Tražila djecu, doživjela poniženja

Ћирилица

U Jodno sam došla rano ujutro, kako bih razgovarala s Jadrankom Garbinom. Nakon što me portir pustio u hodnik, po mene je došao vojnik u crnoj uniformi i s maskom na glavi. Pritisnuo me uza zid..., priča Stoja Trivkanović, koja još uvijek traga za svojim sinovima
Trojica Trivkanovića, otac Nikola i njegovi sinovi, dvadesettrogodišnji Zoran i osamnaestogodišnji Berislav, odvezeni su 25. augusta 1991. iz porodične kuće u sisačkom naselju Zeleni brijeg u nepoznatom smjeru: prema riječima očevidaca, odvedeni su na ORA-u, poznato sisačko mučilište, gdje se sinovima gubi trag. Nikolino je tijelo pronađeno dva dana kasnije na obali Save, a njegova supruga Stoja i danas traga za djecom, vrteći svakodnevno u glavi isti košmar započet prije gotovo 20 godina.

Bijelim kombijem, koji je tog ljeta i jeseni često viđan po Sisku, uniformirane su se osobe oko podneva uvezle u dvorište Trivkanovića. Nakon lupanja po vratima, upale su u kuću i počele s pretresom.

- Pronašli su Nikolinu cestarsku uniformu, koju je dobio kao radnik Poduzeća za ceste, i optužili ga je riječ o uniformi JNA. Nije im se svidjela ni sinova zastava Crvene zvezde. Odveli su ih na silu, Zoranu nisu dali ni da se obuje. Rekli su mu da mu neće trebati tamo gdje ide. Snahi Dragici su kazali da je bolje da ih ne slijedi, da ne bi i ona završila u kombiju. Moja je majka došla iz susjedstva vidjeti što se događa, no odgurnuli su je puškom. Na sreću, nisu dirali moju unučad, Zoranovu i Dragičinu djecu, 1,5-godišnjeg Aleksandra i tromjesečnog Roberta - priča Stoja Trivkanović. Tom "jurišu na brzinu", kako je okarakterizirala odvođenje srpskih civila, povoda nije trebalo: točno se znalo u koje se kuće i po koga dolazi.

Ostali sat i račun za struju
Pošto su odveli Trivkanoviće, uniformirani su krenuli u pohod susjedstvom. Stigli su i do kuće Stojina brata Milana, koji tada nije bio tamo. Htjeli su zato odvesti mu sina Slobodana.
- Sa Slobodanom je bila majka Milena, a došla je i baka: nakon njihova uvjeravanja da je "dijete sitno i mršavo", odustali su od odvođenja i bacili ga u travu. Potom su otišli do kuće moga drugog brata, Đure Radojčića. Lupali su puškom na vrata, no u gostima mu je bio rođak Darko Komarac u uniformi HV-a, koji nije dao da ga odvedu - kaže Stoja. Njena su braća istog dana s obiteljima otišla sestri Milki Sanader u Petrinju i tako si spasila glavu, jer su već idućeg dana vojnici iz kombija ponovno došli po njih.
Nesretni Trivkanovići, prema izjavi očevica Miroslava Ferenčaka, Dragičina brata, viđeni su na zlokobnoj ORA-i: tko bi tamo dospio, pomoći mu više nije bilo.
- Tražila sam ih posvuda. Na ORA-i su mi prijetili što ih uopće tražim. Izjavu o njihovom nestanku dala sam u Vojnoj komandi. Plakala sam, molila, a oni su mi obećavali da će pomoći ako bude u njihovoj moći, no nitko pomogao nije. Tražila sam ih i u sisačkoj policiji, tamo mi je Đuro Brodarac rekao: "Idi ih traži u mrtvačnici na groblju." Bezuspješno sam sve ispričala i tadašnjem ministru Ivanu Vekiću - govori Stoja.
Posvuda tragajući za djecom, u nekadašnjem lječilištu Jodno umalo je silovana.
- U Jodno sam došla rano ujutro, kako bih razgovarala s Jadrankom Garbinom, tamošnjim zapovjednikom. Nakon što me portir pustio u hodnik, po mene je došao vojnik u crnoj uniformi i s maskom na glavi. Pritisnuo me uza zid i počeo mi otkopčavati haljinu, dok me njegov pas grizao za odjeću. Na sreću, naišao je Garbin. Nakon razgovora, ponovno je istom vojniku morao narediti da me ostavi na miru, jer me ovaj čekao, misleći valjda da će me kasnije moći i ubiti. Bilo je strašno prolaziti hodnikom dok iz okolnih soba vojnici rade grimase i mašu rukama prema tebi - ispričala je žena koja je nakon 22 godine rada u Dječjem vrtiću "Nada Dimić" u februaru 1992. dobila otkaz.

O smrti muža policija ju je obavijestila 27. augusta 1991: došli su po nju u vrtić i
odvezli je na prepoznavanje u mrtvačnicu sisačke bolnice. Kada je vidjela da suprugu nedostaje polovica lica, klonula je.
- Dali su mi samo njegov ručni sat i odrezak od struje - kaže i danas duboko potresena.
Po nalazu patologa, Nikola Trivkanović ubijen je 26. augusta, pa bačen u Savu, koja ga je izbacila kod Gušća. Na tijelu su mu bile povrede uzrokovane mučenjem: slomljen nos, višestruke rane od noža i 20 prostrijelnih rana od vatrenog oružja.

Sudovi bez srama
- I prije i nakon odvođenja bilo je raznih provokacija. Govorili su da i ja moram otići pod zemlju, da se moram prekrstiti na katoličku vjeru. Optuživali su me da su mi sinovi u šumi i da im nosim hranu. Policija je dolazila raditi zapisnike, ali više da ispita dokad ću ostati u kući, jer su planirali da se useli netko drugi. Pred "Oluju" sam otišla posjetiti sestru u Petrinji i tetku u Rumi, a u Sisak sam se vratila 1997. godine - priča Stoja.

Tek je lani ostvarila pravo na mirovinu, no od nje ne može platiti hiljade kuna sudskih troškova zbog izgubljenih sporova za smrt voljenih.
- Ubili su mi djecu, a sada ja državi treba da dam novac. Pitala sam na sudu kako ih nije sramota, a oni su rekli da ću dug za sudske procese morati platiti, pa makar i za 50 godina. Bojim se da mi ne sjednu na račun. Ionako jedva živim od hiljadu kuna penzije. Još je gore mojim nezaposlenim unucima. Jedina mi je želja da se nađu tijela mojih sinova, da ih u miru sahranim. Ubojicama poručujem da se sjete svojih zločina kada pogledaju vlastitu djecu. Osjećaj grižnje savjesti najgori je osjećaj - kaže Stoja Trivkanović.

Mirna Jasić

Izvor: SNV