Pismo jedne djevojčice: Noću te sanjam tata

Datum objave: petak, 12 maja, 2017
Objavljeno u Ostalo, Otadžbinski rat
Veličina slova: A- A+

Tokom odbrambeno-otadžbinskog rata u BiH najviše su ispaštala djeca kojoj nije bilo jasno zašto njihovi očevi moraju dugo da budu odsutni od kuće, i zbog čega je prekinuto njihovo bezbrižno djetinjstvo. Pisma, pjesme i priče nastale iz pera ovih malih pisaca tokom rata, svjedoče o njihovom bolu i strepnjama. Jedan od tih malih pisaca, djevojčica Sofija, napisala je pismo svome ocu na frontu koje je objavljeno i u časopisu „Srpska vojska“, a mi ga objavljujem na našem sajtu:

Vojska Republike Srpske
Vojska Republike Srpske

„Dragi moj tata,

Evo, došla je zima, a tebe nema. Sjećam se, bilo je proljeće kad smo se rastali. Tada sam prvi put vidjela suzu na tvom licu. Plakala je i mama. Znala sam da nešto nije dobro. Pitala sam se: zašto djeca i žene napuštaju naš grad. Zašto svi plaču, opraštajući se ovog proljeća? Onda mi je mama rekla da je počeo rat. Pitala sam je: ‘Šta je to rat?’ Rekla mi jeda sam još uvijek mala da bi to razumjela. Sada znam šta je to rat. Znaju to, ovdje, sva djeca iz Bosne. A ima nas ovdje mnogo.

Juče mije bio rođendan. Pisao si mi da ćeš sigurno doći i donijeti mi rođendanski poklon. Baka mi je kupila tortu i osam svijećica. Nisam dala da ih pale sve dok ti ne dođeš. Bila sam sigurna da ćeš doći. Čekala sam te, tata. Bilo je već palo veče. Mama je zapalila svijećice i rekla: ‘Tata neće doći.’ Zaplakala sam. Vidjela sam suze i na bakinom licu. Mama je izašla iz sobe skrivajući rukama lice. Bilo mi je teško. Željela sam te, tata, više nego ikada. A ti si bio daleko, daleko.

Zbog nas ne treba da brineš, tata. Svi smo dobro. Slušam mamu i baku i dobro učim. Imam sve petice. Redovno idem s bakom u crkvu. Nedjeljom, s nama ide i mama. Molimo se Bogu za tebe, tvoje zdravlje i zdravlje sviju nas.

Noću te sanjam, tata. Sanjam bakinu kuću staru. I trešnju našu što u cvatu osta. Čija li su djeca, ovog ljeta, brala plodove njene? Sanjam bakina polja, pšenicom zasijana. I ruže, što smo ih mami, nekada zajedno brali. Sanjam modru rijeku i topli pijesak kraj nje. I nas dvoje na njemu.

U školi smo učili o herojima prošlog rata. Učiteljica nam je pričala o podvizima hrabrih srpskih boraca. Za slobodu srpskog naroda, mnogi su dali živote svoje. Slobodu ponovo nemamo. Za nju se danas očevi naši bore.

Ja znam, tata, da si ti uvijek bio hrabar. Nisi se plašio ni mraka, ni baba-roge, ni strašnog diva. Znam da se ne plašiš ni onih što nas iz naše kuće istjeraše. Onih, što bakina pšenična polja gaze. Nedaj im tata da svoje prljave, krvave ruke na našem bunaru miju! Ne daj da svijeću na dedinom grobu gase! Ne daj im tata…!

Nisam ljuta na tebe, tata. Vjerujem, da ćeš mi jednom doći. Vjerujem, da ćemo opet živjeti zajedno: ti, mama, baka i ja. Opet ćemo trčati bosi po pijesku zavičajne rijeke. Opet ćeš me maziti i ljuljati. Na onoj istoj ljuljaški što na starom orahu osta. I nedjeljom svijeću na dedinom grobu paliti. Opet ćemo hljeb sa naših pšeničnih polja jesti. I vodu iz našeg bunara piti. Doći će drugo proljeće i opet ćemo ruže za mamu i baku brati. Opet će osmijeh, umjesto suza, na licu biti. Opet ćemo živjeti u slobodi.

Vjerujem tata! Vjerujem! Vjeruj i ti, molim te.

Voli te tvoja Sofija.“

IZVOR: Srpska vojska – List Vojske Republike Srpske, godina II, br. 5, 3. mart 1993.

Naslovna fotografija preuzeta je sa naslovnice trećeg broja  „Srpske vojske“ u kojem je pismo i objavljeno prvi put.




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top