fbpx
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž

Podijelite vijest:

Podsećanje: Na vest o smrti kosovskog mučenika Đorđa Martinovića (1928-2000)

KOSOVSKI MUČENIK

Šiptarski teroristi nabili ga na kolac 1. maja 1985. Istina skrivana 15 godina. „Glas“ prvi objavljuje celovit „film događanja“ o Đorđu Martinoviću, kad je postao poznat svetskoj javnosti, prva informacija objavljena je 4. maja 1985. godine, u „Politici“. Glasila je: „Službenik Doma JNA u Gnjilanu, Đorđe Martinović, nabijen je na kolac 1. maja na svojoj njivi Jaruga, dva kilometra od Gnjilana. Ovo zlodelo izvršili su šiptarski teroristi“.

Đorđe Martinović
Đorđe Martinović

Ta vest pukla je kao grom iz vedra neba u tada uzavreloj kosovskoj i jugoslovenskoj stvarnosti. Danas može slobodno da se kaže, ona je bila inicijalna kapisla za mnoga potonja zbivanja na Kosmetu i u Jugoslaviji pa, na neki način, i čuvene Osme sednice godinu i po dana kasnije.

Redakcija „Glasnika“ objavljuje povodom vesti o smrti Đorđa Martinovića, detalje koji do sada nikada nisu objavljeni, a koji uveliko odgovaraju na istinu koja je do sada bila skrivana od javnosti.

Činjenice su sledeće: Đorđa Martinovića su 1. maja u 13 časova šiptarski teroristi sačekali na njivi i nabili ga na kolac. Na vrhu koca bila je flaša. Flaša je ostala u utrobi žrtve. S poslednjom snagom Đorđe je stigao do puta i bio prebačen u prištinsku bolnicu, gde je hitno obavljena operacija. U teškoj životnoj situaciji, kada je u javnost već procurela vest o događaju, Đorđu Martinoviću dolazi u posetu pukovnik Novak Ivanović, načelnik Doma JNA u Gnjilanu i primorava Đorđa Martinovića da prizna da je on sam sebe nabio na flašu, jer je bio homoseksualac!? Novak Ivanović će, u ispovesti za časopis „Intervju“ posle godinu dana, priznati da ga je na to naterao izvesni general Stojanović. Posle toga, pukovnik Ivanović dobija prekomandu i seli se u Zrenjanin.

Đorđa Martinovića iz Prištine prevoze na VMA gde pet uglednih lekara na čelu sa doktorom Ćeramilcem, potpisuju dijagnozu da samopovređivanje te vrste nije mogućno. Traži se superveštačenje i na tom veštačenju ljudi od medicinske struke potvrđuju da to nije mogućno. Zatim se traži super-superveštačenje od slovenačkog akademika Janeza Malcinskog iz Ljubljane koji je zvanično napisao da je samopovređivanje moguće, ali i da nije moguće!

Na kraju, Đorđa Martinovića prebacuju u London kod dr Pitera Holija, koji ga dva puta operiše i javno saopštava da samopovređivanje nije moguće. Zbog toga dr Holi dobija pismo od dr Malcinskog koji mu preti „zato što se meša u unutrašnje stvari Jugoslavije“.

Ceo slučaj, inače, danas može da se kaže, vodio je tadašnji ministar unutrašnjih poslova SFRJ Stane Dolanc. Ostaće zapamćeno da je na Televiziji Ljubljana 1987. godine Dolanc izjavio: „Slučaj Đorđa Martinovića je završen. Moja policija je utvrdila da se sam povredio i nema sudskog procesa. Đorđe je prvi srpski samuraj koji je nad sobom izvršio harakiri“, uz široki osmeh. Takođe je danas za objavljivanje da je savezni javni tužilac Miloš Bakić, između ostalog i zbog načina vođenja istrage u slučaju Đorđa Martinovića bio odlikovan visokim odlikovanjem, da su ljudi iz pravosuđa Vukašin Trumpić i Gradimir Popović bili na VMA i teško bolesnom Martinoviću iznuđivali priznanje, naravno uz prisustvo policije. Da je sve to dozvolio general Vladimir Vojvodić, tada načelnik VMA u Beogradu, da njegov pomoćnik Srđan Krstinić, potonji admiral u vojsci Franje insistirao da se Đorđe Martinović izbaci sa VMA.

O tome je svedočio dr Stanislav Nikić, tada šef Neuropsihijatrije na VMA. Da je Branko Mamula, admiral, ostao nem na pismo i molbu Dobrice Ćosića da se slučaj razjasni. Da je general Milan Daljević iz Uprave SSNO, tvrdio da vojska s tim slučajem nema nikakve veze. Da je general Petar Gračanin, šef unutrašnjih poslova SFRJ posle Dolanca, tražio da se zaključi predmet Đorđa Martinovića.

