Revizionizam holokausta u Kanadi: Slučaj „IRCG“-a

Datum objave: četvrtak, 25 decembra, 2014
Veličina slova: A- A+
Haddži Amin al-Huseini
Haddži Amin al-Huseini

English

Autor: Fondacija lorda Bajrona

Grupa aktivista bosanskih muslimana u Kanadi (samoprozvani „Institut za istraživanje genocida) 4. marta izdala je saopštenje za štampu u kojem tvrdi, između ostalog, da „činjenice pokazuju da je Srbija bila prva koja je koristila vozila sa gasom u drugom svjetskom ratu u nacističkoj Evropi da ubija jevrejske civile da bi Beograd i Srbija bili očišćeni od Jevreja.“ Ovo su identične činjenice i moralni ekvivalent kada bi tvrdili da „činjenice pokazuju da je Poljska bila prva koja je koristila gasne komore da ubija jevrejske civile da bi Varšava i Poljska bile očišćene od Jevreja.“ Zanimljivo je da takve ekscentrične tvrdnje dolaze od samoimenovanog portparola etničke grupe koja je, proporcionalno broju svojih pripadnik, dala više dobrovoljaca za SS nego bilo koja druga nacija u okupiranoj Evropi.

Srbija je bila prva zemlja koju su okupirali nacisti koja je iskusila odmazde po principu jedna stotine civila ubijenih za svakog mrtvog Nijemca – jedna karakteristika koju je jedino još sprovodio režim terora na istoku. Kako mjerodavni izvori ističu, Srbija je bila pod direktnom njemačkom vojnom upravom, za razliku od „Nezavisne države Hrvatske“ – u koju je bila uključena Bosna i Hercegovina za vrijeme svog kratkog i sramnog postojanja – koja je bila jedini kvislinški režim u okupiranoj Evropi koji su nacisti ovlastili da sam sprovodi svoje „konačno rješenje“. Taj izvor nas podsjeća da je sastavni dio tog projekta je bio doprinos bosanskih muslimana Endlösung-u:

Hadži Amin al-Huseini, bivši muftija Jeruzalema, otputovao je specijalno iz Berlina za Sarajevo da da svoj blagoslov diviziji bosanskih muslimana pod nazivom „Handžar“, koja je bila među doprinosima hrvatske marionetske države njemačkoj ratnoj mašini. Ova divizija se efektno borila na istočnom frontu protiv Sovjetskog saveza i uvrštena je u redove Vermahta.

Istina postoji. Samo laži treba izmišljati. „Institut za genocid“ bosanskih muslimana – koji predvodi čovjek sa dobro poznatim antisemitskim i džihadističkim vezama – slabo obavlja taj posao koji su sami sebi dodijelili.

PRILOG

Bosanski muslimani i nacistički ratni napor

Autor Srđa Trifković

PITANjA IDENTITETA – Tvrdnja da su bosanski muslimani „Hrvati islamske vjere“ ma kako krhka, je bila ključna u Pavelićevoj ustaškoj ideologiji. Bila je takođe i preduslov za praktičnu politiku, jer samo namećući tim islamizovanim Slovenima „čisto hrvatstvo“ (cvijet hrvatskog naroda) je Pavelić mogao polagati održivo pravo na Bosnu i Hercegovinu, u kojoj su Hrvati činili samo jednu šestinu populacije.

Većina bosanskih muslimana je vidjela sebe kao pripadnike posebne zajednice i izbjegavala opredjeljenost, iako su neki vidjeli sebe kao Hrvate, a neki kao Srbe. Važno je napomenuti da su neka od najvažnijih imena u bosanskohercegovačkoj književnosti – Osman Đikić, Avdo Karabegović, Mehmed – Meša Selimović, Skender Kulenović, Ćamil Sijarić… –bili, kako to Selimović kaže, „muslimanskog porijekla, srpske nacionalnosti“. Mnogi Muslimani su se priključili ustašama 1941. godine i učestvovali u zločinima nad Srbima, ali većina ih je ostalo postrani, posebno u oblastima sa velikom srpskom populacijom.[1]

Ali Nijemci nikada nisu ozbiljno shvatali tvrdnje o „hrvatskom“ karakteru bosanskih muslimana. Kao što je to njemački opunomoćeni general u Zagrebu, Edmund Glaise fon Horstenau, primijetio 1941. godine, „bosanski muslimani će pratiti Hrvate jer imaju moć… ali u svako doba će tražiti način da zaštite svoje posebne muslimanske interese. Svaka asimilacija Muslimana od strane Hrvata ne dolazi u obzir, jer Musliman će uvijek biti Musliman. Isto kao što nikad nije bio ni Srbin kada se za to izdavao, tako ni sada neće postati Hrvat“.[2]

NACISTI PODSTIČU „BOŠNjAČKI“ IDENTITET – Sa druge strane, sve prodorniji pokušaji od strane nekih Njemačkih grupa da se afirmiše posebnost bosanskih Muslimana i da se podstiče izražavanje odvojenog „bošnjačkog“ identiteta bilo je jednako napadu ne samo na ideološke temelje ustaške hrvatske države (NDH), već i na njeno praktično postojanje. U periodu 1942-43 rajhsfirer SS Hajrih Himler je namjerio da uradi oboje. Njegova želja da kultiviše bosanske muslimane kao stub autonomne SS strukture moći na Balkanu je bila tipična himlerovska ekscentričnost. U vođi SS-a islam je našao svog najvećeg poštovaoca i promotera u pred-multikulturalnoj Evropi. Himlerova mržnja prema „mekom i judaističkom“ hrišćanstvu je bila jednaka njegovom divljenju Prorokovoj vjeri, koju je smatrao muževnom, ratničkom, zasnovanoj na čistim SS kvalitetima slijepe poslušnosti i spremnosti za samožrtvovanje, neokaljanom saosjećanjem za neprijatelja.

Stvaranjem SS divizije sastavljene od bosanskih muslimana, Himler se nadao pojačati veze između SS-a i islamskog svijeta. Smatrao je da su islamske nacije potencijalno simpatizeri nacizma, i da bi se ovaj osjećaj mogao povećati među bosanskim muslimanima kada bi Njemačka prihvatila i podstakla „bošnjački“ partikularizam.[3] Jedan od njegovi najbližih pomoćnika, obergrupenfirer Gotlob Berger se hvalio da je „stvorena veza između islama i nacional-socijalizma na otvorenoj, iskrenoj osnovi. Sa njom će biti upravljano u smislu krvi i rase sa sjevera i ideološko-duhovne sfere sa istoka“.

Himler je u bosanskim muslimanima prepoznao potencijalno dobre vojnike koji mrze „zajedničkog jevrejsko-boljševičkog neprijatelja“ i da su bez rezerve za naciste. Njegovi planovi su za cilj imali stvaranje autonomne i neosporive SS baze u Bosni, koju je namjeravao u dogledno vrijeme da pretvori u novu SS-ovu vojnu granicu.[4]

MUFTIJA POMAŽE RAJHSFIRERU – U svojoj namjeri da regrutuje bosanske muslimane Himler je pridobio podršku hadži Muhameda Amin al-Huseinija, jeruzalemskog muftije i bivšeg predsjednika Vrhovnog muslimanskog savjeta Palestine, koji je bio „na SS-ovoj uzici dugo vremena“, kako je to jednom general Glaise primjetio. U maju 1941. godine muftija je proglasio džihad protiv Britanije „najvećeg neprijatelja islama“ i uputio se u Berlin. Kada se susreo sa Hitlerom 21. novembra 1941. godine, izjavio je da je spreman da dobije podršku za Njemačku među muslimanima u Sovjetskom Savezu, Balkanu i Bliskom istoku. Vršio je radio propagandu kroz mrežu od šest stanica i uspostavio je anti-britansku špijunažu i petokolonaške mreže na Bliskom istoku. Muftija je veličao Nijemce jer „znaju kako se riješiti Jevreja, a to nas zbližava sa Nijemcima i stavlja na njihovu stranu“.[5] Zavjetovao se da će pomoći da se riješi jevrejski problem u muslimanskim zemljama „na isti način na koji se jevrejsko pitanje rješava u zemljama Osovine“.

Muslimanski duhovni vođa posjetio je Bosnu u aprilu 1943. godine pod pokroviteljstvom SS-a. Njegova posjeta je dala veliki podstrek muslimanskoj samoafirmaciji.[6] Himlerov poriv za regrutacijom koji je uslijedio je bio ogroman uspjeh: do kraja 1943. godine više od dvadeset hiljada mladih bosanskih muslimana se prijavilo u 13. SS diviziju, koja je dobila ime Handžar, a muslimanski fes je usvojen kao zvanična kapa. Ukupan broj dobrovoljaca iz redova bosanskih muslimana u Himlerovim jedinicama, uključujući i Kamerhoferovu specijalnu policiju, dosegao je broj od 46.000 do septembra 1943. godine.[7] Ovo je u mnogome premašilo – više od dva na jednog – broj bosanskih muslimana u Titovim partizanima i čak i nagnalo neke od njih da napuste Ustaše i priključe se SS-u. [8] Proporcionalno njihovom broju, muslimani u Bosni su bili dobrovoljci sa najviše entuzijazma za Himlerov SS u cijeloj okupiranoj Evropi.

 ZAOSTAVŠTIVNA HANDžAR DIVIZIJE – Nova divizija je u početku imala manje probleme sa disciplinom, kada se jedan odred inženjeraca pobunio protiv lošeg ophođenja njemačkih oficira u Vilefranše de Rorgu u Francuskoj, gdje su poslani na obuku. Ali kada je pet mjeseci poslije Himler izvršio inspekciju divizije u Silesiji (novembar 1943.) bio je zadovoljan borbenom spremnošću. Stvaranje SS države u državi je praćena ekstremnom propagandom u korist autonomije bosanskih muslimana.

Konačni opseg Himlerovih planova se može vidjeti iz dugačkog izvještaja o kvinsliškoj Hrvatskoj koji je pripremio SS-brigadefirer Ernst Fik, i iz viđenja štandartefirera Bajera koji je bio zadužen za „ideološko obrazovanje“ Handžar divizije. Navodeći informacije iz ustaških evidencija – uključujući i pokolje stotina hiljada Srba, nedostatak discipline i nepouzdanost – Fik je zaključio da je Pavelićeva vlast smanjena na „gradonačelnika Zagreba, ali bez predgrađa“. Rekao je da su ustaše postale teret i da ih treba razoružati i poslati u Rajh kao radnike. Bajer, koji je bio zadužen za SS indoktrinaciju regruta iz redova bosanskih muslimana, izjavio je da je Pavelić klinički umobolan. [9]

Himlerovi motivi za kultivaciju bosanskih muslimana su povezani sa unutrašnjom politikom moći u nacističkoj hijerarhiji. Uspješna specijalna policija i regrutacija za Vafen SS među njihovim redovima je primjer izgradnje Himlerovog carstva. Sedam decenija kasnije, nasljednici njegovih kampfera su našli nove gospodare i nove sponzore. Što se stvari više mijenjaju…

Izvor: Lord Byron Foundation for Balkan Studies

Vezane vijesti: SRĐA TRIFKOVIĆ Svet u zoni sumraka demokratije

 


[1]Viđeniji banjalučki Muslimani su poslali peticiju dvojici Muslimana u Pavelićovoj kvislinškoj vladi (Džafer Kulenović i Hamdija Bešlagić) 12. novembra 1941. godine protestujući zbog postupanja prema njihovim „srpskim komšijama“. I u naše vrijeme čuveni ražiser Emir Kusturica, rođeni Sarajlija – čiji se otac Murat uvijek izjašnjavao kao Srbin – rekao je: „U redu, možda smo bili muslimani 250 godina, ali smo bili pravoslavci prije toga u duboku u sebi smo uvijek bili Srbi. To religija ne može promijeniti. Postali smo muslimani samo da preživimo Turke“. – Gardijan, London, 4. mart 2010. godine.

[2] Mecegerov izvještaj od 23. aprila 1941. godine. Bundesarchiv, Militärarchivs-Freiburg (BA-MAF), Glaisovi papiri, b. 156.

[3] Cf. Holm Sundhaussen. “Zur Geschichte der Waffen SS in Kroatien, 1941-1945.” Südost-Forschungen, Bd. XXX (1971), p. 188.

[4] Hori i Broszat, Der kroatische Ustaša-Staat, 1941-1945. Freiburg, 1963, p. 157.

[5]B. Šehtman, Muftija i Firer: Uspon i pad hadži Amina el-Huseinija, Njujork, 1965.

[6] Politisches Archiv des Auswärtigen Amtes (vidi Stejtdipartment SAD, Istorijska kancelarija, mikrofilm T-120, rolna 212)

, Büro Staatssekretär, No. 1575. Kasche ministarstvu, 15. april 1943.

[7] Sundhausen, op. cit.

[8] T-120, rolna 212, br. 2769. Kasche Ribentropu, 8. juli 1943.

[9] Bundesarchiv Koblenz. NS 19/279. Pers. Štab RFSS. Fickov izvještaj Himleru.




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top