Dani(j)el Simić: Sumrak Rusije i ostatka slobodnog čovječanstva

Napad na Južnu Osetiju nijesmo uočili zbog Olimpijade u Pekingu. Ubice koje napadaju Donjeck i Luganjsk, ne vidimo od poplave.

Sanjah to 1999. ili možda godinu kasnije. Na ekranu bombe padaju, a Rusi zapomažu da im pomognemo. Iskasapiše ih Amerikanci konvencionalnim naoružanjem.

Batюška, bratan, pomogi!
Jaukali su.
Kao, sanjam ja, kad su vidjeli kako to ide kod nas lako, samo su produžili u pravcu svoje stvarne mete. Na snimcima su se u mraku jasno vidjeli bljesci detonacija i nebo ištepano pokojim nizom svijetlećih zrna, čuvene ruske protivvazdušne odbrane.
Smijao sam se sam sebi ujutru, bez obzira što je san bio vrlo mučan i stvaran. Prava utvara. To je podsvjesni odjek onoga što si se nagledao po Srbiji. I uživo, i na televiziji. Psihologizirao sam sam sebi.

RUSI IMAJU ATOMSKU BOMBU!

Riknem ja na kraju, skoro pa razgovjetno odgovarajući sopstvenoj glavi na jastuku. Nijesu oni pišljivi Srbi koje je Jeljcin prodao za kreditnu liniju, pa se u tom trenutku najmoćnija vojna alijansa na svijetu ispišala, israla i izdrkala na jednom malom narodu, koji je u 20. vijeku već bar dva puta pokušan istrijebiti.
Nema šanse da Rusima rade ovo što i nama, ipak je tu negdje granica one vruće telefonske linije između dva tipa, koji imaju šifru za nuklearno koferče… Mislio sam se ja prije petnaest godina.

Danas

 Budim se u svitanje. Ispod jutarnjeg programa na trčećem kaironu piše: Ukrajinske snage zauzele Slavjansk.

O, kako sam se napizdio. Prosto sam bio ljut na naše umne glave i urednike kojima to nije bitno, kao što sam bio zgađen sličnima 1995. godine, kada je vojska pod zapovjedništvom Franje Tuđmana zauzela Kupres. Poslije su zauzeli i Grahovo, pa Knin, a neki punoljetni su još sjedili po banjolučkim kafanama, mirno puštajući dimove dok su Splićani i Zagrepčani pravili masovnu grobnicu u Mrkonjić Gradu.

Prije petnaest godina bi to bila dobra zajebancija, tipa „Bugari ušli u Sofiju“. Ovako je ovo krajnji trijumf agresivne i na ljudsku patnju neosjetljive politike Sjedinjenih Entiteta Sjeverne Amerike i NATO. Uspjeli su, ničim drugim do upumpavanjem para u tzv. NVO-sektor i druge političke organizacije, da natjeraju Ruse da ubijaju

 Ruse. Oni se sad međusobno kolju sopstvenim naoružanjem, kruvom i ruvom; od kojih ovi što napadaju imaju obećanje američke i europejske ljubavi.

 Bolje od toga teško da je i Regan mogao poželiti za „Imperiju zla“.Dakle, uspjeli su da ubijede Rusku Federaciju da im više nijesu neprijatelji, a onda su počeli da ih ubijaju uz pomoć njihove rođene braće. Sljedeća na ovoj stazi samokolja je Rusija sama.

 Iz srca volim, protiv čeg’ se borim 

Osamdesetih i ranijih, Holivudske zvijezde su Sovjete nazivali bez iznimke Rusi. Namjerno, kako bi nervirali i protiv Rusa okretali druge narode Sovjetskog saveza. Nakon pada SSSR, odjednom su u američkim filmovima napadno počeli da se pojavljuju Ukrajinci i Ukrajina. Najčešće pozitivci u tim filmovima ljutito kažu: Nijesam ja Rus, ja sam Ukrajinac. To je razlika!

Nedavno, na jednom skupu u Banjoj Luci, koji je razmatrao kako da se Republika Srpska brani od narandžastih revolucija, čije tekovine svakog časa odnose živote ljudi u Lugansku i Donjecku, među velikim brojem onih koji su istomišljenici, rekao sam:

Ne treba biti puno pametan, pa reći da država treba biti ekonomski jaka. Samim tim onda i vojno jaka. No, ja mislim da to nije dovoljno. Potrebno je da država bude duhovno jaka, a onda se nedostaci u novcu i vojnoj tehnici mogu nadoknaditi. 

(kraj lične parafraze)

Malo je nezgodno sad pričati o tome, budući da je čovjek zarobljen, ali u publici sam prozvao Sergeja Belousa iz Donjecka. Nazivajući ga Bjelobrk, ukazao da je svoje izlaganje nazvao Narandžasta revolucija u Ukrajini: Know how. Dodatno, kad su se pominjale SMS i MMS poruke, ispisivao ih je u sred ruskog jezika kao SMS i MMS.

On se pravdao time da su to pojmovi iz stranog, engleskog jezika, ali nije imao odgovor na to zašto Londonski ili Njujorški tajms nikad ne napišu Government forces take control over Slavяnsk, ili Russian cosmic agency launched Soюz-PPK. Prosto nijesu toliki kulturni poltroni, kao što su to Ukrajinci, Rusi i Srbi. Kulturno su samopouzdani i misle da ostali manje vrijede u tom pogledu.

Vrlo jednostavno.

Kasnije, Sergej mi je dao svoju podsjetnicu i njegova e-pošta je upisana kao: whiteserg@…

Osnove demokratije

Oni koje podržava Zapad su mnogo lakši na obaraču i daleko raspoloženiji da ubijaju sopstvene građane koji protestuju protiv vlasti. Janukovič, pokoj mu kukavičko-političkoj duši, dobio je pismo od tadašnjeg načelnika generalštaba Vojske Ukrajine, u kojem mu je poručio da je situacija izmakla kontroli i da traži naređenje da vojska povrati mir i ustavni poredak u zemlji.

Bojeći se da će ga zapadni mediji (na koje se efbihovski ugledaju) proglasiti đavolom u ljudskom liku ako postupi kao što bi oni odavno, Janukovič je poslao specijalne policijske jedinice Berkut, koje su naišle na vatreno oružje i snajperiste koji su ubijali i njih, i sopstvene demonstrante. Sve za oko zapadne kamere! Izvršen je puč, legalno izabrani predsjednik je pobjegao u Rusiju, a u zemlju su nagrnuli savjetnici i instruktori iz NATO zemalja.

Iste te ubice su onda navrat-nanos organizovale izbore, koje je, prostom logikom, narod Krimske, Donjecke i Luganjske oblasti odbacio. Bili su slobodni toliko, da predstavnici pučista pred kamerama biju visoke državne službenike. Onda to emituju. Izglasali su referendumom da neće da im budućnost određuju ubice sa Majdana u Kijevu; već da će ostati u savezu sa pripadnicima istog naroda sa druge strane granice.

S one strane Drine

Sa druge strane granice je, ako to u Kremlju nijesu primjetili, Rusija.

Putin je istina, nakon aneksije Krima, Strelkovu i drugarima iz Novorusije poručio da sačekaju sa svojim referendumom, ali do danas nije učinio ništa da ih zaštiti. Granate padaju po teritoriji Rusije, Obama drži govor u kojem Moskvu predumišljajno nediplomatski unižava kao nebitnu svjetsku silu, a Petro Porošenko nije ni blizu tako neodlučan kao Janukovič. Odmah je počeo tući tenkovima, oklopnim helikopterima i avionima po civilnom stanovništvu koje se ne slaže sa njegovom politikom i koje za njega nije glasalo.

Da je upitanju banda ubica, vidi se po tome da je u Marijupolj i Slavjansk umarširala bagra sa kapuljačama, a ne narodna vojska. Vidi se i po tome što, kao i u SFRJ, SAD i EU podržavaju bez rezerve kojekakve Šabane, Juke, Cace, Gotovine, Ademije… Otvorene naciste i agresivce.

Vidi se i po tome što se sve manje priča o Malezijskom avionu, odbacuje se mogućnost pregovora, humanitarna kriza oglašava kao nepostojeća, tenzija se prebacuje na Gazu, a Porošenko gomila snage oko preostala dva bastiona demokratije u okviru slobodnog čovječanstva. Mi se dovodimo u ravan da vidimo hoće li oni koji su se usudili NATO-u i vojnom puču reći ne, doživjeti sudbinu Knina ili Banje Luke?

Naravoučenije za bdenije

Da sam političar koji ima vlast u mojoj zemlji, vjerovatno bih počeo ozbiljno razmišljati o tome da se neiskreno izjašnjavamo za „evropske integracije“. Putin šalje poruku da nije sposoban zaštiti sopstveni narod na rođenim granicama nekadašnje supersile. Ohrabrenje iz Cinhvalija 2008. je izvjetrilo, pa je veliko pitanje čemu se mi možemo nadati.

Ali, kako ja nijesam političar, već pisac koji je uvijek osjetljiviji na ljudsku patnju nego na NVO-fondove Zapada, ovim što sam napisao pokušavam poslati patetičnu poruku slobodnom čovječanstvu i našoj braći u Slavjanoserpsku, Luganjsku i Donjecku; da je u Republici Srpskoj 2014. godine bilo nas koji su makar javno digli glas protiv njihovog ubistva i mučenja.

Nažalost, ne mogu više od toga.

To što danas na Zapadu i u Beogradu nema onih humanitaraca koji će ustati da brane opkoljene gradove od „agresora sa brda“, da nariču i zahtjevaju obustavu vatre i pregovore, da se sablažnjavaju time „kako se ovo može dešavati u Evropi 21. vijeka“, da pozivaju da se bombarduje Kijev i da suverenitet država ne važi kad ubijaju sopstvene građane, kako su pričali na Kosovu; govori samo da smo naivni. Svi mi koji te priče uzimamo za ozbiljno i one koji ih pričaju smatramo ljudima.

Sve je to jedna parada licemjera i duhovnih plaćenika, koje ništa neće pomoći izbjeglicama na zapadu Rusije i onima koji će u Novorusiji poginuti prije nego što vi pročitate ovo do kraja. Iskreno mi je žao tog naroda sa obe strane linije razgraničenja, koji se ubija za nečije debele novčanike, dugačke jahte i privatne vazduhoplove. Treba samo da pomislimo o svojim političarima, kulturnim radnicima i NVO-poslenicima; te kud će nas u Srpskoj njihova jasna narandžastost dovesti u budućnosti?

Dođe mi da bdijem neprestano, u strahu šta ću novo usniti.

Izvor FRONTAL.RS

VEZANE VIJESTI:

PRENOSIMO: FRONTAL-MORE JE SLANA-Piše Dani(j)el Simić

Danijel Simić: TAMO DALEKO I TAKO BLIZU – Jadovno 1941.