Gojko Lovrić

Rođen 1934. godine u selu Klekovci, Bosanska Dubica, profesor

Svjedoči:

Ovu istinitu i tužnu priču pišem, ne da se nad­mećem sa onima kojima je stalo do ve­li­čanja broja žrtava bilo koga naroda, već da se otrgne od zaborava jedna istina koja se odnosi na stradanje svih članova moga domaćinstva u Drugom svjetskom ratu.

Osećao sam moralnu obavezu da kao jedi­ni preživjeli član porodice kažem kako na svi­rep način izginuše moji najmiliji: majka Stanka, otac Spasoje, braća Miloš, Mihajlo, Sreten, Raj­ko, Mirko, Boško, Uroš i Stanko, sestre Vukosa­va, Milka i Nada.

Poslije svega što sam doživio, bio bih naj­sretniji kada rata nikada i nigde ne bi bilo, čak ni u dječijim igrama.

Prvi je poginuo moj brat Mihajlo 15. janu­ara 1942. godine u selu Draksenić kod Bosan­ske Dubice gde se nalazio na radu kod jednog imućnog mještanina. Toga dana su hrvatski vojnici na prevaru uveli u pravoslavnu crkvu 360 muškaraca, žena i djece – Srba i svirepo ih mučili i na kraju sve pobili. I zidovi crkve bili su krvavi. U proljeće 1942. godine hrvatski vojnici su mi ubili oca i njegovog brata Nikolu. Otišli su bili u mlin da samelju žita. U mlinu su se često ljudi iz sela okupljali na razgovor. Toga dana u mlinu je bilo još šestorica ljudi. To je Hrva­tima bilo sumnjivo, pa su opkolili mlin, po­hvatali ljude, odveli ih na uzvišenje iznad mlina i tu ih sve pobili.

Došli su potom u naše selo gde su po ku­ćama kupili narod: žene, djecu, starce.

Poslije ubistva našeg oca, nas su hrvatski vojnici oterali u selo Lipova Greda, koje se na­lazi ispred Draksenića, a odatle u selo Uštice. Tu su nam oduzeli svu stoku koju smo poterali sa sobom, a zatim velikom skelom prevezli na drugu obalu reke Save. Našli smo se u mjestu Cerovljani u privremenom hrvatskom logoru koji je bio ograđen bodljikavom žicom. Bio je to sa­birni logor iz kojega su zatočenici odvođeni na razne strane. Ovde smo ostali desetak dana. Hra­na je bila veoma slaba. Dobijali smo neku tečnost u kojoj se moglo naći i poneko zrno pa­sulja.

Stanje je bilo nesnošljivo: silna djeca su pla­kala. Hrvatski stražari su se ponašali vrlo su­rovo. Jednu su djevojku silovali. Odavde su nas transportovali u logor Jasenovac. Uz sam logor bili smo smešteni u železničke vagone koji su se koristili ranije za prevoz stoke. U ovim vago­nima su nas držali bez hrane i vode puna dva dana i dvije noći. Pričalo se kasnije da se u to vreme odlučivalo da li da nas odmah pobiju ili transportuju u Slavoniju. Sjećam se dobro ovo­ga, jer je majka bila jako uplašena. Bojala se za sina Sretena, kao najstarijeg od djece. Tada su iz vagona kupili odraslije muškarce i odvodili u logor Jasenovac. Odveli su i brata Sretena i ni­ka­da se nije vratio. Majka je, verovatno, maj­čin­skim instinktom predosećala zlo, pa je u va­gonu molila Sretena da obuče žensku odeću i tako se spasi, ali brat to nije hteo.

Ovde sam prvi put u svome životu, kao osmogodišnji dječak, gledao kako hrvatski vojni­ci pucaju i ubijaju jednu ženu. Bila je sa svo­jom poro­dicom smeštena u istom vagonu sa nama. Djete, koje je ona držala u naru­čju, ne­pre­stano je plakalo, vjerovatno zato što je bilo že­dno. Zamolila je jednog vojnika koji je stajao pored vagona da joj iz jedne jaruge, neposredno uz sam vagon, dohvati malo vode. Kada je ovaj to odbio, izašla je iz vagona i krenula prema lokvi da dohvati vode. Vojnik je, bez upozore­nja, pucao i ubio ženu. Djete je ostalo u plaču.

Bili smo na sporednom kolosjeku. Tu pored nas tako blizu, skoro na dohvat ruke, protiče ri­jeka Sava, a mi toliko žedni.

Krenuli smo, ali niko od nas ne zna kuda. Nije nam toga momenta ni bilo toliko važno, koliko je bio važan svjež vazduh koji je jedva dopirao do nas kroz guste rešetke prozorčića vagona. Bilo je nekako to i podnošljivo, ali nas je plač jadne dece silno mučio.

Stižemo u Pakrac. Onda su nam tu održali neki govor i uputili nas uz vojničku pratnju prema planini Papuk. Za čudo, tu su nas ostavili hrva­tski vojnici i otišli. Nakon dugog i napornog putovanja stižemo u selo Velika Vrijeska, neda­le­ko od Daruvara. Bilo nas je preko stotinu upu­će­nih u ovo selo, dok su ostali odvedeni na drugu stranu.

Zaustavili smo se ispred jedne kuće, gde su nam meštani dali hranu. Poslije toga uslijedio je raspored po kućama. Nas devetero, preostalih članova porodice, raspoređeni smo u četiri ku­će. Majka se nakon dva mjeseca ovdje porodila. Dobili smo još jednu sestricu i dali joj ime Na­da. Nažalost, ni ovde nevolje nisu prestale, a Nada je ostala samo u sjećanju svoga jedinog preživjelog brata.

Boraveći u ovom selu, radili smo poslove prema svojim mogućnostima. Stariji su obavljali poljske radove, a mi djeca najčešće smo čuvali stoku.

Ovdje je bilo puno mirnije, samo jednom je od strane hrvatske vojske selo bilo blokirano, ali bez nekih većih posledica.

Kod nas se sve više javljala nostalgija za rodnim krajem. Za ovo nisu bili krivi naši do­maćini. Bilo je nešto u nama, u našoj duši, nešto nevidljivo, nešto što je bilo jače od svega. Željeni povratak kućama usledio je u jesen 1944. godine. Po povratku u naše selo, našli smo potpuno praznu i opljačkanu kuću. Bili smo sretni što ipak nije bila zapaljena. Trebalo je početi sve ispočetka, ali kako i sa čim. Ugla­vnom sve bi se nekako podnosilo da nije bilo čestih upada hrvatskih i njemačkih vojnika u selo. U jednom od poslednjih napada na naše selo, ostatak naše poro­dice: majka i nas deveto­ro djece, izbegli smo u obližnje selo Gunjevce i tu se uključili u jedan od zbjegova naroda koji se nalazio u planini Prosari. Gunjevci su, inače, rodno selo moje majke u kome su živjele njene dvije sestre. U zbjegu smo ostali više od mjesec dana. Februar je, 1945. godina. Noći su veoma hladne. Spavamo na skupljenom suvom lišću, skoro bez pokrivača, šćućureni jedno uz drugo. Oseća se ne­dostatak hrane, sve nam postaje nepodnošljivo. Kako sve ovo izdržati? Sestrica Nada je imala samo jednu godinu. Snagu nam daje majka koja nam govori: „Izdržite, draga moja djeco, sve će ovo brzo proći“. Kada su re­zerve hrane bile pri kraju, najstarija sestra Vukosava je predložila da brat Rajko, ona i ja odemo do našega sela i da donesemo brašna ili bilo šta od hrane koju budemo našli u kući. Bilo je to dosta rizično, ali drugog izbora nismo imali. Put nas je vodio preko rječice Rakovice koju su nezvanično smatrali linijom razgrani­čenja izmedju dva sela. Prolazimo ispred mlina odakle nam je otac odveden i ubijen. Teško nam je. Stižemo skoro do ispred same kuće, blizu jednog starog graba, poznatog po tome što su se u njegovoj hladovini odmarali putnici koji su putovali u Bosansku Dubicu.

Na naše veliko zaprepaštenje, ispod ovoga graba istrčaše dvojica ustaša u crnim uniforma­ma i trče prema nama. Uplašio sam se i stao. Brat i sestra su odmah shvatili opasnost i počeli da bježe prema jednom šumarku, zvanom Osti­na šuma. Vojnici su zapucali i počeli da trče prema njima, a to je i za mene bio znak da moram nekud pobjeći. Bježao sam prema selu Gunjevcima. Na mene je pucao vojnik koji je stajao pored graba. Kako sam bježao preko či­stine, pravo je čudo da me nije pogodio metak.

Brata i sestru su ranili, uhvatili i odveli u Bosansku Dubicu. Usput su ih, po pričanju dru­gih, mučili, a zatim vezane bacili u rijeku Unu. Ja sam, bježeći, stigao do sela Rakovice. Imao sam sreću, jer su me šti­tile guste vrbe uz rječi­cu.

Posrćem od umora; jedva stižem u zbjeg, gde zatičem majku. Kada sam joj kazao šta nam se dogodilo, pala je u nesvjest i dugo nije do­lazila k svjesti. Kasnije je govorila da su verova­tno Vukosava i Rajko živi i da će doći. Mislim, da ni sama u to nije verovala.

Život u planini Prosari svakim danom je bivao sve teži. Hrane više nismo imali, a osim toga živeli smo u velikom strahu. Dani i noći bile su nam duži od godine. A onda 19. febru­ara 1945. godine u samu zoru opkolila nas je hrvatska vojska koja je došla iz Jasenovca. Vi­kali su: „Vidimo vas. Izlazite! Predajte se!“ Tre­nutak kasnije opkolili su nas sa svih strana. Dva mladića su pokušala da pobjegnu i bili su odmah ubijeni. Bilo je u tome zbjegu dosta na­ro­da. Tu je bila i jedna moja mlada tetka sa ma­lom bebom u naručju. Kada su nas poveli, ona je iznenada istrčala iz kolone i počela da bježi prema šumi. Pomislili smo da će vojnici zapucati za njom, ali nisu – trčali su za njom da je uhvate živu. Teško se kretala, jer je imala dete u naručju. U trenutku kada je bila uhva­ćena za kaput, ispustila je bebu, otrgla se iz ruku vojnika i uspela da pobegne. Možda je to dete za trenutak zbunilo ustašu. Poslije rata je obolela od epilepsije, bolesti od koje su obolje­vali mnogi preživeli Srbi.

Nas su odveli u selo i na silu nas ugurali u kuću Bože Vukmira. Prema grubosti koju su ispo­ljavali, nismo mogli očekivati ništa dobro. Kao kroz neki strašan san, sećam se kako su na ulazna vrata kuće postavili mitraljez. Majke su prve prepoznale opasnost, pa su počele plakati i moliti vojnike: „Pobijte nas, ali nemojte djecu, ko Boga vas molimo!“ Djeca su vrištala, a moja sestrica Nada čvrsto se uhvatila za majku i pla­kala. To ništa nije pomoglo. Vojnici su počeli da pucaju po majkama i po djeci…

Nisam bio pogođen, čak ni iz drugog ra­fala kojim su dokrajčili žrtve. Pao sam pored moje majke koja je bila smrtno pogođena. Sta­jala je do mene. Ispod moje glave našla se nje­na beživotna ruka kojom me je puno puta grlila, a sada mi je život spasila.

Pored majke, ovde su hrvatski vojnici ubili moju maloletnu braću Stanka, Marka, Uroša i Boška i moje sestre Milku i Nadu. Ležim i ču­jem kako je­dan od vojnika traži da donesu sla­mu, koju su stavili preko nas i zapa­lili. Ni sam ne znam kako sam se izvukao iz ove kuće. Na moju sreću, vojnici su poslije potpaljivanja sla­me otišli i nisu me zapazili. Krećući se uz ogra­de seoskih pašnjaka, ponovo sam se našao u Pro­sari, ali sada potpuno sam. Sa mjesta na ko­jem sam se našao, mogao se dobro videti pla­men koji je izbijao iz kuće u kojoj sam se do maloprije nalazio. Plamen je postajao sve veći i veći. Gore i druge srpske kuće. Gori selo. Sve me više obuzima strah. Razmišljao sam da je, možda, bilo bolje da sam i ja izgoreo u plame­nu, jer kuda ću sada sam, a imam svega jeda­naest godina.

Moja razmišljanja prekinula je jedna žena koja je sa nožem u ruci trčala prema meni. Bila je visoka i snažna kao što je i većina krajiških žena. Uplašen od nje počeo sam bježati dublje u šumu. Ubrzo me je stigla govoreći mi: „Diko moja, ne boj se, neću ti ništa!“ Kratko sam joj kazao šta se sve dogodilo. Ona se poslije toga rasplakala i rekla da su vojni­ci ubili i njena dva sina. Pomislio sam da to nisu ona dva mladića koje su hrvatski vojnici ubili prilikom pokušaja bijega. Sklonili smo se iza jedne oborene bukve i posmatrali okolo. Opasnost još nije bila prošla, jer je vojska bila i u šumi i u selu. Kada su obavili svoj krvavi pir, napustili su sela i otišli.

Poslije završetka rata izbrojane su žrtve. Bi­lo ih je 96, od čega u kući Bože Vukmira 68, a u zaseoku Brezine 28. Među žrtvama bilo je četrnaestoro djece, 44 mladića i devojaka, 34 že­ne i četiri starca.

Došlo je i vreme kada sam se morao rastati sa tetkom, njenim kćerkama i komšilukom koji se sveo na sasvim malo naroda. Jednoga dana pronjela se vijest da je u Bosanskoj Dubici otvo­ren Dom za ratnu siročad – za djecu koja su u ratu ostala bez roditelja. Tetka me je odve­la i ostavila u Domu.

Usput smo naišli i pored kuće u kojoj sam bio rođen. Kuće više nema. Svratili smo u dvo­rište, sjeli ispod jabuke i dugo ništa nismo razgo­varali. U međuvremenu naišla je i moja stri­na Mileva, koja je počela da plače kada me je videla. Prišla mi je, zagrlila me, poljubila i kroz suze mi rekla: „Diko moja, čula sam sve i ništa te neću pitati.“

Gledam zgarišta kuća zaraslih u korov i ne mogu da shvatim da nam se to stvarno dogo­dilo, a da za ništa nismo bili krivi. Obuzela me neka teška tuga, pa sam zamolio tetku da kre­nemo. Dolazimo u Dubicu. Stojimo ispred mo­sta na Uni sa kojega su hrvstski vojnici bacili u Unu ranjene i izmrcvarene, moju sestricu Vuko­savu i brata Rajka. Suze su mi potekle.

U Dubici sam završio osnovnu školu. U Tu­zli sam završio srednju školu, potom sam za­vršio Višu pedagošku, pa fakultet, smjer fizike i elektro­tehnike.

<Svetozar Rubin                                                             Sadržaj                                                          Zorka Delić-Skiba>