fbpx
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž

Podijelite vijest:

Novosadska Racija 1942.

„Novosadska Racija“ je naziv za pogrom koji su mađarski fašisti Mikloša Hortija izvršili nad Srbima i Jevrejima u Novom Sadu tokom Drugog svetskog rata. Racija je sprovedena u Novom Sadu i okolnim mestima, od 21. do 23. januara 1942. godine.
Nemilosrdni mađarski fašisti: Hortijeve jedinice ubijaju nevino stanovništvo
Nemilosrdni mađarski fašisti: Hortijeve jedinice ubijaju nevino stanovništvo

Za tri dana racije u Novom Sadu u vodama Dunava je nestalo preko 2.000 Novosađana. Ukupan broj nestalih tokom pogroma je oko 4.500. Pored Srba i Jevreja, u raciji je ubijen i jedan broj pripadnika drugih etničkih grupa, najvećim delom Roma.

PRETHODNICA

25. marta 1941. u Beču je potpisan dogovor između Nemačke i Kraljevine Jugoslavije o prolasku nemačkih vojnih trupa kroz jugoslavensku teritoriju. Britanska obaveštajna služba je odmah pokrenula u Beogradu svoje saradnike (među kojima je najpoznatiji general jugoslavenske kraljeve vojske Borivoje Mirković) koji su dva dana kasnije, odnosno 27. marta 1941. izveli Vojni puč, te smenili namesništvo koje je predvodio knez Pavle Karađorđević i postavili na vlast maloletnog kralja Petra Drugog Karađorđevića. To je ustvari značilo da je poništen potpisani dogovor iz Beča dva dana ranije. Nemačka vlada i Adolf Hitler su bili strašno besni, tako da je planirani napad na Grčku prekomadnovan na Kraljevinu Jugoslaviju.

6. aprila 1941. ujutro nacistička Nemačka i fašistička Italija sa svojim saveznicima Bugarskom, Mađarskom, Rumunijom i Albanijom napadaju Kraljevinu Jugoslaviju. Taj napad je usporio Hitlerove ambicije da napadne SSSR sredinom aprila 1941. pa je to pomereno za 22. jun 1941. u „Operaciji Barbarosa“. Mađarskoj je pripala Bačka i Baranja, Srem Hrvatskoj, a Banat je bio pod vlašću nemačkih „folksdojčera“.

POZADINA

Navodni povod za pogrom širih razmera pronađen je u otkrivenom pritajenom Šajkaškom partizanskom odredu u Žabaljskom ritu na Pustajićevom salašu. Kod ove grupe pronađeno je 17 pušaka. Odred je otkriven 4. januara 1942. godine od strane patrole mađarskih žandarma i graničnih lovaca, koji su ih napali. U samoodbrani, šajkaški rodoljubi su ubili dva graničara lovca i dva žandarma, a nekoliko ih ranili. Dejstvom velikih okupatorskih snaga ovaj odred je u potpunosti razbijen u toku istog dana, 4. januara 1942. godine. Ovaj događaj zvanična klika proglasila je za „ustanak“. Mađarske okupacione vlasti iskoristile su ovaj manji incident kako bi nastavile sa sprovođenjem svoje politike u Bačkoj. Pravi cilj racije je bila kampanja etničkog čišćenja usmerena protiv srpskih i jevrejskih civila (uključujući žene, decu i stare), kao i pljačka njihove imovine. Prema istoričaru Zvonimiru Goluboviću, racija je planirana znatno ranije i napad na partizane u Šajkaškoj je samo iskorišćen kao izgovor za sprovođenje planiranog genocida.
Racija u Šajkaškoj

Mađarska vlada šalje u žabaljski kraj Honvede iz segedinskog garnizona. Oni dolaze u žabaljski kraj i titelsku oblast i počinju da haraju, pale, ubijaju, siluju i pljačkaju. Otpočeti 4. januara 1942. godine, ovi zločini su se povećavali, sve dok u Novom Sadu 23. januara 1942. nisu doživeli svoj vrhunac.

ZLOČIN

Vešanje Srba i Židova 1942. godine
Vešanje Srba i Jevreja 1942. godine

Racija je počela 21. januara 1942. oko 6 časova ujutro. Po celom gradu izlepljeni su plakati koji su objavljivali početak racije sledećim sadržajem:
– „Pošto se na području Novog Sada kriju razna sumnjiva lica kao i velika količina oružja, to je Ministarstvo vojske naredilo da se održi pretres svih stanova kao i legitimisanje svih lica. Naređuje se građanima koji kod sebe imaju kakvog oružja, da ga odmah predaju najbližoj komandi. Naređuje se da se svako zadržava u stanu gde je prijavljen. Slobodno kretanje dozvoljava se samo državnim činovnicima, fabričkim radnicima kao i svakom građaninu koliko mu je potrebno da nabavi najnužnije životne namirnice za određeni dan. U svakom slučaju svako mora raspolagati sa potrebnom legitimacijom, a kretanje je dozvoljeno samo sredinom ulice. Žaluzije na prozorima moraju biti spuštene i ne sme se gledati na ulicu. Kod koga se bude našlo sakriveno oružje, ili ko bude kod sebe držao sumnjiva lica, taj će biti izveden pred vojni sud.“

Potpisao ga je honvedski komandant Jožef Graši. Po tekstu plakata niko nije mogao ni pomisliti da okupator namerava pod „racijom“ da izvrši masovna zverstva nad Srbima i Jevrejima u cilju njihovog potpunog uništenja. Rano ujutru 21. januara, honvedske snage blokirale su sve ulice i počele vršiti „pretres“.

Rumenačka ulica

U Rumenačkoj ulici rezultat pretresa stanova i legitimisanja bio je taj da je većina stanovništva kamionima odvedena na „Štrand“. Neke su ubijali već na ulici. Tako su, na primer, žandarmi primorali Savu Felbapova i Stevana Rakića da legnu u sneg sa opruženim rukama, pa su ih iz pušaka ubili.

Porodicu Kolarov zatrli su gotovo potpuno, ubivši 9 članova, ostala je samo mala Aleksandra. Jedan od oficira uzeo je iz nedara jedne žrtve 250.000 dinara. Taj isti oficir prisilio je trinaestogodišnju Aleksandru da vuče leševe svojih ubijenih roditelja na ulicu, kako bi se mogli utovariti na kamione.

Dana 23. januara 1942. upalo je pet žandarma u kuću Jelene Jovandić i zapitali njene sinove, nedoraslu decu, koje su vere. Kad je jedno dete odgovorilo da su pravoslavne vere, oni su sve petoro dece isterali u dvorište, a majku su zatvorili u kuću i postavili vojnika da je čuva. Ona je čula dečje zapomaganje: „Mama, ne dajte nas!“ Zatim su odjeknuli puščani plotuni, pa je nastupila tišina. Majka je istrčala u dvorište i skamenila se videvši pet leševa svojih sinova. Vojnici su joj tada stavili nož pod grlo i zatražili novac. A kad su dobili sav novac, otišli su dalje.

Miletića ulica

Na uglu Miletićeve i Grčkoškolske ulice vršena su masovna ubistva Srba i Jevreja iz Miletićeve i okolnih ulica. Tu su žandarmi i vojnici dovodili grupe ljudi, kojima je naređivano da kleknu u sneg. Posle toga im je pucano u leđa, a žrtve su padale licem u sneg. Novodovedeni su morali da stanu ispred pobijenih žrtava pa su i oni ubijani. Nekima je naređeno da legnu na zemlju, pa su tako ubijani.

Na ovo mesto dovođeni su ne samo odrasli muškarci nego i žene i deca, pa i odojčad u naručju majki. Pre nego što bi se leševi odvukli, vojnici su im skidali bunde, cipele i ostale vredne stvari.

