi je da auto vratim u Tribanj.

Na početku se nalazi strma prohodna staza koja vodi prema jami, međutim kasnije treba nastaviti preko pećina i sa jednog na drugi kamen (vidi foto 12, 13, 14, 15). Posljednje naselje koje se susreće – nazvano Livadice – na maloj je udaljenosti od same jame i ovdje smo se poslužili sa dvojicom seljaka da nam pokažu put. Da bi se stiglo, trebalo je dva i po sata vrlo napornog hoda, i ne mogu shvatiti kako su žrtve, žene i djeca stigli na ovo mjesto, tim više – kao što kažu – da su odvođeni noću.

Sama jama nalazi se na istočnom rubu male livade i ima otvor 8x6 m. Ne mogu precizirati dubinu ali je točno da se kamen koji sam bacio nije zaustavio sve dok se zvuk padanja nije izgubio iz našeg slušnog polja. U ponekom udubljenju na unutrašnjoj zapadnoj strani jame zapaža se ogoljelo i izblijedjelo korjenje i pretpostaviti je da to uslijed padanja žrtava koje su, padajući, greble zemlju. Nije mi moguće precizirati broj žrtava ali je razumljivo da je bačeno na stotine žrtava među kojima mnogi nesretnici iz koncentracionog logora na Pagu.

Sa strane hrvatskih vlasti nije proveden nijedan čin dezinfekcione profilakse.

Napravio sam mješavinu kemikalija i ubacio u bezdan.

Na povratku s opisanog položaja, upitani seljaci nisu mi opisali događaje, a možda i zato što su mnogi prije masakra bili udaljeni iz kuća. Iz Mandaline uputio sam se u pravcu Karlobaga.

T r e ć i d a n

3. IX 1941. Kretanje: Karlobag – Otok Pag – Slana.

U 7.30 s. naspustio sam Karlobag sa motornim brodom, R. G. Finanza (kraljevskih pomorskih graničara, op. p.) u pratnji gosp. pukovnika Stagna.

Čelno Karlobagu nalazi se sjeveroistočna strana otoka Paga, nazvana Slana, u obliku kamenog jezika sa najoskudnijom vegetacijom na rijetkim mjestima. Ne postoji nikakva cesta i mora se prelaziti preko kamenih gromada. Mi smo s brodom ušli kroz Paška vrata i nastavili do male uvale koja se nalazi frontalno gradu Pagu. Naišli smo na jedan improvizirani kameni molo (bez ugrađenog cementa) uz koji je lako pristao naš brod.

Kad smo se iskrcali, na razmaku od oko 100 m. ugledali smo dva koncentraciona logora (vidi foto 16, 17, 18).

Prvi, veći, smješten je desno u jednoj dolini i okružen je dvostrukim ukriženim redom bodljikave žice sa dva otvora (ulazna vrata) jedan nasuprot drugome. Ova su (vrata, op. p.) oskrbljena fizijskim konjićem da bi se logor potpuno zatvorio. Ovaj logor – kako je dokazao jedan otočanin – pripadao je Srbima a u nekim je danima dostizao brojku do 1200 osoba. U centru je bila podignuta baraka kapaciteta oko 180 ljudi (!), što znači da su ostali morali boraviti na otvorenom po grubom kamenjaru izloženom suncu. U ovoj zoni, kao što sam rekao, nema ni vegetacije ni sjene. Sada je baraka demontirana a ploče leže po centru logora. Ovdje su izgrađena i dva pritimitvna logorska WC-a, koji, zaključujem sadrže malo materije.

Drugi logor, smješten lijevo, okružen je jednostrukim redom bodljikavih žica i primitivne je konstrukcije. Ovdje su prvo bili zatvoreni Jevreji a zatim žene.

Ispred, a među logorima, nalazi se jedna kuća u izgradnji. I materijal.

Lijevo od drugog logora je jedna cesta u izgradnji koju su gradili zatočenici.

