Od 24. Juna 1941, Dana sjećanja na Jadovno, prošlo je:

Želim da moje dijete, nikada ne doživi ono što smo mi i naši preci proživjeli

Datum objave: nedelja, 8 novembra, 2015
Veličina slova: A- A+
Dana Muminović
Dana Muminović

Poštovani,

Pripala mi je velika čast, ali isto tako i velika odgovornost, da mogu govoriti danas na Kozari, mjestu koje sa Jasenovcem, Donjom Gradinom, Gospićem, Jadovnim, ostrvom Pag, Kosovom i Metohijom, kao i krajem iz kog ja dolazim, predstavlja mjesto stradanja, progonstva, progona i pogroma našeg srpskog naroda.

Obraćam vam se, prije svega, kao majka djeteta, rođenog u najtežim godinama posljednjeg, ali, po stradanjima ništa manjeg, otadžbinskog rata, koji je sa sobom odnio mnoge nevine žrtve. Obraćam vam se i kao supruga hrabrog vojnika, koji je ono što mu je najvrijednije – svoj život, položio za slobodu, vjeru i sigurnost svih nas.

Obraćam vam se i kao čovjek, koji vjeruje da sve ovo što danas imamo, dugujemo upravo onim hiljadama
i hiljadama istinskih stradalnika, palih u svim ratovima, boreći se za svoj srpski narod.

Već sam pomenula da dolazim iz jednog malog grada na istoku Republike Srpske – malog po broju stanovnika, ali velikog i čuvenog po hrabrosti, junaštvu i, nažalost, po broju poginulih.

Nedavno je u našem gradu obilježena stota godišnjica od stradanja Srba – mještana sela Čelebići kod Foče – sedamdeset i jednog civila, strijeljanih od strane Austrougarske vojske. Tih dana su na fočanskim mostovima strijeljana i četiri uvažena građanina ovoga grada, među kojima i dva sveštenika, a sve u cilju odmazde za ubistvo austro-ugarskog prestolonasljednika. Ja bih ovdje dodala i ciljanog istrjebljenja
srpskog življa u Bosni i Hercegovini.

Godine Drugog svjetskog rata, kao i godine komunističke vlasti poslije njega, nisu bile ništa povoljnije po naš srpski narod. Zatiranjem svega što je nosilo epitet „srpski“, sprovođena je politika uništenja naše nacije, pod providnim plaštom „buđenja“ ideje bratstva i jedinstva naroda Balkana.

Ovdje bih pomenula jedan stravičan događaj likvidacije 22.000 nenaoružanih srpskih mladića, mobilisanih u sastav Jugoslovenske vojske u otadžbini. Njih su, u mjestu Miljevina kod Foče, u maju 1945. godine, ubili pripadnici tzv. „Handžar divizije“, bacivši njihova mučenička tijela u rijeku
Drinu i u jamu Ponor kod Foče.

Malobrojni Srbi, koji su preživjeli ovaj ratni pakao, nakon Drugog svjetskog rata očekivali su da će ih nadležne vlasti pozvati da svjedoče, kako bi se poznati zločinci osudili i priveli pravdi. Umjesto toga, zavladao je muk…

Ovim nečasim činom, sprovedena je namjera tzv. „Nezavisne Države Hrvatske“, za masovnim-genocidnim uništenjem srpskog stanovništva na ovom području i pomjeranje granica do rijeke Drine. Zločin kod Miljevine, samo je još jedan u nizu drastičnih primjera „zaborava i skrivanja“ masovnih zločina od strane prethodne komunističke vlasti.

Još jednom je rijeka Drina bila svjedok stradanja Srba ovoga kraja. Sjećam se riječi moje bake, koja je
preživjela svirepi zločin pripadnikâ zloglasne ustaške „Crne legije“, pod komandom Jure Francetića. U proljeće, 1942. godine, u Starom Brodu i Miloševićima kod Višegrada, ubijeno je 6.000 nevinih staraca, ženâ i djece. Oko 10.000 ustaških vojnika, pred sobom su tjerali nepregledne zbjegove srpskih civila sa područja Olova, Sarajeva, Kladnja, Han Pijeska, Romanije, Sokoca, Rogatice i Borika. U nadi da će preći rijeku Drinu i pronaći spas u Srbiji, narod se našao u bezizlaznoj situaciji. To što je uslijedilo, bio je stravičan pokolj Srba – pokolj o kom se u bivšoj SFRJ nije smjelo govoriti. Ono što je na mene, tadašnju djevojčicu, ostavilo najsnažniji utisak jeste smrt 368. srpskih djevojaka, koje su spas od ustaške ruke potražile u dubinama krvave Drine…

Malobrojni Srbi, koji su preživjeli ovaj ratni pakao, nakon Drugog svjetskog rata očekivali su da će ih nadležne vlasti pozvati da svjedoče, kako bi se poznati zločinci osudili i priveli pravdi. Umjesto toga, zavladao je muk…

U kraju odakle ja dolazim, znamo reći da je naša najskuplja i najsvetija riječ – selo Jošanica. U ranu zoru, na Nikoljdan, 19. decembra 1992. godine, desio se najstrašniji zločin, u kom je, od strane jedinice tzv. „Armije BiH“, ubijeno 56. srpskih civila – 32. muškarca, 21. žena i 3. djece. Najstarija žrtva ovog masakra imala je 98., dok je najmlađa, mala Danka Tanović, imala svega dvije ipo godine. Umjesto gostiju, na slavu su došle ubice… Jučerašnje komšije, postale su smrtni neprijatelji…

Od zločina u Jošanici prošle su 22. godine. Svakog maja, porodice, rodbina, prijatelji i građani Foče, svojim hodočašćem Jošanici, traže pravdu za nevine žrtve. Nažalost, i ovaj zločin ni do dan danas nije procesuiran…

Dana Muminović (prva sa zastavom) na čelu kolone -

 

Ništa manju žrtvu podnijeli su i civili Fočanskog sela Jabuka. Dana, 23. jula 1992. godine, na najsvirepiji način, ubijena su 43. nedužna mještanina, dok je seoska crkva minirana i sravnjena sa zemljom.

Za svaku godinu prećutanog zločina, u krvlju natopljenu jabučansku zemlju, posađeno je po jedno „drvo života“. Ova dvadeset i dva nijema svjedoka, opominju nas na dvadeset i dvije godine ćutanja. I za ovaj stravični zločin nedužnih, takođe, niko nije odgovarao…

Na kraju mog izlaganja, sa vama bih podijelila jednu istinu. Kroz cijelu istoriju, naš srpski narod je bio proganjan, ugnjetavan, istrebljivan, mučen, zlostavljan, ubijan… Raspinjali su i raspinju nas na stubove srama, otimajući nam ono što je najsvetije – ljudsko dostojanstvo i slobodu. Ono što ja želim, a vjerujem da to mišljenje sa mnom dijele i sve srpske majke, jeste želja da moje dijete – četvrta ratna generacija, nikada ne doživi ono što smo mi i naši preci proživjeli kroz sve ove ratove. Svoj strah danas želim zamijeniti
nadom da će naša poruka sa ovoga mjesta imati odjeka u ušima moćnika. Jer, ono što tražimo, ne kupuje se za novac i ne smije biti predmetom trgovine, upravo kao što je to prije više od sto godina zapisao naš pjesnik – slavni rodoljub Aleksa Šantić:

Bog je slobodu dao za čovjeka!

Ne smijemo zaboraviti nevine žrtve – ako zaboravimo, ponovo ih ubijamo!

Hvala!

Dana Muminović

Opštinska organizacija porodica zarobljenih i poginulih
boraca i nestalih civila – Foča

 

Obraćanje na prvom
Sabranju udruženja potomaka i poštovalaca srpskih
žrtava ratova XX vijeka. Kozara, 03.- 05. oktobar 2014.

 

Želim da moje dijete, nikada ne doživi ono što smo mi i naši preci proživjeli

 

Vezane vijesti:

VLADIKA ATANASIJE: SRBI SKLONI ZABORAVU VLASTITOG BIĆA

 


Tagovi:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top