Dunavska obala

Dana 23. januara sprovedena je veća grupa ljudi, žena i dece od sanatorijuma dr Jakovljevića do kraja tramvajske pruge, prema sanatorijumu dr Uzelca, i tu su ubijani pucnjima iz pušaka i mitraljeza. Posle toga vojnici su leševe vukli za noge do same dunavske obale i tu ih bacali pod led. Sve ovo gledali su mornari sa broda Korona koji je plovio između jedne i druge obale. Mornari su pričali da je masa leševa ometala plovidbu.

Kasarna XVI bataljona

Jedna velika grupa ljudi dovedena je 23. januara iz okolnih ulica u dvorište kasarne, gde su ih vojnici sve pobili. Dok su leševi ležali na zemlji, jedan od oficira se izdrao vojnicima: „Sklonite ove crkotine da ih ne gledam“. Kad su leševi odneseni, na dvorištu je ostalo mnogo krvi i delova čovečijeg tela. Vojnici su se sami hvalili da su leševima sekli prste i skidali prstenje.

Štrand

Veći broj Srba i Jevreja iz svih delova grada dovožen je kamionima ili su pod stražom, peške, sprovedeni do pred sam ulaz u novosadsku plažu Štrand. Tu su bili postrojavani u redove i čekali su da budu uvedeni pojedinačno ili u grupama na plažu, odakle su se neprestano čuli pucnjevi pušaka i zapomaganje žrtava.

Masovna ubistva na samoj obali Dunava, pored Štranda, počela su 22. januara u 4 sata ujutru i trajala su do 4 sata popodne. Žrtve su padale u vodu, a one koje su pale na obalu, vojnici su gurali pod led. Jedan posmatrač sa druge obale ustanovio je da je ubijano 15 osoba na minut. U 4 sata došao je oficir i naredio da se preostali „zarobljenici“ odvedu u Spomen-dom. Na putu do doma streljani su neki starci i iznemogli, prema naređenju koje su oficiri izdali: „ko se usput bude okrenuo ili zastao, biće ubijen“.

Uspensko groblje

Na pravoslavno Uspensko groblje Mađari su dovodili stanovnike okolnih ulica, većinom Jevreje, i ubijali ih ili na ulazu u groblje ili na samom groblju. Posle masovnog streljanja nevinih žrtava, mrtvačnica je bila sva poprskana krvlju, a zidovi izrešetani mecima. Takođe su ubijeni i grobar, njegova žena i dvoje dece, jedno od 9 a drugo od 13 godina.

Igralište NAK-a

Na igralištu NAK-a žrtve su dovođene iz svih delova grada i tu ubijane 22. i 23. januara. U toku ta dva dana ceo prostor bio je blokiran, a iz tog pravca neprestano su se čuli plotuni.

Dana 24. januara 1942.  došli su na igralište radnici gradskog poglavarstva da uklone tragove krvavog zločina. Krv je očišćena, mesto dezinfikovano, a leševi su odneseni na Uspensko groblje.

IZVRŠIOCI POKOLjA

Kako je dosada utvrđeno, u „raciji“ su učestvovali: vojska i žandarmerija, mađarska državna kraljevska policija u Novom Sadu, kao i Mađari koji su živeli u Novom Sadu.

U izvršenju strahovitog pogroma najviše su se angažovale vojska i žandarmerija, koje su se rasporedile u gradu već u rano jutro 21. januara 1942. Pokoljima su rukovodili štabovi pojedinih skupina, smešteni u pojedinim mađarskim kućama. Sudbina Srba i Jevreja zavisila je tako ne samo od mađarske vojske i žandarmerije, nego i od samih suseda Mađara, kod kojih je bio štab dotične formacije.