Na molu, u sjeni, u sjeni, pod gromadom, nalazi se jama koja sadrži vodu. Ovo je jedini bazen vode koji mora da je služio za sve potrebe zatočenika. Polazimo preko desnog logora i neposredno u blizini ovoga nailazimo na brojne jarkove pokrivene zemljom i kamenjem gdje su nesumnjivo sahranjene žrtve umrle u logoru.

Kad se prođe brijeg koji se pruža južno od logora, stiže se na malu udubinu gdje nailazimo na iskope zemlje i kamena koje je zapravo masovna grobnica. Ovaj iskop dugačak je oko 150 a širok oko 20 m. (vidi foto 19, 20, 21).

Iz znatiželje zagrebem po transverzalnom jarku i na dubini od cca 50 cm. nalazim ženu pokrivenu nekim jastukom a u njenoj blizini jedan kišobran. Uz ovaj leš leže brojni drugi – uključivo i djeca – svi u stanju jakog raspadanja uz isparavanje oštrog i nepodnosivog smrada. Usmrćeni su po prilici pred oko mjesec dana; teško bi bilo odrediti broj mrtvih koji se nalaze u ovom jarku ali je sigurno da ih je mnogo i da su u raznim položajima. Jedan dio jarka je još prazan i namijenjen novim žrtvama (vidi foto br. 22).

Ove su jarke iskopali zatočenici logora a dovlačeni su da rade s obećanjem da će istraživati boksit. Drugi su iz logora dovlačeni s obećanjem da idu na rad u Njemačku; ustvari su dovedeni u blizini jarka gdje su ubijeni zatim bačeni unutra. Vidljivo je da su mnogi bili sahranjeni vezani i još u životu. Razmak od mora do ove masovne grobnice nije veći od 200 m. i, kažu, da su mnogi, na putu ovamo bili bačeni u more (vidi foto 23).

Na 150 m. od ovoga groblja nalazi se jedno omanje groblje veličine oko 10x2 m, na mjestu koje se naginje prema moru. Radoznao i ovdje, kopam i otkrivam leš muškarca od poprilici 18 godina, vrlo mršava izgleda, u stanju raspadanja. Do njega, više je grupa drugih lešina u nemogućim pozama, nekoji još vezani.

Prvi leš, pokriven je sa svega 15 cm. zemlje i s ponekim kamenom. Jarak je dubok oko 1 m. a suzdržava manji broj lešina u svim mogućim položajima. Na rubovima jaraka nalazim mnogo puščanih čahura.

U istoj zoni otoka mora biti više drugih pojedinačnih grobova u kojima su nesretnici koji su umirali na radu.

Ocjenjujem da broj osoba dopremljenih u logor dostiže cifru od 8-9.000. Na otok su dovođeni iz Karlobaga sa 4 broda po 200 ljudi pri svakom prevozu. Često su u logor stizali direktno sa sjeveroistočne strane otoka, iskrcavani u zoni frontalnoj od Karlobaga, odakle su u logor stizali prelazeći bespuće po oštrom kamenjaru (vidi foto br. 24).

Logorsku stražu vršilo je sedamdesetak ustaša pod komandom poručnika Devčića, a stražarili su s mitraljezima smještenim na visovima koji su dominirali nad čitavom zonom (7. mitraljeskih gnijezda).

Nitko od civila nije se smio približiti a bilo je zabranjeno i ribariti u blizini. Često su logori bili prepunjeni i tada su ustaše odvodili žene (srpske i židovske) u jedno selo, zvano Barbat – gdje su živjele u dvjema kućama (U jednoj od ovih kuća ubili su kćerku jednog srpskog generala iz Zagreba koja je prethodno silovana).

Hrana je bila više nego oskudna. Počesto je komad kruha dijeljen na 12 osoba.

Lešine nisu bile dovoljno ukopane. Ponegdje sam ih nalazio na dubini od svega 15 cm. i zaključujem da jesenske kiše mogu otkopati leševe koji su tako slabo ukopani. Od strane hrvatskih vlasti nije do sada primijenjen nijedan sistem profilakse.

U rovove velikih groblja, među kamenje, ulili smo otopinu kemijskog koncentrata.

Na povratku s otoka u Karlobag stigao sam prelistati dokumente nađene u blizini jedne jame blizu Oštarija; njih je sakupio kapetan Asti Luigi koji je danas krenuo da s vojnicima prokrstari teren zbog istrage za jamama u ovoj zoni. Privučen neodrživim smradom uspio je otkriti jednu jamu (jamu op. p.) koju zovu Jama na Pločama.

Ovdje su lični dokumenti, kartice za hranu, pisma rođaka žrtava, a među ostalim i jedna presuda koju je sud izrekao zbog krađe drva, adresirana na stanovnika sela bliskog jami, na ime ustaše Baburić Luke.

Č e t v r t i d a n

4. IX 1941. Kretanje: Karlobag – Oštarije – Karlobag – Crikvenica.

U 6. s. ujutro na putu sam skupa s gosp. kapetanom Asti Luigijem i sa 30 naoružanih vojnika G.A.F.a (Gvardia dalla frontiera). Kad sam stigao na Oštarije ostavio stam transportna sredstva na cesti i krenuo stazom prema selu Stupačinovo. Našavši brata spomenutog Luke Baburića, na kojeg se odnosi dokument koji je juče pronađen, i sa još 4 seljaka iz istog sela, poslije kratkog hoda stigosmo do jame Jama na Pločama. Ova se nalazi na sjeveroistoku sela Stupačinovo, okružena je stablima i dobro skrivena. Iz nje se diže kao neka para koja štipa zbog oštrog mirisa. Ulaz u jamu veličine para koja štipa zbog oštrog mirisa. Ulaz u jamu veličine je 9x6 m. i otvorena je. Kad sam ubacio kamen – poslije dugog padanja – osjetio sam da je pala u vodu. Na dijelu ulaza odronjena je zemlja i trava je prognječena. Ovdje nalazimo dijelove košulja i muškog odijela. Pored same jame ima ljudskih kosa, pisama, fotografija, praznih i rasparanih novčanika za sitan novac kao i lisnica, čahura itd. (vidi foto br. 26, 27, 28).

Priča se, da se u nekoliko navrata ovdje dovelo i bacilo u jamu cca 2000 Srba muškaraca, a da je posljednji pokolj bio unatrag tri sedmice.

Od strane hrvatskih vlasti nije izvršen nikakav sanitarni postupak.

Pripravio sam rastvor i s vodom iz jednog susjednog izvora ubacio ga u jamu.

Dok su nas seljaci do Jame na Pločama dopratili bez pogovora znajući da smo se juči otkrili, ovi isti obili su da nas pripomognu i pokažu nam drugu jamu. Na naše inzistiranje seljaci su se razbježali u planinu u pravcu zapada suprotno od sela Stupačinovo. Ostali smo bez rezultata.

Vratio sam se na mjesto polaska i s vojskom sam krenuo u pretres; uspjelo nam otkriti drugi bezdan, nazvan Duliba Jama (vidi foto...).

Ova (jama, op. p.) prekrivena je granjem stabala i lišćem; dobro je skrita; na stazi u blizini jame nalazimo dijelove ljudske odjeće, rupčiće, lične dokumente, čahure vojničkih pušaka, različite četkice za zube, čak i muški ručni sat, pokvaren.

Naredio sam seljacima da otkriju jamu. Istog časa podigao se žestok i prodoran zadah karakterističan za već zrelo raspadanje meso. (vidi foto br. 29, 30).

Ulaz u jamu veličine 8x8 m. Kamenje koje je u neposrednoj blizini otvora prekrito je mrljama krvi i masnim sastojcima. Na jednom se mjestu raspoznaju tragovi krvi nastali od krvavih prstiju.

U ovu je jamu također bačeno oko 200 osoba i ubistvo je izvršeno nedavno (oko mjesec dana).

Ni u ovu jamu nisu do sada bačena nikakva dezinfekciona sredstva.

I ovdje sam ubacio rastopinu kemikalija.

Poslijepodne sam krenuo natrag i uveće stigao na sjever (Crikvenica).

Z a k lj u č a k

I – Hrvatske vlasti za gore navedene jame nisu poduzele nikakvu preventivnu mjeru, izuzev za prvu jamu (Plana na Buđakom) gdje su u vrlo zanemarivoj količini usuli živog vapna. Naslage lešina predstavljaju opasnost zagađenja tekućih voda za Liku i Primorje.

II – U grobljima Slane – otok Pag – leševi su sahranjeni vrlo plitko te za jesenjih i novih kiša postoji mogućnost da ih raskriju, tako da predstavljaju intoksiciranu i infekcionu opasnost.

Vojna pošta 41 – 6. septembra 1941/XIX

V i d i o: Potporučnik liječnik Q.G.

Pukovnik liječnik direktor V Armijskog korpusa

(Muzio Fiorini) (Finderle Vittorio)

VOJNO ZDRAVSTVENA DIREKCIJA V Armijskog korpusa

Vojna pošta 41.

Pregledaj izvještaj potporučnika liječnika Dra FINDERLE, predlažem:

I – da se u jamu Plana iznad Buđaka (općina Klanac), u Jaminu, u Jadovno, u Kuzmanovac, u Ličko Lešče i u Jamu sa Pločama te u Duliba Jamu ubaci velika i obilna količina vapna na način da se sa dovoljnim slojem te zaštite prekriju lješine.

II – da se lešine sahranjene u Slani na Pagu otkopaju i sakupljene na lomačama da se natope zapaljivim i sagorivim tekućinama. Raskopane šančeve treba prekriti živim vapnom. Saniranje treba izvršiti pripadajuće nam Odjeljenje za dezinfekciju potpomognuto vojnicima susjednih mjesta. Saniranje shvatiti kao hitno.

Vojna pošta 41 – 6. septembra 1941/XIX

Poručnik kemičar – farmacist

Mario Spote

Pukovnik liječnik direktor zdravstva

Muzio Fiorini

KOMANDA V ARMIJSKOG KORPUSA

Ured S. M. – Službe

Br. 3910/Pomoćne službe, TAJNO

Vojna pošta 41 – 8. septembra 1941/XIX

Prilog br. 2.

P R E D M E T: Higijenska zaštita

..... naslovi......

Prema izvještaju – odvojeno priloženom za diviziju »Re« (prilog br. 1), poseban prilog za Direkciju zdravstva – odjel za dezinfekciju – (prilog br. 2) – kojeg je dostavio poručnik liječnik Dr. Finderle a koji je imao dužnost da na teritoriju Armijskog korpusa utvrdi mjesta gdje su sahranjene lešine žrtava posljednjih političkih događaja u Hrvatskoj, u skladu sa sprečavanjem eventualnog zagađenja voda, potrebno je hitno poraditi na

I – ubacivanju kreča u jame, one prema prilogu br. 3 i druge za koje se to ukaže potrebno;

II – na iskopavanju lešina sahranjenih u Slani (otok Pag), njihovom spaljivanju i asaniranju opkopa.

Asaniranje prema prilogu br. 1. sprovest će divizija »Re« preko svoje zdravstvene službe. Količina kreča za jame mora biti obilata: 8 – 10 kvintala po jami.

Kreč će se potražiti u okolini.

Za saniranje prema prilogu br. 2. pobrinut će se Direkcija zdravstva koja će uključiti Dezinfekcioni odjel a koji će biti iz Kraljevice morskim putem prebačen na Pag te odavde svakoga dana na radove u Slanu.

Transport će se izvršiti sa motornim brodom »Venus« koji će biti u Kraljevici dana 9. o. Mjeseca u 7 s. na raspolaganju Odjelu za dezinfekciju.

Odjel za dezinfekciju ponijet će sobom svoje sledovanje benzina i petroleja (zapravo 450 i 100 litara). Na povratku u bazu zatražit će od Tehničkog ureda Armijskog korpusa nadoknadu utrošene količine.

Kreč će se kupiti na licu mjesta.

Odjel za desinfekciju ponijet će sobom dopunskih živežnih namirnica za pet dana. Za kruh, meso, drva i osiguranje sledovanja oslonit će se na vojnu komandu u Pagu koju je već obavijestila Direkcija Komesarijata Armijskog Korpusa.

Po nalogu, Šef Glavne uprave pukovnik

Clemente Primieri.

VOJNO ZDRAVSTVENA DIREKCIJA V ARMIJSKOG KORPUSA

Br. 01/1657

Vojna pošta 41 – 9. septembra 1941/XIX

DIREKCIJI DEZINFEKCIONOG ODJELA

...... na izvršenje

Pukovnik liječnik direktor

(Muzio Fiorini)

ODJELU ZA DEZINFEKCIJU, DIREKCIJI

Vojna pošta 41 – 22. septembra

1941/XIX

P R E D M E T: Higijenska zaštita i asanacija groblja na Malinu u Slani (otok Pag).

Primivši od Direkcije za zdravstvo V Armijskog korpusa nalog za pokret, dana 11. septembra 1941 – XIX, potpisanim sa jednim podoficirom i 34 čovjeka iz čete, motoriziranim jedrenjakom »Venus« iz Kraljevice upućujem se na Pag. Polazi u 7.30 s, stiže u 19.30 s., raspoređuje se četa i materijal.

U zoru slijedećeg dana upućujem se iz Paga prema zoni Malin koja se nalazi kao u nekim ustima Paške uvale gdje nam je naznačeno da se nalazi najveće groblje.

Stiže se otprilike poslije jednog sata plovljenja. Brod zbog plitke obale ne može prići tako da se prebacivanje ljudi i materijala obavlja pomoću čamca (vidi foto br. 1, 2), dovedenog na mjesto te će tako ostati za daljnjih deset dana rada.

Već u zoni gdje se brod usidrio, a još više u blizini grebena gdje smo pristali, naišli smo na jedan odvratan smrdež koji je karakterističan za organske materije u raspadanju. Uspevši se nekim putićem po golgolcatom tragičnom terenu, našlo smo se iznad 400 m. (vidi foto br. 3) pred jamom dugom 32. m., širokom 2. m, a dubokom 1 i pol metra (vidi foto br. 4, 5). Tokom puta bili smo prisiljeni upotrijebiti plinske maske, jer je smrdež postao nepodnošljiv a uspinjanje nas je sililo da dišemo duboko. Jama koja teče paralelno s dolinicom preko koje smo prešli, na krajevima je zatvorena sa dva suhozidića; iskopana zemlja koja je bila postrance podržavana sa suhozidićem. Dno je krševito na što ukazuje nekoliko udaraca s pijukom. U udaljenosti od oko 15. m. nalazi se jedna druga jama u tangentnom položaju prema prvoj, dugačka oko 15 metara a jednako duboka i široka, kao ova prva.

Unaokolo ovih dviju jama opaža se odstranjena zemlja a pokrivena brojnim kamenjem da bi se izazvao dojam konfiguracije terena. Međutim, kiše su izazvale uleknuća rahlog terena ogolivši kamenja i sa malim sondiranjem prati se kako se rov nastavlja u dva pravca: prema moru 8 metara prema brdu oko 35 metara i kako ovom posljednjem kraku pripada još šest rukavaca. Iz ovog terena probila vrlo jak smrdež materija u raspadanju, a iz pomaknute zemlje izbijaju zgrčene ruke, nožni prsti već vrlo truli a na nekim se mjestima već jasno ukazuju obrisi čovječjih tijela slabo prekrivenih zemljom. U jednom dijelu, gdje je teren pokazivao neobičnu elastičnost, bušenjem od samo nekoliko centimetara otkrilo se ženski trbuh.

Poslije daljnjih 400 m. dolazi se na vrhunac doline. Prešavši ga, spušta se u drugu dolinu, nazvanu Karlobaški Malin, koja gleda prema Karlobagu. Kad se pređe oko 300 m. zonom sasvim kamenitom gdje nema nikakvog puta, nailazi se na jedan hodnik pomaknute zemlje širok 50 cm, a dužine 20 metara. Ova pomaknuta zemlja pokrivena je kamenjem da bi se maskirao teren, te je i ovdje uvijek karakteristično već poznato zaudaranje.

Na nekojim mjestima izbijaju ruke i cipele. Podjeljujem ljude u dvije grupe. Pristupa se metodičnom radu. Odmiče se sve kamenje s pomaknute zemlje; oprezno s lopatama odmiče se sloj po sloj po čitavoj dužini groblja. Poslije odstranjenja prvih 5 do 20 cm. Zemlje, ukazuju se brojne ruke, često vezane (vidi foto br. 6), bose noge, a kojiput obuvene; glave s licem okrenutim prema gore ili koje pokazuju šiju.

Iako smo već navikli na izviranje udova i glava, ovdje se ovo ukazivalo na izvjesnu iznimnost u pokapanju. Gotovo je bilo pravilo da se poslije odstranjenja zemlje, na lješinama nađe sloj kamenja koje je trebalo maknuti da bi se s iskopom lješina moglo nastaviti.

Nastojali smo sebi protumačiti ovu prisutnost kamena te smo isprobali na iskopu koji još nije bio ispunjen (!). Došli smo do zaključka da su ukop vršili na ovaj način: one koje je trebalo pobiti, svezanih gornjih udova ili povezanih po dvojicu ili trojicu zajedno (uvijek sa žicom za električnu struju) postavilo se na kup zemlje, odgrnute kod iskopa jame, u koju su onda padali ubijani mitraljezom ili smrtno ranjeni hladnim oružjem. U tim slučajevima, kad vrlo vjerovatno – što pokazuje položaj lešina – smrt još nije nastupila, bilo je srušeno najveće kamenje iz podnožja suhih zidova s obje strane, koje je u padu povuklo za sobom zemlju, pa je tako ukop bio izvršen s malo muke i brzo. Da su bili ukopani smrtno ranjeni ali još živi, dokazuje izobličeni i tragični izražaj lica većeg dijela ovih leševa.

Izvlačenje leševa bilo je stoga naročito mučno, jer nisu bili smješteni po nekom redu nego nabačeni, nekoji s glavom prema dolje, drugi zgureni (vidi foto br. 9), drugi opet s udovima ispremiješanim s onima drugih leševa (vidi foto br. 10), nekoji međusobno vezani i porazmješteni u položajima koji se ne mogu ni zamisliti.

Na nekojim su mjestima leševi čak u pet slojeva jedan nad drugim, u drugim ih ima manje, već prema tome kako je to dozvoljavala dubina jame s kamenitim dnom. Gotovo svi muški leševi imali su gornje i donje udove vezane (vidi foto br. 11, 12). U blizini jame nađene su mitraljeske čahure, a kod mnogih leševa koji su još bili vrlo uzdržani, bilo je moguće konstatirati smrtne rane od hladnog oružja na prsima, na leđima, na vratu (vidi foto br. 13). Jednoj mladoj ženi odrezane su potpuno oštrim oružjem dojke. U dvjema jamama našli smo samo žene i djecu, ali u drugim jamama bili su ispremiješani muškarci, žene i djeca.

Stanje izdržavanja leševa bilo je različito u raznim zonama jer su ukopi izvršeni u razno vrijeme, pa dok su neki leševi mogli biti stari oko mjesec dana, drugi su opet dva ili tri mjeseca. Kadabi izvadili koji leš upotrebom trozuba (vidi foto br. 14, 15) postavili bi ga na improvizirane nosiljke i prenesli na lomače od drvlja (vidi foto br. 16, 17) u tu svrhu pripravljene gdje je bio obilno natopljen gorivim tekućinama i spaljen. Svaka lomača služila je za spaljivanje oko 20 leševa (vidi foto br. 18, 19, 20). Radi stanja saponifikacije nekih leševa, kao i radi impregniranja sa zemljom, zagorjevanje se zbivalo polagano, ali potpuno, tako, te nije preostalo ništa nego pepeo potpuno uništenih organskih materija.

Tako je spaljen 791 mrtvac nađen na raznim mjestima:

716 u glavnom groblju u Malinu

20 u malom groblju na Karlobaškom Malinu

2 u zoni Malin blizu jednog vrela

1 na desno od obale pristajanja u Malinu

52 u jednom groblju na lijevo od mjesta Slana koje nam je kasnije pokazano

Od ovih leševa bilo je:

407 muškaraca

293 žene

91 dijete u dobi od 5 do 14 godina.

Među ovima bilo je i jedno dijete u povoju, od, predvidivo, 5 mjeseci.

Na jednom drugom mjestu i to južno od žičane ograde koja je zatvarala koncentracioni logor Srba, nađeno je jedno drugo, maleno groblje gdje je bušenjem utvrđeno da su ondje leševi zatvoreni u drvene sanduke i to dosta duboko. Radi toga ovo nismo iskopali.

Vrlo je vjerovatno da se ovdje radi o zatočenicima koji su umrli prirodnom smrću, te su ih njihovi drugovi pokopali sami.

Od osobe koja mi je služila kao razborit vodič kod pronalaženja raznih zona koje je valjalo urediti, saznao sam da je najveći broj deportiranih u Slanu bio bačen u more, vezan uz veliko kamenje, a mnogi su sebi sami oduzeli život, utopivši se.

Na mjestima iskapanja pronađene su neke fotografije iz željezničke i tramvajske karte u vrlo lošem stanju, nečitke radi brzog truljenja te neupotrebive za identifikaciju a osobito poslije dezinfekcionog postupka bez kojeg se nije moglo.

Poslije oslobađanja grobova od njihovih mrtvih stanovnika, po dnu opkopa polagan je sloj živog vapna razrijeđen u vodi. Nad vapnom položio bi se prah (mrtvih, op. p.), na njih novo vapno te sloj 20 cm. Zemlje. Nije bilo potrebno dodati više jer će skore kiše koje nastupaju na ovaj tako uređen teren i same izvršiti svoje.

Ostavljeno je na brigu Komandi G.A.F.-a u Pagu da poslije nekoliko dana kiša potpuno prekrije opkope.

Ljudi u ovoj službi bili su obučeni radnim kompletom (tutom, op. p.), u čizmama sa visokim drvenim poplatom, specijalnim kapama – rekvizitima dobivenim od Odjela. Svi su bili opskrbljeni maskama koje su upotrebljavane za rada kad se ukazala potreba. Posao se počinjao u jutarnjim ranim satima i za 8 sati nije ga se prekidalo ni zbog ručka, jer u takvim okolnostima nitko nije mogao jesti pa zatim nastavljati ovaj ukopnički rad. Kad bi završili posao, a sa pamučnim tuferima natopljeni u alkoholu čistili bi sluznice nosa i ustiju.

Za gornje radove (spaljivanje leševa i uređenje terena) upotrebljeno je:

70 kvintala drva (700 kg, op. p.)

250 kg petroleja

550 kg benzina

45 kvintala živog vapna.

Čitav potreban materijal moralo se prenositi na leđima od mjesta postojanja do mjesta gdje ga je trebalo upotrijebiti.

Rad je trajao ukupno 10 dana za 2.720 radnih sati.

Ponašanje ljudi na ovom delikatnom i toliko užasnom poslu, toliko novom i neočekivanom za sve – bilo je vrhunsko po svim kriterijima. Svi su u ovom ukopničkom i žalosnom poslu zdušno prionuli zadatku i iskazali visoki duh humane požrtvovanosti.

DIREKTOR I DEZINFEKCIONE SEKCIJE

(Poručnik liječnik Stazzi Dr. Santo)