5. O Rudiju Supeku kao čovjeku i znanstveniku (1913−1993)

Prof. dr Rudi Supek bio je iznimni čovjek, učenjak, istraživač, organizator, svjetski građanin, antifašista po vokaciji. Imao je svestrano obrazovanje, volio je ljude. Bio je neke vrste prosvjetitelj svojevrste, rapsodijski pripovjedač. Ako nije imao publike, sam ju je stvarao. Javni i društveni život smatrao je načinom života. Bio je angažirani intelektualac, dakle klasični intelektualni proleter. Politiku i političare smatrao je povijesno nevjerodostojnim. Nije bilo lako biti sa takvim stavom, održavati se na javnoj sceni. Upoznao sam ga na omladinskim radnim akcijama kao istraživača o aspiraciji omladine i njene profesionalne orijentacije. Naime, Rudi Supek kao đak francuske škole, prvi je u našoj sredini započeo veliko anketno istraživanje omladine. Radne akcije bile su mu pogodno tlo. Ja sam bio poslan u međunarodnu brigadu omladine pod nazivom „Georgije Dimitrov“, da opslužujem one koji govore  engleski. Među njima je bio i Ulof Palme, budući predsjednik  Švedske. On je bio posebno dinamična ljubopitljiva ličnost, svestrana interesa. Oduševljen našim entuzijazmom ubrzo je naučio sve revolucionarne naše pjesme  Da bi notirao neku pjesmu, morao sam neke sekvence otpjevati po desetak puta.

            Kad je Rudi Supek došao u našu brigadu s anketnim upitnicima, među brojnim s kojim sam ga upoznao bio je Ulof Palme. Rudi me upitao, što ja radim ovdje sa štakama. Našalio sam se: “Učim ovoga „tiranina“ pjevati revolucionarne pjesme!“. Rudi reče zašto ne odeš na radio stanicu i doneseš mu note. Bilo je to solomonsko rješenje, jer smo utvrdili  da nismo pravilno notalno pjevali. Odmah su se Rudi Supek i Palme sprijateljili na moju opću korist. Palme je htio da osigura moje liječenje u Upsali. Rudi Supek je poznavao jednog od liječnika bolnice i prema mojoj dijagnostičkoj anamnezi napisao opširno pismo na francuskom jeziku. Ubrzo smo dobili odgovor da je mnogo bolje da dobijem veću količinu antibiotika koji su kod nas bili rijetkost i veoma skupi. Bilo je kasnije dogovoreno da pošiljka antibiotika bude upućena na poste restante na ime Rudija Supeka, u Parizu. I, kad je Rudi išao u Francusku donio mi je antibiotika u tolikoj količini da sam ih mogao primati infuzijom. A tada sam imao kronično gnojenje kosti svih ulaznih i izlaznih rana gdje su nastale koštane frakture.Tako se naše prijateljstvo do smrti Rudija Supeka održalo kao pravo ratno drugarstvo.

