Livade su pokošene pa na njima čuvamo krave. To su veliki prostori. Samo povremeno vraćamo krave – onda kad dođu do nekih kukuruza koji su posađeni tu pored livada. Napravili smo “ključ” za ljuljanje. Netko je srušio hrast pa smo mi donijeli “nadžake”, okresali jednu jaku i podugačku granu hrasta tako da je imala jedan kraći i jedan duži krak. Pošto smo se popeli na jedan drugi hrast, onaj kraći smo, što gurajući, što vukući, zakvačili za jak ogranak, a onaj duži krak je gotovo doticao zemlju. Njega smo prikratili, te poprijeko čavlom pribili komad drveta, dug nekih pola metra do metar. Sad okoračimo nogama duži krak “ključa”, sjednemo na

Poslije jedne noći (tokom koje je bilo mnogo pucnjave i nakon koje je kolona onih koji spavaju u “žici” jako kasnila u povratku svojim kućama), do međaša između posjeda moga djeda Mile i našega imanja došla je Hercegovka Luca, majka petoro dece i baba jednog unučeta, udovica ustaše Hercegovca, koljača koga su partizani uhvatili i ubili. Pozva moju mamu, zaželi „dobro jutro“ ili „dobar dan“, pa poče priču: „Moja Evice, sva sam tužna i noćas nisam spavala. Vidiš, partizani napadaju ’žicu’, a tamo je moj Mijo. Bojim se da ne prođe kao otac mu Mirko“. A moja mama je tješi, govoreći da partizani ne mogu u „žicu“ i da je

Teško je jesti i kolače. Koliko god su slatki, ipak se osjeća da nema soli. Isti je slučaj i sa kruhom – neslan pa ne ide. Šećer nadoknađujemo sirupom od sirka. Pravljenje sirupa iz sirka naučili smo od Pemaca – Čeha. Oni su to radili i onda kada je bilo šećera (nisu ga morali kupovati). Ali, do soli se nije moglo. Eto, pronese se glas da je došla sol, da je kod Kuzle cijeli red za sol i da daju svakoj familiji prema broju članova. Odoše dolje u varoš da stanu u red moja mama, kuma Milka Gruberova, Cvijeta Romića, obje Anke Tregnerove i još neke žene. Kad su i

Jedne noći dosta se pucalo u varošu. Pored rafala iz mitraljeza i pušaka, čule su se i mine ili bombe. Pred zoru je pucnjava prestala, a nešto kasnije idu ustaše sa obje strane puta, po grabama, i drže puške u rukama. Neko vrijeme poslije njih, ide uobičajena jutarnja kolona ustaških familija i stoke. Usput, vraćajući se u varoš, pričali su da su noćas partizani napadali G. Polje i V. Zdence, ali da su bili odbijeni. U Injacama su ustaše Mirko Markota, njegov sin Miroslav, Veljo Petrović, brat partizana ubijenog Mirka Petrovića, Mirkov sin Mijo, te još neki kosili livadu, sada u posjedu Petrovića. To je livada Mile Bastašića, mog djeda.

Jednog jutra na vratima nekadašnjeg Singerovog dućana prilijepljen je veliki plakat. Na njemu je naslikana velika zmija na kojoj je kukasti krst, a zmiju je bajonetom na puški probio partizan. Tu je zastala kolona koja je išla sa spavanja iz “žice”. Gledaju plakat, svatko ponešto komentira. Valjda je netko “u žicu” javio da su nalijepljeni plakati pa dođe i grupa ustaša. Jedan komentira: „Znači, gospoda su noćas bila tu“. Okuražiše zastalu kolonu i oni odoše naprijed prema gornjem kraju. Tu se našla i kuma Dragana iz Stalovice, pa i ona komentira: „Uh, majku mu njegovu, vidi koliku zmiju je prob’o“! Jedan od ustaša skine taj veliki plakat, neki mu dodadoše

