Branko Graonić

Rođen 23. novembra 1939. godine u selu Velika Žuljevica, Bosanski Novi

Kazuje:

Rođen sam u brojnom domaćinstvu, a bili smo i prilično imućni za naše seoske prili­ke. Imali smo kuću, pomoćne objekte, dosta obra­dive zemlje i domaćih životinja.

Otac je bio zaposlen u Rudniku lignita "Lje­šljani" koji se nalazio nedaleko od naše ku­će. Ostali ukućani su radili na imanju i čuvali sto­ku.

U proljeće 1941. godine počeo je napad hrvatske i njemačke vojske na srpska sela u Pot­kozarju. Zbog toga je naš narod izbjegao u pla­ninu Kozaru. U tom zbjegu bili su i članovi na­šeg domaćinstva: djed, baba, dva strica, majka, brat, četiri sestre i ja. U zbjegu su bila, pored ostalih, i sva domaćinstva Graonića. Tu nas je pohvatala hrvatska vojska, kao i one druge srp­ske civile i otjerala u logor Jasenovac. Vojnici su nas gonili u kolonama pješke, tako da su mnoga djeca i odrasli dobili ozlede po nogama, jer im se na tom dugom putu do logora pode­rala obuća i trag za nama je bio krvav.

U to vreme logor je bio prenatrpan pri­padnicima srpskog naroda, pa su nas smjestili na otvorenom prostoru, gdje smo bili, pored svih muka, izloženi i vremenskim nepogodama. Nakon kraćeg vremena našeg djeda Petra i stri­ca Vladu stražari su odvojili od nas i vjerovatno odmah pobili. Nas su i dalje držali na otvore­nom prostoru bez hrane i vode. Ja sam bio to­liko iscrpljen i izmučen da više nisam mogao ni da hodam. Jako sam izmršavio, pa sam usled prljavštine dobio i kraste po cijelom telu.

Jednoga dana se pročulo da u logor dolazi neka strana delegacija. Kasnije smo saznali da je to delegacija Crvenog krsta koja će obići lo­gor. Zato su logorske vlasti sve nas pokupile sa otvorenog prostora, a to smo, uglavnom, mi dje­ca, žene i starije osobe. Oterali su nas na željezničku stanicu i tu zatvorili u teretne vago­ne, u kojima se, uglavnom prevozi stoka.

Na izlasku iz logorskog kruga, pošto nisam mogao da hodam, mene je u naručju nosio moj brat Rajko, koji je tada imao 13 godina. Prišao nam je jedan hrvatski stražar, mene je zgrabio i ba­cio na zemlju, a bratu naredio da se vrati u ko­lonu. Kada se stražar malo udaljio, brat me je podigao sa zemlje i potrčao za majkom i osta­lima. A onda su druga dvojica stražara to primi­jetila, pa su sustigli brata, mene zgrabili iz bra­tovih ruku i bacili u kanal pored puta. Brata su tukli nogama i puškom i vratili natrag u logor. Kasnije smo doznali da je u logoru bila i neka peć u kojoj su logorske vlasti spaljivale ljude. Mi smo, onda, pomišljali da je, možda, i naš Rajko okončao svoj život u vatri. Majka se po­vra­tila i mene uzela iz kanala i ponela.

U teretnim vagonima na željezničkoj stani­ci Jasenovac držali su nas dan i noć, bez vode i hrane. Nisu otvarali vrata vagona, pa smo nu­ždu vršili gdje je ko stigao. Od smrada i zagu­šljivosti neka su djeca, a i odrasli tu umirali. Taj plač djece i jauci žena i danas mi odjekuju u glavi i to nikada neću zaboraviti. Nisu nas stra­žari vratili natrag u logor, već su nas odvezli u Slavoniju, iskrcali u Pakracu i razdelili po seli­ma, a onda po kućama mještana. Tu su žene i starija djeca radili na poljoprivrednim imanjima seljaka, a manja djeca su čuvala stoku. Majka, ja i sestra Čedanka smješteni smo kod jednog seljaka u štalu. Majka me hranila mlijekom i uskoro sam se oporavio i ponovo počeo hodati.

U kasnu jesen, mislim da je to bila 1944, našli smo se ponovo u našem selu. Naša kuća i svi drugi objekti bili su popaljeni, a prije toga, verovatno, opljačkani, a stoka oterana. Tu smo napravili neko privremeno sklonište i uz pomoć drugih mještana nekako zimu prezimili. Pred sam kraj rata majka nam se razboljela i umrla. Najvjerovatnije od posledica patnje i mučenja.

Ostale su mi sestre: Desanka, Rosa, Vuko­sa­va, Čedanka i ja. Živjeli smo sa našom ba­kom. Poslije završetka rata nove vlasti su nas smjestile u domove za ratnu siročad. Pored sve­ga toga, uspio sam da završim srednju i Višu školu za socijalne radnike.

Sada živim kao penzioner u Prijedoru. Po­sledice ratne patnje na mene su ostavile duboke tragove.