Za sprovođenje „racije“ okupator je izabrao najkrvoločnije ljude. Na primer, đak žandarmerijske škole u Seksardu, Kenjereš Janoš je rekao: „Ubio sam 20 ljudi iz Šosbergerove kuće u Miletićevoj ulici. Ubijanje mi je pričinjavalo zadovoljstvo, samo me je posle mrzelo da leševe bacam u kamion“. Kad su naočigled majke vojnici ubili njeno petoro muške dece (od 15-28 godina), majka je u strahovitom bolu plakala. Jedan od ubica, gurajući je kundakom, izdrao se na nju: „Ne smeš plakati“. Dana 23. januara 1942. u stan Jovana Tatovića ušli su jedan žandarm, jedan žandarmerijski poručnik i jedan vojnik. Žandarm je uhvatio domaćina, a oficir je prislonio na uho žrtve cev revolvera i opalio. Smrtno pogođen, čovek je pao, a oficir se iskezio i zadovoljno rekao: „Lezi sada, smrdljivi Race“.

Izvršioci zločina su odlikovani „Krstom narodne odbrane“ (Nemzetvedelmi Kerest) i „Spomenicom južnih krajeva“ (Del-videki Emlekerem).

BROJ ŽRTAVA

Broj žrtava Novosadske racije prema polu, starosti i nacionalnosti je napisan prema knjizi Zvonimira Golubovića. U Novom Sadu je ubijeno 1.246, od čega je najviše bilo Jevreja:

MestoUkupnoMuškarciŽeneDecaStariSrbiJevrejiRusiRomi
Novi Sad1.24648941516517737580919

Rusi koji su ubijeni u Novosadskoj raciji, inače došli, nakon Oktobarske revolucije 1917.

  1. Konstantin Astahov (rođen 1900), Kozak, službenik na železnici
  2. Konstantin Vasiljevič Voznesenski (r. 1895, Žitomir), činovnik
  3. Boris Andrejevič Golovinski (r. 1888, Harkov), činovnik
  4. Ksenija Fjodorovna Golovinski, rođena Ivanov (r. 1896, Varšava)
  5. Ivan Vasiljevič Gubanov (r. 1892, Kislovodsk), trgovac, vlasnik galanterijske  radnje
  6. Polina Petrovna Gubanov, rođ. Jakovljev (r. 1895, Harkov)
  7. Tatjana Sergejevna Dronov (r. 1933, Novi Sad), učenica, majka joj je bila Jevrejka,
  8. Fjodor Georgijevič Ivanov (r. 1877), pukovnik Ruske armije
  9. Zinaida Sergejevna Ivanov (r. 1879), supruga pukovnika
  10. Georgij Nikolajevič Karpov (r. 1887), geodeta
  11. Rostislav Nikolajevič Protopopov (r. 1900; Grozni), direktor predstavništva  vinskog podruma „Mozer“
  12. Nina Nikolajevna Protopopov; rođ. Fedotov (r. 1900, Petrograd)
  13. Alevtina Sergejevna Fedotova, rođ. Kozlov (r. 1873, Petrograd), udovica
  14. Vasilij Ernestovič Eple (r. 1876), trgovac
  15. Marija Mihajlovna Eple, rođ. Dumnov (r. 1878)…

NALOGODAVCI RACIJE

Novosadska Racija je bila rezultat dobro smišljene i dugo pripremane akcije, u kojoj su učestvovali mnogi najviši vojni i civilni funkcioneri fašističke Mađarske. Vinovnici ovog zločina bili su:

  1. načelnik Mađarskog kraljevskog generalštaba Ferenc Sombathelji,
  2. ministar unutrašnjih poslova Ferenc Keresteš Fišer,
  3. ministar narodne odbrane Karolj Barta,
  4. predsednik mađarske vlade dr Laslo Bardoši i regent i
  5. vrhovni komandant svih oružanih snaga Mađarske Mikloš Horti.