            Kad je Palme doznao da je Rudi Supek bio u koncentracionom logoru Buchenwald, našalio sam se da će ga tiranizirati dok ne dozna sudbinu i posljednjeg logoraša. Palme je imao naglašenu empatiju za žrtvu. Kad je čuo  da je Rudi bio vođa oslobođenja slavenske  skupine logoraša, napisao je veliki esej o tome, koji je Rudi osobno redigirao. Esej je bio tako zanimljiv da smo „prisilili“ Rudija Supeka da tu ispovijed održi kao predavanje cijeloj brigadi. Bilo je zanimljivo kad je Rudi mnogima odgovarao na njihovim jezicima. Kasnije nam je Rudi Supek pričao da je najbolje ispunjena anketa u našoj brigadi jer smo svi bili pismeni, a neki  i vični na ankete od ranije. Imali smo tom prilikom i zanimljiv susret sa jednim Bugarinom-vrtlarom, uzgajivačem velikih količina voća i povrća, koje je gajio na današnjem Novom Beogradu. Kad smo ga posjetili  Palme, Rudi i ja, Rudi zapazi na zidu sliku jednog španskog borca koji je s njim zajedno preživio oslobođenje Buhchenwalda. Najprije smo se dobro ponapili kupinova vina i namirisali ružina ulja,zatim zakasnili povratkom u logor, ponajviše zbog moje sporosti hoda na štakama. Taj nam je vrtlar kasnije na poniju stalno dovozio svoje proizvode za cijelu brigadu. Zvali smo ga „Poni ekspres“. Sve su to Rudi Supek i Palme plaćali. Zbog svega toga dobili smo nagradno putovanje da obiđemo srpske manastire. Bio je to impresivan doživljaj za svu trojicu, a zatim je slijedio dirljiv rastanak. Kad sam upisao studij filozofije slušao sam šest kolegija Rudija Supeka jer sam  upisao i praktikume. Bio je to pravi praznik za dušu svakoga onoga koji je želio nova saznanja. Na predavanja su dolazili i građani sa svršenim fakultetima. Nikad nije otišao sa predavanja da me nije upitao kako sam i da li pazim na ishranu. Znao me pozvati i na ručak, a iz njegove biblioteke sam i knjige posuđivao. Razgovori s njim za mene su bili uvijek nove spoznaje o čovjeku što je, kuda smjera i dokle je stigao. Uvijek sam dolazio sa pregršt pitanja, a on bi mi sa police dao knjigu i rekao: “Sam spoznaj!“ Bio je veliki pedagog i praktični učitelj. S vječnom zahvalnošću dugujem mu mnogo. Kasnije kad sam završio studij i zaposlio se u Arhivu radničkog pokreta u Zagrebu, našao sam brojne dokumente o Rudiju Supeku dok je radioutehnici Centralnog komiteta KPH. Bio je povezan i sa uređivanjem časopisa  „Pečat“. Svidjelo mu se kad sam mu pokazao tu građu mimo protokola, što mi je kasnije koristilo kod rekonstrukcije organizacije lijevo orijentiranih studenata, policijskih isljednika i sudbine nekih ubijenih ljevičara. Uvjerio sam se da je Rudi imao fotografsko pamćenje. Dobro je pamtio imena, prezimena, događaje i cijele kontekste. Nikoga nisam sreo da tako zna izvorno opisati ljude i događaje. Živio je sa sudbinom pokreta. Postojale su tenzije između njega i Bakarića kojeg je nazivao „Rigidni“ zbog Bakarićevog rigoroz doktorata. Kad je Rudi upao u nevolju zbog sumnje ponašanja u koncentracionom logoru, našao sam u arhivi da je robijao sa Ulbrihtom, kasnije državnikom Istočne Njemačke. Napisao sam jedno opširno pismo Ulbrihtu da svjedoči i razjasni sve sumnje. Ubrzo sam dobio odgovor na memorandum papiru i sa državnim pečatom pa sam to odnio Bakariću s molbom da ga prestanu kinjiti. Pošto sam dobro poznavao Bakarića jer je za vrijeme boravka u Glavnom štabu u Zbjegu kraj Slunja, zbog ishrane i osiguranja Glavni štab od nas zavisio, Bakarić mi je šeretski odgovorio: Da ti ne poznajem ćaću i tebe, ozbiljno bih ti zamjerio "da vi profesori ništa drugo ne radite  nego samo trijebite uši!". "Da ih nismo trijebili kad je bilo ušiju, i vas bi tifus sahranio", istim šeretizmom sam odgovorio. Kad sam predao to svjedočanstvo Ulbrihta Rudiju Supeku, ispripovijedao priču, kratko reče: "S Rigidnim se može samo pisanom kulturom uspješno razgovarati".

