BURA POD VELEBITOM

Postoji jedan dugačak otok pod Velebitom. Najduži na Jadranu. Bijel i gol po brdima, ozelenio vinogradima u uskom pojasu pri moru. Strepi samo pred burama. I to ne onim zimskim. Na njih je navikao pokoran redovnom godišnjem zlu. Ma da ga osoljavaju tonama morske soli podignutim iz pjene podvelebitskog kanala, bure mu za siječnja i ubojite veljače ne mogu mnogo naškoditi: vino je od jeseni u konobi, ovca se nije još ojagnjila a pup loze spava još svoj zimski san u sitnom vunastom pokrivaču. Iako se tresu i krovovi i zidovi, urlaju dimnjaci, sviraju i lete zahvaćeni crijepovi – pred zimskom se burom ne strepi. Navikli na svoju osamljenost u tim danima, na presječene sve veze sa svijetom, žitelji otoka žive svoj život kao u nekoj povišenoj stvarnosti gdje su se pomirili s onim što su odabrali za svoju sudbinu.

Oni, zapravo, strepe samo pred burama ali pred onima u proljeću i ljeti. Kad se svijetlim zelenilom iz pupa loze izvije nježna mladica, kad zadrhti grozdićem i rastvori sićušne bijele latice cvjetića a udari ih bura, za samo dva sata čitava kilometarska prostirka obrađenih površina uz more i po ugnijezdenim docima pretvara se u crnu tugu od koje pocrne i lica i oči i ženama i muževima, mučenicima svog truda kojeg je pobrala bura.

Burna oluja udarila je sred tišina. Polomila je i popasla, nestala. Opet je tišina. Tišina s prokletstvom.

Ovakva ne naiđe svake godine. Niti svakog desetljeća. Onu najgrđu, najpoharaniju, kakvoj se uvijek nadaju kad se zacrni nad Velebitom, ponekad ne vide ni desetljećima, ili je zaborave te počnu vjerovati u ono što žele, kako je njihov otok tih, prepušten svom prirodnom miru, zla velikoga neće i ne može biti! Na osunčanim kilometrima kamenjara i pjeskovitim lancima zemlje živjelo se i proživjelo vijek za vijekom. Iz samoće u novu samoću prelazilo se nadom da se u dalekom domaćem miru može nastaviti makar se i ovdje čuje za ratove koji negdje daleko tutnje: i njima vrate ponekog njihovog domaćeg u sanduku s popratnom partom kako je pao za domovinu. Sve to stoji tamo negdje u rukama moćnih a oni na otoku požale jedan drugoga; svakome svi odlaze na sprovode, skupno mole za svakoga. Kod tih ljudi, ponajvećima u opancima vlastite izrade, dostojanstvo je raslo sa svakim od njih. Dostignuće, koje im nije narušeno vijekovima. I kad su različitim strankama pripadali, potukli se nisu (osim s »tolomašima«, autonomašima). Svakako da su bogu bili duboko zahvalni ako ih je bura mimoišla!

Ali, te nesretne godine aprilskog rata, bura ih nije mimoišla. Počelo je upravo za aprilskih tišina poslije propasti kraljevine kojoj su se poslije prvog svjetskog rata nadali i veselili a u koju su se razočarali i protiv čije su politike posljednjih godina složili jake redove. Kraj propale države, rasute vojske, okupljeni su oko svoje otočke općinske uprave; nju su rušili neki novi ljudi, na kape prišili slovo »U« ubacili se u općinske kancelarije i počeli prijetiti. Nije ih bilo ni koliko prstiju na objema rukama ali im je silu davala novostvorena tzv. država koja ih je uvjeravala da je nezavisna iako su vidjeli da s njom tvrdo gospodare vojske Hitlera i Musolinija za koje su i pred rat čuli a sada ih, podvlašteni, bolje upoznavali.

Upravo, 17. travnja, uštetala je jedna okupacijska četa talijanske vojske na otok, u grad. »Nova vlast«- »predstavnici« otočana, dočekali su je buketom cvijeća na samom mostiću. Talijanska vojska u pratnji svojih domaćina ušla je u grad Jurja Dalmatinca; prišli su stijegu na kojem se vijala zastava novostvorene tvorevine, skinuli je i podigli svoju, talijansku... Nastala je kao zabuna, ustaše su bili iznenađeni, razočarani... međutim, nakon nekoliko dana sve je »prijateljski« izglađeno, sređeno: otok će ostati uz Nezavisnu Državu Hrvatsku, jedini od svih otoka, vlast će na njemu vršiti ustaše.

»Tebe Boga hvalimo« će se održati na nedelju Duhova. Povjerenik ministarstva Jure Crljenko je u ime naroda poslao slijedeći brzojav: U velikom povjesnom času kad sam u Vaše ime preuzeo zapovijed na otokom Pagom da bude dio drage nam Hrvatske presretno pučanstvo harno Vam zavaljuje na velikom djelu oslobođenja i izrazuje vječnu svoju ljubav i odanost! Povjerenik Crljenko.«

»Nedelja« 24. svibnja 1941. god. Jofe.