Drugi opštinski sud u Beogradu doneo je 1990. godine, po tužbi Đorđa Martinovića, presudu kojom se država obavezuje da mu zbog nanetih uvreda i tendencioznog skrivanja istine isplati odštetu od oko 100.000 nemačkih maraka, međutim, ni posle toliko godina presuda još nije osnažena niti je Martinoviću i njegovoj porodici (supruga, tri sina, ćerka i desetoro unučadi) ikada isplaćena odšteta.

Milorad Bajić, autor i režiser filmova o slučaju Martinović, „Strah od istine“ i „Optužujemo“, ističe da filmovi nikada nisu prikazani na Radio-televiziji Srbije „zbog zabrane tadašnjih prvih ljudi RTS Dušana Mitevića i Milorada Vučelića“. Iako je Bajić nekoliko puta pozivan da donese filmove, njihovo emitovanje je uvek otkazivano u poslednji čas. Bajić svake godine prvog maja piše otvoreno pismo Slobodanu Miloševiću u kome ga podseća da država ni posle 15 godina još nije zvanično obesnažila laži o Martinoviću uprkos tvrdnjama domaćih i svetskih eksperata kako je sa medicinskog stanovišta nemoguće da čovek sam sebi nanese tako tešku povredu. „Filmovi nisu nacionalno obojeni i ne bave se albanskim separatizmom, već, naprotiv, monstruoznim pritiscima i lažima kojima se država poslužila da bi nas u ono vreme uverila kako je na Kosovu tobože sve u redu. Želim da javnost shvati da se skrivanjem istine i medijskim manipulacijama problem može samo produbiti, a ne rešiti. Da li je iskrivljena stvarnost o Kosovu pomogla Srbima ili Albancima?“, pita se Bajić koji je u ime porodice Martinović pozvao na današnju sahranu kosovskog mučenika sve pravdoljubive i istinoljubive ljude.

Svi koji su učestvovali u sakrivanju istine o stradanju Đorđa Martinovića, čoveka nekada metafore kosovskog stradanja Srba, svi koji su učestvovali u medijskoj mistifikaciji njegove tragedije, mogu da odahnu. Đorđe je mrtav, među njima takođe ima preminulih, a da li još žive grize noću savest što su to učinili, samo oni znaju.

GLASNIK KiM broj 23, 11. septembar 2000. god.

Danas sahrana kosovskog mučenika Đorđa Martinovića

ŽRTVA SEPARATIZMA I POGREŠNE POLITIKE

Kruševac 09. 09. 2000 – Danas u 13 časova u selu Čitluk kraj Kruševca biće sahranjen Đorđe Martinović (1928), u prisustvu najbliže rodbine: supruge Jagodinke, sinova Srećka, Dragana i Gradimira, kćerke Olge i desetoro unučadi.

Đorđe Martinović (preminuo u prošlu sredu), čovek koji je postao metafora stradanja, skrivanja istine i medijskih manipulacija. Martinović je žrtva monstruoznog zločina koji su nad njim počinili 1. maja 1985. albanski separatisti na Kosovu. Da bi pojačali iseljavanje kosovskih Srba, oni su sejući strah, nabili Đorđu polulitarsku flašu sa kocem u utrobu na njegovoj njivi Jaruga kod Gnjilana.

Prema tekstovima u dnevnim listovima Glas javnosti i Danas od subote, 09. septembra 2000. godine

KOSOVO: MERA NAŠE PROPASTI

Jedan službenik Ujedinjenih nacija, slučajno bugarske nacionalnosti, ubijen je usred Prištine samo zato što je na pitanje prolaznika koliko je sati, neoprezno odgovorio na srpskom, bez da se mogao prepoznati njegov bugarski akcent. Kada je prepoznat kao Srbin, fizička likvidacija bila je stvar rutine, kao što je to već u Prištini, ako ste Srbin, pravilo već puna četiri meseca. Drugi je, nedavno, bio ubijen kada je na pijaci, opet neoprezno, pitao pošto su breskve, a jedan još ranije, krajem avgusta, pola sata pre nego što će pisac ovih redova u pratnji francuskih legionara iz Gračanice ući u Prištinu, izgažen je zverski na ulici, kada mu je na nesreću nestalo benzina usred prištinske čaršije, naočigled hiljada ljudi, i to pošto su ga neki lokalni albanski mafijaši prepoznali kao Srbina. Zvao se Stanimir, bio je kombajner na putu u susedno selo, da skine pšenicu komšijama, a znao je da je svaki nepredviđen razvoj događaja moguć. Napukle lobanje, Stanimir je dugo bio jedini srpski pacijent u prištinskoj bolnici, pre nego što će, nedugo posle prebacivanja u nišku bolnicu, izdahnuti. Premda će se komandanti KFOR-a rado pohvaliti da je broj nasilja nad Srbima drastično opao, zaboraviće da pomenu i glavni razlog, da se broj Srba smanjio četrdeset puta od pre četiri meseca: od njih oko 40.000 ostalo ih je jedva hiljadu, i to onih koji se kriju iza spuštenih roletni, ne izlaze da kupe hranu (čeka ih situacija tipa „pošto su breskve“) i iščekuju ili da ih neko spolja izbavi ili da konačno stalna strepnja postane zla sudbina kad neko krene da njihova vrata razvaljuje sekirom i odluči šta da radi s njima.