            Dok  je Rudi bio direktor  Društvenog instituta u Beogradu, zatekli smo se  na jednoj izložbi slikara  Konjovića. Tu su bili: Branko  Horvat, Radomir  Konstantinović, Vojin Milić i ja. Poslije izložbe pridružio nam se i Konjović pa smo zatim otišli na Rudijevo predavanje na Kolarčevu univerzitetu. Obradovan susretom nakon predavanja, pozove nas na večeru u kavanu  London i ispriča nam na koje sve probleme nailazi. Na to Konstatinović reče da je proradio  palanački mentalitet i u metropoli. Istom logikom nadoveže se  Branko  Horvat, da je zavist opačina našeg mentaliteta. Sociologija nije u to vrijeme dobro kotirala kao znanost nego kao buržoaska doktrina koju treba preko palube  baciti. Zatim  se razgovoru pridružio i Vojin Milić s prijedlogom da njih dvojica (Rudi i Vojin) započnu izradu metodologije socioloških istraživanja. Rudi Supek se ubrzo vratio u Zagreb i tada dolazi do preokreta u sociologiji na cijelom nekad zajedničkom prostoru. Posebno nakon tzv. Bledskog savjetovanja sociologa. U čemu je Rudijeva erudicija bila presudna. Sociološko društvo pokazalo je da je ova naučna disciplina itekako potrebna dinamici naših strukturalnih promjena. Rudi Supek je znao da se nauka širi i propagira preko časopisa. Pored profesure pokrenuo je časopis „Sociologija“. Nakon toga nas nekoliko pokrenuli smo sa Stipom Šuvarom kao urednikom časopis „Sociologija sela“. Oba su časopisa nosila Rudijev pečat po njegovoj istraživačkoj metodologiji. Rudi Supek je nešto kasnije  s filozofima pokrenuo poznati  časopis „Praksis“ kojim je filozofiranje premješteno na naše prostore, naročito osnivanjem nešto kasnije filozofijske Korčulanske škole. Kako vidite Rudi Supek je zadužio našu kulturu na više područja. Nažalost, bio je stigmatiziran do negacije za života, a nakon smrti potpuno zaboravljen! Avaj! Kako se u našoj sredini, vazda na početku, stara dobročinstva olako bez stida i kajanja zaboravljaju? 

Kad je Rudi Supek pisao o mašti, o ekološkim problemima, o profesiji sociologa, ja sam tada već radio u Agrarnom institutu u  Zagrebu i bio član Ad hoc radne grupe pri FAO u Rimu za ruralna istraživanja. Svaki put kada sam išao na zasjedanje  donosio sam mu pun kofer knjiga, dijaskopiranih tekstova o deforestaciji, desertifikaciji, materijale sa svjetskih simpozija, konferencija, materijale OECDE-a itd. On je dobro poznavao evropske intelektualce i institucije. Pratio je sve domene društvenih znanosti u području istraživalačkih projekata. Nastojao je da bude o svemu obaviješten. Uostalom, učestvovao je u mnogim istraživanjima u svijetu i istraživači su ga poznavali. Bio je značajan kao prozor u svijet što se kod nas događa. Rudi Supek i Eugen Pusić sa Brankom Horvatom bili su najpoznatiji učeni pojedinci društvenih znanosti sa naših prostora.

Kad se pojavila knjiga K. Steinera „7000 dana u Sibiru“ , Rudi Supek je predložio Gramšijevu institutu da se ovo svjedočanstvo prevede na talijanski  jezik. Međutim, autor nije pristao.

Rudijevo istraživanje i pisanje o sociologijskim tematima od fundamentalnog je značenja za našu sociologiju općenito, a posebno za njene primijenjene discipline.

Kada je Rudi Supek napao čuvenom antologijskom filipikom moga školskog druga Danila Pejovića, rekao sam: “Zašto ad hominem?“ Na to je on lapidarno odgovorio: “Za izdaju intelekta i kontrarevolucionarnih rezona, nema pardona. Ako nisi primijetio, ni vlastitom bratu ne praštam“. Pokazalo se da je bio u pravu. Slično je bilo kad se dio redakcije iz Praksisa iz Beograda povukao iz redakcije i što je skoro dovelo u pitanje ovaj  izuzetni intelektualni pothvat. Tu je Rudi Supek sa Milanom Kangrgom odigrao presudnu ulogu da časopis nastavi izlaziti.

Rudi Supek je imao svoju konstantu i sa istomišljenicima naučnom argumentacijom nametao je drugima. To se posebno ogleda u pet poznatih svezaka „Čovjek i sistem“.

Njegova predavanja u Klubu nastavnika ostat će nezaboravna kao potreba stalnog učenja. A  predavanja na narodnim sveučilištima širom zemlje  ostat će antologijska logika prosvjećivanja naroda, pedagoga i andragoga kako to i zašto to treba  činiti.  Sve što je Rudi radio, radio je s voljom, znalački i neumoljivom upornosti. Smatrao se osobno sretnim što zna i može davati ono što je ovoj sredini tako potrebno, a danas nedostaje.

Upoznao me s mnogim evropskim intelektualcima različitih profila. Osigurao mi neke vodeće intelektualce iz demografije i gerontologije da održe ogledna predavanja o svjetskoj znanosti iz tih domena na katedrama gdje sam predavao. Uoči početka posljednjeg rata kada je Rudi Supek dobio najveće francusko odlikovanje "praksisovci" su upriličili gozbu. Pozvali su i mene, kao studijskog kolegu. Ja sam u isto vrijeme dobio povelju zahvalnosti za suspenziju najvećeg projekta alžirske vlade – preseljenje nomada na kolonatske prostore prognanih Francuza, gdje sam bio koordinator jednog multidisciplinarnog tima. Nakon poodmakle gozbe digne se prof. Kangrga spreman na vječne cinične šale: "Kaj nam  moreju  ̶  misleći na političare – mi imamo svog odlikovanog komandanta izvan NATO-a, aludirajući na stav De Golov, a imamo i novog  člana nesvrstanih, aludirajući na to što je u Alžiru bilo koordinaciono središte nesvrstanih i  moju dobivenu povelju." Na to se digne najveći filozof ovih prostora Gajo Petrović, također zaboravljen, pa  smireno reče: „Dobro je imati  takovu samosvijest da smo nešto pa makar i u  supijanom stanju“. Bili su to ljudi goleme energije, znanja i hrabrosti po kojima nas je učeni svijet poznavao i cijenio. Rudi, kao povod na Kangrgin cinizam  što smo u datom trenutku zaključi: “Mi za sada, dragi moji kolege pišemo i stvaramo za neka druga bolja vremena i zbog toga nema  odustajanja“. Doista je bio duboko u pravu. Vazda je funkcionalno mislio i stvarao.

Devedesetih, kad sam mu donio 300 fotografija srušenih spomenika vodećih umjetnika koji su svojim djelima komemorirali žrtvama fašizma odjurio je u Pariz kao katapultiran da pokaže međunarodnoj konfederaciji antifašista kako je ovdje započela kontra revolucija, napadom na antifašizam kao civilizacijsku tekovinu. Bio je  u pravu, jer smo građanskim ratom doživjeli povijesni poraz, a ne tražimo povijesni odgovor. Kao povjesničar opsluživao sam četrdeset umjetnika koji su obilježili epohu a svi su im spomenici za života uništeni, nekažnjeno. Zatim, programirano po naputcima, knjigocidom uništeno je oko četiri milijuna svezaka knjiga, također nekažnjeno. Od toga oko četrdeset tisuća kompleta enciklopedije Leksikografskog zavoda Hrvatske. Pitam se je li za sada uopće moguća leksikografija, poslije uništavanja leksikografije Miroslava Krleže nekažnjeno. KADA NI JEDAN LEKSIČAR NIJE OSUDIO UNIŠTAVANJE KNJIŽNOG FONDA I LEKSIKE? A građanski rat sa nedovršenim izmirenjem slavi da je „čist kao suza“. Rudiju Supeku dugujem vječnu zahvalnost za životno druženje i za znanstvenoistraživalačku, za osobnu brigu za moje zdravlje. Ali i za to što je znalački ukazivao na nužnost sociologijskih istraživanja, što ih je društveni trenutak nametao. U predvečerje rata pa i u samom njegovom trajanju mnogo puta se pitao: „Što se to događa s našim sociolozima, pa mi nemamo ni mirovnih pokreta? Valjda nacionalizam nije i sociolozima sudbina?“ Nažalost ni danas nemamo sociologijskih istraživanja prirode rata, osim flagrantnih falsifikata. Siguran sam da je Rudi Supek živ to ne bi dozvolio! Kad je vidio koliko sam se angažirao i u koje sam nevolje upadao kao humanitarac, a već je imao slomljenu nogu, osigurao mi je da se zaposlim u Balkanološkom institutu u Parizu. Odbio sam rezolutno: “Moram da svjedočim o povijesnom zločinu!“ Na što je on samo dodao: “Ubiće te ovi fašisti kao pseto.“ I  skoro bi tako. Upoznao sam sve balkanske i susjedne zatvore. Znajte u svim ima ušiju, buha i stjenica, ali i torture koliko je naši plemenski mentaliteti mogu izmaštati. 

