Dobio sam upalu zglobova

U vrijeme tih jesenskih radova počeše da me bole zglobovi. Najprije upala zglobova u laktovima. Uz jake bolove jedva mogu da ispravim ruke u laktu. Pokušavam po dva-tri puta dok ih ne ispružim. Uskoro počeše da me bole i kukovi. Išao sam ljekaru i na kraju mi on preporuči banju. Najbliža banja je bila u Daruvaru. Nju je doktor i preporučio. Mama je odlazak ugovorila sa kumom Bricinkom, Marijom Bosanac, ženom brice Milana Bosanca koji je otjeran sa ostalim Srbima iz Grubišnog Polja u Koprivnicu, ali je na kraju završio u Jasenovcu. Ona je u Daruvaru imala sestru Julku Bašić. To je majka Milana Bašića, koji je u neko vrijeme 1942. godine uhapšen i otjeran u Jasenovac. Uhapšen je upravo kad se u komšiluku kartao sa Zvonkom Brkićem. Poslije rata na veliko se pričalo da je uhapšen kao partijski funkcioner, no njegova tetka Marija (Bricinka) kaže: „Ne. Po njega su došli jer je bio Srbin, a Zvonko je bio Hrvat“! Stanovao sam kod te kume Julke, a u banju sam išao svaki dan u određeno vrijeme. Mama me obilazila i uvijek donosila kumi Julki nešto životnih namirnica: brašna, bijelog i kukuruznog, masti, povrća, po koje pile i voća. Ponekad je to donosila kuma Marica ili netko tko je išao po svom poslu u Daruvar, pa ga je mama zamolila za uslugu. Jedne prilike u Daruvaru su se našle i mama i kuma Marica. Ne znam na čiju ideju, ali tada smo se slikali. Na poleđini slike piše: slikano 27. IX 1943. Osim uspomene, ova fotografija ima jednu posebnu vrijednost. Jedan primjerak kuma Bricinka je poslala svome suprugu Milanu u Jasenovac. On je jednom logorskom dopisnicom potvrdio prijem. U muzeju Spomen-područja Jasenovac ta dopisnica je bila izložena, lično sam je vidio. Tek tada, negdje sedamdesetih godina, došao sam do spoznaje: „Pa kum brico je, dobivši tu sliku, saznao da sam ja iznio dio istine o događanjima u Jasenovcu“. Do toga vremena to nisam niti znao, niti shvatio. Dakako, to tako nisu shvatile ni kuma Marica niti moja mama. Jednostavno, mama i ja nismo znali da je slika poslana niti da je o tome došao odgovor. Ali Bricinka je, pored gomile odsječaka “Tovarni list”, kojima mu je slala pakete određene težine sa željezničke stanice Daruvar, sačuvala i tu dopisnicu i jednom prilikom to dala Spomen-području Jasenovac. Primjerak fotografije koji ja imam također ima svoju priču. Jednu od pomenutih fotografija moja mama je dala kćerki svoga brata Savki, udatoj Parmak. Ona je otjerana u Srbiju 1941. godine sa majkom i mlađim bratom. U dva navrata dolazila je iz Srbije i oba puta su je ustaške vlasti vratile u Srbiju. Drugi put je to bilo negdje početkom zime 1943. godine. Na slici postoji posveta Savki. Naš primjerak slike nestao je januara 1945. godine prilikom naše bježanije u Mađarsku. Savka nam je, njoj poklonjenu sliku vratila^[9].

Liječenje u banji je trajalo tri nedjelje. Sa kumom Julkom bio sam jedan dan u vinogradu pored Daruvara, kod nekih ljudi. Tu sam jeo cijepljeno grožđe. Bilo je slatko i podsjetilo me na ono što su ga nekad o Marinju u Grubišno dovozili “prijaki” iz Špišić Bukovice. Poslije banje, desetak dana sam bio uglavnom u kući. Van u dvorište sam izlazio samo oko podne kad je toplo i kad nema vjetra. Bolovi su uglavnom nestali. Još sam ih osjećao samo u laktovima gdje su i bili najintenzivniji. Još neko kratko vrijeme gonio sam krave na pašu, ali „nacijeldan“. Dakle, odem negdje oko 11 sati, a vraćam se kući oko 15, 16 sati. Jovanka i ja brali smo jabuke kiselke i spremali ih za zimu u sijeno u štaglju. To su lijepe, tvrde, uglavnom crvene jabuke koturastog oblika, neki ih zovu koturače ili kolačare. Sočne su, a kad odstoje u sijenu, pomalo su sipke i vrlo mirisave. Na Božić, prije odlaska na jutrenju, umivali bismo se jednom od najljepših jabuka, izrazito crvenom. Taj obred je podrazumijevao ostvarljivu želju da budemo zdravi i crveni kao jabuka. Pomagala nam je brati i Tina. Ona je sebi odnijela punu košaru jabuka, a nama će donijeti svojih jabuka rijetke vrste, koju su donijele iz Treglave. To je selo odakle su prije desetak godina došli ona, njezini roditelji i dva brata. U toj kući je rođena Tinina majka. Njihove jabuke su bijele, kad se zagrizu, nekako su vunaste tvrdoće, a bijele kao snijeg. Nisu bile naročite za jesti, ali zbog njihove rijetke vrste nisam ih desetljećima zaboravio. Krušaka nismo imali pa smo gotovo redovito po jednu košaru dobijali od komšija Tregnerovih. Oni su imali pet velikih stabala viljamovki. Tada smo ih zvali “vodnjaćke”, kao što su ih i oni zvali. Stabla su bila visoka kao hrastovi, takva su ostala i desetljećima kasnije.

Na ogradi, kako smo zvali dio okućnice ispod voćnjaka, ostalo je da se povadi još nešto repe i spremi za zimu. Bilo je i žute repe. To je “tužin” koji se rado jede zimi onako prijesan, a valjao je i kuhan. Bila je to slatkasta repa. Ostala repa je bila za krave i svinje. Već je prolijetao snijeg kad nam je kum Lojzo Ringl došao sa konjima i plugom da nam poore zemlju u ogradi da bi se u proljeće lakše sadilo.

Kuma Dragana iz svoje kuće u Stalovici povremeno ode do Šukića u Barnu. Na nju nitko ne obraća pažnju, a u kasnu jesen ni seljaci ne idu često u polja pa nema nikakvih susreta. U pravcu livada, doline Krstašice i šume prolazi uz dvije grupe ciganskih kuća i koliba. A Cigani k’o Cigani, idu povremeno da donesu drva iz šume, pa, ako je i sretnu, smatraju da i ona ide po drva. Jer kakav bi, po njima, drugi razlog ona imala da ide u šumu? Da Cigani ne bi mijenjali mišljenje, u povratku iz Barne kuma bi ponijela po koji lijepi, lagani suvarak.