Serbian
Armenian
Croatian
Dutch
English
French
German
Greek
Hebrew
Hungarian
Italian
Norwegian
Polish
Russian
Slovenian
Spanish
Ovaj poziv nije upućen vama koji udarate po srpstvu za novac sav vam vijek, već nama koji smo ga svo to vrijeme besplatno branili. Barem od optužbi za ono za šta nije krivo – za to što uopšte postoji.
Piše: Dani(j)el Hadži Simić
Je li vam dodijalo da budete Srbi? Ono, jeste. Nije baš kao da ste Nijemac i vaši su počeli i izgubili dva svjetska rata. Gore je. Najviše zato što ste ta oba rata vi Srbi dobili. No, svi uvijek samo o vama nešto ružno pričaju. Filmove snimaju.
Nije to baš sve tako, ali umorili ste se od dokazivanja. Može se preći da se bude nešto drugo. Ugodnije. Što da ne? Bilo je mnogo onih koji su pristali da ih kler Alojzija Stepinca pokatoliči, ali su svejedno završili u jamama na osovini Jadovno – Jasenovac.
Zbog čega ste nas onda prekrštavali, pitali su Hrbi svoju braću u Kristu? Da umrete bar kao katolici, odgovarali bi im pravovjerni dželati. U tome je problem sa takvim izborom, umjesto da se na vrijeme ustane u odbranu svojih ljudskih prava.
Kome smeta srpstvo?
Za one koji su svjesni da protiv istrebljivačke namjere, više izgleda imaju na nogama sa oružjem, nego na koljenima dobrovoljno pognute glave, probaćemo utvrditi ko su ti koji bijesno i krajnje svirepo napadaju svaku pojavu srpstva u javnosti, zašto to čine, te da li da dobrovoljno samoizumremo, ili nešto drugo:
Kada ste, kao Hrvati 1850. godine u Zagrebu, potpisali ugovor sa izvjesnim samostalnim preduzetnikom, Vukom Stefanovićem Karadžićem iz Tršića nadomak Loznice, te prihvatili njegov softver za osnovu svog književnog jezika; onda ste pri eugeničkim tvrdnjama o tisućljetnim posebnostima, te zasnivanju nacionalnog smisla na suprotnosti Srbima, po svaku cijenu zainteresovani za gubljenje podatka o porijeklu izvornog koda na kojem počiva vaš savremeni jezik.
O liniji Karlobag – Karlovac – Virovitica ćemo najmanje, jer se o tome najviše pričalo i motivi su tu jasni.
Južna tuga Sjevernoatlanske Makedonije
Kada ste, kao (Sjeverni) Makedonci književni jezik brzopleto dobili 1945. godine, kad je agitpropovskim lingvističkim inženjeringom pored niza sličnih dijalekata, koji se govore na širokom prostoru – od Timoka, Aleksinca, Niša, Svrljiga, Bosilegrada, Pirota, Pernika, Vranja, Leskovca, Kumanova, Skoplja, pa sve do Tetova i Prizrena; izabran (unekoliko različit) govor Bitoljskog kraja, a za grafički kod uzeto srpsko pismo sada već čuvenog programera i lengvidž dizajnera Vuka StK, a ne razlikujete se (kao u slučaju Zagreba) ni po latiničnom pismu, ni po vjeroispovjesti; onda ste prinuđeni da u kompletno preuzetu azbuku ubacite bar dva nova slova.
Ќ i Ѓ, namjesto Ć i Đ. Dodate i Ѕ iz staroslovenskog i taman. Direktni ste nasljednici Aleksandra Makedonskog!
No, slova Nj, Lj i Dž, bacaju u problem proizvođače makedonskog posebnog, sa Srbima nipošto vezanog, samoupravno-socijalističkog nacionalnog identiteta od doseljavanja Slovena na Balkan. Ćirila i Metodija makar.
Otkud srpska slova u makedonskom jeziku?
Bez obzira što je Vuk StK radio apgrejd na kodu koji je već napisao Savo Mrkalj, ostaje činjenica da su Lj, Nj, Dž, Đ i Ć; autorski rad srpskih paleografičkih arhidizajnera.
Onda to morate da sakrijete, na bilo koji drugi način da vam je na raspolaganju. Nijeste gadljivi. Tako kroz projekat komunističkih vlasti Josipa Broza Tita (Hrvata/Slovenca) dobijete i crkvu, državnim izuzimanjem zadužbina srpskih careva i kraljeva 1967. godine iz vlasništva Srpske pravoslavne crkve.
Sve granice Sjeverne Makedonije, izuzev sjeverne, granice su Kraljevine Srbije poslije Balkanskih ratova. Na sjeveru, o huda sudbino, Sjeverna Makedonija graniči sa (užom) Srbijom.
Lažeš četniče: Alija Izetbegović se izjašnjavao kao Srbin?
Kada ste se, kao Alija Izetbegović i njegovi ukućani, do 1971. (kada je na popisu uvedena nacionalna odrednica Musliman) izjašnjavali kao Srbi, onda danas ono što je od Erdogana preostalo u amanet njegovom sinu, nije dostatno oglasiti tabuom. Ili odbaciti javno kao laž.
U ovom slučaju se nepripadnost srpstvu, usljed zaživotnog izjašnjavanja kao Srbin (a ne Hrvat, ili hrvatsko cvijeće, recimo), ne može dovoljno prikriti islamskom vjerom i upotrebom pravorijeka iz Zagreba. Komšijski podsjetnik se mora fizički odstraniti!
To je učinjeno po multietničkom receptu tolerancije i suživota u višekonfesionalnosti, zahvaljujući kojem u Sarajevu danas ima više javnih natpisa na arapskom, nego na kodu tipa „Vuk StK“.
Kako može bosanski ban biti – Srbin?
Pri tom, čak i kad se pozivate na Povelju bana Kulina, nezgodno je što je pisana ćirilicom (koja je danas meta progona u Efbihu) i što se 1189. godine u njemu pojavljuje prvo izvorno srpsko (a ne grčko ili bilo čije) slovo.
Đerv mu je ime. Prakod iz kojeg je iznikao oblik srpskih slova na koje su se gadili proizvođači-podizvođači sjevernomakedonskog jezika – Ć i Đ. Bez njih se ne bi moglo napisati ni Kotromanjić, od čega je Stefan Tvrtko, bio kralj Srba.
Povelja po nesreći počinje i sa „U ime oca i sina i svetoga duha“, a njihova država se još nedavno, 18. marta 1994. godine, prozvala Muslimansko-hrvatska Federacija.
Stoga i ovu interesnu grupu postojanje srpstva u sopstvenom istorijskom slijedu, izluđuje u pokušaju da najnovokomponovanije kandiduju riječ „Bošnjak“ za ime sebe kao naroda, a „bosanski“ kao riječ širokopojasnijeg značenja, za ime jezika zasebnog od srpskog. Što su sami sebi izglasali 1993. godine.
Čuj, oca ti, sad i Njegoš bio Srbin?
Kada vam je nacionalnost sugerisana kroz izjašnjavanje na popisu u socijalističkoj republici, nacionalni vam se identitet izgrađivao na Lovćenu, oko Petra Drugog Petrovića Njegoša, srušivši 1972. godine zavjetnu kapelu Srpske pravoslavne crkve, koju je on izgradio sebi za života, te protivno crkvenoj volji napravivši mauzolej, onda ste u najvećem problemu do sada.
A i srpstvo je još jači predmet mržnje.
Prosto, Njegoš je bio Srbin. Čak komunisti su, uz makedonski jezik, muslimansku naciju, Autonomne Pokrajine Vojvodinu i Kosovo, srpstvu u Crnoj Gori petokrakom ovjenčali Njegošev mauzolej u grbu, a za zastavu i pored najbolje volje nijesu mogli da smisle ništa drugo, do ostaviti crveno-plavo-bijelu srpsku trobojku kralja Nikole Petrovića.
Druga koju je koristio bila je samo crvena, ali sa istim aristokratsko-klerikalističkim insignijama kao na trobojci. Samo su sklonili dvoglavog orla, na način da zastava potpuno odgovara zastavi SR Srbije.
Smućkaj pa – Montenegrin
Nakon SRJ-epizode u kojoj je srpska „plava“, a crnogorska „plavetna“ boja na zastavi, Montenegrini su za državnu nametnuli onu crvenu zastavu posljednjeg crnogorskog kralja (Srbina), a za pismo slovenačko-hrvatsko-muslimansku latinicu. Za valutu evro. Za jezik maternji. Za neprijatelja Srbiju i Rusiju. Za kumove NATO agresore, ustaše i baliste.
No, svi Crnogorci, i danas, idu u srpsku crkvu! Fali crkva. Neće u ovu Miraševu. Sad nije još jasno, ako policijom izbace sveštenstvo SPC iz njih, hoće li ih opet rušiti i praviti mauzolej, ili je u ovom turnusu rasrbljavanja aktuelan slogan: Crkva nije vjernik, crkva je građevinski objekat?
U slučaju da ovovijekovni glavar Crne Gore i Brda ima amneziju, jer se svojevremeno ponosio svojim „srpskim porijeklom i crnogorskom državnošću“, nije danas dovoljno reći: Nema čojstva, nije čovjek od riječi. Treba braćo vikati: UPOMOĆ!
Sve će nas pobiti
U Crnoj Gori, kao u Hrvatskoj, Efbihu ili okupiranoj Republici Srpskoj Krajini, nije moguće fizički protjerati Srbe, jer je malo reći da ste sa njima u mješanom braku.
Dva brata, od istog oca i majke, pripadnici su različitih nacija na popisu. Čak i ako ste politički Crnogorac, koji glasa za DPS ili srodne proustaške partije zbog posla, para, uvjerenja; vi i dalje idete ocu na sahranu sa srpskim popom u groblje, gdje imaju spomen ploče da su tu sahranjeni neki Srbi. Vaši preci.
E, pa teško je to priznati. Uopšte podnijeti. Da ste danas oni, što se istražuju u Gorskom vijencu. Kao i dovesti sebi, a kamoli ocu, popa iz neke druge crkve.
A Don Milo Đukaneze, kao duhovni i svjetovni vladar Montenegra, želi to za života. Kao što je i Njegoš htio crkvu na Jezerskom vrhu.
Montenegrinski vikarni biskup Milo
Šta se dešava u umu čovjeka koji se izjašnjava kao ateista, u potpuno anahronom nastojanju da izgradi novu naciju, jezik i, još nelogičnije i anahronije, nacionalnu crkvu u 21. vijeku?
Seksualna fantazija uzjogunjenog srednjovjekovnog velmože, o Zakonu prve bračne noći? Novofeudalistički um, koji već sebe vidi u školskom programu za prvi razred osnovne, dok u slobodno vrijeme lašti bronzani spomenik u garaži, izliven mu za života u Smederevu?
Kada je neko toliki ego manijak kao Milo Đukanović, a vlast mu je išla od ruke koliko i horoskop, on oko sebe vidi škole i sportske dvorane, tunele, autoputeve i vrhove Lovćena kako nose njegovo ime.
U stvarnosti, Milo je mali, postsocijalistički tranzicioni otac nacije sa magneta za frižider. A takvi su skloni i prolivanju krvi, ako im se ugrozi njihova supermarketska zaostavština za ponijeti.
Šta sam slagao?
Sve do sada izrečeno su povijesne činjenice, koje ukazuju da je srpstvo ishodišno prisutno svugdje na prostoru satrapijica bivše SFRJ. Pa čak i u Sloveniji, gdje su Srbi najbrojnija nacionalna manjina bez tog statusa.
Ukoliko srpstvo postoji, makar i u sjećanju, makar u istorijskim udžbenicima, onda te nove nacije ne mogu da budu žive. Ne osjećaju se uravnoteženo.
Srbi slobodu cijene više od razuma. Njihova samosvojnost i nepripadnost bila je oružje na kojem je Tito mogao reći ne Staljinu i omogućiti pokret Nesvrstanih. Uopšte, prisustvo srpstva kao ideje je zato krajnje nepoželjno i u globalističkim okvirima. (Kao da dvije Jugoslavije koje su izvršile trijažu nacije nijesu bile dosta.)
U svojim objavama po medijima sam srpskoj naciji objavljivao kraj, predlagao latiničnu reformu pisma i čak stvaranje Rašanske nacije, da se i mi u Srpskoj odreknemo Srba. Sve to sebi dopuštam kao umjetniku. U smislu alegoričnog odgovora. Sublimacije tolikog negiranja i progona svega što je srpsko.
Međutim, više nije smiješno.
Java je ostrvo u Indoneziji
Danas te moje sprdnje, kao da su bili scenariji za cijepanje srpstva na subatomske čestice. Te stvari se baš tako i rade. I da, više nikom nije smiješno.
Vi ste ti koji ste neprijatni i nekulturni, ako kažete da je posljednji vladar nezavisne Crne Gore bio Srbin. Da se i Zeta, kroz ime Zetska banovina, posljednji put pominjala pod vlašću Srbina. Aleksandra Karađorđevića, unuka posljednjeg crnogorskog kralja iz dinastije Petrović Njegoš. Koji je isto bio Srbin. Kao i ostatak Crne Gore.
Da, da. Bio je Srbin i tu istinu ću ponavljati dok svi ne utuve!
Nema ništa od kuknjave kako istinske rodoljube neće pomoći ni njihova vlada, ni strane fondacije. To je prosto tako od kako je svijeta i vijeka u okupiranim zemljama. Treba raditi.
Srbima, gdje god oni živjeli, treba omogućiti prava u nivou da obuku dres svoje reprezentacije, bez da ih neko prebije ili uhapsi. Jer to ne mogu danas.
Ako ne počnemo odmah raditi na tome, srpstvo će bukvalno ostati bez izlaza na more. Još nije, dokle god vrijedi ona: Čije stado, njegova i planina. U ovom slučaju gora.
Budimo ljudi, i ako smo Srbi
Teško je pisati kad ste na tu temu već sve rekli, ali moj posao je da pišem. Evo ću sad srbovati do daske! Ponavljati se. Dosađivati. Probleme praviti.
Utoliko više, ukoliko od toga nemam novca. Sada je prelomni trenutak u duhovnom smislu, a to ne vode konformisti.Za skoro 11 godina trajanja Frontala, jedinog ćiriličnog portala zapadno od Drine, doživio sam da gledam kako izgledaju beskičmenjaci u svim fazama razvoja. Duhovni preletači i srebroljubni splačinari.
Njima se najlakše odreći srpstva. Dobro se plaća, a posljedice nikakve. Opet poslije možete biti Veliki Srbin i u vlasti. Sve se zaboravi. Na srpstvo se može posrati svako, ali ne može i ne usuđuje se svako biti Srbin kad zagusti.
Pod tim strašnim imenom postojati
Imaju razni koji se tako izjašnjavaju kad pobijedimo nekoga u košarci, vaterpolu ili tenisu; ali reći za Zdravka Čolića ili Neleta Karajlića da su dezerteri, da Dodikovi, i kćerka i sin, pišu i promovišu latinicu u svom poslu, kao i kćer Radovana Karadžića, kako prohrvatska RTRS titluje strane filmove i serije latinicom, stranački naprđujući o srpstvu… e onda ste ekstremista.
Treba se od vas ograditi.
Sve suprotno tome što mi radimo, zvanična je politika susjednih zemalja. Samo kod Srba na tako nešto ukazati je nepristojno i ekstremistički. Kad slavite Božić i stavite sliku česnice na dmrežu, odmah ste sumnjivi.
Srpstvo je stoga ostavljeno samo onima, koji bi to i inače radili. Jer im se prosto zalomilo da se rode kao Srbi. Ne dopuštaju da neko drugi ima veće pravo, isključivo zato što je on nešto drugo. Pogotovo ne na osnovu toga.
Javni poziv za srbovanje (svugdje, pa i po društvenim mrežama)
I baš zato je srpstvo danas uzvišeno. Niko ih ne voli. Ratovali sami protiv čitavog NATO i preživjeli da pričaju. Srpstvo danas čine ga časni ljudi koji ne daju na sebe i druge. Čojstvo i junaštvo.
Onaj koji doslijedno i bez kompleksa može koristiti srpsko pismo na dmrežama, naprimjer, obično ima i viši stepen informatičke i svake druge pismenosti svejedno. To je jedan od najtačnijih stereotipa, ukoliko tako nešto postoji. I to je, za početak, više nego dovoljno, da primjetite kako ćete biti drugačije gledani i tretirani. Zato je većini Srba to tako teško. Nemoguće. Ne pada im na pamet.
Oglašavam stoga javni poziv za namjerno naglašavanje i ponos svojim srpskim porijeklom, veličinom i dostignućima srpskog naroda, jer je to naše pravo. Ko neće – ne mora. Kome smeta – ustaša je.
Tako ćemo, ako ništa, na vrijeme znati ko, kako i s koje strane, udara po srpstvu.
Živjelo srpstvo, živjela Crna Gora!
Izvor: FRONTAL
One Response
Zaboravili ste egejsku Makedoniju.Ni po čemu se razlikuje od ostalih krajeva.U Ser je krunisan Car Dušan ,njegova zadužbina je sv Jovan Prodromos.Kesar Preljub, Negov sin Toma, Vojihna, Simeon Njemanjiќ, njegov sin Uroš i kasniji monah Joasaf i osnovač Meteora u Tesaliji, Kesar Novak i njegova zadužbina sv Bogorodica na ostrovo Malom gradu u prespanskom Jezeru itd