Sloboda, grom iz vedra neba

Neugodno i iznenada, grubim drmusanjem za rame, probudi me mama: „Diži se! Joj, nešto se dešava“. „Ma, šta“, pitam još potpuno bunovan i nerazdrijeman. „Ma, nekakvi ljudi prođoše kroz dvorište i dvojica sjede u Tregnerovoj grabi. Ne dirajte u firange i ne provirujte! Šutite“, brzo govori. „Eto ti sad“, počinjem ja, „sad je gotovo. Kad ja, bena, slušam“. „Šuti, molim te, i nikome se nećemo javljati“, upozori nas mama. Drhtimo od straha i od studeni. Šutke se oblačimo. Na trotoaru se čuju koraci više ljudi. Idu odozdo i otvaraju naša mala dvorišna vrata. Začas uz one dvije stepenice ulaze u ganjak. Gotovo je, zaključuje svatko za sebe. „Ne javljamo se i ne otvaramo“, prošaputa mama. Kao da nam nisu već nekoliko puta razbili vrata i ušli u kuću. Sav sam jadan, pun straha. Slutim, i to ne po prvi put, skori kraj. Odrvenio sam. Mirim se sa sudbinom svjestan da izlaza nemam. Njih je nekoliko, nije jedan pa da se može pobjeći dok jedno mrcvari. Lupaju na prozor iz ganjka, a mi stojimo između njega i sobnih vrata. Lupaju snažno, onako rukom, u seriji i viču: „Drugarice, otvori“! Šutimo, a od te lupe ne čujemo da li lupaju vrata. Poslije male stanke ponovo udaranje u prozor i: „Drugarice, otvori“. Provociraju, prave cirkus, uvertiru u naš masakr. Predstavljaju se kao partizani i samo treba da otvorimo i pružimo glavu kroz prozor. A znadu koliko nas u kući ima. Da su ustaše zaključujemo i po tome što viču „otvori drugarice“. Otkud bi neki nepoznati partizan znao da tu nema muške glave kuće? „Otvori drugarice! Ne boj se, mi smo partizani“!

Juriš partizana na Grubišno Polje 1944. godine
Juriš partizana na Grubišno Polje 1944. godine

Šutimo, drhtimo odrvenjeni, a to je posljednji stadij pred nož. Čekamo da svaki čas upadnu i naprave završnicu. Čujemo kako još neki pridolaze... „Snašo Ev’ca, otvor’te, ne bojte se, ja sam Pero Vrzić“, čuje se jasan glas! Prestravljeni šutimo dalje. Opet čujemo: „Uplašeno je to sve i prestravljeno. Ne usude se otvorit’. ’Ajmo, doć’mo kad se svane“. Netko dodade: „A možda i spavaju van kuće“. Odoše. „Pošto u ganjku nema nikoga, možda su naši“, veli mama. „Samo šuti, molim te. Da ovo sad preživim, nikad više te neću slušati“, iscijedim kroz zube. „Ma i ne moraš. Samo da ova noć nekako prođe“, zabrinuto kaže mama.

Kroz prozor vidimo da u našoj bašti ima dosta ljudi. Neki leže, neki hodaju. Ima ih nekoliko i u Tregnerovoj bašti. Nemaju jednaku uniformu, a i kape su im različite. Ne liče ni na domobrane, a nismo sigurni da nisu ustaše. Najčudnije je to da se ne puca! Ustaše nikad ne pucaju kad idu ispred kolone povratnika iz „žice“. Ali, opet, koga vraga bi tu radili po dvorištu i bašti? Gledamo tako i razmišljamo, međusobno šapućemo, ali zaključka nikakvog nema. Čekamo da bolje svane kao da to donosi razrješenje. Šta imamo od toga ako ustanovimo da su nam bašta i komšiluk puni ustaša? U dvorište Jere Golštajna (Gottstein) ušlo je nekoliko kola sa konjima. Onda Jovanka reče da vidi dvojicu u Tregnerovom dvorištu sa trorogim kapama, pa odmah utvrdi da su partizani. „Šut’“, reče mama poluglasno, „k’o da i oni ne mogu sebi stavit’ trorogu. Šuti“! Sad neki idu iz bašče i ulaze u ganjak pored bunara. Sad lupetaju sa bravom i kucaju. Glasno udaraju u vrata i opet kažu: „Ma, Ev’ca, ne bojte se. Vidite koliko je partizana ovdje“. Mama prstom na ustima naređuje: „Ni zuc! Tišina“. „Sigurno ne spavaju kod kuće“, komentiraju. „Možda su preko, kod Pemaca. Ma, dobro, doći će kasnije“, glasno komentiraju i odoše natrag. Dolje u varošu opali po koja puška, ništa ozbiljno, pa i to unosi nevjericu. Da su ovo sve partizani, kako ih već ne bi opazili i počeli da ozbiljno pucaju? „Otvaraj drugarice, šta si se uplašila“, viče ženski glas pred vratima. „Ljuba“, viknu mama glasno i prepade nas. Otrča k vratima i otvara ih. Nasta ljubljenje i plakanje, a Ljuba se smije svojim zvonkim glasom. „Ajde, spremaj se, idemo u varoš“, radosno viče. „Sad ćemo. Još malo sačekaj“, odgovara mama. Eto sad i Vrzića. „Pa je l’ vi, snašo, niste mene prepoznali. Dva puta sam dolazio i zvao vas. Već smo mislili da niste kod kuće“, kaže. „Joj, Pero dragi, izbezumili smo se od straha pa ništa niti znamo, niti poznamo. Osobito noću“, radosno će mama. „I šta je sada? Ne puca se, a vi ste tu? I Ljuba poziva u varoš“, reče on. „Sa’ ćemo, za koji časak“. „Ovaj stari Horvat odnio im je pismo da se predaju. Obuk’o je bijelu košulju i široke gaće da ga bolje vide i ode sredinom puta. Nek’ ide, nek’. Te široke gaće su sigurno iz neke od Amidžića kuća, a njihove žene to nisu ni tkale ni šile. Kad su ih opljačkali, sigurno nisu ni slutili za što će im poslužiti. Ako počnu pucati, odma’ će naši topovi zagrmit’. Eto ih kod Romića sokaka“, priča Pero. Mama iznese rakiju na stol, a Jovanka loži vatru u šporetu.