Dok Srbi po gradovima nestaju, a KFOR zadovoljno konstatuje da broj incidenata (što je eufemizam za sistematsko etničko čišćenje Srba) svakodnevno opada, jedini je izuzetak Kosovska Mitrovica gde „ponovno ujedinjenje“ grada, štiteći, za sada, Srbe francuski vojnici i žandarmi sprečavaju da se ponove užasni progoni srpskih stanovnika Prizrena, Peći, Prištine, Uroševca… U Orahovcu njih nekoliko stotina, kao u nekom getu čekaju da im se dostavi hrana, a vojska koja je nekada davno prva ušla u Berlin ne može da uđe u Uroševac, jer joj to ne dozvoljavaju lokalni Albanci. Saradnja sa UNMIK-om i KFOR-om veoma je važna… svaki put kada bi srpski predstavnici odbili da pregovaraju, kao slučajno, snage KFOR-a bi pomakle straže koje čuvaju Dečane i Pećku Patrijaršiju; zatim bi se pojavili neki Albanci koji postavljaju dinamit oko manastirskih zidina, a srpski predstavnici bi, nevoljno, morali da se vrate i da sarađuju… pa ko bi uopšte među Srbima smeo da preuzme na sebe odgovornost za rušenje tih svetinja. Zar da kosovski Srbi budu jedino odgovorni za njihovu zaštitu, ili je to problem koji treba da rešava osam miliona Srba….

Dok predstavnici naše Crkve, staranjem vladike raško-prizrenskog, neumorno i samopregorno pomažu stare bolesne i iznemogle, prevoze, spasavaju, izvode u ostatak Srbije one koji beže, leče i snabdevaju one koji ostaju, nekolicina državnih, a u stvari partijskih službenika režima, smerno čuči u jednom prištinskom podrumu, gde se, pred zidom sa smotanom državnom zastavom, glumi suverenitet Srbije, samo za potrebe kamera beogradske televizije… Suverenitet koji ne postoji i koji se topi sa svakom novom izjavom Miloševića i njemu vernih generala… tih „pobednika“ u ratu u kojem nije dato Kosovo…ni oni sami, niti oni koji ih, u našoj tzv. inteligenciji uporno podržavaju i u Beogradu amnestiraju (svaljujući svu odgovornost na NATO, kao da je NATO zadužen da štiti interese građana Srbije), nemaju valjanih odgovora na pitanje gde su stotine nestalih, stotine otetih, blizu 200.000 trajno raseljenih, kakva je to pobeda posle koje Srbe iz stanova i kuća isteruju, ubijaju, nekažnjeno, kao glinene golubove, a sve to uz sleganje ramena predstavnika međunarodne zajednice, tj. onih kojima je „staranje“ nad Kosovom „privremeno“ prepušteno. Kako to da se na rezoluciju UN pozivaju oni koji ne priznaju Haški sud, tribunal koji je u ime UN-a osnovao Savet bezbednosti… kakva je ta „pobeda“ u kojoj se glava gubi i za jednu reč izgovorenu na srpskom, kakva je to pobeda u kojoj su Srbi zaštićeni slabije nego u doba nacističke okupacije i pune albanske vlasti, najpre pod italijanskim, a zatim i pod nadzorom Trećeg Rajha.

Moralni pad našeg naroda još je veći kada se sagledaju dva posebna fenomena: prvi da mnogi Srbi, sklonjeni u enklave, sami sebi ne priznaju šta se zapravo dogodilo, a novo stanje sebi samima predstavljaju kao privremeno, uljuljkani, za trenutak, izvesnom zaštitom koju im pruža KFOR, a nesvesni da su saterani u geta, a i ona će se, po svoj prilici, teško održati ako Milošević ostane na vlasti u Srbiji. Oni su štaviše, ostali prijemčivi za svaku vest u novinama (dele im se besplatno „Politika“ i „Ekspres“) koje im, lažno, ponavljaju da je suverenitet Srbije još tu, jer ga i oni predstavljaju…po trista dinara „plate“ koji se službenicima redovno dostavljaju… ta iluzija nekako odstojava… Onih koji će sebi priznati da su se pogrešno politički opredelili još uvek je malo, kao i onih koji će glasno reći šta se sve zaista dešavalo u ratnim okolnostima… sa albanskim civilima…

Drugi je fenomen strašna, skoro bezdušna ravnodušnost ostatka Srbije za zbivanja na Kosovu, odsustvo reči bilo kakve osude NATO agresije, i još manje, osuda onoga što se u mirnodopskim uslovima dešava: da etničko čišćenje kosovskih Albanaca, koje je naredio Milošević na početku rata, sada smenjuje etničko čišćenje Srba pred nezainteresovanim snagama KFOR-a. Nespremnost onih koji su horski pevali da nikada neće dati Kosovo, da makar i privire na prostore pokrajine, jasno pokazuje sramnu dimenziju jednog lažnog patriotskog patosa… Odsustvo opipljivih dela umesto praznih reči, nagla i sveobuzimajuća preokupiranost sopstvenim problemima, čak nekakvo olakšanje što je s Kosovom sve, na izgled, svršeno, pokazuje da je moralno posrtanje Srba, uprkos razumljivoj iscrpljenosti desetogodišnjim ratovima i sankcijama, tako duboko da će trebati nekoliko generacija da se zaleči.

Kosovo je, zaista, poslednja mera našeg moralnog posrnuća….S izuzetkom nekoliko novinara i činovnika na povremenim zadacima, niko iz ostatka Srbije, stručno ili politički vezan za Kosovo, nije za četiri meseca, našao za shodno da se na Kosovu (s izuzetkom jednog beogradskog advokata) zadrži duže od jednog popodneva. To su potpisniku ove beleške rekle gračaničke monahinje pre nego što će, posle trodnevnog boravka, napustiti manastir. Unutar tog fenomena je i čudna nezainteresovanost srpske štampe za sudbine kosovskih stradalnika: nema ličnih priča, personalizovanih sudbina… samo smenjivanje brojeva, šturo i bezlično nabrajanje mrtvih, otetih, nestalih… svih onih koji su odavno pobijeni, ili su prethodno izmrcvareni da bi njihovi organi, valjda preko Makedonije, bili prodati za transplantaciju negde u Evropi…

Pisac ovih redova razgovarao je, pred Gračanicom, s jednim britanskim vojnikom, simpatičnim istetoviranim momkom, nesumnjivo slabog obrazovanja, koji je, začuđen, neprestano ponavljao: ja ništa ne razumem, došao sam da štitim Albance od Srba, a vec mesecima samo branim Srbe od Albanaca… tu nešto nije jasno… Drugi jedan sagovornik, Albanac, prevodilac, poluglasno mi kaže da je Adem Demaći, pre nego što će se (možda samo privremeno) povući s političke scene, rekao: „ispali smo (mi Albanci) pet puta gori od Srba…“ Neobičan lik u svom nacionalnom fanatizmu ali i nekakvoj arhaičnoj čestitosti, taj politički poeta, Adem Demaći, kojeg je za vreme proteklog rata, kao još i I. Rugovu ili V. Suroja štitila (iz svojih razloga) srpska policija (stradanje Fehmija Aganija bio je, izgleda, problem slabe koordinacije u zaštiti), nije, međutim dočekao, bar ne javno, da su, uprkos strašnim zločinima na obe strane, kosovski Albanci ipak pobednici, i na dugu i na srednju, i na kratku stazu…

Za razliku od „pobednika“ u Srbiji, Demaći, i Rugova, Suroi i Tači, ma kako se razlikovali u stavu prema progonima Srba (Suroi se, na vreme ogradio jednim tekstom), znaju da su pobednici i za razliku od razgoropađenih beogradskih „pobednika“ (koji se busaju u grudi i stalno prete da „će se vratiti“ s vojskom na Kosovo) nemaju potrebu da svoj trijumf svakodnevno obznanjuju, nego se posvećuju praktičnim zadacima u dovršenju započetog posla, etničkog čišćenja… Za razliku od srpskog nacionalizma, koji je toliko podložan satanskoj manipulaciji Slobodana Miloševića upravo zato što nije strukturisan – jer oscilira između krajnosti (egzaltacije i rezignacije), i jer nema moralna uporišta – albanski nacionalizam je sistematičan i surov na jedan neumoljivo postojan način: broj srušenih srpskih bogomolja, koji se i od broja sedamdeset, s kraja avgusta, vrtoglavo povećava, to svakodnevno iznova dokazuje.

Dušan T. Bataković

Književne novine br 999 – novembar 1999

(Eparhija raško-prizrenska i kosovsko-metohijska u egzilu)

Izvor: STANjE STVARI

 

Vezane vijesti:

Trideset godina od nabijanja na kolac đorđa martinovića u …

 

Podijelite vijest:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani bez upozorenja.

One Response

Ostavite odgovor na mila Odustani od odgovora

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pratite nas na društvenim mrežama: