Mile Vukelja
Rođen 16. novembra 1930. godine u selu Donja Dragotinja, Prijedor
Kazuje:
Roditelji su mi se zvali Jovo i Stoja. Bili su zemljoradnici. Od imovine smo imali: kuću, štalu, štagalj, kuruzanu, sušanu, svinjce, kokošinjce, pčelinjak, osam goveda, četiri svinje, petnaest ovaca, kokoške.
Našu familiju su sačinjavali: otac Jovo (1895), majka Stoja (1900), braća: Dušan (1924), Dragan (1933), Nikola (1937), Slavko (1941) i sestre: Dušanka (1924), Jovanka (1926) i Smilja (1928).
Nezavisna Država Hrvatska je napisala proglas da svi Srbi predaju oružje bez obzira na to imaju li na njega odobrenje ili nemaju.
Iz našeg mjesta nije pristupio niko u hrvatsku službu, jer se radilo o čisto srpskom stanovništvu. Na vlast je došao musliman Arif Nadarević.
Preuzeli su sve gruntovne i matične knjige. Imali su apsolutnu vlast. Prva hapšenja su počela krajem maja 1941. godine. Prvo je uhapšen sveštenik Kondić Todor (1908), njegova supruga Nevenka (1906), sinovi Vlado (1930), Vojo (1933) i kćerka Mila (1937).
Predstavnici Nezavisne Države Hrvatske u našu kuću su došli 2. avgusta 1941. godine. Tada su strijeljali moga oca Jovu, brata Dušana i sestru Jovanku.
Zapalili su kuću i sve pomoćne objekte. Otjerali su svu stoku i uzeli žito.
U logor su, osim mene, odvedeni: majka Stoja, sestre Dušanka i Smilja, braća Dragan (1933) i Nikola (1937).
Otjerani smo u Dubicu, a iz Dubice u Jasenovac. Do logora smo došli pješice uz stalno maltretiranje, psihičko i fizičko. Od nas su oduzeli sve što im je predstavljalo bilo kakvu vrijednost: razni nakiti, metalne predmete, satove...
U logoru smo najviše boravili na poljani i u prostorijama sličnim šupama, u veoma nehigijenskim uslovima. U jednoj prostoriji je boravio veliki broj ljudi - kolko god bi moglo stati. Ishrana je bila veoma loša, hrana nehigijenski pripremljena i dijeljena u malim količinama.
Nakon nekoliko mjeseci premjestili su nas u logor Pakrac, a iz Pakraca smo nakon nekog vremena premješteni u Daruvar gdje smo zadržani do kraja rata.
Od moje rodbine niko nije ubijen u logoru, niti je umro. Iz logora su nas odvodili seljaci da im radimo fizičke poslove u domaćinstvu. Moj usvojitelj se zvao Vrač Stevo, star oko 50 godina, iz sela Batinjani.
Nikad mi nije govorio o mom porijeklu. Nazivao me je "Bosanac". Usvojitelj je imao svoje četvoro djece. Imao je kuću koja je bila njegovo vlasništvo.
Usvojitelji su prema meni bili prilično korektni. Nisu me vodili u crkvu, a niti su me slali u školu, mada sam za to imao godine starosti, a i ranije sam bio đak.
Po završetku rata otišao sam od usvojitelja, kao i svi zatočenici.
Posljedice su ostale uglavnom psihičke prirode zbog neprekidnog osjećanja straha usljed stalnih prijetnji smrću i fizičkog maltretiranja u logoru. Bio sam jako mršav, zbog neuhranjenosti i duševne patnje.
Po zanimanju sam bio službenik na željeznici. Radio sam poslove čuvara pruge, čuvara putnog prelaza i otpravnika vozova. Sada sam u penziji.