Komšije, šahovnice i „četnici“

Navratio mi je jednog dana Pero Dimić i kaže da mu brat Boro kamionom seli neke srpske porodice u Srbiju. „Stalno ima mušterija, čak iz Bjelovara. Dođe kući samo da prespava. Namjerava odvesti i svoje kćeri sa ženom, a zove i mene, pa ne znam šta da radim“, reče Pero. Na vratima se pojavi i njegova mati Cvijeta. Traži savjet šta da se radi i briše suze. „Ne znam šta da ti kažem Cvijeto. Ti imaš gore iskustvo sa ustašlukom nego ja, a to zlo se, evo, vraća. Time sam ti rekao sve, jer, ne bi trebalo rizikovati da i oni prožive ono što si ti preživjela“, odgovaram.

„Boro mi kaže da on svoje seli u Srbiju, a ne zna šta ćemo mi ostali“, kaže Cvijeta. Pero reče da će je povesti, jer i on ide gore, očevoj kući. Na povratku, opet je navratio i priča mi neke novosti o Peratovici. Čudi se kako su sinovi Vlade Trandlera i Bežike nalijepili na registarske tablice šahovnice. Kaže da će u Srbiju otpremiti kćer i ženu, a on će, kad prigusti, u Peratovicu. „Ćaća isto misli u Peratovicu“, dodade on.

Da promijenim temu, pozovem ga da mi pravi društvo – idemo Marikinoj mami čestitati 99. rođendan. Ponio sam kave i nekakve napolitanke. Uđosmo u kuhinju, poljubismo baku i ona nas ponudi da sjednemo. Budući da je vruće, Marika predloži da idemo u hladovinu pod orah. „Uh, boga ti, koliko imaš tih šahovnica po ormaru“, rekoh ja. „Ma to dećki ljepe. Prije Rudi, a sada i Slavek. Ne znam šta će to s nama biti. Stalno prićaju o tim ćetnicima da svašta rade, ubijaju i ljude i miliciju“, reče. „Bome, Maro, ni ja ne znam, a, eto, ustaše se vraćaju, ima ih koliko hoćeš“, kažem. Sjedosmo u hladovinu i ja obećavam baki da ću joj doći na stoti rođendan ako budem živ! Tu se malo nasmijasmo, a ja nastavim: „Vaš muž je bio cestar. Je l’ tako“? „Da da, on je bio cestar sve do penzije. Samo cestar“, odgovori. „Budući da je on bio stalno na cesti, na putu cijeli radni vijek, da li je on kada vama pričao da je vidio četnika – za vrijeme Austrije, za vrijeme Kraljevine Jugoslavije, za vrijeme prošlog rata... Da li je ikad vidio četnika“, pitam. Niječno, i glasom i glavom, svečarica negira moje pitanje. Marikin otac bio je cestar na području Suhopolja. Prezivao se Pijasek. Posjedili smo uz piće i kavu u debeloj hladovini, pa se pozdravismo i krenemo. „Svi su oni za šahovnice“, odmah komentira Pero. Usput mi reče da će i on sa još nekim momcima u Peratovicu.

Javio sam Mileni u Zagreb da ću dođi sutra predvečer i neka razmisli da i ona ide trinaestog kod Bose. Sutradan sam navratio i u vinograd da ponesem u Zagreb nešto vina. Trebalo bi opet trgati zaperke i skinuti nešto lišća, no neka ostane za drugi put. Idem direktno Mileni gdje smo večerali i popripovijedali prije nego sam krenuo u moj stan. Navratit će ujutro sa pijace k meni da doručkujemo i kupit će mi mjesečnu tramvajsku kartu za avgust. Ostat ću ovdje još koji dan, a ona će svakako doći prije trinaestog u Grubišno.

Dogovorio sam se sa pukovnikom Nikić dr Jovanom, koji je došao za upravnika Vojne bolnice u Zagreb iz Beograda, da nam dođe na ručak. Glavno jelo je bila jagnjetina. Vodili smo interesantan razgovor – on je imao nove podatke o odnosima i akterima odnosa, a ja sam mu davao ranije podatke. Bio je veoma zadovoljan novim saznanjima. Iznio sam mu svoju ocjenu situacije i na lokalnom nivou. Dr Nikić je preventivac, a prije dolaska u Zagreb bio je načelnik saniteta Prve armije JNA. Otuda smo se i poznavali.