JUGOSLAVIJA 1941. – Potresno svjedočanstvo italijanskog oficira o zločinima u NDH

Istorija Drugog svjetskog rata na prostoru Jugoslavije i dalje otkriva nove izvore i perspektive. Knjiga „Jugoslavija 1941.“ italijanskog oficira Salvatorea Loia donosi svjedočanstvo iz jednog drugačijeg ugla, a njena beogradska promocija okupila je ugledne istoričare i istraživače koji su ukazali na značaj ovog djela za razumijevanje tragičnih događaja iz 1941. godine.

U svečanoj sali Gradske opštine Novi Beograd, 4. marta 2026. godine, održana je promocija djela koje iz korijena mijenja dosadašnje percepcije srpske istorije 1941. godine. Riječ je o knjizi „Jugoslavija 1941.“ autora Salvatorea Loia, italijanskog obavještajca i oficira, koju je sa italijanskog jezika prevela i priredila dr Mila Mihajlović, u izdanju Arhiva Vojvodine. Ovo izdanje donosi do sada nepoznatu arhivsku građu italijanske obavještajne službe i otvara nove vidike u tumačenju dramatičnih događaja iz prvih mjeseci Drugog svjetskog rata na prostoru Jugoslavije.

Promocija, koju je organizovao Savez Srba iz regiona, okupila je eminentan skup istoričara, predstavnika boračkih i zavičajnih udruženja, kao i brojne zainteresovane građane.

Linta: Tri stuba borbe za međunarodno priznanje genocida

Domaćin skupa, narodni poslanik i predsjednik Saveza Srba iz regiona Miodrag Linta, naglasio je da knjiga italijanskog obavještajca Salvatorea Loia služi kao krunski dokaz genocidne prirode NDH.

On je ovu priliku iskoristio da jasno definiše tri ključna nacionalna i civilizacijska zahtjeva usmjerena prema institucijama Srbije, koji čine temelje buduće borbe za istorijsku istinu.

– Prvi neophodan korak je da Skupština Srbije konačno usvoji zvaničnu Rezoluciju o genocidu nad Srbima, Romima i Jevrejima u NDH, čime bi se postavio nedvosmislen pravni i politički okvir za sva dalja djelovanja na međunarodnoj sceni – poručio je Linta.

Uporedo sa političkim priznanjem, Linta smatra da je Srbija dužna da donese Zakona o osnivanju Memorijalnog centra srpskih žrtava genocida NDH po uzoru na izraelski Jad Vašem.

– Ovaj centar ne bi bio zamišljen samo kao mjesto pijeteta, već kao živa i moćna institucija u kojoj bi veliki broj istoričara i stručnjaka radio u okviru muzeja, instituta, arhiva i biblioteke, predano dokumentujući svaku pojedinačnu žrtvu i svaki počinjeni zločin.

Kao treći stub ove inicijative, on je istakao potrebu za konačnim definisanjem i obilježavanjem jedinstvenog Dana sjećanja na srpske žrtve genocida, čime bi se država i narod na dostojanstven način odužili milionskim žrtvama nevino pobijenih sunarodnika.

Micić: Suočavanje sa istinom izvan ideoloških stereotipa

Generalni sekretar Matice srpske, dr Milan Micić je istakao da srpski narod u svojoj kolektivnoj svijesti još uvijek nosi stereotipe oblikovane komunizmom, jugoslovenstvom i naglom modernizacijom.

– Knjiga Salvatorea Loia ne služi tome da promijeni našu svijest, već da nas nauči da o jednoj istini uvijek postoji više viđenja, te da se kroz ta suočavanja prepoznaje i pojedinačna i kolektivna sudbina.

Micić je posebno naglasio dramatičan unutrašnji sukob italijanskog oficira koji dolazi iz države koja je godinama sponzorisala ustašku emigraciju, da bi se na terenu suočio sa nezamislivim posljedicama takve politike.

– Sučeljavanje tog vojnika sa zvaničnom politikom sopstvene države i onim što viđa na terenu je tragično. Postaje svjedok genocidne politike NDH koja je pohitala da jedan dio srpskog naroda uništi, drugi protjera, a treći pokrsti. Loi opisuje srpski narod koji u tom trenutku pokazuje svoje vrline, ali i nemoć da povjeruje u količinu mržnje koja je proključala u dojučerašnjim komšijama – naveo je Micić.