Uskoro nakon Jere, počeo sam isporučivati pozdrave od Ljube Pejnović i našem kumu kod pokrštavanja Lojzi Ringlu. Dogovoreno je kad će ga Ljuba čekati, a moj zadatak je bio da ga dovedem u kuću Šukića. Utvrdili smo mjesto u šumi gdje ćemo se nas dvojica naći. On je krenuo preko livade Injac, preko Ringlove krčevine, pa putem kroz Krstašicu u pravcu dogovorene tačke. Ja sam krenuo kroz dio Stalovice, preko Grabara livade i Bastašića krčevina na Subotov brijeg, pa u šumu. Našao sam ga i, taman da krenemo, čujemo pjesmu – netko ide u našem pravcu i gromoglasno pjeva. Stojimo i čekamo. Zaključujemo da ide putem koji prolazi tu nedaleko

A poslije događanja u tim mjesecima, gotovo sve ustaške familije Hercegovaca i Zagoraca napustile su srpske kuće u okolnim selima i smjestile se negdje “u žici”. Ponekad idu sa domobranima u pljačku okolnih sela. Kod jednog odlaska prema Ivanovom Selu domobrani i ustaše naišli su na porušena stabla preko puta. Priča Pepa Moćnik: „Kad smo stali i počeli da izlazimo, počela je paljba. Pucao sam i ja, a kamione smo jedva okrenuli, pa smo se vratili“. Tako se dogodilo i na vrh Male Barne – partizani su zapucali, ranili su nekoliko domobrana, među njima i Janka „Tulju“, iz Sošica. On je bio rođak Mare Hranilović Lugareve, isto iz Sošica, inače

Na odsustvo je došao Fanouš Golštajn (Gottstein), sin Ferde koga su partizani ubili kad su jesenas napali Grubišno Polje. Navrati kod Tine, lijepe djevojke i prve komšinice. Tina nam priča kako se on žali da mu je strašno na ruskom frontu – velika je, kaže, zima, a jako se gine. Rekao joj je da se najradije ne bi vraćao, kao i da ovaj rat sa partizanima nije nikakav rat. Rekao je Tini u povjerenju da bi najbolje bilo da ode u partizane! Odmah se tu umiješa moja mama: „Tino, ne govori o tome. Reci mu da to ne želiš slušati. Nemoj da mu povlađuješ jer ćemo završiti na Trandlerovoj djetelini”!

Ranka odlazi od nas. Po nju su došli ujak i ujna sa zaprežnim kolima i konjima. Nešto su nam dovezli u vrećama – valjda brašna, kukuruza, graha (sjećam se da se mama zahvaljivala). Njihovi konji su jeli sijeno privezani uz kola, a oni su sa nama ručali. Ja sam sjedio na stolcu, na mjestu moga oca. Rankin ujak bio je nasuprot meni, a Ranka, Jovanka i ujna na klupici. Mama je služila. Prije ručka sam sjedio kod prozora pa kad je postavljen ručak, mama reče da sjednem na klupicu, a da kod prozora sjedne Rankina ujna. Ona je to odbila. Zagrlila je Ranku i rekla: „Ja ću kraj moje Ranke”.

Jednog dana dođoše kuma Milka i Tina pa pričaju da su partizani ubili Krauza, onoga niže Sovćeka. Napali partizani vlak neđe kod Česme i Pavlovac Dražice. On legao, kažu, na pod, a kuhlićka ga podigla kroz jedna i druga rebra. Jučer su ga provezli u dugačkim kolima. „Nek’ su ga ubili, jeb’la ga mati, on je pokazivao srpske kuće kad su naši ljudi kupljeni u Koprivnicu ’41”, komentiraju one. Razgovor se nastavlja na istu temu. Eto, to je već treći, pored onih jedanaest „njihovih”, što su ih partizani pohvatali prilikom napada. Tako su i Babureka dovezli konji iz šume mrtvoga. Ne znaju kako se zvao onaj koga je netko ubio

Na glavi mi kapa koju sam dobio u logoru. Sjela je na uši, a šilt velik pa me štiti od kiše. Kad sam odavdje otjeran, prije dva mjeseca, bio je lijep, sunčan dan. Toplo, prašina, kesteni puni zelenoga lišća… Sada je sve mokro. Na pločniku mokro, trulo lišće, grane gole, grabe zarasle visokom, istrulom i mokrom travom. Majn je otišao, žuri radi kiše, a ja idem nekako sporije. Stevu također ne vidim. Prolazim mimo katoličkog cintora, mimo stare škole. S lijeve strane se nastavlja visoki debeli zid “predstojnikovog stana”. Na zidu je više manjih rupa-puškarnica i jedna velika kroz koju viri nekakva cijev, a ostali dio oružja pokriven je celtom,

Opet poče komešanje, provlačim se prema vratima i dobivam potvrdne odgovore na pitanje da li se ulazi u vlak za Bjelovar. Zima mi je, drhtim, cvokoćem. Imam dobar kaput, ali ispod njega je samo kaputić i tanka košulja. Pitam lijevo i desno da li idu u vlak za Bjelovar. Odgovaraju potvrdno. Grupa je povelika, izlazimo van zgrade. Pada kiša i snijeg – susnježica. Drhtim od hladnoće. Napola hodam, napola me guraju i nose. Svi oni, koje sam pitao da li idu u vlak za Bjelovar i koji su mi dali potvrdan odgovor, pokrenuli su se. Jedni idu desno, drugi lijevo i guraju se na ulazu u vagone. Vagon pred kojim

Tu je mnogo svijeta. Najviše je žena, ali ima i puno djece. Hladno je i propadiva nekakva solka – kiša, kao i prethodnih dana. Nitko nije vani. Netko mi je objasnio da u onoj kancelariji pitam koji vlak ide za Zagreb. Propitao sam se kada i na koju stranu ide vlak za Zagreb. Stojim tu negdje da vidim kad vlakovi dolaze i sa koje strane. Neki dječačić, od nekih šest, sedam godina, sa fesom na glavi, jede kukuruzni kruh. Odmah i ja izvadim svoj komadić (150 g) ’leba (izgledom i tvrdoćom cigle) i jedem. Mali mi postaje interesantan jer drži u rukama povelik komad kukuruznog kruha. Jedna žena me zapita

Negdje oko 14 dana poslije mog dolaska u sapunaru, čistio sam prašinu u munjari kad me pozva Žiga: „Mišo, dođi ovamo”. Kod njega je bio logorski redar Dušan Keco koga sam poznavao kao redara. Protrnuo sam od straha i zaključio: „Vjerojatno su pronašli po nekakvom spisku da sam ostao živ i sada su me našli”?! Keco reče da ja idem kući i da me mora odvesti u brijačnicu gdje me čeka jedan ustaša. Slutnja u moj kraj se produbila – čeka me ustaša! Bio sam sav izbezumljen. Ne sjećam se ni kako sam se rastao sa Žigom i Gezom. (Tu je potpuna amnezija.) Nisam uzeo ni svoj šešir, koji je

Svaki se nastoji nekako progurati do one rešetke pri vrhu vagona koja jedina omogućuje nekakvu izmjenu zraka izvana i užasnog smrada u vagonu. Tko to uspije, odmah izgovara to zloslutno ime – Jasenovac. Poče naguravanje vagona, udaranje amortizera u nizu vagona, a zatim voz krene. Ide polako i uskoro stade. Oni kraj rešetki (postoje dvije u vagonu) glasno izgovaraju: „Eno Save, voze nas prema Savi”. „Eno vode”, glasno govore drugi, „o, Bože, koliko ima vode”. Konačno, nekako doguraše i mene do rešetke na lijevoj strani vagona. Osjetim svježinu zraka iako vani sja sunce. Čini mi se – da me bace u Savu, plivao bih i pio vodu. Čuju se izvana