            Za mnoge knjige ne bih ni znao da se nisam s Rudijem družio, jer su mi bile izvan struke.  Međutim, njegova djela su pisana sociofilozofski takovim stilom da će više poslužiti narednim generacijama intelektualnih pregalaca, više nego što su služila u njegovo doba. Jer, jedan je dio otplovio u nacionalšovinizam, a drugi je blokiran i onemogućen da nastavi trendove njegovog sociologijskog istraživanja  društvenih  fenomena. Uostalom, kao  osnivač i utemeljitelj sociologije, zaboravljen je nakon dvadeset godina od smrti, kao da nije ovdje ni živio, iako je i tako svestrano znanstveno djelovao. Koja sramota! Ali su zato isplovili skorojevići "šverceri vlastitog života", kako ih "njegov intimus" Milan Kangrga običava nazivati. Na valovima rata isplivali su, nominalni intelektualci i kvazipolitičari, kojima nije stalo do općeg dobra. Izdali su sebe, znanost, interes i korist vlastitog naroda, podržali nacionalnu, a ne građansku državu koja razara vlastito  društvo po svim šavovima, bez stida i kajanja. Slavi “kulturu smrti“. Avaj! Sve je konzumirala nevjerodostojna politika. Važnije im je postalo imati titulu, vlast, moć i bogatstvo nego biti čovjek podređen interesima općeg dobra. Nemamo ni suverenu monetarnu vlast, ne možemo da se prehranjujemo iz vlastitih izvora. Jednu trećinu zemlje pretvorili smo u „mjesečevu površinu“ građanskim ratom, a gugučemo da smo odavno Evropa.  Borimo se protiv ćirilice, a pola nam je povijesti napisano ćirilicom i bosančicom. Samoskrivljena nezrelost elita vlasti u korist nesreće vlastitog naroda bacila je u socijalnu komu jednu trećinu stanovništva. Po takozvanoj degresivnoj skali mortaliteta najproduktivnije generacije koje su prevele seljačko u industrijsko društvo umiru tri i pol godine ranije zbog otetog minulog rada i tekućih primanja. Avaj! Nitko sociologijski ne istražuje što to po sudbinu sadašnjih i budućih generacija znači. Da dalje ne lamentiram nad „izdajom klerika“.

Iako je prof. dr Rudi Supek  zaboravljen, za njega se može reći „imao se rašta roditi!“, jer je kao svjedok vremena ostavio ono što o njemu  trajno svjedoči. Njegova djela govore i za naredne generacije. Nadam se da će se netko potruditi da napiše za ovu prigodu bar selektivnu  Rudijevu bibliografiju, da se izvorno vidi koji je akribijalni stvaralac bio Rudi Supek. Unaprijed mu zahvaljujem! Kao učitelju i brižno odanom  prijatelju  dugujem  mu, više puta ponovljenu vječnu zahvalnost!