Rade Crnogorac: Kad se Piva na nebo selila

7. juna 1943, na dan Obretenja glave Svetog Jovana Krstitelja, u pivskom selu Dola, desio se jedan od najstravičnijih zločina. Pripadnici folksdojčerske Princ Eugen Divizije, govorila je zvanična istorija, rafalima su pokosili 522 žitelja ovog kraja, a među njima i 109 djece. Smrt su sijali niz cijelo pivsko pleme, tako da je živo spaljeno, u selima i katunima ili bačeno niz litice, više od 1 260 nevinih ljudi, žena, djece i staraca.

U slivu Komarnice, Pive i Tare, između Durmitora, Maglića, Vlasulje, Golije i Vojnika, okruženo Gackom, Golijom, Šipačnom i Drobnjacima, prostire se staro hercegovačko pleme Piva.

Piva je srpskom rodu dala niz znamenitih ličnosti, među kojima se, porijeklom iz Pive, naročito ističu Mehmed-paša Sokolović i četiri srpska patrijarha:  Makarije, Gerasim, Antonije i Savatije, svi iz porodice Sokolovića.

Manastir Piva je zadužbina ondašnjeg Mitropolita Hercegovačkog (docnije patrijarha srpskog) Savatija. Manastir je 1982, kamen po kamen, prenijet na drugu lokaciju, zbog izgradnje hidrocentrale i vještačkog jezera na rijeci Pivi. Tako je Pivski manastir preselio pred najezdom vode. Skoro četiri decenije ranije, u ljeto 1943, bili su dani kad se Piva na nebo selila.

7. juna 1943, na dan Obretenja glave Svetog Jovana Krstitelja, u pivskom selu Dola, desio se jedan od najstravičnijih zločina. Pripadnici folksdojčerske Princ Eugen Divizije, govorila je zvanična istorija, rafalima su pokosili 522 žitelja ovog kraja, a među njima i 109 djece. Smrt su sijali niz cijelo pivsko pleme, tako da je živo spaljeno, u selima i katunima ili bačeno niz litice, više od 1 260 nevinih ljudi, žena, djece i staraca.

Međutim, zvanična istoriografija dugo je vremena  prikrivala istinu o vinovnicima ovog jezivog zločina. Prava istina, koja se tek u posljednje vrijeme objelodanjuje, jeste da su pripadnici Princ Eugen divizije stravični zločin u Pivi izvršili uz aktivnu podršku najbližih komšija – gatačkih muslimana iz Kule Fazlagića i drugih sela.

Folksdojčerski nacisti nijesu mogli pogoditi put do svakog katuna na Pivskoj planini, bez podrške onih koji su pivske puteve dobro znali, a to su bili upravo muslimanski trgovci iz Gacka.

Sasvim je očigledno da se datum pivske stradije poklapa sa šestojunskim ustankom Srba u Gacku 1941. Tačno dvije godine kasnije, ondašnju podršku Pivljana gatačkim ustanicima muslimani su naplatili nevinom krvlju stotina nemoćnih pivskih žitelja. Međutim, snishodljivost srpskih komunista u Gacku prema gatačkim muslimanima proizvela je brisanje istine, prekrivanje zločina i održavanje iluzije „bratstva i jedinstva“

Nakon krvavog pira u Dolima,  preživjeli Pivljani nijesu mogli prepoznati unakažena, spaljena tijela svojih sestara, braće, sinova, roditelja, rođaka, bratstvenika i saplemenika.

Ali, nakon „oslobođenja“, neki Pivljani, dolazeći da trguju u Gacko, prepoznali dijelove svog pokućstva pred domovima gatačkih muslimana.

Sedamdeset godina docnije, preciznom oku pažljivog posmatrača dubina magnum crimen-a, koji su gatački muslimani počinili u Pivi, Ljeskovom Dubu, Koritima, Pridvorici i drugim stratištima, – ostaje nesaglediva.

Jaglika

U Gojkovića dolu muslimansko-njemačka jedinica  6. juna 1943. žive je spalila  60 Pivljana. Među onima koji su uspjeli u prvi mah  da se domognu šume i izbjegnu stravičnu pogibiju, bila je sedamnaestogodišnja djevojka Jaglika Adžić.

Dok su Stoja i Krsto, njeni roditelji, zajedno sa njenom braćom  – dvogodišnjim Dušanom, četvorogodišnjim Momčilom i osmogodišnjim Miloradom – gorjeli u kolibi, ona je zajedno sa drugim rođacima, pokušavala da pobjegne. Ali, kad se vatra rasplamsala i dohvatila tijela pivskih mučenika, Jaglika je prepoznala plač i vrisak svoje male braće, i okrenula se prema kolibi. U tom trenutku, sestrinska ljubav  nadjačava želju za život, i sveta, hrabra i lijepa djevojka Jaglika napušta komšije i trči prema kolibi, u sopstvenu smrt.

Vidjevši pivsku ljepoticu kako korača u smrt, njemački oficir, imajući druge namjere, naređuje dvojici vojnika da je drže i ne dozvole njen ulazak u kolibu.

Tek što su je zarobili, lijepa Jaglika se istrgla iz njihovih krvavih ruku i uskočila u vatru. Zagrlivši svoju braću, u plamenu je gorjela Jaglika, i mučeničkom smrću, upisala svoje ime u opširnu knjigu srpskih mučenika.

Na zidu Hrama Hristovog Vaskrsenja u Podgorici freskopisan je lik Svete Jaglike Pivske, bratoljubive sestre mučenice, srpske stradalnice, čiji mučenički podvig trajno ukazuje  na jedino što ostaje, a to su vjera, nada i,  osobito, najveća od triju,  ljubav.

Svjetlo istine

Urednik i voditelj emisije „Srpsko stanovište“ na RTV Srpska, profesor Veselin Matović, snimio je dokumentarni serijal u četiri dijela pod nazivom „Kad se Piva na nebo selila“. Ispunjena ličnim svjedočenjima, pomenuta dokumentarna emisija profesora Matovića predstavlja nezaobilazni istorijski čas za svakog Srbina, osobito za pravoslavne žitelje najstradalnije srpske pokrajine – Hercegovine.

Novorođenče

U filmu, Matović naročito podsjeća na tragediju porodice Đikanovića. Naime, Mališa i Mitra su očekivali dolazak novorođenčeta, i do rođenja je došlo baš u času strijeljanja. „I to dijete“, naglašava Matović, „koje nije dočekalo ni ime da mu se nadjene, najmađi je mučenik pivske tragedije, koje je kršteno mučeničkom krvlju.“

Zle komšije

„Stradali su samo zato što  su se rodili kao Srbi, što su se krstili sa tri prsta, govorili svojim srpskim jezikom i potpisivali se kako je ko znao srpskom ćirilicom. I zato, zašto ne reći, što su u tom zlom vremenu imali i neke zle komšije“ – naglasio je Veselin Matović.

Zle komšije iz zloglasnog muslimanskog uporišta Kule Fazlagića ispisale su najsramnije i najkrvavije stranice gatačke istorije i ostavljajući nečovječne tragove možda i zaslužili, na određeni način, damnatio memoriae (osudu uspomene, osudu na zaborav). Međutim, „nekažnjeni zločini“, kako reče Vladan Desnica, „imaju sklonost da se ponavljaju“.

Vječno vraćanje istog

Budući da se istorija ponavlja, a da Hercegovina svjedoči svojevrsno antičko viđenje istorije kroz „vječno vraćanje istog“ stradanja, ovaj izvod iz prećutane istorije srpskog naroda mora služiti kao trajna opomena.

Kad bi bila istinita poslovica da se i gušterice boji onaj koga zakolje zmija, onda se ne bi  ponavljala hercegovačka istorija. A ponavljala se. Nove ruke i nova sječiva, isti zamah i isti rezovi. Njihovi đedovi protivu naših đedova i njihovi očevi protivu naših očeva, i pretekli smo i mi i oni, jedni pored drugih, isuviše udaljeni da pružimo ruku jedni drugima i isuviše blizu da izbjegnemo nova sječiva iz istih ruka. To treba da imaju na umu, i jedni i drugi.

Pamćenje i pouka

 Od Pive do Prebilovaca prostire se široki luk ustaških zločina, koji ne treba da nas upućuju na osvetu, nego na pamćenje.
Iz pamćenja treba izvući pouku dugog trajanja, koja bi mogla glasiti: budući da ne možemo biti jedno,  nikada više – zajedno!

 Autor: Rade Crnogorac

Izvor: Slobodna Hercegovina

Vezane vijesti:

Pivska krvava bajka: Jedan od najsvirepijih zločina Drugog …

Obilježeno 75 godina od nacističkog zločina u Pivi

I žrtve nacista među svecima | Jadovno 1941.