U toploj kući

„Ajmo, na posao, da djeca ne čekaju“, naredi Joško. Došli smo do dvorišta u koje treba da uđem ja sa još nekim. U kući nema svjetla, oglasi se pas, a čovjek koji nas raspoređuje kaže da ulazimo četvorica.

Kućna vrata otvori žena i povika na psa koji je odmah prestao lajati. Nama reče da požurimo u kuću. Lijepo je. Toplo. Ona upali lampu. Na stolu ugledamo četiri tanjura sa žlicama. Pokaza nam lavor da operemo ruke u mlakoj vodi. Ručnik je na perdu od stolca. U zdjeli je bilo dosta čorbe sa krumpirom i jajima, a kraj svakog tanjura stajala je podebela šnita kruha. Nudi nas da pojedemo sve. Pita odakle smo i od kada putujemo. Kaže da u sobi ima dva kreveta. I tamo je, veli, naložila, a preko noći će ostaviti otvorena vrata od kuhinje pa će biti toplije. Kaže neka spavamo bez brige, ona će nas ujutro probuditi i naložiti vatru. „Ajdemo sad odmah spavati jer u lampi ima samo malo petroleja“, reče. Kapute je pometala na stolice, a moju celtu je objesila o čavao na gredi. Kaže da će, kad legnemo, naći mjesta i za naša tri jastuka, blazinu i čaršav. Vanjkuši su poveliki, blazina isto, a i stroža je dobro napunjena slamom. Smotasmo se po dvojica u krevetu. Dok je domaćica pomalo rondala sa suđem, mi smo pozaspali. Na njezine prve riječi, odmah i šutke ustajemo i oblačimo se. Sveto Jezdić prvi pođe van, a ona mu dobaci: „Ako ideš na veliku nuždu, idi u štalu, a pišat’ možeš tuj u snijeg“. Brzo se on vrati, pa se i mi izredasmo. Jedanput nam je promijenila vodu i mi se umismo. Stol je postavljen. „Ajte sjedajte. Rekli su da sve mora biti po satu“, kaže. Zdjela je puna žganaca. Ona ih izmiješa nekom kuvačom i veli: „Grabite koliko možete. Samo jedite. Pitanje je kad ćete opet jesti“. Eto ti, vraže, opet mi zasladi. Taman sa zadovoljstvom mažem masne žgance od masti i skorupa, a ona me zaustavi pitanjem kad ćete opet jesti... Jest da me zaustavi, ali ne dam se ometati. Mažem dalje. Konačno se pomilovasmo po trbusima, pohvalismo doručak i, na njeno daljnje nuđenje, rekosmo da smo siti. Tada ona uze onu zdjelu i pometnu je kraj peći mačkama da je oližu. Nisam odmah ni vidio, ali me Pero Kašić gurnu u rebra i pokaza kako tri mace ližu zdjelu. Pogledasmo se, ali na povraćanje nema ni pomisli. Prvo, mi smo jeli prije mačaka, a ne one prije nas, a drugo, domaćica nam ono napomenu – „jedite, pitanje je kad ćete opet jesti“. U ovoj snježini, smrzavici i nesigurnosti, bilo bi prihvatljivije jesti masne žgance i sa mačkama, nego biti gladan. Sve te dojmove i razmišljanja prekinu udaranje u zamrznuti prozor i glas: „Ajde, požurite, vrijeme je“. Oblačimo kapute. Mitru Torbici velim da mi zaveže ceradu oko vrata. Zamolim ga da malo popusti, jer me jučer na noć izgrebala po vratu pa me to boli. Vani je već red drugara koji su spavali prema kraju sela. Nose i oni svoju posteljinu. Zastadosmo tako još pred par kuća i eto nas kod saonica. Saonice su u magli jer konji ispuštaju topli zrak. Naša kolona je brzo nestala jer je svatko odmah ulazio u svoje saonice. U našim saonicama već sjedi Stevo Radaković. Ima jedan jastuk i prihvata ostale jastuke i perinu. Ja ću opet sa kočijašom i pratiocom. Blazina i vanjkuš su na sicu, a krpare na konjima. Popnem se i sjednem u sredinu sica, ovi pozadi već su sjeli i pokrili se blazinom i plahtom. Smješta se i kočijaš. Preko blazine navuče obje krpare sa konja i sve poravna prema Joškovom mjestu. Joško upravo stiže.