Komšije i prijatelji, koji to više nisu
Naravno, sve ih “primaju” i zatvaraju sa ostalima.
Netko donese glas da su svi iz škole otjerani na željezničku stanicu, ukrcani u stočne vagone i da su tu zatvoreni. Idu sada jadne majke, braća, sestre i žene da vide svoje najmilije, jer zatvaranje u vagone znači da će nekamo biti odvezeni. Svatko ponešto nosi: potrebnu obuću, odjeću... Neki su iz kuća istjerani napola obučeni ili u papučama. Nosi se ponešto i za jelo. Čuvari-ustaše i domaći civili sa puškama ne dozvoljavaju da se bilo šta dade njihovim komšijama, do jučer uvaženim domaćinima kojima su išli u goste, na slave, na Božiće, na Uskrse, na krstitke i babine, u svatove... „Šta je to, ljudi”, pitaju jadne žene i majke te komšije. Međutim, svi su nijemi, ništa ne odgovaraju, a oni u uniformama, što su došli iz Zagreba, samo viču: “Odbij”, i ne dozvoljavaju pristup vagonima.
Zlurada katolička publika veselo se cereka. Sve to zlo čini im zadovoljstvo, a, pošto je nedjelja, neki su već poslije svete božije mise došli na taj zabavni spektakl. Moguće da im je to preporučio i župnik Pero Sivjanović, glavni inicijator ovoga zla, pogroma i prvog masovnog genocida, etnocida u petnaestak dana ranije proglašenoj monstruoznoj, abortus državi NDH.
Sutradan, 28. aprila 1941. godine, izvršen je masakr nad Srbima iz Gudovca. Ubijeno je 195 muškaraca. Istovremeno sa događajima u Grubišnom Polju pohapšeni su Srbi oko Koprivnice i na Kalniku. Neki mještani su došli poslije podne da se nad našim zlom zabavljaju i porazgovaraju o tome kako da taj “obavljeni posao” uvečer proslave. Dan je bio bez kiše. Nebo je bilo pokriveno nepreglednim bijelim oblakom koji je izgledao kao bijela oranica, u pravilnim brazdama, kao lijepo poorano polje. Bilo je detalja koje smo bolno i neshvatljivo morali da podnesemo od tih komšija koji su tu bili, ili da se sa neskrivenim zadovoljstvom zabavljaju, ili su još od sinoć aktivno učestvovali u maltretiranju uhapšenih.
Pohapšeni su vezani žicom (drotom), a onda opet – otac za sina, sin za oca, za brata... Tako su dotjerani u kolonu, koja je u toku noći do pred zoru zastajkivala pred svakom srpskom kućom. Kolone iz sva četiri pravca stizale su u veliku školu[1], na mjestu današnje banke.
Tu su tučeni i prebijani, posebno od špalira ustaša kada su išli u zahod. U neko doba dana, opet u koloni, dotjerani su u stočne vagone na željezničku stanicu. Pošto je rodbina za to saznala, ispred vagona se okupilo dosta uplakanih majki, sestara, kćeri, maloljetnih sinova i braće. Međutim, bilo je i prilično onih koji su sa puno zadovoljstva došli pogledati taj nedjeljni prizor. Plače jadna rodbina. Domaći Mačekovi zaštitari puni sebe šetaju sa puškama. Sa puškom na leđima Franjo Zita jaše konja i kaska ispred kompozicije vagona. Neki mu radosno, sa osmjehom mašu. Sin šustera Gloca iz gornjeg kraja sav razdragan, udarivši dlanom o dlan okrete se u krug pa reče: „Ha, ha, napravili smo dobar posao. Večeras treba napraviti jednu veselu zabavu”. Jedan iz grupe mojih vršnjaka, koji su dijelili istu radost, prgavo i superiorno sa zadovoljstvom me pita: „Je li i tvoj tajo ovdje”? Upitao me ovdje pred Ćopovom kućom, sada Benkovom.
O tim stravičnim događajima postoji više autentičnih svjedočenja. Neke od njih ovdje navodim.