3. Partizanska gimnazija Maršal Tito u Zagrebu

Dragi drugovi i prijatelji, prošlo je pola stoljeća od prestanka rada naše Partizanske gimnazije.[1] Pola stoljeća, dragi prijatelji, veliko je razdoblje u životu čovjeka. Od tada su se dogodili brojni događaji u svijetu i u našem vlastitom životu. Završeno je naše uzrastanje, školovanje i profesionalno formiranje. Najpretežnijoj većini završen je radni vijek. Svima je završeno formiranje porodice i većina drugih događanja u životu. Kako smo bliže kraju nego početku valja podsjetiti na onu čuvenu: „Od kolijevke pa do groba najljepše je đačko doba“. Za nas, prijatelji, posebno. Jer smo bili žrtvovane generacije. Okrutnim ratom bilo nam je zakinuto djetinjstvo i mladost. U Partizansku gimnaziju došli smo od svuda, s ratišta, sa zgarišta, iz zatvora i koncentracionih logora. Pobjeda i mir za nas su bili očekivano i poželjno

otkrovenje.

Našu školu sačinjavali su đaci različitih partizanskih gimnazija koje su formirane još u ratu, npr. ona u Otočcu, Dišniku, u Moslavini, Rujevcu, Dvoru na Uni, Delnicama, Srpskim Moravicama, Daruvaru, Lipiku, Pakracu, Pisarovini, Osijeku i Hvaru. O onoj u Osijeku pod imenom Ive Lole Ribara, legendarnog tribuna iz NOB-a, Nikola Kalopera napisao je knjigu Crvena trava. Iz nje proizlazi da je u ovoj školi bilo 500 učenika. Na 40-godišnjici proslave bilo je 200 prisutnih učenika. Imala je đački dom u Strossmayerovoj, a školu u Jegerovoj. Kasnije je ušla u sastav gimnazije „Maršal Tito“ u Zagrebu. Partizanska gimnazija „Vladimir Nazor“ s 10 razrednih odjeljenja na Hvaru imala je u svome sastavu 400 učenika. Nju su činili đaci s otoka i priobalja, a kako stoji u jednom govoru povodom 20-godišnjice u njoj su bili đaci „od Bojane do naselja ispod Velebita“. Pretežan broj činili su đaci iz šibensko-dubrovačke regije, Makarske, Sinja, Korčule i Brača. O onoj iz Rujevca, nekad „zlatno pero VUS-a“ Milan Čučković napisao je neobjavljenu monografijsku studiju od 900 stranica. Ona je prošla put Rujevac, Santa Cezarea u Italiji, Split i, najzad, priključila se Partizanskoj gimnaziji u Zagrebu. A ona iz Osijeka imala je putanju Daruvar-Lipik-Pakrac-Bajmok-Baranja-Osijek i najzad priključenje Partizanskoj gimnaziji u Zagrebu.

Istinski kroničar školstva u NOB-u prof. M. Ogrizović[2], pišući o školstvu u to doba spominje 1.598 osnovnih škola sa 100.000 polaznika i skoro 2.400 prosvjetnih radnika, 33 srednje škole s 9.657 učenika, 40 dječjih domova s 3.000 djece i brojne druge kulturne, prosvjetne, umjetničke, kazališne institucije koje su nikle još za vrijeme rata. Uostalom, još u ratu održan je u Topuskom kongres kulturnih radnika.

Kao svjedok vremena i đak naše nezaboravne škole, pa i njen kroničar, jer ja sam nepotpisani autor spomen-knjige naše gimnazije, a kasnije kao pedagog mogu s pouzdanošću istaći da smo doista bili jedinstvena škola. Jer, u relativno kratkom vremenu postojanja, samo tri godine, nije ni jedna škola podarila toliki broj raznorodnih stručnjaka, profesionalnih pregalaca kao naša Partizanska gimnazija. Pokrili smo svu nomenklaturu intelektualnih zanimanja, a neki su dosegli vrhunce u struci, nauci, tehnici, kulturi i umjetnosti. Nastao je impozantan broj diplomiranih ekonomista, agronoma, veterinara, geodeta, farmaceuta, odvjetnika, pravnika, novinara, diplomiranih inženjera strojarstva, elektrotehnike, građevine, kemičara, prometnih inženjera, profesora raznih profila, sveučilišnih profesora, liječnika, kipara, slikara, vajara, glumaca, poeta, književnika, kritičara, diplomata i političara itd. Svi su oni našoj generaciji, sebi i našem narodu na čast. Pretežna većina ostavila je snažnog traga u svojim sredinama života i rada. Mnogi su udarili temelje modernim institucijama današnjice.[3]

Ono što sve nas mora da raduje jeste da nitko nije zatajio, izdavši sebe i duh svoje generacije antifašista. Bili smo prva poratna inteligencija, služili smo časno svojoj profesiji, mjestu života i rada i to naglašavam – predano. Nismo pokleknuli izazovu ni drugog rata na

zalazu života, iako smo dva puta žrtvovane generacije.

Uspjeli smo, jer smo imali svoje ljudske ideale zajedništva i antifašizma, ali i idole –nezaboravne naše profesore. Oni su bili naši učitelji, odgojitelji, prijatelji, a mnogima zamjenjivali i roditelje. Bili su ono najbolje što je društvo u tome trenutku imalo, a da su bili veličine pokazuje činjenica što je većina završila kao sveučilišni profesori. U vaše ime i svoje osobno izričem im veliko ljudsko hvala! Ponosni smo na njih, a vjerujem i oni na nas. U našoj školskoj himni s pravom smo pjevali: „Direktor partizan, profesori partizani, svi su đaci partizani“.

Smatram da dijelim vaše mišljenje da treba da istaknem posebno ime dragog nam direktora Hrabaka, kao rođenog lidera, vrsnog organizatora, profesionalnog pedagoga, zaslužni autoritet među profesorima i đacima. Bio je istinski „voljeni učitelj“, profesionalac, strog i pravičan. Njemu mrtvome dugujemo životnu zahvalnost. Veliko Ti hvala, naš dragi i nezaboravni direktore Hrabak, jer si nas hrabro vodio i osposobio ohrabrivši za cijeli život!

Nas je povezivalo ratno prijateljstvo, kušnja najvećeg drugarstva. Odredilo nam je moralne i etičke vrijednosti. Mislim da ne griješim ako kažem da svaki od nas da se ponovno rodi poželio bi da bude đak Partizanske gimnazije i dalje bi nam bila deviza: „Učiti i samo učiti!“, jer to je smisao čovjekovog života.

Neka mi bude dozvoljeno kao ilustracija koliko smo se voljeli primjer iz osobnog života. Padnem 50-ih godina u izraelsko-arapskom ratu kao arbitar u neku vrstu zarobljeništva na aerodromu ..... u Izraelu. Oko mene se odjednom okupi nekolicina đaka naše nekadašnje škole. Svi me grle, ljube i zapitkuju. Na to će jedan novinar: „Što to znači? Kakav ste vi to zarobljenik?“ Šaleći se odgovorim: „Pa mi smo rođaci iz Partizanske gimnazije, što je više nego dolazak strica iz Amerike“. Prasnuše svi u smijeh i poviču ura! Neki zapjevaju: Partizanska! Partizanska!

Naše je zajedništvo, naši su susreti nezaboravni. Sjetite se samo đačkog doma u Habdelićevoj 1, gimnazijskog dvorišta u Gundulićevoj 28, škole i razrednih prostorija, zidnih novina, veselih kutića, parola: „Učiti i samo učiti!“, kružoka, razrednih sjednica, susreta na proputovanjima i, najzad, prigodnih proslava, praznika ili naših datuma škole. Napose one povodom 20-godišnjice škole kada je otkrivena spomen-ploča. I ovaj susret želim da bude u znaku kumulacije radosti i sjećanja na našu mladost, đačko doba, strepnje i radosti, ali i naše razgovore ugodne. Zbog toga hoću vas podsjetiti na neke datume, vrijeme i događaje koji su pola stoljeća iza nas.

Škola je započela u jesen 1945. godine. Radila je u tri smjene, dvije redovne po skraćenom postupku nastave ubrzanog tempa i, najzad, večernja škola. Kroz nju je prošlo 1.500 učenika kad se pribroje đaci večernje škole, društveno-politički radnici, oficiri i drugi građani. Sve su to vodili isti profesori, pravi pedagoški neimari. Bilo je naporno i za njih i za nas, ali bilo je predano. Reklo bi se tada udarnički, ali istinski samopregalački. Prvi maturanti završili su 1946. Bilo je veliko slavlje. Pjevao je velebni zbor naše škole od 250 članova. Prvo našu himnu škole, zatim revolucionarne pjesme na svim jezicima, napose ruskom. Plesala je amaterska družina, recitirali učenici, glumile amaterske družine. Držani su govori. Valjda se svi sjećate ravnanja terena na Griču, radnih akcija u Kustošiji, na kanalu, istovara ugljena, formiranja 1. radne brigade na Sveticama. Nezaboravne su naše zidne novine i njihovi sadržaji, izložbe đaka, gostovanja naših družina u raznim drugim školama, tvornicama, gradovima i selima, različiti mitinzi i pisanje izbornih parola. Zatim proslave prigodnih datuma i javnih svetkovina. Podsjećam vas na prvi kolektivni izlet u Opatiju i Postojnu. Neki tada prvi put putovaše vlakom, neki prvi put vidješe more, a neki prvi put odsjedoše u hotelu. Sve je bilo impresivno i nezaboravno. Na putu u vagonu održavan je sat iz geografije. Većina je pisala zadaće Izlet u Opatiju. Za neke je nezaboravan izlet u Bugarsku u doba rezolucije IB-a, zatim u Prag i Čehoslovačku.

Veliki broj đaka stanovao je u đačkom dobu u Habdelićevoj 1. To je bila velika prednost radi organizacije života. Manji broj stanovao je kod roditelja, a drugi kao podstanari. O nekima se brinula Židovska općina. Bili smo šaroliko obučeni. Kombinacija vojničkog i civilnog odijela. Domska menza bila je utočište izvora života svih đaka, ali i veselje od objeda, gableca do kulturnih sadržaja kolektivnog življenja. Mnogi se sjećaju košare narezanog kruha, marmelade, Trumanovih jaja i UNRIN-e pomoći sira i konzervi. Međutim, svakako se sjećate javnih predavanja, fiskulturnih takmičenja, tečajeva higijene, večeri poezije, političkih događanja, pedagoških satova, dežurstava i redarstava. Sve je to bila valjana samoorganizacija i autentična samodisciplina. Tjeskoba stanovanja (kreveti na katove, tijesne učionice) ipak nije stvarala tjeskobu u našoj duši. Mi smo se toliko voljeli i uvažavali da su samo rijetki stvorili brakove iz naše škole. Jer, netko reče da smo bili istinski rod. U to vrijeme bili smo uzor škola, gošćeni i ugošćavali. Nezaboravan je boravak glumaca kod nas, napose Augusta Cilića (Škrtac), Afrića, protagonistice prvog filma Slavice – Irene Kolesar, skulptora Vanje Radauša i mnogih drugih kulturnih pregalaca, novinara, antifašista iz Francuske, Čehoslovačke, Engleske, Bugarske i Sovjetskog Saveza. Nad nama je bdjelo ministarstvo prosvjete, ali i školske i kulturne institucije grada. Kad smo dobili ime Gimnazija

Maršala Tita, a napose kada nas je Maršal posjetio postali smo istinska institucija.

Redovno smo išli u kino i kazalište organizirano, na izložbe i u muzeje. Svijet kulture bio je naš. Matineje su za nas bile događaj. Naša školska knjižnica bila je dar raznih biblioteka. Organizirano se brinulo za naše zdravlje. Oboljeli za praznike odlazili su u javna oporavilišta, a ranjeni u bolnice i lječilišta. Imali smo svoju ambulantu, patronažne službe i sistematske đačke polikliničke preglede. Mi smo to predanim radom, učenjem i prosvjetiteljskim amaterizmom gotovo misionarstvom, takmičarskim duhom, radnim akcijama, svesrdno i predano odrađivali. Učili smo se i druge smo učili zajedništvu. Učili smo se voljeti ljude i biti solidarni građani. Nismo iznevjerili nadanja ni naših profesora ni društvene zajednice i to nam može služiti na čast.

Kroz ovih 50 godina naredale su se daće i nedaće u životu svakog pojedinca, a ostao je naš duh realizma.

Bili smo protkani, da simbolično kažem, zlatnim nitima naših 48 profesora. Duhom smo hodali u istom stroju 23 razredna odjeljenja naše gimnazije u Gundulićevoj 28. Iako smo bili različite kronološke generacije, duh je bio jedinstven. Kao kuriozum ističem da je najstariji bio rođen 1916., a najmlađi 1934. godine, a slagali smo se kao jednojajčani blizanci. Primjer, godine 1947. naše diletantske družine posjetile su naselja Siska, Petrinje, Gline i drugdje. Svi su nas hvalili da smo kao jedan. Dobili smo na dar piliće, janjce i svinje. U veselom kutiću zidnih novina bilo je ispisano: „Mi njima duh kulture, oni nama meso žive vage“. Ne zaboravite bila je oskudica u tim prostorima na ivici gladi, ali za nas se nije štedilo.

Mladenački duh, produhovljenost uznosila nas je punoćom života. Ljudski je biti nostalgičan za onim vremenima koja se sada prokazuju „mrakom“, a mi ovo osjećamo kao najtragičnije upaljeno svjetlo. Ona vremena su dio naše mladosti i realizacije, dakle, profesionalnog potvrđivanja. To je bilo poželjno društvo, a društvo je ideal čovjeka, jer kad u drugom zrcališ sebe, onda u drugom nalaziš svoje ja.

Naša samoinicijativa, naše samoodricanje za bolje sutra rađalo je realna nadanja za takvo ostvarenje. To nam se sada istinski nameće kao tema razgovora. Naša nekadašnja solidarnost istinska je potreba svakog zajedništva.

Neki razredi imaju svoj dan u godini i sastaju se i to su čak činili za vrijeme ovog rata. Svaka im čast! Ljudi se mijenjaju, a ljudskost mora da ostane. Sada se najčešće susrećemo na ukopima. Iako je smrt takva da uvijek iznenadi naše poimanje smrti kao zakona života, ona pokazuje naš istinski realizam. Kao pedagog susrećem potomke naših đaka i nerijetko ih prepoznajem po prezimenima, liku, ali i po duhu. I to me uvijek obraduje. Moram da vam kažem jednu kurioznost. Pred samu smrt prof. Stanko Dvoržak donio mi je skicu poželjne monografije naše gimnazije. Istinski me ganuo i donio sam je da vam je pokažem. Nisam mogao preuzeti obvezu da ću je napisati, a valjalo bi da to netko učini.

To što nam se dogodio okrutni drugi rat u životu, nije naša samo nesreća, nego nesreća cijele zajednice, ali to je, za sada, što se nas tiče, viša sila. Jer se nalazimo na razmeđu Istoka i Zapada i učestalih umiranja „od brazde do brazde“. Ne zaboravite da su još prisutne generacije koje pamte četiri rata u svom životu. Jer tako se živjelo u razmeđu tri carevine – Austrije, Turske i Rusije. Više nas onespokojava historijski zločin bez pravog historijskog odgovora i izlaza i što su neporažene kvislinške ideologije uzele maha. Raduje nas činjenica što je svijet shvatio da je pitanje mira ovdje svjetsko pitanje. Pa tako raste potreba političke svijesti boljih rješenja. To što su nam napadnuti ideali, idoli, identitet i samopoštovanje, to je veći tragizam društva nego nas pojedinaca.

Ono što želim na ovom našem druženju je to da bude u duhu našeg etosa, časnog zajedništva, da se s ponosom sjećamo minulog razdoblja, da kritički i samokritički budemo samodosljedni, ljudski porazgovarajmo o daćama i nedaćama, o osobnim nadanjima, porodičnoj sreći, zdravlju i čežnjama i da se ljudski sjetimo onih koji nisu među nama, bilo da su umrli prirodnom smrću, bilo da su prognani. Posebno želim da se sjetimo naših dragih profesora, odgojitelja, naših razrednika, naših amaterskih družina, naših radnih akcija, omladinskih organizacija, takmičarskog duha, simpatija i ljubavi. Jer, napominjem, ništa ljudsko nije nam bilo strano. Sad je prilika kad smo se sastali da obnovimo duh života kao najljepše u našem bivstvovanju. Na kraju, voljeni drugovi i prijatelji, neka nam je sretno ovo druženje kao zalog budućih susreta dok ijedan postoji među nama. Sretno i nezaboravno druženje i zabavu nakon pola stoljeća želim vam od svega srca.

             

            Post scriptum

Postao sam kroničar škole. Svakom prigodom su me “prisiljavali” da držim govore jer sam dobro prostudirao građu i mnoge biografije učenika i profesora. Uredio sam, povodom 20. godišnjice gimnazije, knjigu, pod naslovom: “Partizanska gimnazija maršala Tita, Zagreb, 1965. g.” Kako sam mnogo ranije napustio partiju, to se nije “šikalo” da se u naslovu knjige pojavim kao pisac i priređivač. Prije proslave i izlaska knjige, pozove me moj školski drug, Perica Pirker, tadašnji gradonačelnik Zagreba. Čak pošalje i auto po mene. Kad dođem u kabinet, on snebiva, a bio je izuzetno čestit čovjek, odličan đak, iskren drug. Vidim da je u nevolji, a ja odlučno: “Pa dobro Perica, zašto si me pozvao?” “Radi knjige”, reče on. “Pa nisam ni sam zadovoljan”, kažem ja, “dapače, ja sam prezadovoljan, jer nije mogla biti bolja za tako kratko vrijeme. Ti znaš, ti si napustio partiju, a mi smo knjigu objavili i platili iz budžetskih sredstava. Može li knjiga bez urednika?” “Ako vam odgovara”, kažem ja, “nek vam je sa srećom”. “Hvala ti stari druže, među ostalim dobio sam opkladu, jer sam unaprijed rekao da ćes ti pristati”. Bio sam na tom skupu nagrađen zlatnom plaketom “Bio si uzor škole”.

Kasnije je izašao “Zbornik partizanske gimnazije” u izdanju Saveza antifašističkih boraca i antifašista RH, a urednici su Đurđica Sučević i Slavica Bakrač, Zagreb, 2010. g., Printera Grupa d.o.o.

O partizanskoj gimnaziji napisao je pravu studiju Filip Škiljan, produktivan i uspješan istraživač krajiških burgova, crkava i dijela povijesti. Mladi historičar koji obećava. Svi su znali da imam skice prof. Dvoržaka i očekivali su da ću napisati veću studiju o značaju te škole. Međutim, nije mi se pružila prilika, a nisam imao ni osobite volje. Uživo sam gledao kako revolucija stari, sistem se urušava i sve više smo srljali “u bure i nevere”, gotovo svjesno. Rupublički etatizam polako je preko populizma otkliznuo u integralni nacionalizam. Društvo je bilo pod stalnom seizmikom tzv. reformi. 17 reformi gradova, 65 granskih reformi i 2 agrarne reforme, starenje revolucije i ekspanzija birokracije potpuno su razarale društvo. Samoupravljanje je, kao ideal direktne demokracije, zapravo bio “eksperiment u totalu” što nitko nikad ne radi. Razlike su stupnja razvijenosti, pa čak i antropometrijske mjere različite u nas. Naša elita vlasti samoskrivljenom nezrelošću, uništila je sudbinu društva preko pandemične mržnje zahuktane uoči građanskog rata pod užasnim lažima, mitovima i potpuno oživila ustaško-četnički sindrom. Jedina smo zemlja, od novonastalih država, koji smo povijesnim zločinom unazadili svoje društvo sa sekularnim posljedicama. Mnoge od njih će prijeći duboko u 22. stoljeće.