1.2. Prolegomena za selektivnu bibliografiju Milana Kangrge

Prof. dr Milan Kangrga filozof  je po vokaciji. U tom kontekstu, on je onaj što o njemu govore filozofski traktati. Prema tome, pisa­ti o njegovim filozofskim djelima izlišno je, jer njega treba iščitava­njem studirati. On, međutim, kao filozof, a k tome i kao etičar svo­ju filozofiju živi. To doista nije lako, naročito kod nas. Običava cinič­no reći: »Nije lako zvati se Ernest«, naime Kangrga, jer je on toli­ko stigmatiziran da se može reći: gotovo negiran!

Na primjer, u re­gistru Nacionalne i sveučilišne biblioteke u Zagrebu nalaze se sa­mo tri njegova naslova (od 14 postojećih, do sada objavljenih), što me gotovo prisililo da poradim na ovoj selektivnoj bibliogra­fiji. Ona govori sama za sebe da je upravo više nego časno – moralno zvati se Kangrga.

Imanentnom kritikom staljinizma vraćao je povjerenje u autentične paradigme socijalizma kao velike povijesne ideje. On je filozof humanist i antifašist po djelovanju, a socijalist po spozna­ji i samosvjesnom uvjerenju. U središtu je njegove filozofije čovjek kao stvaralačko biće. Kao prvoklasni nastavljač klasične njemač­ke filozofije i uman interpretator »ljudskoga hoda po mukama« uspio je Descartesovom metodom »jasno i razgovijetno« pred­staviti bit svoje filozofije. On svagda u svojoj filozofiji traga za velikom istinom bez ostatka, a to također nije Iako, jer u sebi pored vlastitih filozofskih i intelektualnih napora sadrži i životni rizik u svijetu lažnih mitova, ideologija, religijskih misticizama i društve­nih satrapija i tiranija.

Obrazovanijim ljudima, posebno filozofima poznato je da se So­krat, tragajući za istinom, dokopao smrti. A imao je protiv sebe sa­mo 30 tirana. Kangrga je imao stotine, pa i tisuće povijesnih, a i vla­dajućih; prema tome, nije mu bilo lako. Međutim, što su prepreke bi­vale veće, to je on bio neumorniji i stvaralački uporniji.

Udružujući sa s istomišljenicima, inicirao je Korčulansku ljetnu školu (1964-1974) i pokretanje časopisa Praxis. To je bio zov svim lijevo orijentiranim filozofima i sociolozima, kao i intelektualcima svijeta da se okupljaju oko aktualnih filozofijskih i društvenih tema i problema što muče suvremeno čovječanstvo. Time je naš prostor postao centrom filozofiranja. Plejada učenih filozofa i sociologa pri­hvatila je stvaranje tog centra. Naročito kritičkim analizama »svega postojećega«. Oko ove filozofijske škole počeli su se »rojiti« i mno­gi drugi filozofi i teoretičari, kao i praktičari različitih smjerova. Me­đutim, nastupile su uskoro brojne ideologijske, društvene i političke prepreke. No, Kangrga i Gajo Petrović, kao i drugi inicijatori te filo­zofijske škole i članovi redakcije Praxisa ne odustaju, nego, napro­tiv pojačavaju napore, čak i onda kada dolazi do raskola u redakciji. Da nije ništa uradio u svom stvaralačkom radu, nego što je s istomi­šljenicima osnovao filozofijsku školu i pokrenuo časopis, Kangrga je zadužio našu filozofiju i našu kulturu.

Kangrga je u novonastalim društvenim uvjetima i promjenama općeg falsificiranja historije na ovim prostorima, eruditivnim stu­dijama obranio ulogu i značaj »Praxis-filozofije« u ulozi imanen­tnog kritičara pošasti integralnog nacionalizma kao najveće nesre­će na ovim prostorima, čiji su zločini konsternirali svijet. Zar nije osnovan za naše zločine – međunarodni sud?

Ističem: Nitko se tako snažno, učeno i umno, ali nadasve hrabro nije kao Milan Kangrga suprotstavio "fašističko-nacističko-ustaš­ko-četničkoj praksi" (sve njegova terminologija)! Na primjer, pored ostaloga, dignuo je svoj glas protiv kulturocida, knjigocida. Polemi­kom protiv D. Brozovića i mnogih drugih dopao je četverogodišnjeg suđenja i presude za to svoje djelo! Suprotstavio se i Tuđmanu, autokratu i tiraninu, javno, kad su svi puzali, u času kad je ovaj imputirao Gaji Petroviću neistine: »Lažeš, predsjedniče'« i udario mu javnu pljusku pred cijelom javnošću.

Gajo je tada bio u Americi, a ta je 'Kangrgina smjelost onda mno­ge iznenadila i ohrabrila.

Njegova tri posljednja »autobiografska« djela u obranu Korču­lanske škole i časopisa Praxis ući će u anale istine o nama i ana­le slobodnog filozofiranja i u pogubnim ratnim vremenima. Bo­reći se protiv »pretpotopnih«, za »osuvremenjivanje« tokova ži­vota na ovim prostorima imanentnom kritikom nacionalizma s imenom i prezimenom, nositelja intelektualnog zločina, Kangrga umno pledira: »(D)a bismo se osvjestili i tako živjeli kao ljudi, a ne primarno kao Hrvati«. Lapidarno ističe: »(N)a roditi se kao Hrvat još ne znači biti čovjek«, pri čemu filozofijski produbljeno ukazu­je na povijesnu praksu kojom se tek postaje čovjekom, pa mu to nije dostatno rođenjem.

Pojašnjavajući samu bit "difuznoga kolektiviteta" i mentalitet pojedinca koji ne priznaje »drugog« i »drugačijeg« osim onoga iz »vlastitog čopora« – misleći pritom na tzv. »rodovsko-plemensku liniju« – Kangrga to naziva pravim imenom povijesnog autizma – »anti-duh«. Dakle, povijesnom analizom, etimološkim i semantič­kim raščlanjivanjem, on razara integralni nacionalizam u njegovu temelju kao spontani i ujedno organizirani etnocentrizam, uperen protiv čovjeka kao takvoga i svih antropogenih sadržaja »drugog«. Tako je snažno filozofijski produbio i obrazložio tu retrogradnost, da je svakom bilo jasno i razgovijetno kako je tu riječ o povijesnom zlo­činu. Jer, negacija »drugog«, »tuđinca« danas nije samo puka kseno­fobija nego i vraćanje na »doživljavanje Ijudskoga« na izrazito »ne­ljudski«, odnosno »biologijski« način.

Na tim kritičkim osnovama i suptilnom analizom, Kangrga de­tektira i deklasira populizam i nositelje intelektualnog zločina. Naše »kvazi-intelektualce«, koje on naziva »pukim nedoučenim in­teligentima«, skorojeviće i malograđane svih vrsta, s »pedigreom« tzv. »duhovnih obnovitelja« Hrvatske – naziva Kangrga »šverceri­ma vlastitog života«. To čini tako uvjerljivo, da i najneupućeniji­ma postaje jasno: tko je tko i što je što u tom usponu zločina. Time na svoj način daje podlogu i istinsku poruku, da ovaj »svijet i svijest treba »podvrgnuti i uputiti tokovima demokratizacije i osu­vremenjivanja«. Kangrga time ukazuje na neophodno oblikovanje našeg citoyen-a kao nositelja i samosvjesnim postaloga građanina, koji kao takav sâm upravlja svojim društveno-političkim životom, a da ne bude i ne ostane pukim objektom raznih politikantskih mešetara kao do sada. To on čini ujedno filozofijsko-antropologij­skom analizom, polazeći od svoga koncepta re-evolucionih tokova suvremene povijesti u pravcu formiranja istinske »građanske svije­sti«, kao bitne pretpostavke za izlazak iz naše historijske zaostalo­sti na svim područjima života.

Ta Kangrgina suptilna analiza mogla bi se nazvati i »primijenje­nom filozofijom«, odnosno »naputkom« što treba raditi sada i ov­dje i odmah. On to čini kao »još-neporaženi građanin«. To osvje­žuje poput »Arhimedove poluge« ili »Diogenove svjetiljke« u tra­ganju za čovjekom, a za izlazak iz velike povijesne zaostalosti, ko­ja uvijek iznova postaje »prava osnova« za neprekidno lutanje u hi­storijskome mraku.

Svojom Etikom profesor Kangrga »okrunjuje« svoje filozofsko djelo. Jer, svojim je dosadašnjim spoznajama, a poučen našom vla­stitom društvenom praksom, naročito onom 20. stoljeća, došao do najdubljeg uvjerenja kako nam je u strateškom području obra­zovanja falsificiranje historije i društvenih znanosti dovedeno do apsurda. Prema tome, pored »općeg naputka« filozofije življenja, on nastoji oko konstituiranja moralne paradigme kao obrasca gra­đanskog života. Time ne samo da postaje mogući »moralni pu­tokaz«, za što ima – jer je to i dokazao! – sve ljudske i filozofijske pretpostavke, nego ujedno svojim kritičkim stavom prokazu­je hod masovnog posrnuća naše inteligencije i goleme bestidno­sti tzv. intelektualaca na ovom našem, još vrlo rudimentarnom tlu. On to čini kao istinski intelektualac, pa nije ni potrebno dodati ono – angažirani!

Zato svakome koji to želi preporučam da studira cjelokupno fi­lozofsko djelo Milana Kangrge, orijentirajući se ovom navedenom selektivnom bibliografijom, ako prije svega – ali ne i jedino – želi upoznati što je istinska profesionalnost: što znači intelektualni angažman i što znači živjeti svoju profesiju i onda kad izgleda da je to go­tovo nemoguće!

Sasvim na kraju, pred samu smrt pozove me Kangrga da dođem na „divan“. Nakon što smo porazgovarali o njegova dva dovršena a neobjavljena rukopisa kako treba s njima postupiti zastane pa zbog čega sam te pozvao kaže: „Ono glavno zbog čega sam te pozvao je sljedeće: Ti si moj dugogodišnji drug i prijatelj, dobroti je poznato kako su me kinjili u Hrvatskoj, nisam iz hira i hohštapleraja „govorio i pisao“ nije se lako zvati Kangrga.“  Sam si zaključio u „prolegomeni bibliografije“ da su me ignorirali do negacije. Sada te molim „da objaviš kada umrem da ne dozvoljavam da me smatraju hrvatskim nego njemačkim filozofom. Tamo sam studirao, predavao i nastavio njemačku filozofiju itd. Pa ja predajem na postdiplomskom studiju, a nema me u spisku literature. Da ti nisi napisao selektivnu bibliografiju ne bi se znalo da sam ovdje živio. Pa zar ne vidiš kako je s Gajom Petrovićem, Rudijem Supekom i drugima pokojnicima kao da nisu postojali na ovom diluvijalnom tlu.“ Iako osupnut ovakom rezignacijom, pristanem. I to ovom prilikom činim. Kangrga mi doista životno nedostaje!