Dokumenta NDH svjedoče o masakru u Velikom Palančištu

Datum objave: sreda, 18 oktobra, 2017
Objavljeno u Ostala stratišta
Veličina slova: A- A+
Crkva Uspenja Presvete Bogorodice u Malom Palančištu
Crkva Uspenja Presvete Bogorodice u Malom Palančištu

Srna u pet nastavaka, uz do sada nepoznate detalje, donosi feljton o strašnom ustaškom pokolju u Velikom Palančištu kod Prijedora u oktobru 1942. godine, kada su u jednoj noći, bez ispaljenog metka, ubijena 342 žitelja sela, među kojima 226 djece.

Kada imate dokumente gdje strana koja je počinila pokolj sama govori o detaljima zločina – onda ste sigurni da niko ne može osporiti objektivnost niti pripisati subjektivnost ili pristranost, ističe za Srnu autor izložbe “Godina stradanja – 1942” Vedrana Adamović.

U Muzeju Kozare u Prijedoru po prvi put javnosti su prikazani dokumenti Oružništva NDH o ustaškom pokolju u Velikom Palančištu u oktobru 1942. godine.

Među desetinama dokumenata i fotografija koji svjedoče o životu u gradu i selima prije, za vrijeme i poslije Bitke na Kozari u ljeto 1942. godine, nalazi se desetak dopisa vojnih, policijskih i civilnih struktura NDH iz Prijedora i Banjaluke, kao sjedišta Velike župe Sana i Luka, pisanih nakon masovnog pokolja 22/23. oktobra.

“Idući kroz selo – poneka osoba ispadne iz grmlja, koja se sakrila i izbjegla smrt, ali sve prestrašeno i bježi i boji se, te smo ih umirivali, da se ne plaše i da više neće biti ništa.

Kud god smo prošli sve je pusto, kuće prazne, stoke nema nigdje, žito se krade i prosipa po ulici“, piše predstojnik Kotarske oblasti u Prijedoru S. Uzunović.

Dopisi su proslijeđivani u periodu od 28. oktobra do 8. novembra 1942. godine najvišim institucijama vlasti NDH u Zagrebu – Anti Paveliću, poglavniku, vladi i ministarstvima unutrašnjih i spoljnih poslova, kao i kancelariji vlade NDH u Berlinu.

“Njemačka komanda je preko svojih vojnika jednu rupu otkopala i iz iste izvadila 65. leševa žena i djece, koji su svi poklani i raznim mukama mučeni, u tjelo im drva zabadana, ženskinju sise rezane, oči vađene i drugim mukama ih su ih patili.

Nijedno u toj rupi nije ubijeno iz puške nego na ovakav način. Druge rupe Nijemci nisu otkopavali, ali se računa da su pobili 300 osoba”, piše upravitelj redarstva Župske redarstvene oblasti Banjaluka Ivo Gromes na 12 adresa policijske, vojne i civilne vlasti NDH.

U više dokumenata navodi se da se za pokolj “mnogo građana, bez razlike spola i starosti” saznalo 23. oktobra, da je o njemu obavještena i njemačka komanda i da je dan kasnije počelo izviđanje terena i ekshumacija, gdje je komisiju činio jedan njemački i jedan ustaški oficir sa šest ustaških vojnika.

Dokumenti o zločinu u Velikom Palančištu(1)Dokumenti o zločinu u Velikom Palančištu(2)Dokumenti o zločinu u Velikom Palančištu(3)Dokumenti o zločinu u Velikom Palančištu(4)

“Pri dolasku u mjesto zvano Brdo doznala je ophodnja od jedne žene da je u noći od 22/23 ovoga mjeseca od strane ustaša poubijano svo stanovništvo iz sela Palančišta, i to iz svih kuća do kojih su doprli ustaše.
Istoga dana /28. oktobra/ izašla je ponova ophodnja na lice mjesta da se iskopa i druga jama u kojoj su žene i djeca, a naknadno će se po svoj prilici i treća jama u kojoj su muškarci iskopavati”, piše komandni bojnik Broz.

Animozitet policijskih i civilnih struktura NDH-a prema vojnim vidljiv je u naslovima njihovih dopisa gdje zločin u predmetu dokumenta nazivaju: „Ubijanje nevinih osoba od strane ustaša“.

“To evidentno, ali i same ustaše često su se`izvlačili na `divlje ustaše`, kako ih ne mogu kontorlisati, kako oni to samovoljno rade i slično. U svakom slučaju, narod i civilne žrtve uvijek su bivali kolateralna šteta“, kaže Adamovićeva, koja je viši kustos istorijske zbirke Muzeja Kozare.

Direktor Muzeja Kozare Zoran Radonjić navodi da je posebno bolan fenomen da narod nije bježao od ustaša.

Ljudi su vjerovali u priču da ih oni vode na “sigurno mjesto” da ih zaštite od nekih drugih, “zlih ustaša”, kao i da je narod zaboravio na pokolje kojima su njihovi sugrađani bili izloženi samo godinu dana ranije.

“To je prost i neuk narod, a dublji od toga je odnos strahopoštovanja prema vlasti, ubjeđenje da je sramota bježati od vlasti i vjerovanje da ti se neće ništa loše desiti jer ništa loše nisi uradio i ni za šta nisi kriv.

To je takav mentalni sklop i jedino je time objašnjiv mirni odlazak na klanje”, navodi Radonjić.

Izložba u Muzeju Kozare “Godina stradanja – 1942” otvorena je od 22. decembra prošle godine do 28. januara.

Namjera autora je da prikaže pozadinu ofanziva na Kozari i kakve su posljedice imale po život u gradu i na selima.

(nastaviće se)

Izvor: tl_files/ug_jadovno/img/otadzbinski_rat_novo/2014/srna.png

Vezane vijesti:

NOVI DOKUMENTI O STRAŠNOM ZLOČINU U VELIKOM PALANČIŠTU




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top