Sarajevo – Knjiga Jadovno 1.

U Bosni i Hercegovini je hapšenje Srba, Jevreja i jugoslovenski opredijeljenih Hrvata i Muslimana počelo u aprilu i maju, kao i u drugim dijelovima NDH. Zatvori su se brzo punili nevinim ljudima, kojima niko nije objašnjavao zašto ih hapse, zatvaraju, tuku i odvode u logore. Poglavnikovo povjereništvo u Sarajevu, povjereno profesoru Hakiji Hadžiću i župniku crkve Sv. Josipa Božidaru Brali, sredinom aprila je organizovalo hapšenje Srba i Jevreja u Sarajevu i njegovoj okolini. Prvi pohapšeni Srbi, među kojima su bili Milan Božić, protojerej i vjeroučitelj iz Sarajeva, čovjek koji je nekoliko puta bio biran za narodnog poslanika, zatim doktor Vojislav Besarović, predsjednik trgovinske komore u Sarajevu, profesor Milan Janješević, upravnik sarajevskog pozorišta, trgovac Milan Radošević i drugi, zajedno s grupom Jevreja, dovedeni su u policijski zatvor 3. maja. Ova grupa zatočenih, prva iz Sarajeva, sprovedena je u zatvor zagrebačke policije u Petrinjskoj ulici 17. maja. Nakon zlostavljanja, svi su transportovani u logor Danicu, a odatle, 30. juna, na Velebit, gdje su u noći između 1. i 2. jula svirepo ubijeni. Sljedeći transporti iz Sarajeva, daleko masovniji, uslijedili su krajem juna, tokom jula i početkom avgusta. U zatvorenim stočnim vagonima, ljudi su prevoženi direktno do Gospića i dalje, u logor Jadovno, gdje su bacani u neku od bezdanih jama. Redarstveno ravnateljstvo u Sarajevu je 12. jula izaslaniku Vlade Hrvatske dostavilo spisak Srba, u kojem su navedeni Mihajlo Čuković, Velimir Čuković, Miroslav Marušić, Božo Pandurović, Miladin Božić, Slobodan Janković, Mile Živković i Spasoje Tanasilović, koji su 22. jula u 23,30 sati otpremljeni, preko Bosanskog Broda, Zagreba i Karlovca, u logor Jadovno.[1] Sljedeća dva dana, 23. i 24. jula, u Gospić je upućeno 300 Srba, koji su uhvaćeni sredinom juna, od kojih je 230 bilo zatvoreno u Šegrtskom domu u Skenderiji, a preostali u Srpskoj pravoslavnoj bogosloviji.[2] Prema izjavama Nade Trninić, uhapšene 23. jula, i Darinke Mikičić, četvrti transport, sa 126 Srba, među kojima je bila i Nada, stara 20 godina, s još šest mlađih žena, krenuo je 26. jula. Toga dana su odvedeni na željezničku stanicu Sarajevo, utrpani u stočne vagone i odvezeni u Gospić, gdje su stigli sutradan i bili pritvoreni u kaznionicu Okružnog suda. Već 29. jula, 120 muškaraca iz sarajevske grupe, s nekoliko stotina drugih, povezani žicom dvojica po dvojica, otpremljeni su u logor Jadovno i tamo umoreni. Nada Trninić se sjeća da su među njima bili Slobodan Begović, maturant, i Jefto Mučibabić, stolar. Ona je imala sreću da je u gospićkoj kaznionici dočekala dolazak Italijana, pa je 20. avgusta, sa onima koje ustaše nisu dospjeli pobiti, transportovana u Jastrebarsko, te Kruščicu kod Travnika, zatim u Loborgrad, odakle su je Nijemci otpremili u Zemun. Ostala je u životu, prešavši dug put patnje poslije boravka u neposrednoj blizini velebitskih bezdanih provalija i zloglasnog logora smrti Jadovno.[3] Masovnog hapšenja Srba u Sarajevu u vremenu od 23. do 25. jula dobro se sjećaju Mira Vujović i Anka Čović. Mira Vujović je u svojoj izjavi o tim događajima ispričala: „Do tada je u Sarajevu bilo mnogo hapšenja i ubijanja naročito prije Vidovdana, kao uostalom pred sve pravoslavne praznike. I građani, a naročito seljaci, odreda muški i ženski, staro i mlado, hapšeno je u velikom broju. Pred sam Vidovdan uhapšeno je oko 600 ljudi. Ustaše su oduzimale sve radnje Srbima i predavali muslimanima i katolicima… Kad smo uhapšene, odvedene smo u takozvanu Hasankulu gdje su nas strpali u iste prostorije sa prostitutkama. Tom prilikom je uhapšeno nas pet ženskih i 30 muškaraca, uglavnom građana i nekoliko seljaka.“[4] Ovih 35 muškaraca i žena su 27. jula transportovani iz Sarajeva u Gospić, a zatim u logor Jadovno, zajedno s više radnika Srba iz željezničke ložionice u Sarajevu i nekoliko sarajevskih Jevreja. Mira Vujović u nastavku svoje izjave opisuje kako su se ustaše ponašali prema njima za vrijeme prevoza do Gospića: „Muškarci su putvovali vezani a nitko od nas nije dobio ni hrane ni vode do Gospića. Policijski stražari iz Sarajeva i agenti su se putem opijali i postupali vrlo surovo s nama, a naročito poslije Zagreba na putu do Gospića. Nas ženske su napastvovali. Mi smo im se jedva otimale i sklanjale se do naših muškaraca koji nam doduše nisu mogli pomoći jer su bili vezani, ali ipak nam je bilo pored njih lakše i prijatnije, jer se naši pratioci nisu usuđivali da nas napadaju u njihovom prisustvu.“[5] Zatočenici iz Sarajeva su neko vrijeme proveli u dvorištu kaznionice Okružnog suda u Gospiću, odakle je većina njih odvezena u logor Jadovno, a Mira Vujović je, kao i Nada Trninić, imala sreću da prođe istim putem smrti i da ostane živi svjedok zločina. Radojka Vasiljević potvrđuje navode Nade Trninić, Mire Vujović i drugih o masovnim hapšenjima tokom jula i početkom avgusta. Tih dana su hapšeni rukovodioci i radnici „Šipada“ u Sarajevu i njegovim filijalama u Drvaru, Oštrelju, Dobrljinu, Prijedoru i Čajniču. Redarstveno ravnateljstvo u Sarajevu 2. avgusta obavještava Veliku župu Vrhbosna u Sarajevu o upućivanju sljedeće grupe pohapšenih u logor Jadovno. U popisu su navedena imena 10 Srba i četiri Jevreja, uglavnom seljaka, trgovaca i zanatlija. Ova grupa, u kojoj su bili i braća Žakula Đorđe, solunski dobrovoljac, i Nikola, trgovac stigla je u Gospić 4. avgusta. Simo Ćurković, činovnik u Željezari Zenica, uhapšen je na svom radnom mjestu i policijski sproveden u Sarajevo. On se našao u ovoj grupi, koju su do Gospića sprovodila dva redarstvenika, dva oružnika i dva policijska agenta. Putovali su trećom klasom putničkog voza, u vagonu specijalno rezervisanom za njih. Ćurković u svojoj izjavi kaže da su u gospićkoj kaznionici zatekli Srbe iz Bijeljine, Tuzle i Višegrada, od kojih su neki dopraćeni iz logora Danica: „Zatekao sam tu trgovca Nikifora Vasiljevića, braću Markoviće, dr Peru Todorovića, lekara, svi iz Tuzle, a iz Puračića braću Jovu i Danila Blagojevića, Uroša Stankovića, Nedeljka Despotovića, i još nekoliko Srba iz Puračića, iz Bijeljine Vaska Ljubojevića, posednika, Đoku Bogdanovića, braću i rođaka Čolakovića, Miloša Bojanića, trgovca, Emilijana Stankovića, trgovca, sestrića mu Iliju Vasića iz Janjine, kao i još mnoge druge čijih se imena ne sjećam. Iz Bijeljine bilo je tu oko 60 Bijeljinaca, te oko 400 do 500 seljaka iz bijeljinskog kraja. Već prvoga dana kako sam došao u gospićku kaznionu, bio sam svjedok ustaškog terora u ovom logoru. Ustaše su iz dvorišta kaznione, u kojem je bilo oko 800 ljudi, odvodili svakog časa pojedine zatočenike u zatvorske sobe i ćelije i tamo ih mučili i ubijali ili kako reče jedan ustaša — ‘vježbali se u gađanju’. Jednog od ovih odvedenih, kojega nisu ubili u zatvoru, vratili su natrag u dvorište, ali pred našim očima na izlazu u dvorište ubio ga je jednim metkom u potiljak glave iza leđa ustaša Vrkljan Mile Milica…“[6] Svi su oni, osim Sime Ćurkovića, prevezeni u Jadovno i usmrćeni. Radojka Vasiljević iz Sarajeva, činovnica u „Šipadu“, supruga Save, koji je transportovan s njom i drugima u logor Gospić, u svojoj izjavi od 16. aprila 1942. godine iznosi da su Srbi iz ovog preduzeća pohapšeni 1. avgusta i zatvoreni u zgradu Srpske pravoslavne bogoslovije u Sarajevu. Toga dana su u 8 sati ujutru 60 ustaških policijskih agenata opkolili „Šipadovu“ poslovnu zgradu i na poslu uhapsili inženjera Velimira Kosa, v. d. generalnog direktora „Šipada“, Milana Žica, direktora, Miloša Antonića, sekretara, Konstantina Kostića, šefa knjigovodstva, te službenike Emanuela Ljubičića, Jeftu Jovanovića, Dušana Lakića, Arsena Jakšića, Zorku Ivanović, Anku Bastu, Radojku Vasiljević, njenog supruga Savu i Nedjeljka Šantića, bratića pjesnika Alekse Šantića. U zgradu Srpske pravoslavne bogoslovije ustaše su dopremile i brojne žitelje okolnih srpskih naselja. Tu su ih zadržali osam dana, za koje vrijeme su ih, pod zapovjedništvom logornika Mile Antunovića, zlostavljali na razne načine. Samo ponekad, na intervenciju dvojice Nijemaca, od kojih je jedan bio oficir, mučenje bi prestajalo. Radojka Vasiljević je o tim patnjama zapisala: „Svojim očima sam gledala kako ustaše na ulazu u zgradu čim zatvore vrata, udaraju svojim gvozdenim palicama gde stignu nesretne seljake, a najviše i najčešće udarali su gvozdenom palicom u vilicu svakog pojedinog od dovedenih, tako da je svaki udarac značio i izbijanje nekoliko zuba. Ove ljude razmeštali su potom po raznim sobama i prostorijama Bogoslovije, gde su vršena daljnja mučenja. Na svezane ljude koji su ležali, skakali su ustaše nogama na trbuhe, te se je po svoj Bogosloviji razlegao jauk i zapomaganje onih mrcvarenih ljudi. Kroz osam dana koje sam provela ovde, podlegli su u mukama trojica Srba dok su noću odvođeni brojni Srbi iz zgrade Bogoslovije policijskim autom ‘Maricom’ van grada i tu ubijani, a isto tako auto je dovozio sve nove i nove grupe Srba. Kolo hapšenja, mučenja i ubijanja stalno se obrtalo u jednom neprestanom nizu…“[7] Sa željezničke stanice Sarajevo je 8. avgusta, u zatvorenim stočnim vagonima, preko Slavonskog Broda, Zagreba i Karlovca, otpremljeno 280 Srba i tri Srpkinje. Oni su u Gospić stigli 10. avgusta u 10 sati prije podne. Sa željezničke stanice su odvedeni pješice u kaznionicu Okružnog suda Gospić, vezani, uz kundačenje i mnoge psovke. Radojka Vasiljević je opisala i svoj boravak u kaznionici i sve što je u njoj vidjela i doživjela: „Dvorište kaznionice bilo je prepuno pohvatanih Srba, ljudi, žena, dece, sveštenika, a ponajviše seljaka iz Bosne i Hercegovine. Na prozorima zatvorskih ćelija videli smo izmučena bleda lica ili podbula lica uhapšenika nemirnih očiju. Nad nama je izvršena ponovna premetačina od strane ustaša i stražara Okružnog suda, te sav novac koji se našao pri nama, oduzet nam je kao i sve ono iz kofera, što je predstavljalo neku vrijednost. Napominjem da niti na putu od Slavonskog Broda do Gospića nitko od nas iz transporta nije smio uzeti kap vode ili nešto hrane na mjestima gdje bi voz zastao a bili smo previše ponosni da bi molili za to naše sprovodnike. Nas tri činovnice Šipada (Radojka Vasiljević, Zaharija Bogosavljević i Jelena Vasiljević, prim. autora) bile smo odmah odvedene i smještene u jednu ćeliju kaznionice među ostale ženske i u ovoj ćeliji provele smo 15 dana. Kroz ovo čitavo vrijeme dovođeni su kroz svakih pola sata transporti Srba iz raznih krajeva, a isto tako odvođene grupe Srba iz kaznionice u raznim pravcima: na otok Pag, Velebit Jadovno, Baške Oštarije itd. Jezive scene dešavale su se u ovom zatvoru po mračnim sobama i ćelijama i to najviše noću. Ustaše su ljude mučili, sa kliještima kidali meso, kao na primjer jednom starcu koji je u groznim mukama umro, a mnoge su Srbe ubijali i tu u kaznionici na licu mjesta. Tako npr. u dvorištu kaznionice ubijen je jedan željezničar iz Hercegovine samo zato što je prišao bunaru da se napije vode. Pošto nije bilo mjesta u zatvorskim ćelijama, dvorište kaznionice bilo je prepuno interniraca koji su tu danima izdržavali pod vedrim nebom i najtežu vrućinu kao i nevrijeme.“[8] Ona je navela i da je njen suprug Savo, sa ostalim Srbima iz „Šipada“, 12. avgusta prebačen iz kaznionice u logor Jadovno, gdje je umoren u nekoj od velebitskih bezdanuša. Uroš Miletić je u svojoj izjavi od 14. jula 1945. opisao kako je uhapšen u Sarajevu i mučen u Srpskoj pravoslavnoj bogosloviji i tokom transportovanja, zatim zločine u gospićkoj kaznionici i odvođenje u logor Jadovno: „1. avgusta 1941. godine uveče srela su me na ulici trojica ustaških agenata, koji su svi bili moji poznanici. Njihovih imena se ne sjećam, jer smo se poznavali površno. Izrazili su želju da sa mnom par minuta razgovaraju i pozvali me da uđem u neku gostionu gdje ćemo nesmetano razgovarati. Čim smo unišli u gostionu, jedan od njih se je odvojio i ubrzo se vratio sa petoricom stražara. Oni su mi rekli da sam uhapšen ne pitajući me ni za ime i tek onda tražili od mene legitimaciju. Legitimaciju je odnio jedan u separe iste gostione, gdje se je nalazio logornik Loknić Bećir, inače ustaški poručnik. Taj je pregledao legitimaciju, uporedio s nekim spiskom i onda potvrdio moje hapšenje. Ja sam odmah odveden u ustaški stan koji se nalazio u internatu ’Prosvjete’ na obali. Tamo su me pretresli i oduzeli mi sve osim odjela, a onda sam odveden u neku sobu na drugi sprat. Od prilike sat kasnije ušlo je pet mladića, od kojih sam neke samo iz viđenja poznavao iz Sarajeva pa me počeli tući smijući se. Kratko iza toga unišlo je do 12 ustaša, među njima Andrija Buljan. On me je pozdravio sa riječima: ’Evo Uroša Mrnjavčevića.’ Odmah iza toga počeli su me tući kundacima, nogama, pesnicama, bokserima, tako da sam bio sav u krvi. Te iste noći vraćali su se nekoliko puta tako da sam bio u svemu tu noć premlaćen 8 puta. Dok su me tukli, tražili su da im kažem boravište četvorice drugova koje ja nisam htio odati. Pošto mi je uspjelo da se s prozora javim bratu koji je slučajno prolazio, poslan mi je sutradan ručak od kuće. Zbog toga su se ustaše razbjesnile pa su me ’Crnom maricom’ premjestile u Bogosloviju. U ’Marici’ sam prilikom prevoza zatekao četvoricu Šipadovih činovnika iz Zavidovića, među njima nekog Zeca, dvojicu nepoznatih Jevreja iz Sarajeva, te nekoga mladića koji je bio strahovito izubijan i koji se je navodno zvao Goluban Savić. Kad smo došli u Bogosloviju i izlazili iz ’marice’, ustaše su nas dočekale s povicima: ’Sad će biti posla.’ Među njima je bio Bećir Loknić, koji nas je razvrstavao: Jevreje među Jevreje, Golubana među Srbe, a za Šipadovce je rekao da ih hapsi Gestapo, pa da će s njima pričekati dok Nijemci odluče s njima te nadodao: ’Uroša smjestite u onu sobu da ga malo namjestimo, a onda će među crvendaće.’ Odveli su me u jednu veliku sobu na prvom spratu i naredili mi da se skinem. To je bila soba za mučenje. Kad sam se skinuo, počeli su me tući kao i u ’Prosvjeti’, tražeći od mene da im kažem gdje se nalaze moji drugovi Kršulj, Uzelac, Ćuk i Trumbić. Odgovorio sam da ne znam gdje su. Zlostavljanje je vodio Mile Antunović iz Sarajeva koji je bio inače moj dobar poznanik. Kad sam bio sav obliven krvlju, odveli su me u samicu, a malo iza toga došlo je opet sedam ustaša, koji su me počeli tući i jedan mi je čak stao svojom cokulom na grlo. Međutim je Antunović zabranio daljnje zlostavljanje tvrdeći da samo on ima pravo tući. Sutradan su u moju sobu doveli još četvoricu. Mojoj je kući javio neko ko me je slučajno vidio izlaziti iz ’marice’, da sam u Bogosloviji, stoga su mi moji mogli slati hranu. Iz svoga prozora koji je gledao na dvorište, vidio sam u drugoj sobi preko puta mene Luku Frkovića, pravnika iz Sarajeva, koji je kasnije ubijen u Gradišci. Počeli smo razgovarati, a on mi je nudio lijekove ako trebam i javio mi da me više neće tući, jer je u tom pogledu podmitio Antunovića. U Bogosloviji sam ostao osam dana. Zadnji dan je došao neki policijski činovnik koji je pravio spisak i rekao mi da sam trebao biti strijeljan ali sam imao sreću pa da idem samo u Gospić. Popodne je došao još jedan transport iz policije, oko 40 ljudi. Uveče su nas istjerali na dvorište, gdje se nas skupilo nekih 200. Donijeli su snop žice i lance. Onda je došao naki natporučnik i počeo nas povezivati. Po dva i dva vezani žicom i u grupama po 30 osoba prevoženi ’maricom’, prebacivali su nas na stanicu. Među nama su bili svi Šipadovci koji su u ono vrijeme hapšeni i od kojih poznam ove: ing. Kos, Ljubibratić, Vasiljević Savo i ženu mu Radu, Višnjić, Žic, Lakić, Ukropina i drugi — ukupno oko 20. Bilo je još 20 šumara. Svi su bili vezani žicom, samo su mene zajedno sa Grujom Samardžićem, skijašem sa Pala, metnuli u lance, tako smo i mi otpremljeni na stanicu… Na stanici smo strpani u stočne vagone pod jakom stražom i još tokom noći smo pošli put Broda. U vagonima nas je bilo oko 40 do 50 i do Bosanskog Broda se niko nije više brinuo za nas. U Bosanskom Brodu smo izašli iz vagona i morali pješice na stanicu u Slavonski Brod. Išli smo u povorci, na njezinom čelu su bile tri žene. Svi smo bili vezani. U Brodu nas je napao neki bačvar sa svojim pomoćnicima i htio nas pobiti bradvama što su ustaše zabranile. Našu povorku slikao je neki mladić, koji je zbog toga jedva spasio život jer su ga ustaše počele goniti. Na stanici Slavonski Brod strpani smo opet u vagone kao u Sarajevu i nastavili put prema Zagrebu. Na zagrebačkoj stanici svijet se je raspitivao od ustaša koga vode i ustaše su odgovorile da smo banda, našto su nas građani počeli vrijeđati, pljuvati i gađati nas kamenjem. Iz Zagreba smo nastavili put za Gospić. Na čitavom putu nismo dobili nikakve hrane ni vode. Kada su nas sa Gospićke stanice vodili u kaznionicu, seljaci su nas napadali batinama i neke od nas udarali po glavi. To je bilo 10. avgusta 1941. godine. U gospićkoj kaznioni primio nas je po broju upravitelj Milan Staraček. Čim smo pretreseni, odvojili su odmah neke od nas i to sve osim Šipadovaca za transport u Velebit, koji je trebao toga časa poći. Tu me je spasio sarajevski policijski agent Nikola Bradarić koji je bio moj školski drug. On je rekao upravitelju da garantira za mene i da ću ja uskoro biti pušten jer su za mene velike intervencije. Na moju molbu spašen je onda Branko Vojnović koji je kasnije stradao u Jasenovcu. Meni je Bradarić faktično spasio život, jer se od onih koji su otišli za Velebit, nije do danas niko živ vratio. U Gospiću sam ostao do 20. avgusta 1941. Bio sam u kaznioni u nekoj ćeliji, a prije toga sam dva dana i dvije noći bio u dvorištu kaznionice. Prilike su u Gospiću bile vrlo loše, naročito za one koji su bili kao ja bez novaca. Hrana se je sastojala od 6 dkg hljeba, a jednom dnevno dobivali smo malo rijetke grahove čorbe, u koju su, ako je počelo nestajati, jednostavno počeli ulijevati tople vode. Pošto mnogo zatočenika nije imalo porcije, vidio sam kako su neki skidali opanke ili čulane pa u njih sipali čorbu i jeli. Svake noći vršena su po ćelijama mučenja i mi smo čuli jauk i tunjavu. Ćelija u koju sam kasnije smješten, bila je krvava. Da li su vršili ubijanje, ja ne znam, znam samo da je postojala ćelija br. 15, zvana mračna, u koju sam vidio da su jednoga dana bacili nekolicinu ljudi koji su bili mrtvi ili bar bez svijesti. Svaki dan su odvođeni transporti vezanih ljudi za Velebit. Govoreno im je da idu na rad i da će im tamo biti dobro. Dok sam bio u dvorištu, vidio sam međutim 30 katolika koji su vraćeni sa Velebita. Među njima je bio Ljudevit Auer, koji je kasnije otišao kući, i ministar Hanžek koji je kasnije umro u Gradišci. Ti ljudi su sa velikim strahom i samo šapućući pričali nekima od nas o užasima na Velebitu. Zatvorenici su tamo u okovima mitraljezima tjerani da sami skaču u provalije, a kasnije, kad je okova nestalo, oni su klani i bacani u provalije. Govorilo se je da je otjerano na Velebit oko 100.000 ljudi.“[9] Iz ovog transporta je u životu ostao i Mirko Pajkić, koji je uhapšen 29. juna u 22 sata na svom radnom mjestu, u željezničkoj ložionici, zajedno sa svojim kolegom, bravarom Ljubom Mirićem. Oni su, s većom skupinom Srba, proveli u zatvoru 10 dana bez ikakvog saslušanja. Posljednjeg dana boravka u zatvoru rekli su im da će sutradan biti pušteni na slobodu. Međutim, umjesto na slobodu, oni su sljedećeg dana vezani lancima i žicom i odvedeni na željezničku stanicu Sarajevo, gdje su utrpani u vagone, po 80 u svaki. Do Gospića su putovali tri dana i dvije noći, bez vode i hrane. Sa željezničke stanice su otpraćeni u dvorište kaznionice Okružnog suda Gospić. Opisujući stanje u kaznionici, Pajkić navodi: „Vidio sam u Gospiću mnoge ljude koje su tukli, vidio sam transporte od nekoliko stotina ljudi koje su svakoga dana odvodili, kako su govorili na Pag, na Velebit u logor Jadovno.