Svjedočenje: Rade Tijeglić „U mjesto zatvaranja i mučenja Srba u Grubišnom Polju pretvoren je i podrum u Komitetu SKH-a, odnosno Civilne zaštite. Tu je dotjeran pa isprebijan i mučen Rade Poznić iz Zdenaca, koji je na kraju umro. Tu je dolazio dr Lukić i pitao nas od čega je umro Poznić. Tu su 30. oktobra kombijem policije iz Ivanovog Sela dovezeni Svetozar Tijeglić (promuklo, teško govori, i Mario Kokot. Ovaj drugi je bio u SMB uniformi. Navodno je držao bez oružja nekakvu stražu u Rastovcu, a naišla je policija i strpala ga u kombi. Tijeglić je u Rastovcu štrojio svinje i kad se vraćao kući, policija ga je uhapsila. Te

U Velikim Zdencima počinje miniranje srpskih kuća. Seljacima Srbima, koji su po ugovoru predali krompir i došli da ugovore druge količine, govore da sa četnicima nema kooperacije i ugovora. Međutim, među Srbima na Bilogori, koji su suprotstavljeni hrvatskoj agresivnoj politici, gotovo da nema nijednog iz Zdenaca. Ne obazirući se na to, oni su našli način da ih tjeraju u egzodus. Najprije je miniran stan pravoslavnog sveštenika Nenada Obradovića, pa onda kuće Jove Popovića, Mile Mrkića, Jove Stojića, Aleksandra Lolića, Žujić Mile i Milenka, Milana Carića, Mirka Počuča, Borislava Vučkovića, Dragana Veselinovića, Ljubana Robića i Gaje Slijepčevića. Tu se rušenje nastavlja i u proljeće 1992. godine jer je dalo rezultate –

Uvečer sam se javio sinu u Kupare, kćeri u Sloveniju i u Grubišno. Srbi su u gornjem kraju Grubišnog zarobili policijska kola MUP-a iz Bjelovara. Sa magnetofonske vrpce su čuli saopštenje: „Tko vidi doktora Milana Bastašića neka ga uhapsi i privede u najbližu policijsku postaju“. Ne znaju gdje sam pa su mislili da sam uhapšen ili da sam negdje skriven i ne mogu otuda dalje. Kažem im da sam u drugoj državi i da je sve u redu. Rekoše mi da je jučer i Stevo Đukić napustio posao u „Zdenki“ jer su zengovci pred njim do nesvijesti isprebijali Budu Maljkovića na radnom mjestu.   Izjava Steve Đukića Stevo Đukić, zaposlen

Tako prolazim i preko pruge. Prije nadvožnjaka iznad autoputa, lijevo i desno nalaze se prikolice sa debelim balvanima od nekoliko metara i po jedna sa krupnim kamenjem. Na visokim zaklonima od vreća nalaze se puške, a zenge sjede okolo. Klimam glavom, okrećući se sad lijevo-sad desno, i prolazim bez zaustavljanja. Niže autoputa nalaze se dvije odvojene grupe minobacača 82 mm sa svojim posadama. Tako dolazim do kanala Strug. Tu su opet prikolice sa balvanima i kamenjem, zakloni od vreća sa pijeskom… Neki od zengi sjede na brini puta, neki stoje i razgovaraju. Pozdravljam ih na već poznati način i bez smetnji ulazim na most. Strug – usjekao mi se u

Bosa briše salvetom ruke i trči telefonu. Tek što je digla slušalicu, jednom rukom mi maše da dođem, a drugom pruža slušalicu. Pretpostavljam da je Milan i uzbuđeno se javljam. „Čuj, imam informaciju da će u Daruvaru poslije podne početi hapšenje. Ja sam među prvima. Za Grubišno ne znam. Nemoj se tu više zadržavati, a dalje kako znaš“, reče on kratko. „Hoćeš li Bosu“, pitam. „Daj je“, reče i oni nastaviše kratak razgovor. Prizivam Milenu i dohvatam moju vjetrovku. „Odmah odlazimo, ovdje će hapsiti, uzimaj stvari i izlazi“, brzo joj kažem. Bosa je sva van sebe, zaustavlja nas na ručku i istovremeno se pozdravlja sa Milenom. Otvorila je kapiju i

