Parastos i komemoracija

U takvoj općoj i lokalnoj, politički konfliktnoj i neizvjesnoj situaciji pripreme za 27. april teku po planu. Izgledom i dimenzijama kamena-temeljca sam zadovoljan, kao i profesor Žulec koji uskoro surađuje sa izvođačem. Odabrane su gvozdene skele za tribinu, napravljene su drvene stepenice i dogovoren materijal za dekoraciju. Za ozvučenje zadužen je konferansijer Vlado Šelović. Potvrđen je dolazak izvođača scenskog programa iz Zagreba i učešće jednog člana Kocke. Svoj dolazak i obaveze potvrdili su također predsjednik općine Čedo Bubulj i Njegovo visokopreosveštenstvo mitropolit Jovan. Sasluženje lokalnog sveštenstva osigurat će sveštenik Marinko Juretić. Organizirano je ukopavanje kamena-temeljca u jutarnjim satima. Razrađen je poseban program otkrivanja i osveštenja. Svi radovi oko bine, uključujući ozvučenje, i oko kamena-temeljca završit će se do završetka vjerskog obreda u crkvi. Nekrolog sam napisao i odnio na prepisivanje u SUBNOR, tamošnjim činovnicama.

Poslijepodne 26. aprila stigli su glumci iz Zagreba u organizaciji SKD „Prosvjeta“. Smjestili smo ih u hotel i upoznali ih sa studentkinjom kazališne umjetnosti Civić, koja će se, po njihovoj zamisli, uključiti u scenski program. Mladoj studentkinji bilo je veliko zadovoljstvo nastupiti sa poznatim imenima zagrebačkog glumišta Momirom Lukšićem, Marijom Dragić i Nikolom Otržanom. Te večeri saznao sam da je u Grubišno došao predsjednik SDP-a Račan i da je u toku javna tribina te stranke.

Komentar novinara Grubišnopoljskog lista 30. aprila 1991:

Javna tribina Stranke demokratskih promjena

SDP se protivi jednostranim potezima

Izjavio Ivica Račan 25. travnja u Grubišnom Polju

- SDP nije za “demokratsku federaciju” koja negira suverenitet republika

Tribini koju je organizirala grubišnopoljska SDP u petak navečer 26. travnja prisustvovao je i predsjednik stranke Ivica Račan. Tribina je održana u prepunoj sali za sastanke u zgradi DPO, a uz članove i simpatizere stranke prisustvovalo je i dosta znatiželjnika. Skup je otvorio predsjednik grubišnopoljske SDP Petar Fehir, a potom je Ivica Račan izlagao i obrazlagao aktuelnu državno-političku krizu.

SDP, kaže Račan, je insistirao i insistira na razgovoru i dijalogu umjesto svađa i sukoba na ulicama među postrojenim nacionalnim jedinicama i sličnim formacijama. Kao stranka, SDP polazi od potrebe demokratskog razvoja, razvoja demokracije. Međutim, previše je isključivosti i arogancije, mimikrije i pretvornosti, propagande i sl, sve kako bi se vlastita pozicija republičkih vodstava učinila čvršćom. Daleko smo, po Račanovim riječima, od toga da budemo srednje demokratska, a kamoli najdemokratskija zemlja.

FEDERACIJA ILI KONFEDERACIJA: Narodu je bačena u vidu dilema federacija ili konfederacija, i sad se oko nje glože.

SDP je za jugoslavensku integraciju baziranu na demokraciji, ekonomiji, zajedničkim interesima. Ako smo, kaže on, za Evropu, prihvatimo evropsku logiku integracije, a ona je bazirana na interesu. Ako ne ide drugačije, treba krenuti politikom postupnosti u integracije i u tom smislu je SDP pokrenuo inicijativu u Saboru. SDP nije za “demokratsku federaciju” koja negira suverenitet republika i postojeće granice smatra administrativnim, jer to vodi novim sukobima i to je vraćanje unazad. SDP se protivi jednostranim potezima koji likvidiraju Jugoslaviju, kao npr. otcjepljenja. Mirnog razlaza, smatra Račan, ne može biti bez dogovora, a još manje upotrebom ultimatuma – tad je rat neminovan. U ovoj zemlji gotovo da i nema nevinih. Republike se ponašaju po sistemu samoposluge – uzmu iz Ustava ono što im treba, pa onda “držite lopova”! Dok god postoji šansa za miroljubivo rješenje krize treba je koristiti. Međutim, SDP je usamljena stranka u Saboru i sama ne može puno učiniti. Nervoza je velika, a onda i želja da se jednim potezom razriješe problemi, a to vodi u totalitarizam i represiju. Kao treće čemu se SDP protivi, Račan je naveo neprincipijelne pokušaje nagodbe Hrvata i Srba na račun trećih (BiH i Makedonije).

PO SVOJOJ NACIJI: Velikosrbi i velikohrvati, naglasio je Račan, misle da mogu nešto učiniti težnjama ka “velikim” državama i dodao da će rezultat tih velikosrba i velikohrvata bili samo mala Hrvatska i mala Srbija. To je fijasko tzv. nacionalne politike. SDP nije takva stranka već je multinacionalna i po svojoj politici i po članstvu. Ako smo se deklarirali za suverenitet republika i teritorijalni integritet, ako smo prihvatili višestranačku demokraciju, onda moramo prihvatiti i konsekvence. Moramo prihvatiti i braniti legalitet vlasti u svim republikama, inače bi bili protiv novih izbora. Braneći legalitet vlasti, mi smo istovremeno, kaže Račan, u mnogim konfliktima s tom vlašću. Predsjednik SDP je govorio i o nekim zakonskim projektima s kojima se njegova stranka nije složila i naveo Zakon o pretvorbi društvenog vlasništva. Za njega je rekao da ne nudi perspektivu, da hoće 2/3 društvenog vlasništva “pretvoriti” u državno, a 1/3 u bescijenje prodati. Također, taj zakon ugrožava radnike jer ne otvara nova radna mjesta, sužava prava iz radnog odnosa, socijalne zaštite, suodlučivanja itd. Račan smatra da postoji velika opasnost od eksplozije socijalnog nezadovoljstva i kaže da se to neće obrušiti samo na vladajuću stranku. Opasnost je što može doći do reakcionarnije i desnije vlasti, a odgovornost za to je na onima koji mogu najviše učiniti.

POMAK UDESNO: Što se tiče djelovanja SDP-a kao saborske opozicije, Račan je rekao da se Sabor može samo jednom napustiti i da će, bude li trebalo, to i učiniti. Ovaj list prvi prenosi i Račanovu izjavu zbog čega bi se to moglo desiti. Ukoliko se, kaže on, misli na mala vrata mijenjati ustrojstvo Sabora, i to zamjenom Poslovnika kojom bi se jedno vijeće ukinulo, a druga dva saborska vijeća spojila (što bi značilo administrativno mijenjanje rezultata izbora – od Sabora do općinskih Skupština), SDP će trajno napustiti Sabor. Što se tiče Hrvatske, SDP nije za centralističku, unitarnu Hrvatsku, već Hrvatsku regiju s lokalnom samoupravom. Za to postoje prirodni preduslovi i ne može se stvarati nasilne tvorevine. Račan je ocijenio da politika u Hrvatskoj ide udesno i da su se neke stranke prepustile struji. SDP neće, prema njegovim riječima, poslušati one koji misle da stranka mora biti ratnički raspoložena prema vlasti, niti će podržavati opoziciju koja je protiv vlasti, ali s desnih pozicija.

Nakon Račanovog govora koji smo ukratko prepričali sljedila su pitanja na koja je on uredno odgovarao. Tribina je trajala nešto više od dva sata i pokazala je da je interes za ovu stranku još uvijek, ili uprkos svemu, dosta živ. Na kraju, spomenimo da je na kraju tribine upućen poziv prisutnima na komemoraciju koja treba biti održana u subotu. Također, članovi i simpatizeri stranke pozvani su na “Prvomajski piknik” u Malojasenovačka brda.

Njegovo visokopreosveštenstvo mitropolit Jovan doći će u ranim prijepodnevnim satima u Parohijski dom. Uvečer, poslije puno telefonskih razgovora, uglavnom poziva, isključio sam telefon i legao da odmorim. Ujutro uz cigaretu provjeravam cijelu programiranu kompoziciju za taj dan, kojeg smo pedeset godina dugovali tim našim mučenicima. Obišao sam mjesto obilježavanja negdje oko devet sati. Kamen-temeljac je postavljen, okolo se postavljaju komadi travnate ledine. Montaža bine je pri kraju, a sa dvije strane već su postavljeni ćilimi. U hotelu sam posjetio goste iz Zagreba i sa njima popio kavu. Zajedno smo krenuli prema crkvi na vjerski obred. U cintoru među brojnim vjernicima sustižemo mitropolita Jovana sa nekoliko sveštenika. Malo smo mu prepriječili put, svi se poklonili i predstavili. Odmah smo se pomaknuli u stranu, poštujući raspoloživo vrijeme. Crkva je već puna naroda, a još više ga ima u cintoru. Pristiže ih još sa obje strane ulaza u cintor. Priključio nam se i predsjednik općine. Crkveni obred je zaista veličanstven, doličan prigodi i traje već znatno poslije jedanaest sati. Sa glumcima i još nekoliko aktivista krenuli smo prema parku. Tu smo već izdaleka vidjeli mnogo svijeta. Primijetili su nas već na ulazu u park i počelo je življe komešanje. Prelazimo preko toga prostora prema bini. Mnogi nas zaustavljaju i rukujemo se. Vidim neke ljude koje dugo nisam vidio, oni su potomci postradalih. Sa jednom grupom ljudi vidim novinarku gospođu Kovačević, suprugu ovdašnjeg veterinara. Njezin svekar Lazo iz Ivanovog Sela, također je jedna od žrtava. Momir ode da uključi razglas, pa slušamo prikladnu muziku.