“[10] Prema izjavi Dunje Dokić, koja je kao radnica uhapšena 2. avgusta na željezničkoj stanici Sarajevo i u zatvoru provela 12 dana, zaključujem da je posljednji transport iz Sarajeva, u kojem je bilo stotinu ljudi, otpremljen za Gospić, preko Slavonskog Broda i Zagreba, 14. avgusta. Ova grupa je stigla u Gospić 16. avgusta. Po dolasku na željezničku stanicu, ustaše su vezane muškarce odveli u kaznionicu Okružnog suda, a žene s djecom u logor Ovčaru. U izjavi od 20. aprila 1942. godine Dunja Đokić je, pored ostalog, navela: „Ljudi su bili vezani dvojica po dvojica. Na stanici, kad smo već bili smješteni u vagone, zamolila sam jednog ustašu da mi malo popusti veze na rukama, što je on i učinio. Onda je uzeo tašnu i pitao šta ima u njoj. Ja sam znala da u tašni ima onih 40 dinara, i još neke sitnice. Međutim, on je otvorio tašnu i podigao pod nos otvorenu pitajući me, šta je to u njoj. Ja sam pogledala i vidjela jedan mali okrugao predmet, kao jabuku. Bila je to bomba, koju ja pre toga časa u životu nisam nikada videla. Začudila sam se otkuda to u tašni i počela se kleti da o tome ništa ne znam, jer su mi je u policiji, malo pre toga dali, onako kako sam je i predala. Ustaša mi je na to zapretio da ću ja to upamtiti, pa je izvadio bombu i metnuo u svoj džep. Docnije su mi pričali drugi zatočenici iz transporta da je taj ustaša pred njima govorio da mi je on sam podmetnuo bombu da vidi šta ću ja na to. Transport je putovao do Gospića dva dana bez hrane i bez kapi vode. Kad smo stigli na stanicu u Gospić, Italijani su nam odvezali ruke, našta su nas ustaše odvele, i to muškarce u kaznionu a mene u zatvor (logor ‘Ovčarska stanica’).“[11] Prema raspoloživoj dokumentaciji, iz Sarajeva je od kraja maja do 14. avgusta, u devet transporta, u logor Jadovno otpremljeno 1.778 ljudi, žena i djece, od kojih je većina bačena u bezdane jame na Velebitu ili ubijena u logoru Slana na otoku Pagu. Tek mali broj zatočenika, ne može se pouzdano utvrditi koliko njih, među kojima je više žena i djece, po dolasku italijanske vojske je iz Gospića upućen u Jastrebarsko i raspoređen u druge logore, u kojima je većina usmrćena. [1]   Arhiv Oružanih snaga (dalje Arhiv OS), a. NDH, kut. 169, reg. br. 9/1-2. [2]   ABiH, Zapisnik Zemaljske komisije za ratne zločine BiH od 30. juna 1945, kut. 196. [3]   Izjave Nade Trninić od 22. januara 1942. i Darinke Mikičić od 17. aprila 1942, AJ, fasc. 819. [4]   Izjava Mire Vujović od 17. aprila 1942, AS. [5]   Isto [6]   AJ, fasc. 210; Arhiv OS, a NDH, ktu. 173, reg. br. 31/1. [7]   Arhiv OS, a. NDH, kut. 169, reg. br. 9, 1-2. [8]   Isto. [9]   AJ, fasc. 912. Izjava Uroša Miletića od 14. jula 1945. [10]   AVII, a. NDH, kut. 317, reg. br. 6/1. [11]   Izjava Dunje Đokić od 20. aprila 1942. godine, AJ, fasc. 919.

Preuzmite knjigu u PDF formatu:

---

---

Nazad na sadržaj knjige