„I Bilogorci su počeli da ponešto rade. Prekjučer su uhapsili neke izviđače u Velikoj Peratovici, a jučer još nekoliko na cesti za Viroviticu. Jedan nije stao sa vozilom pa su ga ranili i zarobili. Zenge su blokirale Grubišno na dva mjesta – prema Bilogori i u Velikim Zdencima. Sve legitimiraju, Srbima oduzimaju dozvole i oružje, potvrde ne daju. Obukli su veliki broj domaćih u uniforme zengi i dali im oružje. Namjere im ne znamo. Po Srbe sigurno nisu dobre, a u nešto će krenuti. Još sutra nemoj ići tamo. Nema potrebe da žuriš, a ja ću ti se javljati. Večeras imam važan sastanak na Zvečevu. Morat ću ranije krenuti za

Osvanuo je lijep, sunčan dan, već od jutra topao. Otišao sam da kupim dogovorene sitnice. Na sreću, odlučio sam da novine (Politiku) ne kupujem. Kad vrag ne spava, onda se svakakve stvari događaju. Idem ja preko u hotel. Kao da me vrag zove, a nije mi jasno zašto! Idem prema šanku, naručio sam đus. Tu je konobar onaj Srbin kome prezime ne znam. Na ekranu Tuđman nešto nuždi, a u onom salonskom dijelu po stolicama i stolovima rastrvile se zenge. Po podu opasači, municija, automatske puške… Spavaju. Bez ikakve potrebe i koristi, pitam konobara koliko ih ima. On lijepo odgovori: „Negdje oko pedeset“. Ovoliko ih ima još i gore u

Pošto sam garažirao, otvorim prozore i vrata u prizemlju, pa krenem kroz baštu. Iz pravca vrta i Jovankinog mladog šljivika Milojko vozi trakač trave. Obradovao se što sam došao i odmah se požalio da su mu dva pijana Cigana rekli da je on četnik. Vraćam se sa njim i ponudim mu čašu vina što on rado prihvati. Opet poče i o provokacijama nekih cura iz komšiluka. Jedna nosi i maskirnu uniformu. „Znate, čika Milane, i u ’Zdenki’ je sve drugačije. Izmijenili se ljudi, kao da se nikad nisu poznali. Malo-malo pa nekome kažu da je četnik. Ili za nekoga pričaju da je četnik. Sa nama Srbima gotovo da ne razgovaraju,

Na povratku u Grubišno navratio sam se u vinograd i neugodno se iznenadio kad sam vidio otvoren prozor na podrumu. Provala. Natočio sam kanister vina, improvizirano pritvorio prozor i krenuo kući. Na putu vidim već opisane detalje – u Bjelovaru vidim ljude u maskirnim uniformama, ne vidim nikoga u SMB-uniformi. Odlučim se da navratim u Nartu. Tu imam prijatelja pa da čujem kako to sve oni doživljavaju. Posjedio sam malo duže pa dođoše i dva oficira koje sam poznavao od ranije. Otvoreno sam izrazio čuđenje o njihovoj naivnosti i lakomislenim pogledima na nastalo stanje. Upozorio sam ih na Bjelovar i Klokočevac 1941, te da je protest učitelja i đaka scenarij

Navratio mi je jednog dana Pero Dimić i kaže da mu brat Boro kamionom seli neke srpske porodice u Srbiju. „Stalno ima mušterija, čak iz Bjelovara. Dođe kući samo da prespava. Namjerava odvesti i svoje kćeri sa ženom, a zove i mene, pa ne znam šta da radim“, reče Pero. Na vratima se pojavi i njegova mati Cvijeta. Traži savjet šta da se radi i briše suze. „Ne znam šta da ti kažem Cvijeto. Ti imaš gore iskustvo sa ustašlukom nego ja, a to zlo se, evo, vraća. Time sam ti rekao sve, jer, ne bi trebalo rizikovati da i oni prožive ono što si ti preživjela“, odgovaram. „Boro mi

Koncem jula došli su mi sestra i zet iz Splita. Pričaju o poteškoćama koje su ih pratile na putovanju autobusom. „Pa i vi ovdje imate balvan revoluciju“, kaže moj zet Ante, „ustavljali su nas kod Pakraca“. „Ma, zovi to, Ante, kako hoćeš, ali vidiš da toga ima svugdje. Valjda nije bez razloga“, odgovorim. „E, tako je“, složi se on i ja mu točim Traubisodu, njegovo višegodišnje piće (otkako je ostavio vino i lozu). Pristavio sam kavu koju će Jovanka dovršiti dok na svojoj kući pootvara prozore. Priča mi kako ne može shvatiti neke ljude, koliko su se promijenili na gore. „Ma vidi i generale… Vidi Svetu Leticu, admirala! Kakvi su

Da očekuju zlo, Srbi su pokazali uklanjanjem djece i pojedinih članova porodica na sigurnija mjesta. Valjda SDS objektivno procjenjuje da su ovdje Srbi slabiji i nisu naoružani, te im nikako, i iz tih razloga, nikakav sukob ne treba. Na sve provokativne parole i grafite, Srbi Bilogore odgovarali su samo preko Grubišnopoljskog lista – pojedinim saopćenjima, autorskim člancima i novinarskim komentarima. Jedna od takvih reakcija je članak „Velikogrđevački povratak u kameno doba“ (objavljen u Grubišnopoljskom listu 19. jula 1991. godine) autora profesora Milenka Pišćevića. Tom prilikom, profesor Piščević lijepo je saopćio drugoj strani: „Snagu i nadu da istrajemo dok vi ne odmrzite svoje, daje nam jedan sasvim drugačiji grafit – PASJA VREMENA NE TRAJU DUGO”.

U općini Grubišno Polje održan je referendum o budućnosti Hrvatske – plavi listić, crveni listić. Sve je prošlo mirno, a iz sređenih podataka je vidljivo da su Srbi, i jedan dio drugih nacionalnosti, bojkotovali referendum. Predsjedništvo SUBNOR-a općine protivi se mijenjanju datuma Dana ustanka naroda Hrvatske 1941. Općinski odbor SUBNOR–a G. Polje Obilježavanje Ustanka – 27. srpnja Predsjedništvo Općinskog odbora SUBNOR–a Grubišno Polje ne prihvaća nametanje novog datuma kao početka otpočinjanja narodnooslobodilačke borbe u Hrvatskoj, te će i ove godine prigodno obilježiti 27. srpnja kao početak ustanka u našoj republici. To je konstantirano na sastanku Općinskog odbora SUBNOR–a, na kome je bilo riječi o centralnoj proslavi u sjevernoj Hrvatskoj, koja

U maju mjesecu politička scena u Hrvatskoj bila je vrlo burna. Ne valja ona na prostoru cijele Juge, a svakakve vijesti dolaze iz Bosne. Šeks je posjetio selo Kijevo kod Knina, stopostotno ustaško gnijezdo iz Drugog svjetskog rata, a sada opet naoružano i nahuškano na Srbe i JNA. Gost ih je pohvalio i rekao da se tu i tako brani Hrvatska. Na televiziji scena iz Splita – iz tenka izvlače vojnika i guše ga. Usred tzv. slobodarskog Splita. U Lištici, ustaškom leglu koljača 1941. godine, stanovnici su blokirali cestu i ostale puteve, liježu pred tenkove i ne dozvoljavaju prolaz JNA. Izetbegović kaže da je JNA svojim pokretom uznemirila žitelje toga

Paroh Marinko Juretić i profesor Staniša Lalić rekli su mi da je mitropolit izrazio želju da posjeti crkvu Velike Gospojine u Rašenici, da vidi tamošnji ikonostas. Tako smo se našli u Rašenici, a zatim smo otišli u ZRC u Velikim Zdencima, gdje je mitropolitu domaćin bio predsjednik općine Čedo Bubulj. Poslije ugodnog druženja, mitropolit Jovan krenuo je još za dana u Zagreb. U toku boravka u Grubišnom, od mitropolita sam saznao da sutra, 28. aprila, ima istu obavezu u Gudovcu. Obećao sam mu da ću svakako doći. Crkva Uspenija presvete Bogorodice u selu Donja Rašenica, izgrađena 1709, uništena 1991. godine Ujutro sam pošao da obiđem mjesto jučerašnjih događanja i usput