Neposredni izvršioci planova mađarskog državnog vrha bili su:

  1. general-potpukovnik Ferenc Feketehalmi-Cajdner,
  2. vrhovni rukovodilac racije (i potpisnik naređenja za raciju), pukovnik Laslo Deak,
  3. rukovodilac racije u mestima Šajkaš i Bečej
  4. pukovnik Jožef Graši, komandant snaga koje su vršile raciju u Novom Sadu.

U odgovorna lica spada i veliki župan u Novom Sadu, dr Peter Fernbah, koji je zatražio od vojnih vlasti da se uputi kaznena ekspedicija radi uništenja komunista u Šajkaškoj, u stvari, radi „pročešljavanja“ Srba i usput Jevreja. Zahtev je upućen po savetu Odbora devetorice.

Pored svih napred registrovanih zločinaca, u ovoj krvavoj i razbojničkoj „raciji“ izdavali su naređenja ili inače uzimali učešća potpukovnik Gunde Geza, potpukovnik Peterdi – komandant 16 hatarvadaš bataljona, advokat i javni beležnik dr. Leh Tibor, predsednik novosadske opštine vitez Nađ Mikloš, Pap Đorđe, žandarmerijski kapetan dr. Zeldi Marton i kapetan Gabor iz Sombora.

SPOMENIK

U Novom Sadu, na keju koji danas nosi ime Kej Žrtava racije, fašistički okupator je u tzv. Januarskoj raciji. Na tom mestu podignuta je bronzana kompozicija „Porodica“, visoka četiri metara, posvećena žrtvama palim u ratu od 1941. do 1945. godine. Spomenik je rad vajara Jovana Soldatovića i otkriven je 1971. godine.

Početkom 1992. godine spomenik je upotpunjen sa još 78 bronzanih ploča koje je izradio isti vajar. Na četiri ploče (tri sa tekstom na srpskom i jedna na hebrejskom jeziku) ispisane su osnovne informacije o događaju, a na 66 ploča imena ubijenih ličnosti. Između ploča sa tekstovima ritmički su raspoređene ploče ukrašene simbolima Davidove zvezde (četiri ploče), krsta (dve) i ocila (jedna).

Spomenik žrtvama racije

Ispod spomenika se nalaze ploče sa tekstovima na srpskom, mađarskom, slovačkom i hebrejskom jeziku. Rekonstrukcija nasilno uklonjenih ploča je izvršena 2004. godine. Ovo je spomenik kulture od velikog značaja.

U Novom Sadu, kao što se i šire zna, postoji Kej Žrtava racije. Uzgred, na Almaškom groblju u Novom Sadu, uz zapadnu ogradu je smešten spomen-krst koji je prvobitno bio u gradu, a koji je postavila crkvena opština. Na spomen-krstu je uklesano da je 1956. godine posvećen žrtvama fašizma sahranjenim na Almaškom groblju u Novom Sadu.

Da se ne zaboravi i ne ponovi!

Izvor: Zločin nad Srbima

Vezane vijesti:

Feljton: Mađarska racija u Novom Sadu i Južnoj Bačkoj 1942. (1)

Kako sam preživeo »novosadsku raciju« – Ivan Ivanji | Jadovno …

Krvavi krešendo na Štrandu

Skinija Jelke Jovandić | Jadovno 1941.

Podijelite vijest:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani bez upozorenja.

2 Responses

  1. Kad neko kaže ili, što je još sramotnije, napiše da je „Novosadska Racija naziv za pogrom koji su mađarski fašisti Mikloša Hortija izvršili nad Srbima i Jevrejima u Novom Sadu tokom Drugog svetskog rata“, onda se valja zapitati imaju li Srbi PRAVO NA OPSTANAK.
    Nije Novi Sad nikoga RACIJAO, nije POGROMIO, to su radili Madžari – bila je to MADžARSKA racija.

Ostavite odgovor na Vtunski Odustani od odgovora

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pratite nas na društvenim mrežama: