Ujak i ujna došli su po Ranku Bobić

Ranka odlazi od nas. Po nju su došli ujak i ujna sa zaprežnim kolima i konjima. Nešto su nam dovezli u vrećama – valjda brašna, kukuruza, graha (sjećam se da se mama zahvaljivala). Njihovi konji su jeli sijeno privezani uz kola, a oni su sa nama ručali. Ja sam sjedio na stolcu, na mjestu moga oca. Rankin ujak bio je nasuprot meni, a Ranka, Jovanka i ujna na klupici. Mama je služila. Prije ručka sam sjedio kod prozora pa kad je postavljen ručak, mama reče da sjednem na klupicu, a da kod prozora sjedne Rankina ujna. Ona je to odbila. Zagrlila je Ranku i rekla: „Ja ću kraj moje Ranke”. „Tu je uvijek sjedio njegov tata”, doda moja mama, pokazujući na mene. I danas se sjećam kako sam se tada nekako posebno osjećao. Tu sam uvijek sjedio, dok god tu kuću, koju su podigli moji roditelji 1926. godine, nismo srušili 1978. godine. Ručak se završio. Oni se spremaju za odlazak. Zahvaljuju se Bogu što je lijepo vrijeme pa se putuje bez problema. Odlazi i Ranka. Ujna joj nosi nekakav zavežljaj – culo, kako smo to mi zvali, a Ranka nosi nekakav veliki ceker koji je pun i prekriven njezinom vestom. Kum Milan, Rankin ujak, napojio je konje, stavio im oglavine i počeo da ih preže pod kola. Svi se međusobno izljubismo, kum prvi sjede u kola i drži konje, Ranka sjede u sredinu pletenog sica koji je prekriven ćilimom, a njena ujna sjede lijevo od nje. Krenuše. Ranka i ujna plaču, plaču mama i Jovanka, valjda i ja, ne sjećam se. Ranka maše, nas troje izašli do plota, mašemo i mi. Mama zatvara kolska vrata. Vratismo se u kuću. Mama pere suđe. Sjedili smo i jeli kolače, valjda je bila nedjelja. Uskoro mama reče: „Nekako mi je prazno bez Ranke”. „Oni su već došli negdje do Barne”, reče Jovanka.

Povremeno čujemo da se vraćaju djeca oteta od majki u Sisku. Došlo ih je nekoliko iz donjeg kraja Grubišnog Polja. Navodno ih je doveo neki željezničar Volf iz Poljana, pa ga svi hvale, govoreći kako je dobar čovjek. Došli su lijepi, sunčani dani. Mama ponešto kopa i sadi u vrtu. Dolazila je teta Anka Tregnerova, komšinica preko puta. Donijela je nekakvog sjemena za sadnju. Dobar dio dana provodim u bašti. Ponekad stojim uz plot, pozdravljam se sa prolaznicima. Često navraćaju Slovenci Ponikvarovi, gospođa Anka i gospodin Stanko. Oni su 1941. godine dotjerani iz Slovenije, iz Trbovlja. Ona je učiteljica, a on profesor. Imaju troje djece, dva sina i kćerku. Kćerka se zvala Nuška, za nas čudno ime. Nosili su mlijeko od Tregnerovih pa bi gotovo redovito navraćali predvečer prije dojenja krava. Razgovaralo se o logoru, o svemu što je snašlo i Srbe i Slovence, iako su Slovenci katolici. Mene su dosta ispitivali i sa mamom to prepričavali.

Od njih smo saznali da je onaj djed, Slovenac koji je u jesen 1941. godine sa svojom bakom bio dodijeljen nama, ubijen negdje u Peratovici. Kažu da je to ispričala baka koja je ostala živa. Ne sjećam se gdje rekoše da je poslije živjela. Još je bila jedna porodica Slovenaca koji su se prezivali Klinc. Stanovali su kod Vašeka, u varoši, a navraćali su kod Golštajnovih (Gottstein), naših komšija preko puta. Gospodin Klinc je bio profesor. Dotjerani su isto 1941. godine negdje od Maribora.

Slovenci su manje stradali nego Srbi Kozarčani, koji su dotjerani u ljeto 1942. godine. Kod Golštajnovih je opet jedan dječak sa Kozare. On je negdje preživio, pa su ga ovi uzeli k sebi pošto je Milan Adamović, dječak koji je ranije stanovao kod njih, otjeran u Jasenovac. Ovaj se isto zvao Milan. Ne sjećam se njegovog prezimena. Kod Lojze Ringla također ima jedan dječak Kozarčanin. Ime mu je Vaso, a zovu ga Vaja.

Jedne noći probudila nas je strašna lupa na naša kućna vrata. U smrtnom strahu poskakali smo iz kreveta. Čuje se velika galama. U kuhinju upadoše ustaše, zaviruju u sve ćoškove, ja stojim i drhtim, mama se nešto objašnjava sa drugim ustašama. Pretresli su sobu, sobicu i tavan. Odoše, viču: „Spavajte”! Mama je nekako zatvorila vrata – više pritvorila, nego zatvorila. Kaže da su oba krila polupana, daske u donjem dijelu krila su potrgane, izbijene. Sreća je da soba i kuhinja imaju posebna vrata pa smo zaštićeni od hladnog noćnog zraka. Ujutru saznajemo da su polupana vrata i na ostalim srpskim kućama – kod kume Milke i Tine, kod Anđe Maljkovića, Cvijete i Živka Popovića, te kod Dragane i Jule Amidžića. Kuma Milka kaže da nam je to opet čestitka za Đurđevdan, kao 1941. godine.

< Vrijeme strepnje i radosti                                                Sadržaj                                                    Nijemci i gestapovci >