Više spontano nego organizirano u cijeli proces obilježavanja ovog povijesnog datuma uključio se svojom video-kamerom Berislav Muškić, ovdašnji fotograf. Zahvaljujem mu, i ovom prilikom, na njegovoj inicijativi. Ovjekovječio je sve dijelove iz Programa obilježavanja. Već je prošlo i podne, no nitko ne odlazi. Svi su obaviješteni da još traje parastos. Onda se većina okreće prema gornjem kraju. Primjetili su da svijet izlazi iz cintora i da se upravio prema nama. Konferansijer scenskog dijela Vlado Šelović odlazi na binu i dogovara se sa Momirom oko razglasa. Nije to danas obični razglas, to je umjetnost odabira muzike, a onda pažljivog usklađivanja sa epizodama recitala. U velikoj povorci svijeta stiže i mitropolit Jovan sa sveštenstvom u pratnji predsjednika općine Čede Bubulja. Paroh Marinko Juretić reče mi da je Čedo izrazio želju, a mitropolit pristao, da prije odlaska u Zagreb budu zajedno u ZRC-u. Poziva i mene. O vremenu sastanka će reći kasnije.

Kamen-temeljac (ploča) prekriven je crnim velom. U blizini stoji Milan Đurić koji će ga otkriti i pročitati nekoliko riječi o zlokobnoj noći, koja se zbila prije pedeset godina. Tu je i gospođa Milka Stojić u bilogorskoj narodnoj nošnji. Kraj nje je djevojčica sa velikim buketom cvijeća, koje će položiti kad se temeljac otkrije, i dječak predškolske dobi, gologlav, sa šeširom u ruci. Ovo me za tren podsjeća na moju prvu fotografiju kad sam imao tri godine, a u ruci sam držao šešir. Prisutni su spontano napravili polukrug prema bini. Udaljenost od bine je prilična. Ostao je prazan prostor, a oni stoje tamo u parku. Pokazujem rukom konferansijeru da krene na binu i počne sa uvodnim dijelom programa. Momir to znalački poprati adekvatnim muzičkim efektom i Vlado, manirom iskusnog konferansijera, u ime Odbora za izgradnju spomen-obilježja pozdravi prisutne i zamoli ih za dozvolu da dade riječ predsjedniku općine drugu Čedi Bubulju. Već poslije njegovih prvih riječi vidim kako žene, pa i muškarci, brišu suze. Strelovito mi se stvori i nametne odnekud sa dna mozga do sada neevidentirani dojam kao zaključak: „Pa ovo je najveći zbor srpskog naroda Bilogore od 1942. godine! Onda su nas ustaše ovdje satjerali preko tri hiljade na putu za Jasenovac i Sisak“. Po programu, konferansijer najavljuje mene i nekrolog – „Pedeset godina tuge i sjećanja na 26/27. april 1941. godine“.

Tekst nekrologa

Gosti i uzvanici, rascvjeljenje i nikad utješene familije i rodbino žrtava od 26/27. aprila 1941. godine, pozivam vas sve da im minutom šutnje odamo dužnu poštu…

Slava im!

Ova 1991. godina je godina sjećanja i doživljavanja stradanja srpskog naroda u Drugom svjetskom ratu. To je konačno vrijeme da pronađemo i objavimo sva imena postradalih, da konačno znademo koliko nas je bez razloga i povoda uništeno. Krajnje je vrijeme da im bar spomenik podignemo ako im već kosti ne možemo sahraniti u hramovima njihovih zavičaja. Ovo je potrebno učiniti da bi lakše praštali, jer oprostiti moramo. U protivnom, išli bismo u zločin, a to nije niti ljudski, niti hrišćanski i nije svojstveno ovom narodu. Isto tako, zaboraviti ne smijemo i ne treba nitko da zaboravi. Ovdje treba izgraditi spomen-obilježje, kao poštovanje mrtvima i za opomenu živima. To je obaveza svih, a to žele i zahtjevaju i najbliži.

Kad se govori o ustaškim zločinima, zvjerstvima koja su počinili, svakako se nameće i pitanje gdje su klice i korijeni tih monstruma, pobješnjelih zvijeri i krvoloka. Kako su nastali i tko ih je odgajao za ubice? To je kod nas kleronacionalna koncepcija tada određenih krugova koju je kasnije Mile Budak potvrdio kao ideologiju ustaštva. Ustaški list ’Nezavisna Država Hrvatska’ ‘41. godine, izražavajući zahvalnost predstavnicima katoličke crkve u NDH, piše, citiram:

„Na tajnim ustaškim sastancima mladi je svećenik bio redovan član, a sa sjednice je izlazio među ispaćeni narod i bio uvijek glavni promidžbeni faktor u narodnooslobodilačkom pokretu“.

Eto, tako je pripravljana i dočekana Nezavisna Država Hrvatska, a s jednakim žarom, zanosom, voljom i borbernošću radit će klerofašizam na njezinom učvršćivanju i izgradnji prema pozivu nadbiskupa Stepinca od 28. aprila ‘41. godine do njena sloma maja ‘45. godine.

Ne mali broj katoličkih svećenika u to vrijeme, od ‘41. do ‘45. godine, zaklinjali su ustaše, blagosiljali im oružje i preuzimali njihove grijehe na sebe. Kako vidimo, u NDH izopačeni su bili i kršćanstvo i rimokatolička vjera. Nigdje nije bio tako institucioniziran i ozakonjen zločin kao u NDH. U nekim slučajevima, čak perfektnije nego u Hitlerovoj Njemačkoj. Ovom perfekcionizmu Nezavisna Država Hrvatska dala je svoj prilog kroz užasnu brutalnost u provođenju pravne norme.

Planirani masovni genocid nad Srbima, Židovima i Ciganima u tzv. NDH prve korake napravio je upravo ovdje u Grubišnom Polju 26. i 27. aprila ‘41. godine. A samo dan kasnije, 28. aprila, izvršen je najmasovniji pokolj nad dvije stotine i devedeset četiri Srbina u Gudovcu kod Bjelovara.

Te noći i sutradan, 27. aprila, ustaški emigranti i policija iz Zagreba, uz pomoć jednog broja domaćih članova Mačekove Seljačke zaštite i ustaša, pokazivača srpskih kuća, uhapsili su 504 Srbina od 16 do 60 godina. Ljudi su pokupljeni iz kreveta, a u toku dana iz svojih kuća i dvorišta. Među njima, uhapšen je i jedan broj njihovih rođaka i uzvanika, koji su se našli u srpskim kućama kao gosti ili slučajno prisutni. Odvedeni su i oni jer su bili Srbi. Dnevni list „Hrvatski narod“ tada je objavio da je u šumi uhićeno pet stotina „ćetnika“ iz Grubišnog Polja. Od broja uhapšenih čiji tačan broj se još uvijek ne zna, usmrćeno je 487, i to još nije definitivan broj. Poslije hapšenja vraćen je jedan broj staraca, dva mladića i dva čovjeka, čije su žene bile Hrvatice. Hapšenje ovih ljudi bilo je naručeno iz Grubišnog Polja. Naručioci i aktivni učesnici su bili: šef župnog ureda Pero Sivjanović, advokati dr Lujo Stahuljak i dr Ivo Vedriš, Josip Kezele, apotekar, inženjer Josip Frigman, agronom Joško Kolar, trgovac Luka Pejašinović, krojač Marijan Klepić, učitelj Stjepan Hosi, trgovac Đuro Golubić, činovnik Ivo Đuroković, učitelj Mile Smolčić, Franjo Lekčević, Drago Čvorak, Franjo Horvat, Jozo Mioković, Slavek Seliž, Ivica Musil, braća Gabler, braća Menis i braća Vašek.

Grupa oko župnika Sivjanovića i Stahuljaka organizirala je pravljenje spiskova Srba i sastavila optužnicu. Optužba je kratka: „Predstoji velika opasnost hrvatskom življu i vjernom katoličanstvu kotara Grubišno Polje. Četništvo bilogorskih sela podržano Srbima u mjestu Grubišno Polje organizirano je i spremno da svakog časa pokolju hrvatski živalj“. Ovako daleko naglašenija optužnica delegacije, koju je u Zagreb predvodio dr Lujo Stahuljak, dobila je suglasnost poglavnika Pavelića i obećanje da se uputi pomoć ustaškim emigrantima. Povratkom iz Zagreba prišlo se pripremama za hapšenje. Odabrani su pokazivači srpskih kuća, naručeni su stočni vagoni za prevoz uhićenika, jer, taj mirotvorni i, prije svega, dobrotvorni srpski narod bez obzira na to što je već bio užasnut mnogim pretnjama i postupcima ekstremnog hrvatskog nacionalizma, vjerovao je u pravnu državu i novu vlast. Ta naivnost koštala ga je, samo devet dana od kapitulacije Kraljevine Jugoslavije i 16 dana od proglašenja Nezavisne Države Hrvatske.

Gotovo pet stotina nevinih života muškog dijela srpskog naroda u općini Grubišno Polje.

Mi danas ovdje obilježavamo i to istorijsko iskustvo našeg naroda. Najprije su pokupljeni i likvidirani odrasli, mladi i srednjovječni ljudi. Porodice su ostale obezglavljene, narod osakaćen. Nejač, starci i žene su ostali na nemilost dželatima. Sva prebijanja, ponižavanja, glad, iscrpljujući fizički rad za boravka u logoru „Danica“, ti ljudi strpljivo su podnosili. Nisu pokušavali bijeg ni kada je za to bilo prilike, vjerujući da svojim groznim, čovjeku neprimjerenim i ponižavajućim životom u logoru na neki način čuvaju svoje porodice od krvave odmazde. To im je bila druga prevara u vjerovanju novoj vlasti. Neke porodice su iseljene u Srbiju, a veliki broj poubijan, poklan, pojedinačno masakriran. Masovno su ubijane i masakrirane i one porodice koje su pokušale naći spas pred groznom smrću i u prelasku na katoličku vjeru. Prekršteni su, pa su poubijani. Ovo je neprimjeren zločin i prema čovjeku i rimokatoličkoj vjeri i crkvi. Tako su prošli i pokršteni Židovi u Grubišnom Polju. Preko hiljadu srpske čeljadi iz nepoklanih porodica Gribišnog Polja i okolice u jesen ‘42. godine završilo je u Jasenovcu. Kako vidimo, u ono vrijeme činila su se ovdje djela kojih bi se i zvijeri postidjele. Ono što je Ante Pavelić pod zastavom fašističkih sila činio u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini prevazilazi sve što ljudski um u svojoj monstruoznosti može smisliti. Izmasakrirano je stotine hiljada ljudi, žena, djece, staraca. Ubačeni su u jame i bezdane, mučeni na najsvirepije načine, živi spaljivani. I danas kad nas neke stvari zloslutno podsjećaju na ta vremena, dželatima se pali na desetine hiljada svijeća. Poslije hapšenja, ljudi su vezani žicom, drotom, a onda opet otac za sina, sin za oca, za brata... Tako su dotjerani u kolonu koja je zastajkivala pred svakom srpskom kućom u toku noći do pred zoru. Kolone iz sva četiri pravca stizale su u veliku školu, mjesto današnje banke. Tu su tučeni, prebijani, posebno od špalira ustaša kada su išli u zahod. U neko doba dana, opet u koloni, dotjerani su u stočne vagone na željezničkoj stanici. Pošto je rodbina za to saznala, ispred vagona se okupilo dosta uplakanih majki, sestara, kćeri i maloljetnih sinova i braće. Međutim, bilo je i prilično onih koji su sa puno zadovoljstva te nedjelje došli pogledati taj prizor. Plače jadna rodbina, domaći Mačekovi zaštitari puni sebe šetaju sa puškama. Franjo Zita jaše konja sa puškom na leđima i kaska ispred kompozicije vagona. Neki mu radosno sa osmjehom mašu. Sin šustera Goca iz gornjeg kraja sav razdragan, udarivši dlanom o dlan, okrete se u krug pa reče: „Ha, ha, napravili smo dobar posao. Večeras treba napraviti jednu veselu zabavu“. Jedan iz grupe mojih vršnjaka, koji su dijelili tu istu radost, prgavo i superiorno sa samozadovoljstvom me upitao: „Je li i tvoj tajo tamo“? Bilo je to ovdje pred Ćopovim kućom.

Evo kako putovanje tih nesretnika od Grubišnog Polja do logora „Danica“ opisuje preživjeli, sada pokojni „uhićenik“ od 26. aprila ‘41. godine:

„Vlak je predvečer krenuo prema Bjelovaru. Na toj željezničkoj stanici, očito pripremljena svjetina uz smijeh čita pogrdne nazive na našim vagonima: ‘Srpska stoka“, „Dragocjen tovar’. Zapitkuju nas: ‘Hej, vi unutra, pošto prodajete meso? Šta je jeftinije – glava ili srce? Repove ne prodajite, vi ste malo plemenitija stoka – bez repova ste. Ha ha’. Iza ponoći, voz je ušao u zagrebački kolodvor. Vrata vagona se otvaraju. ‘Izlazi, stoko. Brže’, prijete. ‘Dolijale su ’ćetnićke ptićice’, majku im vlašku. Ali će osjetiti moć ustaške bojnice’. Stariji ljudi padaju pod udarcima. ‘Udrite ih, udrite. To su ’ćetnici’. Naši su ih ’dećki’ ulovili u šumi’. Muškarci, kojima je život drag, u kamione’, deru se ustaše, a mi uskačemo ponovo u kamione. Poslije kratke vožnje tjeraju nas iz kamiona. Kundacima i pendrecima ravnaju naše redove. Po jedan ulazimo u paviljon zagrebačkog ’Zbora’, Velesajma. Tu je špalir od ustaša, špalir užasa. Držalicama lopata i budaka na smjenu nas udaraju po glavi, leđima, rukama, nogama, po čitavom tijelu. U grču bolova izgubljene krvi ljudi padaju u nesvijest. Opet viču: ‘Nema spavanja, vlaški skotovi. Neka vam kralj sada pomogne’. Svanjiva. Na nosilima iznose nekuda onesvješćene iz hale užasa. Isti dan popodne voz sa stočnim vagonima povezao nas je iz Velesajma, a iskrcali smo se u ‘Danici’. Već 25. aprila ‘41. godine u ‘Danici’ je postavljeno 68 stražara-ustaša i osnovan je prvi koncentracioni logor u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. Prvi veliki transport došao je u ‘Danicu’ preko Zagreba iz Grubišnog Polja 28. aprila ‘41. godine sa oko pet stotina Srba. Premlaćivanje je odmah počelo kundacima, željeznim šipkama, gumenim palicama... Ustaše su ulazile i tukle gdje su htjele i koliko su mogle. Pojedince su izvodili van nastambe, a kasnije bacali nazad u nastambu. Iza logora danju su kopane jame koje su noću punjene žrtvama i zatrpavane. Noću se jauk isprebijanih jezovito razlijegao van logora. Po izjavama informiranih, kroz logor je prošlo oko 5.600 zatvorenika, a ubijeno je oko dvije stotine njih. U mučenjima posebno su se istakli Martin Nemec i njegovi sinovi Martin i Vinko. Uskoro se saznalo da su ljudi u ‘Danici’, pa su počele dolaziti majke, žene, sestre, kćeri... Bile su izvrgnute dugom čekanju pored žice, često maltretirane i ponižavane. Znale su da će iz donesene milošte bolje dijelove uzeti ustaše, ali je postojala nada da će nešto od toga ipak dobiti njihovi muževi, braća, očevi.

‘Tu je ustaški funkcioner iz Grubišnog Polja. Možda će nam pomoći’, glasno su razmišljali naivni. Jedan od logoraša čuo je kada je Stahuljak rekao ustašama: ‘Sad se prave da su ovce, a to su vukovi, i treba ih kao vukove...’“

Time je vjerojatno izrečena posljednja presuda za ovih gotovo pet stotina nedužnih ljudi. Kao što znadete, Lujo Stahuljak obješen je ovdje na križanju ‘45. godine, a sličnu sudbinu, odnosno zasluženu mjeru, doživjeli su i još neki. Besprimjernu tragediju tih naših najbližih predstavlja boravak u prostoru ograđenom bodljikavom žicom na željezničkoj stanici, u tranzitnom logoru u kaznionici u Gospiću, na putu do logora u Čaćić Dragi i do mjesta likvidacije nad Šaranovom jamom. Prema stratištima na Velebitu ti jadni i nikome ništa krivi ljudi kretali su se po ljetnoj žegi u kolonama, sastavljenim od 100-150 do 300 ljudi. Na mjesto usmrćenja po nekoliko kolona stizalo je (u četiri ili u dva reda) prije podne, a toliko i poslije podne na mjesto usmrćenja. Bili su povezani žicom, zatim jedan za drugoga, a po sredini kolone još uzduž lancom ili konopcom. Često su bili tako gusto povezani da su se morali kretati u korak, u protivnom ne bi mogli hodati. Likvidacije nad bezdanima vršene su maljem, gvozdenom šipkom, nožem i, najrjeđe, vatrenim oružjem. Često je usmrćena žrtva povlačila u bezdan drugu živu ili poluživu. Ovako strašnu, užasnu i normalnom ljudskom umu neshvatljivu smrt u bezdanima Velebita našlo je, prema jednim podacima, 35.000 ljudi, žena i djece, a prema uprošćenoj analizi poznavaoca prilika, taj broj iznosi oko 37.000. Novija istraživanja približuju se dvostrukoj cifri. Eto, takva je bila golgota naših očeva, braće, djedova i mnogobrojnih rođaka. Nitko od nas ne može znati pravu istinu užasa koji se tamo zbio. Znamo to da su bili zajedno, jedan pored drugoga, otac i sin. Sin je morao da gleda kako mu kolju oca, ali je i otac, u drugom primjeru, morao da gleda kako mu kolju sina, mladića za ženidbu. Šta je toga časa bilo u njihovoj duši, to ostaje za nas tajna. Mi samo, sa više ili manje snage uživljavanja u njihovu nesreću, možemo da naslutimo dio onoga što su oni morali da prožive u najcrnjem poniženju. Danas se pokušaji oko utvrđivanja istine o genocidu sudaraju sa ranijim netočnostima i na njima zasnovanim kvazinaučnim pristupima, problemima sa distance, kako se to moderno kaže. Minimiziranje, umanjivanje broja žrtava i strategija zaborava žrtava toliko su prisutni i praktično razvijeni da se zaborav preporučuje kao jedini lijek za mir mrtvima, a zaboravlja se i slovo i smisao pokajanja. U suštini je postojanje razlike u istinama koje netko priznaje ili ne priznaje. To je nekakvo popravljanje istorije do te mjere da su neki spremni i da istoriju potpuno odbace. Moramo biti svjesni neodložne potrebe da se tome odupremo i da popravljače kao nedostojne sagovornike odbacimo. To je i u njihovom interesu, jer netko učen je napisao: „Oni koji ne pamte prošlost osuđeni su da je ponovo prožive“.

U Jasenovcu ‘86. godine rečeno je ovako, citiram: „U Grubišnom Polju ustaše su drugačije postupile. Izvršile su masovno hapšenje komunista u okviru akcije hapšenja viđenijih Srba i građana jugoslavenske orijentacije, pa je u logor odvedeno gotovo cjelokupno članstvo kotarskog komiteta Komunističke partije Hrvatske i većine partijskih ćelija na Kotaru“. Završen citat.

Ovdje se dobro vidi da nije u pitanju točan pristup i objektivan pogled sa distance, već je riječ o iznošenju neistina, a neki to jednostavno zovu – laž. Jučer i danas navršava se 50 godina, pola stoljeća, od zbivanja i događanja koja ovdje obilježavamo. Posljednje je vrijeme da se sve kaže i objasni. Zaboraviti zločin je novo zlodjelo, a zajednički je grijeh što se o žrtvama i istini o zlu toliko dugo šutjelo. Međutim, teže od grijeha je to što nijedna srpska pravoslavna majka tih, gotovo pet stotina, nevinih stradalnika bar kroz suze nije vidjela nadu da će joj se tragedija roda porođenog bar na neki način u rodnom zavičaju obilježiti. Nema od njih niti jedne žive. To ima svoju moralnu i istorijsku težinu pred kojom treba da se ljudski poklone svi oni kojima radi toga do danas obraz nije pocrvenio. Dužni smo svi ispuniti dug prema našim precima, kako bi ostali živi pred istorijom i narodom. Spomen-obilježje je narodna potreba. Spomen nadahnjuje. On ovu nebesku armiju pretvara u praktičnu snagu istorije. Kotar Grubišno Polje imao je u četiri godine rata 473 poginula borca. Ustaška aždaja poslala je u smrt pet stotina mladih ljudi 26. i 27. aprila ‘41. godine. I to samo za jednu noć i jedan dan. To je ta nebeska armija koja nam i danas poručuje – ako je moral na zemlji uopće moguć, onda žrtve i njihove dželate nitko ne može izjednačiti. Nažalost, danas ima bezbroj pokušaja izjednačavanja. Prisutne su zločinačke igre brojevima, miniraju se spomen-obilježja sa više stotina nevinih ustaških žrtava. Bio sam 10. aprila (eto, sad, neki dan) u logoru „Danica“. Iznad ploča sa popisom žrtava napisane su velikim slovima parole: „Živjela NDH“, a nešto dalje: „Za dom spremni“. Na pločama sa imenima žrtava nacrtani su veliki kukasti križevi. Na oba stuba glavnog ulaza nalazi se po jedno slovo „U“, veličine pola metra. Spomenik borcima iz centra Koprivnice maknut je u dvorište „Danice“ sa pogrdnom parolom na spomeniku, a bista tamošnjeg prvoborca Marijana Nadena (mislim da se tako zove) izvađena je iz smeća.

Ne čudite se! Ovdje u Grubišnom Polju na ploči žrtvama 4/5. avgusta ‘41. godine nalazila se 17. aprila naljepnica sa šahovnicom. Ja sam je vidio. Kažu da je još negdje bila, ali ja je nisam vidio. To se netko junači nad istinom da su ti nesretni i nedužni ljudi već izmrcvareni bacani sa onog balkona na drljače, na brane. Netko šahovnicom podsjeća na istinu da su ti ljudi rasporenih trbuha u rukama ispred sebe nosili vlastita crijeva i kricima samrtnika dozivali u pomoć i molili vode, a nitko se nije odazivao. Čije su to pristalice i sljedbenici? Koga to i na šta oni podsjećaju? Tu dvojbe nema. Zna se iz kakvog su krila. Zato im moramo reći – ako se istorija ponavlja, a po mnogo čemu, i po njima, ponavlja se, ako misle da je na pragu ‘41, onda po tome voznom redu vrlo brzo stižu i Jazovka i ‘45. i Blajburg. No, mi još uvijek vjerujemo da ta bezumlja nikom i nikakvom razumu ne trebaju. Srpski narod ovdje i u Hrvatskoj je vjekovno narod. Hrvatska je njegova domovina. On ima svoju istoriju, ima svoju kulturu, ima svoje manastire, ima svoju krsnu slavu, ima svoje dostojanstvo. Kroz sve te vijekove najodlučniji je bio onda kad je trebalo da brani svoje ognjište i svoju slobodu, svoju postojanost. Ovdje je to srpski narod dokazao mukom i junaštvom, ali nikad zločinom. Opomene na genocid nisu što i zlopamćenja, niti podsjećanja znače podsticanje zle krvi. Riječ je samo o upozorenju da zanemarivanje i zaboravljanje zla i žrtava mogu ohrabriti nova zla koja, kako vidite, i danas nikako da miruju. Ne smije se zaboraviti. Moramo podsjećati, jer su neki zaboravili da su krvavi glinski metodi primjenjivani i u crkvama u Švici, u Kolariću, u Sadilovcu, u Kusonjama, u Sloboštini, u Zborištu, u Topuskom. Dešavalo se to samo srpskom narodu od ustaša. Logori „Danica“, Stara Gradiška, Mitrovica, Đakovo, Slano na Pagu, Jadovno sa Šaranovom jamom, jamom ispod Grgina brijega i drugim bezdanima Velebita, kao i mnoge druge jame, bezdani i logori, a konačno i logor Jasenovac kao zajednički imenitelj za sve to, sinonim su stratišta srpskog naroda u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj. U toj „abortus-državi“ umoreno je klanjem, udarcima tvrdim predmetom u glavu, davljenjem, udaranjem o zid, dočekivanjem na bajonete, spaljivanjem, ubijanjem iz vatrenog oružja, glađu, žeđu, zaraznim bolestima preko 40.000 djece od kolijevke do 14 godina. Jedan dio srpske djece u paklu genocida prošao je kroz dječije logore, kakvih nikada i nigdje u istoriji i na svijetu nije bilo. Prije kraja, obavezan sam reći: srpski narod na Bilogori bio je i ekonomski uništen. Ono žena i nejači što je preživjelo sa zgarišta preko četiri stotine kuća i iz kuća bez žlice, hrvalo se za koru kruha. Poslije rata plaćale su porez po katastru i davale tzv. viškove državi. Davale su samodoprinose, kulučile na izgradnji one pruge itd. Učestvovale su u svemu kao i svi ostali građani. Vjerujem da te jadne majke u grobu proklinju sve one koji danas kažu kako je srpski narod poslije rata ovdje bio privilegiran. Da završim. Poštovani sugrađani, istina je da smo dugo živjeli u svijetu i vremenu punom zabluda i besmislica. Naš vijek i naš život bio je iznad svega surov. Uz nužan optimizam, nije isključeno da će naredni vijek u koji se svi kunu biti još gori, jer sadašnja zbivanja – društvena, politička, tehnološka, ekonomska, ekološka i mnoga druga – takva su da svakoga zabrinjavaju. Ne ponovilo se i hvala.

Pozivam jednog od svjedoka povijesti, našeg sugrađanina, koji je preživio pakao pogroma, Milana Đurića da simbolično otkrije kamen-temeljac budućeg spomen-obilježja.

Kad sam spomenuo vješanje Stahuljaka negdje u pozadini bine, tamo kod Doma zdravlja, čuo se glas: „I ti ćeš visiti“! Česti prolazak teških kamiona i traktora na ovom dijelu ceste neki su tumačili kao namjerno ometanje, jer je bio neradni dan. Kamen-temeljac otkrio je Milan Đurić koji je proživio sve torture – od hapšenja do logora „Danica“, odakle je kao maloljetan pušten. Prije otkrivanja, pročitao je nekoliko prigodnih rečenica:

„Te kobne noći 26. i 27. aprila ’41. godine mislio sam da neću ostati živ. Doživio sam prve strahote na putu stradanja tih naših nesretnika. Imao sam sreću da ne doživim njihov krvavi završetak”.

Djevojčica je položila buket, pa su kraj temeljca stali oboje djece i, među njima, njihova simbolična majka u narodnoj nošnji. Oni su simbolizirali i u sjećanje dovodili obezglavljenu srpsku porodicu aprila 1941. godine.

Nakon Nekrologa, književni pomen žrtvama (recital poezije i proznih tekstova) izveli su Dramski studio SKD “Prosvjeta” iz Zagreba i AK Kocka iz Grubišnog Polja.

Osveštenje je obavio Njegovo visikopreosveštenstvo mitropolit Jovan. Time je komemorativni skup povodom pedesetgodišnjice sjećanja na žrtve od 26. i 27. aprila 1941. završen. Mitropolit Jovan otišao je na kraći odmor u Parohijski stan. Okupljeni narod sporo se razilazio. Sa mnogima sam popričao. Svi su bili zadovoljni uprkos svojoj tuzi – konačno smo, eto, to učinili. Sjećam se Milana Tvrdorijeke, školskog nastavnika i aktivnog srpskog intelektualca, koji me zagrlio i rekao: „Hvala ti na ovome što si učinio. Time si nekako odužio cijelu našu generaciju“. Moji prijatelji, koji su došli sa strane i neki iz mjesta, pozvani su kod mene na daću.