On je istakao da Loi, vođen svojim italijanskim vaspitanjem i obrazovanjem, ostaje zgrožen pred „bestijalnim ustaškim divljanjem“.

– Opisi zločina koje je ovaj obavještajac lično fotografisao i opisao iz prve ruke su dirljivi i teški, ali neophodni za razumijevanje istine.

Dr Micić je skrenuo pažnju na to da Loiev zapis suštinski mijenja pogled na ulogu Italije 1941. godine.
Iako je u zvaničnoj svijesti formiranoj u Titovoj Jugoslaviji Italija bila isključivo fašistička, okupatorska sila, ovo djelo otkriva da je za srpski narod koji se suočavao sa jamama i pokoljima, italijansko prisustvo često značilo preživljavanje.

– Ovo nije samo memoarsko sjećanje, već uzbudljiva drama na jednom mikroprostoru Tromeđe. Loi vidi srpske ustanike koji se spontano okupljaju da zaštite porodice od noža i njegovo viđenje donosi nevjerovatnu svježinu našoj kulturi – poručio je Micić.

Završavajući izlaganje, on je svesrdno preporučio knjigu za „lagano čitanje nad kojim čovjek mora ostati nagnut“, jer ona primorava čitaoca na preispitivanje sopstvenih stereotipa.

– Ovo je knjiga koja čovjeka ostavlja otvorenih očiju. Zahvaljujem Mili na ovoj svježini koju je unijela u našu istoriografiju i očekujemo još mnogo ovakvih djela koja donose nova, intrigantna saznanja – zaključio je dr Milan Micić.

Gulić: Između vjerodostojnog svjedoka i ideoloških predrasuda

Pozivajući se na Andrićevu misao da prošlost nije mrtva, već neraskidivo utkana u sve što danas mislimo i radimo, dr Milan Gulić iz Instituta za savremenu istoriju, je istakao da je Drugi svjetski rat ostavio najdublji i najtragičniji trag u modernoj istoriji Srba.

– To je bilo vrijeme kada je jugoslovenski državni okvir rasturen, a srpski narod izložen stradanju pod različitim okupacionim sistemima, dok je u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj bio žrtva direktnog genocida – podsjetio je Gulić, naglašavajući da memoarski zapisi poput Loievog imaju poseban značaj jer pomjeraju granice saznanja izvan suvih arhivskih dokumenata.

U izuzetno sadržajnom i stručnom izlaganju, dr Gulić je istakao da Loiev zapis donosi specifičnu italijansku vizuru koja je decenijama bila zapostavljena u srpskoj istoriografiji. Povukao je paralelu sa memoarima Čerčila, Ajzenhauera, ali i njemačkih i italijanskih visokih oficira, naglašavajući da o memoarima ne smijemo suditi po tome koju je vojsku autor služio, već po njihovoj relevantnosti za sagledavanje događaja na određenom prostoru.

Gulić je ukazao na neophodnost opreza prilikom čitanja Loievih zapisa, jasno razgraničavajući gdje je autor precizan svjedok, a gdje podliježe predrasudama svog vremena. On ističe da je Loi prije svega odani oficir fašističke Italije koji Jadran vidi kao „unutrašnje italijansko more“. Ipak, ne prećutkuje bestijalnost ustaških zločina.

– Loi je vrlo oštar kada piše da „u Hrvatima ničeg ljudskog nije bilo“. Njegov opis Donje Suvaje nedugo nakon masakra i kuće sveštenika Spasa Lavrnje, gdje zatiče pobijenu čitavu porodicu, predstavljaju jeziva i vjerodostojna svjedočanstva koja sama po sebi zavređuju pažnju čitalačke publike.

Međutim, Gulić nije preskočio ni ozbiljne kritike na račun Loievih interpretacija istorije. On je istakao da Loi svjesno preuzima opšta mjesta hrvatske propagande o navodnom strahovitom teroru Srba nad Hrvatima u međuratnoj Jugoslaviji.

– Loi u svojim zapisima nekritički preuzima propagandne teze o navodnom „antikatoličkom režimu“ u Beogradu i opisuje nadrealne scene prepunih jugoslovenskih zatvora sa vezanim hrvatskim ženama, što naravno nije ni blizu istorijske istine – upozorio je Gulić, ukazujući na ozbiljne manjkavosti Loieve percepcije.

Prema Gulićevim riječima, italijanski oficir pokazuje „neshvatljivo razumijevanje“ za Antu Pavelića, koga opisuje kao iskrenog prijatelja Italije.

– Loi zadržava i krajnje blagonaklon stav prema visokom katoličkom kleru, afirmativno pišući o Alojziju Stepincu i naročito o sarajevskom nadbiskupu Ivanu Šariću. Ovakva Loieva vizura je duboko problematična, posebno kada se zna da je Šarić u svom fanatičnom idolopoklonstvu Paveliću bio možda i postojaniji od samog Stepinca. 

Prema Gulićevom mišljenju poseban kvalitet knjige leži u Loievom priznanju srpske snage i organizacije.

– Italijanski obavještajac opisuje oslobođenu teritoriju nakon ustanka 27. jula 1941. gotovo kao „državu u državi“, fasciniran voljom naroda za otporom. Zahvaljujući njegovim bilješkama, sačuvani su vrijedni opisi srpskih prvaka sa Tromeđe, poput Paje Omčikusa i Steve Rađenovića, čija je imena Loi pokušao da sakrije u originalnim izvještajima kako bi ih zaštitio.

Govoreći o složenim odnosima između okupatora i lokalnog stanovništva, Gulić je ukazao na jedan paradoks koji se više puta ponavlja u istoriji srpskog naroda.

– Postoji jedan specifičan usud srpskog naroda da oni koji inicijalno dođu kao neprijatelji, kada svojim očima vide stradanje Srba, zauzimaju njihovu stranu. To vidimo i kod Loia, kao što to vidimo već dvadeset godina na Kosovu i Metohiji kod pojedinih pripadnika KFOR-a i UNMIK-a.

Posebno se osvrnuo na Loievu sklonost ka istorijskim generalizacijama, ocjenjujući da autor značajno pretjeruje kada govori o „viševjekovnom neprijateljstvu“ Srba i Hrvata.

– Njihove veze kroz vjekove nisu bile toliko intenzivne da bi se do te mjere „zakrvili“; sukob koji Loi opisuje je zapravo tekovina kraja 19. i početka 20. vijeka – pojasnio je Gulić, ukazujući na to da se kroz italijanski zapis provlači i suptilan, ali jasan prizvuk predrasuda prema Balkanu kao suštinski varvarskom prostoru.

Takođe, istoričar je dekonstruisao Loievo viđenje Dalmacije kao isključivo italijanskog područja.

–  Loi sa pijetetom ističe žrtvu Italijana u Prvom svjetskom ratu nazivajući ih mučenicima, on svjesno ili nesvjesno ignoriše demografsku stvarnost terena. Naime, potpuno zanemaruje činjenicu da je čitava Dalmacija, prema austrougarskom popisu iz 1910. godine, imala čak 96% južnoslovenskog stanovništva, srpskog i hrvatskog, dok se italijanska komponenta mogla naći u svega nepuna četiri procenta.

Zaključujući svoje izlaganje, dr Gulić je poručio da ovaj spis, uprkos svim Loievim ličnim zabludama i predrasudama prema Balkanu, donosi „novi kvalitet“ i skida veo prašine sa događaja koji su kroz ideološke prizme decenijama bili zamagljeni.

– Ova knjiga nam omogućava da iznova sagledamo ljude i događaje koji su gotovo izbrisani iz našeg sjećanja, i zato veliku zahvalnost dugujemo priređivaču Mili Mihajlović i izdavaču Arhivu Vojvodine – zaključio je dr Milan Gulić.

Mihajlović: Knjiga koja vraća zaboravljenu istinu

Obraćajući se prisutnima ne samo kao priređivač već i kao dio zajedničke nacionalne porodice, dr Mila Mihajlović je svoje izlaganje obojila ličnim tonom, ističući da, iako je rođena Banaćanka, krajeve Tromeđe poznaje kroz svjedočanstva svojih italijanskih prijatelja koji su na tom prostoru boravili.

– Salvatore Loi i njegov saborac Ajmone Finestra došli su na Balkan kao dio okupatorske vojske, katapultirani iz Italije kao saveznici Hrvata i Nijemaca. Međutim, ono što su zatekli na terenu potpuno je srušilo njihove predrasude. Italijanska dokumentacija nedvosmisleno svjedoči da je za samo trideset dana pobijeno 300.000 Srba. Suočen sa tim, Loi je zapisao rečenicu koju sam doslovno prevela: „U Hrvatima nema ničega ljudskog“ – istakla je Mihajlović.

Ona je povukla fascinantnu istorijsku paralelu sa Prvim svjetskim ratom, podsjećajući da je italijanska mornarica (a ne francuska) tada, unilateralnom odlukom, spasila „kičmeni stub Srbije“ – vojsku, kralja, vladu i inteligenciju. Taj impuls humanosti ponovio se i 1941. godine, kada su italijanski oficiri, vođeni sopstvenim vaspitanjem i zgroženi ustaškim bestijalnostima, često samoinicijativno stajali u zaštitu srpskog naroda.

– U knjizi je opisana scena gdje samo trojica italijanskih vojnika, sa uperenim oružjem, staju pred ustašku masu koja vodi Srbe na klanje i primoravaju ih da puste zarobljenike. Loi u knjizi krije svoje ime, pišući skromno o „italijanskom oficiru“, ali druga svjedočanstva potvrđuju da je on bio taj koji je spasavao hiljade duša – otkrila je autorka.

Posebno intrigantan dio izlaganja odnosio se na sudbinu same knjige. Iako je objavljena 1953. godine u Milanu kod uglednog izdavača, izdanje je sistematski uništavano, pa je primjerak koji je Mila Mihajlović prevela zapravo „jedini preživjeli“.

– Tragala sam za ovom knjigom godinama. Ona je dokaz strateške genijalnosti srpskih ustanika i njihovih vođa poput Steve Rađenovića i Paje Omčikusa. Srbi su tada spoznali da ne mogu protiv svih i predložili su Italijanima plan: mi ćemo potući Hrvate, a vi zauzmite prostor i izbacite ustaše. Italijani su, nakon početne nevjerice, svjedočili epskoj bici kod Donjeg Lapca gdje su ustanici razbili silu od 5.000 ustaša – navela je Mihajlović, dodajući da fotografije objavljene u knjizi definitivno skidaju veo tajne sa ovih događaja.

Završavajući izlaganje, dr Mila Mihajlović je podsjetila na sudbinu Ajmonea Finestre, koji je na Tromeđi ostavio mladost i ljubav prema Nadi Jovanović, i koji se čak i u svojoj 93. godini penjao na vrh Velebita da oda počast žrtvama Jadovna.

– Loi je zapisao da pod balkanskim nebom nema hrabrijeg i plemenitijeg naroda od srpskog. To nije rekao prijatelj, već čovjek koji je došao kao neprijatelj i okupator, ali je upoznao našu suštinu. Moja misija je da ovu knjigu vratim i italijanskoj javnosti, kako bismo konačno pobijedili predrasude. Ova istina mora da se čuje na sva usta svuda u svijetu – zaključila je dr Mila Mihajlović uz emotivne zahvalnice kolegama istoričarima koji su joj, kako kaže, „dali krila“ za ovaj istraživački poduhvat.

Knjiga „Jugoslavija 1941.“ na srpskom jeziku ugledala je svjetlost dana zahvaljujući Arhivu Vojvodine i njegovom direktoru dr Nebojši Kuzmanoviću, istoričaru koji je prepoznao značaj ovog dragocjenog svjedočanstva. Upravo zahvaljujući njegovom istančanom osjećaju za teme od posebne istorijske važnosti, ovo djelo postalo je dostupno i domaćoj javnosti, a može se pronaći i u elektronskoj formi na sajtu Arhiva Vojvodine, ustanove koja ove godine obilježava značajan jubilej – vijek svoga postojanja.

Muzički dio programa upotpunio je VIS „Zlatno zvonce“, dok je čitav događaj nadahnuto vodila novinarka Srpskog kola Dragana Bokun.

Skup je okupio eminentne srpske istoričare, među kojima su dr Milan Koljanin, dr Miladin Milošević i dr Danilo Kovač.

Posebnu pažnju izazvalo je prisustvo Marije Jovović, ćerke Blagoja Jovovića, čovjeka koji je izvršio atentat na Antu Pavelića.

Posebnu emotivnu snagu skupu dalo je uključenje Tine Lake putem Viber veze, koja je izrazila duboku zahvalnost i podršku radu Mile Mihajlović, ističući nesaglediv značaj ove knjige za konačno otkrivanje stradalničkih sudbina predaka krajiških Srba i očuvanje istine o njihovoj viteškoj borbi na Tromeđi.

Tekst i foto: Trifko Ćorović

---

Izvor: SLOBODNA HERCEGOVINA