fbpx
Pretraga
Close this search box.
Ж | Ž

Podijelite vijest:

Dušan J. Bastašić: O jednom nesrećno odabranom poređenju i kontekstu

Čini se da se „mit i uvećavanje broja žrtava“ koje Nemanja Dević pominje u svome post skriptum nesrećno odabranom kontekstu i poređenju sa izmišljenim razlogom stradanja malih Roma u Kragujevcu, odnosi na Jasenovac.

Mladi ali već uveliko afirmisani srpski istoričar Nemanja Dević, ukazao je juče na svojoj fejsbuk stranici na jedan falsifikat, kako sam kaže, umjetničku konstrukciju prikazanu u ratnom (i propagandnom) filmu “Krvava bajka“, scenariste i režisera Branimira Tori Jankovića, snimljenog 1969. godine.

Treba reći da je ovaj film nagrađen Srebrnom pulskom arenom za režiju, Oktobarskom nagradom na festivalu u Kragujevcu i „Zlatnom ružom „Lidice“ u Karlovim Varima.

Ne treba podsjećati da je riječ o jednom od kultnih filmova koji je dobro poznat generacijama rođenim između pedesetih i osamdesetih godina prošlog vijeka.

Riječ je o filmskom kadru u kome romska djeca odbijaju da čiste njemačkim vojnicima čizme, pa ih oni streljaju u Kragujevcu 1941.

Dević ukazuje kako i ova priča, predstavlja samo još jedan dokaz koliko je posao istoričara jedna neprestana borba sa vjetrenjačama, i koliko, opet, oni ne smiju da odustanu od te borbe.

Citira i Andrića: „Sve su Drine ovog sveta krive, ali nikad ne smemo prestati da ih ispravljamo“.

Neosporno je da se radi o neistini, falsifikatu koji je čekao pola vijeka da bude javno razobličen.

Poučeni istorijskom „istinom“ koju smo učili u vrijeme Brozovog režima a koju su ispisali školovani istoričari tog vremena, mnogi od nas, pogotovo potomci žrtava Pokolja, istorijske istine, vezane za tu temu koje se pišu danas, primamo sa velikom rezervom.

Vjerujem da je pojedinim istoričarima ovo bilo poznato još 1969. godine a zasigurno da im niko nije branio proteklih dvadesetak godina da ovako javno, kao što to Dević danas čini, ukažu na neistinu i manipulaciju osjećanjima gladalaca.

Pretpostavljam da je na kraju filma upisano i ime istoričara koji je bio stručni konsultant scenaristi – režiseru filma a koji je znao (trebalo bi da je znao) da je riječ o izmišljotini ali se iz ideoloških, „viših“ ili inih razloga nije protivio da ovaj kadar bude dio filma.

Čini se da ni jedna druga nauka, kao ona istorijska nije podložna uticajima ideološkog okruženja, otvorenim ili prikrivenim interesima vladajućih ili njihovih domaćih ili inostranih mentora.

Vjerujem da je i sam Dević u mnogo slučajeva i sam, radeći na istoriji JVuO i poratnim zločinima komunista nailazio na radove starijih kolega koji su konformizam pretpostavili savjesti, nauci i istorijskoj istini.

Može se primjetiti da je u posljednje vrijeme, u srpskoj istoriografiji sve više naučnih radova, prikaza i tekstova na sajtovima naučnih institucija, kojima se raskrinkavaju ili barem dovode u pitanje, davno uvriježene i usvojene istine o pojedinim istorijskim događajima, ispisane od strane starijih srpskih, često već upokojenih istoričara, nekadašnjih učitelja i profesora mnogih danas aktivnih istoričara.

I ne bi to trebalo biti ništa čudno da se u proteklih pet – šest godina baš učestalo ne radi na tome.

Poučeni istorijskom „istinom“ koju smo učili u vrijeme Brozovog režima a koju su ispisali školovani istoričari tog vremena, mnogi od nas, pogotovo potomci žrtava Pokolja, genocida počinjenog nad Srbima od strane NDH, istorijske istine, vezane za tu temu a koje se pišu danas, primamo sa velikom rezervom.

Povjerenje je definitivno, u najmanju ruku poljuljano.

Svojim dosadašnjim radom, vremenski kratkim ali djelima bogatim i časnim, Nemanja Dević je kod mnogih Srba zaslužio titulu dragulja mlade srpske istoriografije.

Nema razloga da se Nemanji Deviću ne povjeruje da se pomenuti kadar u filmu nikada u stvarnosti nije dogodio kao ni onaj kada njemački vojnik odbija komandu da puca u nevine Srbe civile pa ga njegov prepostavljeni likvidira na licu mjesta.

Kako će se sa ovim saznanjima nositi oni koji su se do danas sa suzama u očima divili herojstvu malih čistača cipela, ostavljali cvijeće pod spomenik koji im je podignut u Kragujevcu ili šta će da uradi autor knjige o junaštvu njemačkog vojnika kada čuje da je „promašio ceo fudbal“, sada nije tema.

Tema je ipak nešto drugo.

U post skriptumu svog zapisa, Dević piše slijedeće:

„Srpski narod je jedan od najstradalnijih naroda na svetu u 20. veku. Toliko smo preživeli zločina i toliko dali žrtava, da nam ne treba nikakav mit niti propagandno sredstvo ne bi li tu patnju prikazali. Istina – i ništa drugo. To je naše oružje. Naprotiv, svako uvećavanje žrtava i karikiranje zločina samo stvara kontraefekat i, pretvarajući identitete u hladnu statistiku, vređa uspomenu na njih“.

Dodaje još da se čudimo što su nam roditelji i djedovi slijepo vjerovali u Titove mitove a da mu se čini da uprkos svim znanjima, svim diplomama i tolikoj dostupnosti informacija, u zdravom kritičkom razmišljanju i dalje nismo mnogo odmakli.

Svjedoci smo, da je proteklih nedelja srpski javni prostor, više nego ikada zasićen temom revidiranja, tačnije rečeno višestrukim umanjivanjem broja jasenovačkih žrtava, posebno od strane direktora Muzeja žrtava genocida u Beogradu, predsjednika Odbora za Jasenovac SAS SPC i nekih od njihovih zaposlenih radnika i sekretara.

Na ovu nečasnu autošovinističku rabotu, iz Brozovog vremena dobro poznatog „posipanja pepelom“, „čišćenja vlastitog dvorišta“ i „obračuna sa srpskim nacionalizmom“, ovaj put istoriografskim, reagovalo je nedavno Apelom upućenom Svetom Sinodu SPC, više od pedeset srpskih intelektualaca.

Čini se da se „mit i uvećavanje broja žrtava“ koje Dević pominje u svome post skriptum nesrećno odabranom kontekstu i poređenju sa izmišljenim razlogom stradanja malih Roma u Kragujevcu, odnosi na Jasenovac.

Svojim dosadašnjim radom, vremenski kratkim ali djelima bogatim i časnim, Nemanja Dević je kod mnogih Srba zaslužio titulu dragulja mlade srpske istoriografije.

Ne bi bilo dobro, šta više bilo bi razočaravajuće da ga iz bilo kojih razloga ponese plima onih koji na zalasku karijere ostavljaju nečist trag, kako u srpskoj istoriografiji tako i u istorijskom pamćenju kod Srba.

Autor: Dušan J. Bastašić

Podijelite vijest:

Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani bez upozorenja.

3 Responses

  1. Devic je bio segrt kod Vuka Draskovica. Svako ko je bio blizak SPO-u zna da se vec 1991 dobro znalo ko su Vuk i Danica Draskovic.
    Toliko o inteligenciji doticnog istoricara.
    Nagradice ga oni radnim mestom u nekoj od institucija okupirane nam Srbije. Bilo bi steta da se za dzabe posipa pepelom, jer kako kazu ljudi pepeo se tesko cisti…

      1. Iskreno se nadam da ce ga ovaj tekst malo trgnuti i baciti u razmisljanje. Romi su nasa sabraca i stradali su kao i mi. Mada, to uopste nije sada bitno da li je decko Rom ili ne. Ovde se radi o reviziji istorije na stetu srpskog naroda. Kako rece Dragoslav Bokan, zavladalo je bezumlje. I to se najbolje vidi po onome sto rade vladika culibrk, misina i ostali sizofrenicari.

Ostavite odgovor na Dejan Tosic Odustani od odgovora

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Pratite nas na društvenim mrežama: