fbpx
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž

Podijelite vijest:

O Bunjevcima i Šokcima

Bunjevci i Šokci su dve posebne i specifične etničke grupe koje danas nastanjuju severne delove Republike Srbije i njenu okolinu mada su među sobom veoma bliske uz napomenu da stapanje među njima ne postoji. I jedni i drugi smatraju onu drugu grupaciju kao posebnu, tj. odvojenu od njih u etničkom smislu.
Prof. dr Vladislav B. Sotirović

Bunjevci žive u severnom delu Bačke a Subotica se smatra njihovom nezvaničnom prestonicom. Bunjevaca ima i u mađarskom delu Bačke (tzv. Bajski trougao) dok Šokci uglavnom žive u Baranji a ima ih i u južnim delovima Bačke uz Dunav kao i u mađarskom delu Baranje. Istorijski, Šokaca je nekada bilo mnogo više nego danas pa su se tako npr. rimokatolički delovi Slavonije nazivali Šokadija – zemlja Šokaca. Prema prvom etničkom popisu u Mađarskoj (Ugarskoj) iz 1840. g., Šokaca je u Hrvatskoj i Slavoniji bilo 19% (Hrvata 48%, Srba/Raca 32%). Šokcima su se tada nazivali i pojedini rimokatolici nastanjeni u Bosni i Hercegovini a pravoslavni i muslimanski žitelji Bosne i Hercegovine su još sredinom prošlog stoleća nazivali rimokatolike Šokcima. Sremski i Slavonski pravoslavci su za osobu koja se pokatoličila govorili da se pošokčio. U severnim delovima Dalmacije pravoslavni Srbi su rimokatolike nazivali Bunjevcima.

Primetno je da se kako u nauci tako i u politici o Bunjevcima i Šokcima govori uporedo iako se u suštini radi o dve različite etničke grupe. Obe grupe se dokumentovano pojavljuju u Bačkoj 1687. g. kada je Bunjevaca bilo oko 5000 a austrijske vlasti su ih označavale samo kao „Raci katolici“ (tj. Srbi/Rašani rimokatoličke veroispovesti). U Bačku su se Bunjevci kao „Raci katolici“ doselili 1687. g. i tamo gde su se tada naselili ostali su da žive do danas. Poreklo Bunjevaca se uglavnom vezivalo za Hercegovinu ili pak severnu Dalmaciju. Bunjevci se i kasnije sve do prve polovine XX stoleća nazivaju Rašanima i u nauci i od strane administracije sve dok ukazom nisu proglašeni za Hrvate (kao rimokatolici). Eminentno je da su svi etnografi i statističari i austrijski i mađarski za vreme Austrijske Carevine i Austrougarske Monarhije nedvosmisleno označavali i Bunjevce i Šokce rimokatoličkim Srbima isto kao i mnogi strani naučnici i publicisti širom sveta. Tako je 1870. g. u Kraljevini Mađarskoj (Ugarskoj) u okvirima Austrougarske Monarhije bilo 70.000 rimokatoličkih Srba tj. Bunjevaca i Šokaca naspram 942.923 „pravih Srba“ tj. pravoslavaca (grčko-istočnih). Dakle, sve skupa je u Ugarskoj tada živelo nešto malo više od jednog miliona Srba. U pojedinim istočnicima se navodi da se Bunjevci od Šokaca razlikuju samo po odeći. Jezik i jednih i drugih je srpski a njihov spoljni izgled izrazito srpski (kako to piše u nemačkom geografskom magazinu Globus iz 1875. g.). Ipak, Bunjevci u odnosu na Šokce su izgledali više srpski kako nošnjom tako i jezikom i manirima.

Pojedini evropski etnografi (npr. Čeh Lubor Niderle 1911. g.) su primetili da je početkom prošlog stoleća veroispovest postala jedan od krucijalnih determinatora u procesu diferenciranja Srba (pravoslavci) od Hrvata (rimokatolici) i obrnuto ali je takođe u isto vreme primećeno da veroispovest kao determinator nije apsolutna jer je bilo brojnih rimokatolika (Bunjevci, Šokci, Krašovani) koji su sami sebe u nekim slučajevima smatrali Srbima kao što su ih tako smatrali i sami Srbi pravoslavci.

Ipak, treba istaći da iako je etnografija tradicionalno smatrala i Bunjevce i Šokce Srbima, ne može se tvrditi da su i oni sami u većini slučajeva tako sebe identifikovali. Tačno je da Bunjevci i Šokci nisu imali nacionalne svesti i da su se uglavnom zbog veroispovesti u većini slučajeva odvajali od Srba (pravoslavaca). Treba skrenuti pažnju i na činjenicu da su i jedni i drugi fanatični rimokatolici i veoma privrženi svojoj veri i sveštenstvu tako da iz tih razloga nije dolazilo do mešanih brakova sa pravoslavnim Srbima. Ipak, s druge strane, Bunjevci i Šokci su živeli zajedno i sa Srbima i sa Hrvatima ali su prisnije odnose imali sa prvima nego sa drugima. Poznato je da su čitali srpsku narodnu poeziju a i politički su zajedno nastupali kako na lokalnom tako i na županijskom nivou pa čak i u peštanskom parlamentu. U XIX veku svoj maternji jezik Bunjevci su nazivali „racki“ a Srbe „braćom“ što su i dokazali 25. novembra 1918. g. kada su glasali za ujedinjenje sa Srbijom na zasedanju Velike Narodne Skupštine Srba, Bunjevaca i ostalih Slovena u Banatu, Bačkoj i Baranji u Novom Sadu čiji je kao prvi Predsednik od nekoliko bio subotički Bunjevac dr Babijan Malagurski a jedan od najvećih protagonista ujedinjenja sa Srbijom bio je subotički rimokatolički sveštenik Bunjevac Blaško Rajić. Dve sedmice pre Novosadske skupštine, 11. novembra 1918. g., Srem je u Rumi doneo istu odluku kao i Banat, Bačka i Baranja 25. novembra 1918. g. u Novom Sadu o direktnom pripajanju Kraljevini Srbiji. U međuratnom periodu iako pod pritiskom velikohrvatske propagande Bunjevaca nije bilo u hrvatskim političkim strankama ali jeste u srpskim.    

Mora se konstatovati da ako se Bunjevci i Šokci nisu do kraja poistovećivali sa Srbima iz nekoliko razloga to ujedno ne znači, bar ne sve do stvaranja jugoslovenske države, da su bili Hrvati ili da su se tako osećali (sličan slučaj je i sa Dubrovčanima). Drugim rečima, sve do 1918. g. Hrvata među Bunjevcima i Šokcima nije bilo. Prohrvatska propaganda među Bunjevcima i Šokcima počela je u okvirima Kraljevine SHS, tj. Jugoslavije od 1929. g., pa su se i Bunjevci počeli opredeljivati za Hrvate. Da je Srbija preživela Veliki rat umesto jugoslovenskog krpeža, nesumnjivo je da bi se do tada nacionalno neopredeljeni Bunjevci i Šokci stopili sa srpskim nacionalnim korpusom gde im je i mesto u etnolingvističkom smislu.

U periodu pre stvaranja Kraljevine SHS, tj. za vreme Kraljevine Ugarske, nad Bunjevcima i Šokcima je sprovođena državna mađarizacija pa su tako na popisima stanovništva i Bunjevci i Šokci navođeni kao Mađari, a nakon Velikog rata hrvatizacija od strane raznih političkih i verskih struktura. Simptomatično je da su se u oba ova slučaja uglavnom odnarođavali učeni (urbanizovani) ljudi za razliku od bunjevačkih paora koji su i dalje održavali svest o svom bunjevačkom poreklu. Danas je dugotrajni proces mađarizacije Bunjevaca u samoj Mađarskoj uglavnom završen. Računa se da je na prostorima Bačke i Baranje nakon 1945. g. bilo oko 100.000 Bunjevaca međutim velikohrvatski protagonisti navodnog hrvatskog porekla Bunjevaca su ovu brojku sveli na polovinu a onu drugu polovinu uključili u hrvatski etnički korpus. Poznato je i da su se mnogi Bunjevci izjašnjavali kao Jugosloveni kako bi izbegli institucionalizovanu kroatizaciju. 

Odvajanju Bunjevaca i Šokaca od srpskog etničkog korpusa umnogome su doprinele nove komunističke vlasti nakon Drugog svetskog rata kada je faktički severni deo Srbije otrgnut od matice u okviru autonomne Vojvodine (isto kao i Kosmet). Od Srbije je nakon 1945. g. ostao samo UŽAS a u Vojvodini se počeo stvarati neki novi veštački administrativno-regionalni identitet. Iz imena ove pokrajine je čak izbačen termin „srpska“ iako su čak i austrijske vlasti taj termin zvanično koristile („Vojvodina Srbija i Tamiški Banat“) od 1849. g. do 1860. g. Da zlo bude još veće, od te Vojvodine su otcepljeni Baranja i Zapadni Srem i uključeni u Hrvatsku iako sami Hrvati u njima nisu činili većinu čak ni nakon ustaškog genocida u NDH.   

Prof. dr Vladislav B. Sotirović

Vilnjus, Litvanija

Izvor: http://global-politics.eu/sotirovic/bunjevci-sokci/

Podijelite vijest:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani bez upozorenja.

One Response

  1. I Bunjevci i Šokci su poreklom Srbi samo što su katolici. To je svima poznato samo što Hrvati to neće da priznaju

Ostavite odgovor na Tarabuch Odustani od odgovora

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pratite nas na društvenim mrežama: