BORIS DEŽULOVIĆ: Hrvatska voli zločince koji kolju predškolsku decu i spaljuju žive njihove roditelje

Datum objave: četvrtak, 12 juna, 2014
Objavljeno u Ostalo
Veličina slova: A- A+

https://jadovno.com/tl_files/ug_jadovno/img/otadzbinski_rat/nove/boris-dezulovic.jpg

Čestiti hrvatski patriotski mediji, novinari i političari, već godinama zarobljeni u svome nemoćnom gnjevu, ne propuštaju priliku požaliti se kako
je njihova Raspeta Domovina sama tamnica hrvatskog naroda – mračni srbokomunistički gulag pod terorom ateističko-homoseksualne udbaško-boljševičke vlasti što brutalno proganja poštene katolike i nacionaliste.

 

Neupućen netko sa strane pomislio bi, čitajući našu domoljubnu štampu i
internetske portale, da živ Hrvat i vjernik riskira glavu na ramenima
već kad nedjeljom izađe na misu ili potiho zapjeva koju Thompsonovu
budnicu, a kamoli ako stavi crnu ustašku kapu na glavu ili ponosno digne
desnicu u zig-hajl.

Bezbroj je primjera za to. Jedan od zabavnijih, recimo, jest nedavni
slučaj grupe splitskih intelektualaca, velikih vjernika i Hrvata –
moguće da ste i čuli za taj veseli domoljubno-katolički kružok – kojima
je sud nedavno dodijelio četvrt milijuna kuna odštete, jer su zbog
jednog mog teksta u ovim novinama neki od njih, citiram sudsko rješenje,
“izgubili prijatelje”, a neki “imali probleme na poslu”, naročito “zbog
činjenice da su u članku istaknuti imenom i prezimenom, jer isti nisu
mogli u tom smislu ostati neprepoznatljivi u sredinama u kojima žive, kao
i na radnim mjestima, zbog čega su i doživljavali velike neugodnosti”.

Ukratko, nije lako u ovoj zemlji danas biti Hrvat. Na svakom kantunu
Raspete Hrvatske vrebaju na njega krvožedni protuhrvatski kolumnisti,
nezavisni intelektualci, militantni ateisti, građanski aktivisti,
ćirilični kaligrafi, nastavnici zdravstvenog odgoja, borci za ljudska
prava, Srbi, Romi, azilanti, homoseksualci, lezbijke i ostala moćna
vojska Velike Svjetske Antihrvatske Alijanse.


Progonjeni u svojoj državi

Pa ipak, za jednu tamnicu hrvatskog naroda – za jedan dakle mračni
srbokomunistički gulag pod terorom ateističko-homoseksualne
udbaško-boljševičke vlasti što brutalno proganja poštene katoličke
nacionaliste – rečeni se pošteni katolički nacionalist u današnjoj
Hrvatskoj osjeća iznenađujuće slobodnim.

Nekoliko puta već, kako vam je poznato, pišući o tom zanimljivom
paranormalnom fenomenu, u raznim sam prigodama – od nogometnih utakmica
do Thompsonovih koncerata, od misa zadušnica za Poglavnika do svečanih
dočeka naših haških uznika – predlagao čitateljima zgodan sociološki
eksperiment: da na takva događanja ponesu transparent ili uzviknu parolu
razvidno antihrvatskog sadržaja, poput recimo “Smrt fašizmu!”, “Ubojice u
zatvore!” ili, štajaznam, benigno “Dolje NDH!”, pa pažljivo prate što će
se dogoditi.

Ukoliko je, naime, Hrvatska zaista tamnica hrvatskog naroda i mračni
srbokomunistički gulag za domoljube i vjernike, eksperiment će pokazati
njihov strah i nelagodu: većina bi se, ako ste sve uradili kako treba,
trebala razbježati u bezglavoj panici, spašavajući živu glavu od vas i
srbokomunističke žandarmerije.

Iz nekog nejasnog, ali svakako neobično zanimljivog razloga, nikad pak
nisam našao nijednog dobrovoljca koji bi teoriju hrvatskih patriotskih
medija, novinara i političara potvrdio u praksi. Progonjeni u vlastitoj
domovini, hrvatski su se domoljubi sve te godine ilegalno okupljali na
nogometnim stadionima, Tompsonovim koncertima, misama zadušnicama i
seoskim ustaškim dernecima, pa tamo u najvećoj tajnosti pjevali budnice,
dizali desnice i prkosili antihrvatskom okruženju.

Tko spominje ubojice?

Konačno, u petak se na zagrebačkom aerodromu Pleso prijavio dobrovoljac
za eksperiment. Moj prijatelj Zoran Ivančić Scout, Zagrepčanin iz
Sarajeva, s kolegicom Sabinom stigao je iz Sarajeva na doček osuđenog
ratnog zločinca Darija Kordića – čovjeka izravno, neupitno i dokazano
odgovornog za svirepo masovno ubojstvo stotinu i šesnaest civila, žena i
djece u bosanskohercegovačkom selu Ahmići – koji je nakon odslužene
dvije trećine od dvadeset pet godina pušten iz zatvora.

Kada je zločinac, dirnut oduševljenjem nekoliko stotina prisutnih
domoljuba, suboraca, bivših političara, svećenika i časnih sestara,
zamolio malo tišine da im se obrati kakvom zgodnom evanđeoskom porukom,
Ivančić je iz prvih redova, sve dakle po detaljnom protokolu mog
eksperimenta, uzviknuo „Ubojico!“.

Na opće iznenađenje – nije li divno kako je znanost ponekad
nepredvidljiva? – dogodilo se nešto posve neočekivano: tek što je
uzviknuo uskličnik na kraju, okupljeni progonjeni Hrvati skočili su na
Ivančića poput hijena, udarajući ga čime su stigli.

Ovaj se jedva otrgao brutalnom linču nasred aerodroma i uspio doći do
policije, a oni – umjesto da, kako biste očekivali od srbokomunističkih
žandara, pohapse njegove napadače, pola strijeljaju iza aerodromske
zgrade, a pola pošalju na Goli otok – zbog remećenja javnog reda i mira
priveli na kraju samo mog zlosretnog prijatelja.

Nešto je, dakle, duboko pogrešno u slici Raspete Hrvatske. Dva su moguća
objašnjenja: ili je Hrvatska retardirala u mračni koncentracijski logor
pod terorom klerofašista, osuđenih ratnih zločinaca i njihovih
kažnjeničkih bojni i civilnih patrola, ustaša i pristaša, što brutalno
proganjaju sve koji drugačije misle – ili je njihov talac.

Prvo objašnjenje čak je i meni malo klimavo: u pravu su, naravno, oni što
upozoravaju da ratnog zločinca Darija Kordića na aerodromu Pleso nije
“dočekao Zagreb” – kako su sugerirali neki izvještaji i novinski naslovi
– već samo šačica od nekoliko stotina zapjenjenih humanoida, Kordićeve
časne braće i časnih sestara.

To je, rekoh, bez ikakve sumnje točno, ali točno je i to da se od
preostalih osamsto hiljada Zagrepčana i svih četiri milijuna Hrvata našao
tek jedan jedini koji se usudio Kordiću u lice reći – “ubojico”. A i
taj na kraju ispao Zagrepčanin i Hrvat s adresom u Sarajevu.

Rezultati eksperimenta nisu se tako pokazali očekivani, ali jesu
neobično korisni: ako mislite da klanje predškolske djece i spaljivanje
živih njihovih roditelja nije niti društveno poželjni obrazac ponašanja, a
kamoli sveti vjerski i domoljubni sakrament, Hrvatska nije zemlja za vas.

Gospodo zločinci i fašisti, lagali su vas: hrvatske domoljube ovdje ne
proganjaju niti duhovi pobijenih i spaljenih Ahmićana, a kamoli policija.

Dobro nam došli, ubojice.

 

Piše: Boris Dežulović

Izvor: Intermagazin




Pomozite rad udruženja Jadovno 1941.

Napomena: Izneseni komentari su privatna mišljenja autora i ne održavaju stavove UG Jadovno 1941. Komentari neprikladnog sadržaja će biti obrisani vez upozorenja.

KOMENTARI

Ostavite odgovor

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Neophodna polja su označena *

Top