Priča o Srbinu koji je bio prvi predsjednik HDZ u BiH

Datum objave: sreda, 21 februara, 2018
Veličina slova: A- A+

Porodična loza Perinovića korjene vuče iz Bileće. Davorinov pradeda je bio prota, deda direktor sarajevske Gimnazije, a otac ljekar internista.

A Davor je ugledan doktor ortoped u Sarajevu, a tek rijetki poznavaoci sjećaju se da je upravo on bio jedan od osnivača Hrvatske demokratske zajednice u BiH, i njen prvi predsjednik. Kao rođeni Srbin!

Perinović je rođen u Zagrebu 1949. u zgradi u Ulici Bečićeve stube 2, gdje je kasnije bilo sjedište predsjednika Hrvatske Franje Tuđmana. Sa njim će mu se putevi ukrstiti 90-ih godina. U Zagrebu je živio sa majkom do 1956, a njegov otac je kao nepodoban po kazni premješten na rad u Sarajevo 1949. gdje je Davorov djed ranije sagradio kuću. U Sarajevu je navukao omrazu na komunistički režim, što zbog ličnog iskustva, što zbog supruge čija je rodbina stradala od komunista i za čiji grob se ne zna.

Na politički aganžman nagovorio ga je župnik don Ante Jelić. Perinović se do tada dvoumio između priklanjanja Marku Veselici iz Hrvatske demokratske stranke i Tuđmanu iz Hrvatske demokratske zajednice. Nakon čitanja Glasnika HDZ-a odlučio je pristupiti HDZ-u jer je bio “impresioniran plemenitim idejama njihova pokreta” kako je naveo u pismu u kojem je izrazio želju za pristupanjem.

U HDZ se našao vjerujući u antikomunističku borbu, učestvovao u organizovanju stranke u Sarajevu i biva izabran za prvog predsjednika. Ali brzo dolazi do nezadovoljstva centrale u Zagrebu, i Tuđman traži smjenu. To ne uspjeva u Sarajevu, pa se u septembru 1990. skupština HDZ BiH održava u Zagrebu. Ni nakon par krugova glasanja smjena ne prolazi, dok sutradan Tuđman ne vadi za prisutne neočekivan adut.

– Tuđman je izašao za govornicu i rekao da se glasa ponovo, i naglašava da ako se ne glasa za moju smjenu, HDZ staje na stranu Srba. I pokazuje taj papir i kaže, ovo je krštenica Davorina Perinovića, iz Srpske pravoslavne crkve. Ja potvrdim da je to istina, da je moje porijeklo srpsko, i uslijedi smjena. Uvijek se postavlja pitanje šta je pravi razlog te smjene. Sigurno da je išao na najniži udarac, ali ono što je Tuđman zaboravio, ili se pravio da je zaboravio, je to da je njegova kćerka bila udata za Srbina, i njegova dva unuka su isto tako Srbi. Pa sam postavio pitanje zašto nije mahao njihovim krštenicama. Mi se od početka nismo slagali. Ja sam u početku išao u osnivanje HDZ jer sam i sa katoličkim sveštenicima razgovarao, i oni su mi rekli da je to borba za demokraciju, ne ovu sadašnju, već za ono što smo tad smatrali za to, a to je borba protiv komunističkog jednoumlja.

Perinović ističe da su ga prije toga pritiskali i nudili mu da se povuče, te da za svog nasljednika predloži Miru Lasića. Odbio je jer je Lasić bio istaknuti komunistički funkcioner.

– I dan danas se za njega priča, htio je da bude veći komunista od Tita, pa se dokazivao. Kao direktor festivala Malih i eksperimentalnih scena zabranjivao je svaku predstavu sa hrvatskim prizvukom, koje su posle išle u Beograd i nesmetano izvođene. Ja sam bio apsolutno protiv takvih nagodbi, vidio sam da se komunisti pozicioniraju, i da se spremaju međunacionalni sukobi, a sve da bi se zaštitio komunizam, koliko god to pradoksalno zvučalo. Mi smo htjeli neku vrstu lustracije, to im nije odgovaralo.

Nakon toga u Sarajevu dojučerašnji prijatelji Hrvati od njega okreću glavu. Srbi i Muslimani u većini ponašaju se kao da ništa o pomenutim dešavanjima ne znaju, i ne zapitkuju. Pred sam rat učlanjuje se u proustašku Hrvatsku stranku prava, koju vodi Dobroslav Paraga. Napominje da ni tu stvari nisu crno – bijele, jer je Paraga prvi otkrio i javnosti predočio spiskove pobijenih Srba u Gospiću.

– On je prvi o tome progovorio javno, i mislim da je zbog toga morao da bježi i da se skloni. Isto tako, Ante Paradžik, kasnije ubijeni komandant HOS, kritikovao je Tuđmana zbog moje smjene. Govorio je da je to jedan izraziti rasizam, i da je licemjerno promicati hrvatske kulturne vrijednosti uz takve rasističke stavove.

Sa početkom rata odlazi u Njemačku, gdje je ranije doktorirao medicinske nauke, i jedno vrijeme bio vojni doktor u američkoj vojnoj bazi u tadašnjem zapadnom Berlinu. Dobio je posao na univerzitetu u Hajdelbergu i odlične uslove za rad i život. Ali 1993. uzburkao je javnost feljtonom za NIN u kome je pisao o fenomenu konvertitstva Srba u Hrvate.

– Smatrao sam da ono što nije napisano – nije se ni dogodilo. Meni su toliko prigovarali, onaj Srbin, onaj Srbin. I hajde onda da vidimo kakvo je vaše porijeklo. Bavio sam se istraživanjem porijekla svoje porodice, istorije Hercegovine. Nisam to radio kao istoričar, ali ima i dovoljno istorijskih izvora koji govore o tome. U Hercegovini nema katoličke crkve koja je starija od 150 godina. Samostan u Kreševu je bio nadležan za Hercegovinu jer ih tamo nije bilo puno, i odatle su dolazili za zadovoljavanje vjerskih potreba. Dok su mi neke stvari bile svježe izdiktirao sam to u diktafon, i na 20 kaseta poslao u Beograd, kod Srete Petrovića, koji je to priredio za štampu. I Dobrica Ćosić je to vidio, rekao je da nema neku političku vrijednost, ali da bi bio grijeh prema istoriji da se to ne objavi.

foto: zoran grizelj vecernji list
foto: zoran grizelj vecernji list

Iako o tome nije razmišljao, objavljeni feljton je imao uticaja na njegov budući život. Tadašnji austrijski ambasador u Beogradu, Volfgang Petrič, pažljivo ga je čitao i imao planove za njega. Kada se Davorin nakon poslova u Novom Zelandu i Australiji odlučio vratiti u Sarajevo, negdje 2000. godine. Situacija je bila drugačija, nekadašnjih simpatija nije bilo, a izostanak ikakve reakcije na objavljeni feljton bio je nadoknađen velikim animozitetom.

– Toliki je bio otpor mom povratku u Sarajevo, opstrukcije i ignorancija na svakom koraku. I moja žena, i djeca, i ja. Ali tu dolazimo do feljtona i Volfganga Petriča koji je bio oduševljen njime, i koji je sad u Sarajevu visoki predstavnik sa neograničenim ovlaštenjima. Saznao je da sam došao u Sarajevo, i javio mi se da pomogne. Ja sam jedini ljekar specijalista koji je od 1992. primljen na ortopedsku kliniku u Sarajevu, a da nije musliman. I kad su me pitali kako sam se vratio, kažem vrlo jednostavno. Dovoljna je samo jedna veza, visoki predstavnik koji koristi Bonska ovlaštenja i bavi se samo tobom. I njemu u takvoj poziciji treba osam mjeseci da to uradi. On je tada morao da smijeni guvernera Kantona Sarajevo, smijeni tadašnjeg generalnog direktora Kliničkog centra Sarajevo, i tek kad je na to mjesto došao Faris Gavrankapetanović, koji mi je uputio poziv da se vratim.
Nakon svega, prilično je siguran da je Petrič od njega očekivao da se vrati u politiku, ali to nije htio učiniti.

– Očekivali su mnogi od stranaca, dosta ambasadora i funkcionera. Sa Petrićem nikad nisam o tome direktno razgovarao, jer on je vrhunski diplomata, i sve je govorio između redova. Ja sam shvatio da su oni mene trebali da uđem u politiku kao njihov čovjek. A pravo da kažem, previše sam dugo živio na zapadu, da bih mislio da je neka sreća biti zapadni čovjek u politici. Uvijek sam smatrao da treba raditi suprotno od onog što traže ili očekuju, i kad god sam tako radio, dobro sam prošao. Sa Petrićem sam imao prijateljske odnose, išao sam i kod njega kući u Švajcarsku, ali poslije toga naši odnosi su se prorijedili, jer nije uspio da me uvede u politiku.

Sa strane HDZ je bilo određenih namjera da ga “rehabilituju” i vrate u stranku, ali to se dešavalo tek kad je stao na noge i već ponovo postao ugledan ljekar u Sarajevu. Međutim, isprva nije naišao na dobrodošlicu ni od katoličkih udruženja i crkve.

– Ko me je u Sarajevu dočekao na nož. Prvo sam se javio katoličkom župniku kog sam dobro poznavao. Trebao mi je savjet kako da se snađem, jer on je bio tu tokom rata, znao je situaciju. I kaže on meni: Hrvatski narod je imao previše propalih političara, najbolje se vi vratite u Novi Zeland. Predstavnici katoličke crkve i Napretka su mi govorili da sam pobjegulja, šta si doš’o, vrati se, mi te ovdje ne želimo. Mojoj djeci su u katoličkom školskom centru govorili da nisu ni za šta sposobni, i da idu na Novi Zeland da šišaju ovce.

Dodaje da je po povratku u Sarajevu njegova porodica i on bili praktično isključeni i pod staklenim zvonom.

– Meni su znali dolaziti najviši politički funkcioneri Bošnjaci i Hrvati, ali traže termin nekad rano ujutru ili kasno uveče, da ga ne bi vidjeli drugi da je dovodio dijete kod mene. U najkritičnija vremena, najviše kontakata su sa mnom imali prijatelji i rođaci Srbi. I niko od njih nije nijednom rekao ti si onaj ustaša, ili bivši ustaša. Nije bilo prebacivanja, i kad sam išao u Bileću na grob svom ocu, niko mi ništa nije spomenuo. I moja žena koja je prava Hrvatica najviše sarađuje sa Srbima iz istočne Hercegovine, i to je nekako u skladu sa političkim prilikama u Bosni i Hercegovini.




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top