Dani(j)el Simić: Hrbi, Srbhvati i ostali Eurorazumusi

Erazmo Roterdamski je ostavio sjajno djelo po imenu Pohvala ludosti. Dešavanja u javnom prostoru Srpske, čista su pohvala gluposti.

Bio nedavno u posjeti gradonačelnik Zagreba, Milan Bandić. Dobio uvjeravanja banjolučkog kolege Slobodana Gavranovića, da će pomoći opstanku Katoličkog srednjoškolskog centra.

Baš smo plemeniti.

Čitam neki dan kako Muzej RS već dvije godine odbija da ugosti izložbu o logorima smrti sa epicentrom u Jadovnu, za koje malo ko zna, ali se bez zadrške ponižava saradnjom sa nekim muzejčićem iz kasabice po imenu Marija Bistrica, koji nam je poslao svoje suvenire-igračkice na uvid.

Baš smo gostoprimljivi.

Onda čitam, kako neki profesor Univerziteta u Banjoj Luci ističe Tompsona do mjere da studentima zasmeta toliko, da za to dočuju i novinari. Onda se isti još služi tuđmanistanskim novogovorom u izjavi tim povodom.

Baš smo liberalni.

Gledam RTRS, njegov već decenijski kulturocid i kroatizaciju, te se sjetim kako je donedavno Park Petar Kočić bio dijagonalno uokviren Hrvatskim kulturnim centrom i prodavnicom kravata Kroata.

Oh, baš smo glupi.

Treba to pohvaliti, ali stvarno!

Ovo gore su simptomi ispunjenja svega, što su nam prosvetitelji sa strane naturali od završetka rata do danas. Možemo sa ponosom reći da smo ispunili sve želje, čak i one posljednje šuše iz nevladinog sektora finansiranog od stranih vlada.

Srpski narod u cjelini, ali evo i ovaj frtalj koji je prije 13 godina iskusio rat i još jedan pokušaj istrebljenja, nema više nikakav identitet, jedinstvo, svijest ili viziju. Pogotovo institucionalnu.

Međutim, ništa to nije pomoglo. Niti su, niti će nam to ikad priznati. Bilo ko od tih što nam pomažu bombama, sankcijama i ucjenama za naše dobro.

Zašto?

Zato što nije dobro da vam nacija bude u takvom stanju. Dobro je za njih da u našem društvu sve bude relativno. Da nam je tradicija mračnjaštvo, identitet zaluđivanje, sjećanje ratno huškaštvo. Ali zato u svojoj zemlji stavljate ćirilicu van zakona, imate preko 600.000 potpisnika da je izbacite i iz ustava, te slavite nacističke monstrume.

Udruženim sarajevskim liberalima, decenijama ne smeta što iz tog pravca do Kneževa nema ni jedan putokaz gdje je Banja Luka! Niko to javno da primjeti i osudi, a kamo li šta drugo, što tamo nesakrivljivo ukazuje na patološku mržnju, netoleranciju i sistemski šovinizam.

U Kulturnom centru Beograda, za to vrijeme, Saranda i Jehona Podujevci prave izložbu o 19 stradalih Albanaca iz Podujeva. I tu meni uopšte nije problem što su manastiri po Kosovu i Metohiji i dalje sa vojnim obezbjeđenjem, ili što u Prištini policija prebija ljude sa srpskom zastavom, već što u KCB (kao i u Muzeju RS) nije bilo izložbe vezane za srpsko stradanje.

Samo toliko.

Navikosmo se i na batine

Pišem godinama kako to nije pametno. Da smo zbog toga nagrabusili dva puta u Jugoslaviji. Crkavali kao sijalice, a bivši neprijatelji kupili kajmak naše pobjede. (Kajmakčalan, Kumanovo, Priština, Peć, Zadar, Rijeka, Istra).

Eto argument, ako ništa drugo, zašto to ne rade i sa druge strane nekadašnjeg bratstvojedinstvenog ratišta? Budimo iskreni i recimo da nema primjera u FBiH i RH, koji bi bili ekvivalent ovih nekoliko naših s početka. Oni to ne dopuštaju.

Tvorci Feral Tribjuna su, aman ljudi moji, po sopstvenom priznanju promovisali Tompsonove „Čavoglave“ 1991. kao „življu domoljubnu pjesmu istočnog ritma“, jer „uz dotadašnje će izgubiti rat“.

Šta više reći?

Od vinovnika primjera sa početka, odvratniji su mi samo pojedinci i mediji koji na to sve histerišu i turbo-srbuju – LATINICOM! Što je isto kao da reisu-l-ulema poziva vjernike na hadž, tukući u istom kadru po radži i krmetini. Ljute se lole što im ugrožavaju ćirlicu, a da je oni u Banjoj Luci namjerno i promišljeno ne koriste.

Zahvaljujući finansijsko-siledžijsko-izdajničkom utucavanju u mozak, danas Banjom Lukom vladaju nekakvi Srbhvati. Ljudi kojima je nepristojno zalagati se za bilo šta što ima veze sa svojom nacijom. Za one kao Pupovac, odavno smo usvojili termin Hrbi. Ovi su Srbhvati.

Srbi pred izbore, u ostatku Hrvati.

Prave Zimzograd latinicom, srbuju latinicom, ali su prebrzi da meni šizofrenično-polupismeno objasne koja je riječ srpska, a koja hrvatska. Koju smijem, a koju ne smijem koristiti. Djeci daju imena Luka, Ivan, Marija… da mogu proći sa obe strane. Dogovaraju mostove preko Save i sanjaju da ih se ugosti Nedeljom u dva. Smisao uspjeha i statusa u društvu, jeste kafa i šoping u Zagrebu vikendom.

Hrvatski proizvodi su em preskupi, em nekvalitetni. Pogotovo u poređenju sa ostatkom EU. Ali, postoje ljudi u vrhu kojima egzistencija izravno zavisi od poslovanja sa Hrvatima. Nema veze što je to poslovanje na našu štetu. Nije na njihovu. Ličnu.

Isto kao što srbijanci otvaraju predstavništva svojih firmi po Federaciji, jer u protivnom oni neće da kupuju njihovu robu. Mi nemamo posebnih uslova.

Nagon za samoodržanjem

Umjesto da oslušnemo šaptaje nagona za samoodržanjem, kao što je to i za FBiH obavio Mirko Šarović, slušamo svoje dupedavce koji samo kod nas nalaze fašizam, šovinizam, nacionalizam, netoleranciju, klerikalizam… Preživamo tu umobolnu medijsku slamu i navikavamo se.

Nije sramota što nema pravoslavne gimnazije u Banjoj Luci, jer je to stvar SPC. Ni to što u gradu i prigrađu mu ima sijaset osnovnih škola, koje nemaju grijanje, vodu i struju kako bukvar zapovijeda; a obriče se pomoć nedržavnoj školi. Ni to što Bandiću nije problem zapucati u drugu državu da ispoštuje Komaricu, a Gavranoviću ne pada na pamet da ode ni do Jadovna na komemoraciju. I to što Bandić nije znao koliko Srba ide u Zagrebu u pravoslavnu gimnaziju, zasjenilo je da je potpisao referendum protiv ćirilice i nerazlupane glave, pardon table, otišao iz Banje Luke. U kojoj, uzgredbudirečeno, nema Srpskog kulturnog centra.

Katolička i islamizirana braća su otela jezik (Vuka St. Karadžića), istoriju i teritorije; te svoje društvo potpuno fašistizirali do scena na Maksimiru, Poljudu i Vukovaru. Ali i dalje smo mi netolerantni zlikovci. I bićemo to zauvijek. Prosto su oni tako naučeni.

Erazmus bez razuma

Naša djeca se uče drugačije. Kao vrhunac širokopojasne ispamećenosti poslaše mi poveznicu na nekakav blog, povodom najnovije hajke na Gorana Mutabdžiju. Pošto performans „Konjević polje pred OHR“ nije dovoljan, neko je otkrio da i ove godine (kao i svih prethodnih) ne pristajemo na Erazmus projekat, pod uslovima koje naturaju.

Neki proizvođač ptičijeg mlijeka primio na to tako daleko, da Mutabdžiji jamči kako će svi srednjoškolci i studenti listom ministru prosvjete dati podršku da popusti ucjenama, te potpiše formiranje Ministarstva prosvjete i kulture BiH. Bez obzira što smo u Dejtonu krvlju izborili da je to u nadležnosti Srpske.

Osim što je to šupljak, jer među učenicima i studentima srećom ima mnogo razumnijih od Erazmusa, da ja vas pitam nešto? Kad bi Mutabdžija došao i rekao srednjoškolcima i studentima: „Nema nastave u 2014. dobili ste svi petice i desetke zaključno.“ – zar oni ne bi to jednodušno i oduševljeno pozdravili?!

Baš je to argument, čudo jedno. Srećom, još u ovoj zemlji ima onih koji pamte dalje od deset godina u rikverc. Da se još hoće naći nekih koji bar toliko gledaju unaprijed, ne bi nas se ni Roterdam postidio.

Ima i onih studenata koji znaju da prvo mi moramo obezbjediti i uplatiti pare da oni putuju, kao i da se, ako su posebno daroviti, mogu sami, bez vlade, prijaviti da hode Erazmusovim stazama revolucije.

Ne gubim nadu da će neki ostatak nagona za samoodržanjem pomoći da shvatimo bit drevne pohvale ludosti od strane Dezideriusa Erazmusa, jer nijesam toliko lud, da ne vidim kako sam glup, ako fašistima dopuštam da mi prebacuju fašizam.