Saznajem: Počela su hapšenja, na potjernici sam
Uvečer sam se javio sinu u Kupare, kćeri u Sloveniju i u Grubišno. Srbi su u gornjem kraju Grubišnog zarobili policijska kola MUP-a iz Bjelovara. Sa magnetofonske vrpce su čuli saopštenje: „Tko vidi doktora Milana Bastašića neka ga uhapsi i privede u najbližu policijsku postaju“. Ne znaju gdje sam pa su mislili da sam uhapšen ili da sam negdje skriven i ne mogu otuda dalje. Kažem im da sam u drugoj državi i da je sve u redu. Rekoše mi da je jučer i Stevo Đukić napustio posao u „Zdenki“ jer su zengovci pred njim do nesvijesti isprebijali Budu Maljkovića na radnom mjestu.
Izjava Steve Đukića
Stevo Đukić, zaposlen u preduzeću “Zdenka” Veliki Zdenci:
Evo kako je to bilo
Dana 15.08.1991. došao sam na posao u “Zdenku”. Na kapiji firme sačekali su me, pored portira (Vincek-Pašenica), i dvojica Stojanovih gardista. Raspitivali su se kod portira tko sam i gdje radim. Po dolasku na radno mjesto, zatekao sam radnika Maljković Budu (Milanovog) kako sjedi za stolom u mojoj kabini i čeka da mu dođe smjena.
Nedugo zatim, dolazi šef pogona Milka Raušević, zahtijevajući od Bude da produži rad i u prvoj smjeni jer jedan Hrvat (Zdenko) nije došao na posao.
Maljković je pristao, a ja sam ga nakon toga poslao da spava u skladište jer do 10,00 nije bilo posla za njega.
Ostali smo Milka i ja da razgovaramo o gardi. Oko 7,30, tek što je Milka otišla u kabinu, dolaze dva gardista i raspituju se za Budu. Ja sam im odgovorio da je on radio treću smjenu i da je otišao kući. Oni odlaze, ali se vraćaju za 15 minuta i traže mi raspored rada. Nakon uvida u njega, uvjerili su se da je Bude radio treću smjenu pa su otišli.
Oko 9,00 sati ponovno dolaze i traže Budu, derući se na mene i pitajući gdje je Milka. Otišli su kod nje u kancelariju, ali ni nju nisu pronašli (bila je na doručku u menzi). Umjesto nje, pronašli su Bašić Milana (Hrvat, V. Zdenci), koji im je pokazao gdje Bude spava.
Odveli su ga u kupatilo i tamo tukli (sve sam čuo), a potom su ga izveli iz firme i vratili ga za nekih sat vremena. Ostavili su ga u garderobi, gdje sam ga i ja našao oko 11,00 sati. Bio je s jednim gardistom koji je držao pušku uperenu u njega. Jedan gardista je za to vrijeme sjedio u“ land-roveru“ ispred zgrade. (Kasnije smo mi taj isti „land-rover“ zarobili kod kuće Milana Rauševića). Bude je ubrzano kupio svoje lične stvari iz kasete (bio je krvav po licu i uplakan). Nešto mi je pokazivao očima, ali ja nisam shvatao o čemu se radi. (Kasnije, kada smo se sreli u Beogradu, rekao mi je da je u priboru za ličnu higijenu imao pištolj).
Gardista ga je stalno požurivao i psovao, a na moje pitanje šta je uradio rekao mi je: „Dečko je jako znatiželjan“. Poslije sam saznao da je Bude, prolazeći pored džipa zavirio u njega da vidi šta ima unutra.
Garda ga je potom izvela iz firme i odvezla u pravcu Zdenačkog Gaja. Tamo su ga tukli i pretučenog izbacili u gradu. Probudio se u toku noći i dok nije svanulo bojao se ikuda ići. To mi je ispričao u 12. mjesecu ’91. u Beogradu, kada je bio na pretragama zbog nekakvog ugruška krvi koji mu putuje tijelom.
Pošto je on otišao, i ja sam otišao kod Milke i rekao joj da više neću raditi i da idem kući. U 11,50 sam izašao iz firme i na drugi put postavljeno pitanje portira kuda ću tako rano, rekao sam mu da više ne radim. Garda je samo posmatrala ništa ne govoreći. Na raskršću u V. Zdencima sve je vrvilo od garde.
Na putu kući, zaustavili su me rezervni policajci kod Ćajenovog dućana (Radilovića kuća), pregledali su auto i dokumente, te me pustili.
Kod Danine kuće su me ponovo zaustavili Stojanovi gardisti i dva rezervna policajca (Zlatko Talan i Tomo Brški), pri čemu je Tomo rekao da sam u redu, da me pozna i da me pusti, a ovaj se izderao na njega da šuti, da ga nitko ništa ne pita. Druga dvojica su stajala ispred auta s puškama uperenim u mene, a jedan s PM-om je bio kod Dane u dvorištu. Konačno su me pustili. Po dolasku kući, u dvorištu zatičem Dušana Kneževića. On mi saopćava da je Boro (šurjak) uhapšen u Virovitici oko 10 sati. Otišao sam u Viroviticu u stanicu, a oni su rekli da to nije istina. Bio je uhapšen i pušten je nakon 3 sata provedena u stanici na ispitivanju.
Ja na posao više nisam išao.
Neke Srbe su danas pohapsili. Čulo se da ih muče. Grubišno je potpuno blokirano. Nikoga ne puštaju prema Peratovici, a slično je i u Zdencima.
Ispostavilo se da su već sutradan, šesnaestog avgusta, uhapsili Spasoju-Spasu Miloševića, aktivnog milicionera na bolovanju, i Mlađena Kikerovića.
Prisilili su ih da voze u Grubišno pred hotel i tamo ih strpali u podrum. Spaso se nije nikad vratio, a Kikerovića je pustio njegov prijatelj, gostioničar iz Virovitice Stojan Gustin, zapovjednik pridošle policijske jedinice. Bilo je tu teških, zvjerskih mučenja.
Evo šta o tome kaže radnica Hotela „Bilogora” Neđa Raljić.
Svjedočenje Neđe Raljić
M.B. Nalazimo se u kući Milojka Raljića i njegove supruge Neđe. Prisutan je i Stevo Đukić.
Neđo, vi ste radili u hotelu Bilogora u Grubišnom Polju. Radili ste kao spremačica toga dana kada su došle zenge. Popodne, predvečer toga dana niste tamo bili. Drugo jutro u pet sati došli ste na posao.
Recite mi, molim, šta ste tamo vidjeli kad ste došli i šta ste vidjeli za vrijeme vašeg radnog vremena do 10 sati?
N.R. Kad sam došla, na ulazu je bio gardista i tražio mi ličnu kartu.
Do tada to nije bilo pravilo?
Ja nisam imala ličnu kartu. Zatim je gardista tražio po nekom spisku, mene tamo nije bilo, ali me je pustio da idem raditi do 10 sati.
Šta ste tamo vidjeli?
Vidjela sam gardiste u banket sali, i dolje, i u sobama, gdje su spavali.
Šta ste vi tamo radili? Išli ste u garderobu?
Da, išla sam u garderobu da uzmem svoju radnu kutu i vratila sam se nazad na svoje radno mjesto. Išla sam u kuhinju, čistila sam, nije mi nitko branio, samo me nisu puštali da idem po vani.
Recite mi da li je bilo još kakvih stražara?
Bilo ih je na svakim vratima – pred banket salonom, kod soba gdje su spavali gardisti i onaj na ulazu. I svaki dan su bili. Ja sam otišla u 10 sati kući. On, gardista, ostao je pred ulaznim vratima.
I kad ste vi ponovo došli na posao?
Došla sam popodne. Jedan dan sam radila do podne, a jedan popodne.
Taj dan ste radili do 10 sati i došli ste popodne u 5 sati. Šta se dešavalo popodne?
Kad sam došla, gardista je opet bio na vratima, ali drugih gardista tu nije bilo. Oni su bili na terenu.
Da li je bilo drugih stražara i da li su vas pratili?
Da, bili su pred banket salom i ispred soba. Mi, osoblje, nismo se smjeli puno kretati, pošto su nas pratili.
Da li je bilo kakvih promjena sa personalom?
Jeste, bilo je. Sve mlade konobare su otjerali.
Oni ili uprava?
Oni. Mali Šukić je otišao kod Benka, mali Mačak kod Steve.
To su sve Srbi?
Mali Željko premješten je na autobuski kolodvor. Jedna mala Pemica iz Grđevca, muž joj radio u šumariji, jedino je bila Anćika, od onog Pepe.
Da li su one kuhale?
Ne, nisu. Oni su sebi sami kuhali. Gardisti su donosili hranu, a njih dvije su samo dijelile. Gardista je bio tamo prisutan. Stajao je kod šanka kuhinje.
Dobro. To je bilo prvi dan?
Da.
Kako je bilo sutradan, kad ste u 5 sati došli?
Opet je gardista stajao na ulazu. Bili su i u hotelu pred sobama gdje su spavali, ali u banket sali nisu spavali. Kasnije su došli i sjeli za šank Miodrag Jelača i onaj što je nestao – Spaso Milošević. Bilo je još naših ljudi, ali zaboravila sam kako se zovu.
To je bilo prvi dan?
Da. Oni, ti naši Srbi, su i dalje tamo sjedili za šankom. A zenge su tamo gore spavali. Čula sam gdje su ovi naši govorili pok. Spasi Miloševiću da bježi, ali on nije htio. Još taj dan su gardisti bili tu i više nisu, nekud su otišli.
Da li ste vi čuli da je bilo nekog batinanja u podrumu?
Ja sam čula da su nekog tukli, i da, i ispitivali, a on je vikao: „Ne znam, ne znam“. Ja, doktore, nisam smjela da slušam od straha. Čula sam to dok sam išla uz stepenice. Čula sam da su ga pitali za šefa prodavnice namještaja Miću Raičevića.
Da li ste vi vidjeli nekoga kad ste išli po vašu opremu u podrum?
Da, vidjela sam jednog čovjeka gdje leži na pločicama, ali nisam znala tko je. Ne znam da li je bilo drugo ili treće jutro. Gardista je išao sa mnom u podrum. I ja sam vidjela gdje čovjek leži. Bio je još mrak, ali vidjela sam ga jer je gorjelo svjetlo u hodniku. Imao je nešto, prostro ispod sebe. Ja sam uzela svoju kutu i krenula gore, a gardista iza mene.
Da li je on sam bio dolje?
Da, sam. On me poslije pitao da li sam ga vidjela.
Tko on? Kako mu je ime i prezime?
Mlađo Kikerović.
Kad vas je on to pitao?
Poslije, u Banjaluci. On me pita da li sam ga vidjela, a ja sam mu odgovorila da sam vidjela jednog čovjeka gdje leži, ali nisam znala da je to on.
Da li je on sam bio dolje?
Da, samo on je bio. To je mala salica, ali gore u hodniku bilo je još nahvatanih.
Kako da njih niste vidjeli?
Kada gardisti nisu dali zaći tamo. Mlađo Kikerović je bio u garderobi gdje je naša oprema i gdje smo pili kavu.
A gdje su ovi drugi bili smješteni.
Bili su smješteni u hodniku, ali nama nisu dali prići.
Da li ste čuli da tu tuku nekoga?
Da, čula sam da tuku nekoga, ali ne znam tko je to bio.
Pretpostavljate da je to taj mali Pemac?
Da, tako su pričali – da je to mali Pemac.
I sad, velite, drugi dan oni gardisti ne dolaze više tu spavati?
Da, spavali su sve vrijeme u hotelu, ali gore u sobama. Dolje ih nije bilo.
Da li je bilo još kakvih događanja? Da li ste šta čuli i vidjeli?
Nisam čula. Znam da je bilo zarobljenih, ali mi smo bili pod kontrolom, nismo smjeli slobodno da se krećemo.
Ja sam čuo da su dva momka pobjegla, ili da ih je netko pustio.
Da, to je bio mali Budić i Sašić. Njih su dva pobjegli.
Kako su pobjegli? Znači, i oni su bili tu zatvoreni?
Pričalo se da su im dali ključ.
Tko im je dao ključ?
Pričalo se da im je ključ dala Savka Antešević, pa da su oni zbrisali.
A gdje je Savka?
I ona je zbrisala autom za Njemačku. Tamo se i sada nalazi, čuva neku djecu.
A za kim je bila potjera, za njom ili za njima?
Za njima je bila potjera.
Gdje su ih tražili?
Po kućama.
Da li su i kod vas tražili?
Da, tražili su ih i kod nas, i kod Jove, i po poljima, i dolje po livadama. Tražili su ih jedno tri dana.
Znači, to je bila velika potjera?
Ona naša cesta, Ljubino dvorište, bašta, i kod vas i Jovanke – to se nije vidjelo od garde. Oni su njih tražili od kuće do kuće.
Da li su vas pitali?
Nisu me pitali, nego su pitali gdje mi je muž i gdje sam ja. Sve su to zapisivali. Tražili su i po tavanima, dolje kod kume Soke. Pitali su me gdje ja radim, gdje mi muž radi... Tražili su ih i kod Bubana, tu do rijeke.
A gdje su sada ta dvojica? Da li su živi? Gdje je Savka?
Da, živi su. I oni i Savka.
Da li ste se vidjeli poslije rata?
Nisam njih nijednog vidjela. Boro je vidio Savku.
Kako je sljedeći dan bilo? Koliko ste još radili?
Jedno 8 ili 10 dana. E, znaš do kada? Kad je pala prva granata na Grubišno Polje.
Tko je bacio tu granatu?
Otkud znam.
I šta su oni, zenge, pričali – čija je to granata?
Pričali su da je srpska, da bacaju granate, da ih tuku dolje. I kad je ta granata pala...
Da li su još ti zengovci dolje?
Jesu. Ja sam pošla na posao i došla sam do mesnice kad su granate počele padati. Vidjela sam gdje mali Mačak, konobar, bježi preko ceste (on je radio kod Benka), a garda je toliko letila gore prema Grubišnom Polju. Idu cestom i pucaju. A ona, neka Danica, viče Mačku: „Bježi Mačak, ubit će te“. Govori mu neka se skloni. Mali Mačak otrča u hodnik. Poslije je došao Benko. Ja sam se vratila i otišla Benku da se sklonim. Tu sam bila dok nisu prestale padati granate. I ja nisam više išla u hotel. Zvala sam Đurđu – i ona je pobjegla kući. Svi su pobjegli kući.
Koja Đurđa?
Kašićka. Ja drugo jutro zovem u hotel Đurđu, na šank, da vidim da li smijem doći na posao, ali se Đurđa nije javljala. Javio mi se gardista i rekao: „Do daljnjeg“. I više nisam išla na posao. Više nitko nije radio u hotelu, nego mali Pemac. On je radio na recepciji. Ja mislim da je on iz Rastovca ili Ivanovog Sela. Da, iz Ivanovog Sela. On je ostao na recepciji.
I banku su zatvorili. I prodavnicu „Slovenija Les“. Onaj dan kada su padale granate.
Da li je dolazio tko od ovih naših ljudi dolje?
Ne.
A od ovih Hrvata, Mađara, katolika (osim garde)?
Do tad ih je bilo, ali poslije ne. Kada je onaj mali bio zatvoren gore u Peratovici, onaj Žućo i Vereš, čujem gdje garda priča: „Nema njih više, pobili su ih“. To veli Katica i jedan gardista.
Koga nema?
Pa onoga Vereša i Žuće. A ja im kažem da su živi. „Nemojte pričati. Janko Vereš nosi sinu cigarete gore u Peratovicu. Priča Janko pred Dušanom što radi u mesnici“, kažem. Na to će gardista: „Možda su i živi, ali ih tjeraju da jedu pomije“. Poslije toga, Katicu Kopčinović su premjestili da radi za šankom, a prije je radila u kuhinji.
Koja je to?
Od onog brice iz gornjeg kraja, ali je ona bila zaguljena.
Pa zato su je metnuli tu!
Vi, Neđo, više niste išli na posao. Šta se događalo u Stalovici? Kako su se komšije vladale, odnosile prema vama?
Bome, nisu dobro. Ona mala Javorićka lajala: „Četnici ovak’i, onak’i“..., pa onda oni Cigani kada idu dolje u sklonište viču: „Eno četnika, ubij ih“.
Gdje je bilo sklonište?
Dolje ispod milicije. Ja nisam išla, ja sam bila kod Nade Juzbašine sve dok nisu dovezli Stevu Baraća pod infuzijom.
A kako su se ponašali Milković, Trandleri, Tregneri?
Nisu bili tako loši. Najgora je bila Javorićka. Ni oni Peteši nisu bili tako loši – on je radio na radio stanici, pa je znao reći kada će biti napad. To je pričao onoj Nadi Juzbašinoj (kod koje smo mi bili u skloništu), jer su oni komšije.
Tko je još bio loš?
Ona mala Svatova, od Željka (iz one zidane kuće blizu nas). Rekla mi je da su četnici ušli u kuću njene matere u Ivanovom Selu.
Kako se vladao onaj vaš komšija Slavko Stolar?
Mi smo njega slabo i vidjeli. Ona njegova žena Mara je bila loša, jedna kćer im je bila u gardi.
Šta se dešavalo oko moje kuće? Da li ste što vidjeli ili čuli?
Dok sam ja bila, nisu ništa radili.
Milojko R. Ono pri kraju, kada sa bacili bombu naprijed do puta i to spalili.
Tko je bacio bombu?
Milojko R. Pa garda. Onda su zapalili slamu Ljube Tintora.
M.B. Vi ste meni svojevremeno pričali da je bila srpska zastava na ulazu u hotel, tu se spominje i katolički pop.
N.R. Kada sam ja došla na posao, zastava je bila bačena pred ulaz na beton. I ja sam prelazila. Tu je bila 4-5 dana. Garda ju je trgala. Jedno jutro je nije bilo. Pitala sam gdje je zastava, a oni mi kažu da je došao njihov pop katolički i rekao: „Sklonite to, kako bi vama bilo da je vaša“? Zastava je poslije bačena u koš, a mi smo je poslije bacili u smeće.
Vi ste meni jednom prilikom spominjali i Đuru Ljuštinu iz Rastovca. Kakve su to priče bile oko njega?
Došla sam popodne na posao i vidjela sam krv.
Gdje?
U sali kod šanka. I zastava je bila krvava. Ja sam pitala od čega je zastava krvava, a oni su meni rekli ovako: „Tukli smo Đuru Ljuštinu“. On se onesvijestio, a oni ga odnesu u WC i metnu ga pod pipu. Opet ga tuku, on se onesvijesti i opet ga odvedu pod pipu. I on dođe sebi.
Tko vam je to rekao?
Oni u šanku – Đurđa Kašić i još neki.
Otkuda ta krv na zastavi?
Njega su tjerali, Đuru, da se obriše sa zastavom sam. Poslije su ga pustili da ide kući. Ne znam točno gdje su ga uhapsili – ili preko u kafiću, ili kod Novotnoga. Kažu da su ga uhapsili radi zastavice u autu, da su ga radi toga tukli. To su tamo pričali.
Dobro, kako je taj Ljuština izašao iz toga podruma? Da li ga je netko oslobodio?
On nije bio u podrumu, on je bio u sali kod šanka. Tamo su ga i tukli. Tukli su ga i na terasi i onda su ga odveli u WC da se opere.
Pa, dobro, kako je onda on izašao?
Kada su ga par puta istukli i natjerali da obriše krv sa zastavom, onda su ga pustili. Sjeo je u svoja kola i otišao kući.
Gdje je on stanovao?
Imao je svoju kuću kod kladionice. Bio je jedno vrijeme tamo pa je otišao za Beograd. Bio je on tu u Beogradu 2-3 mjeseca, a onda je došla žena po njega i rekla da ga neće dirati. Kada se vratio, došli su po njega i zarobili ga, uhapsili i odveli u Bjelovar u zatvor. Tamo je bio u zatvoru, a poslije su ga razmijenili u Osijeku. Onda kada je bila zamjena „ sve za sve“.
Gdje je otišao?
Za Beograd, a poslije za Banjaluku.
Šta kaže – kada su ga još tukli?
Tukli su ga u Osijeku onu noć prije razmjene.
Ujutro su postavili zasjedu i kod polaska na posao, po izlasku iz kuće, uhapsili su Stanić Dmitra, mesara kome se gubi svaki trag. Treći uhapšeni, za koga se ništa ne zna, je Mačak Dragan, kuhar. Njega su uhapsili na punktu kod Novog doma, kod Sovćeka. Istjerali su ga iz njegove „peglice“ i od tada mu se gubi svaki trag. Peglica je nađena u Žirovnjaku, izrešetana mecima. Sa radnog mjesta pobjegli su Branko Barać i Dušan Mrkšić. Pobjegli su Baraćevim kolima. Dalje su nastavili motorkotačem izbjegavši punktove. Iz podruma u hotelu pobjegli su zet i tast, Budić i Sašić. Nastala je velika potjera, prava racija. Boru Dimića i Živka Ćetkovića presreli su na punktu kod ulaza u Grubišno, na putu od Velike Barne. Selio je porodicu Slijepac. Otet mu je kamion. On je mjesec dana prebijan u podrumu policijske stanice. Poizbijani zubi, cokulama izdrobljeni prsti ruku...
Izjava Bore Dimića
Sukobi na području Bilogore počeli su 5. avgusta 1991, a garda je u naš kraj došla nakon pet dana. Punkt su napravili kod kuća Dušana Kneževića i Dane Bobića. Bili su tu nekih pet-šest dana, nikoga nisu dirali, samo su promatrali situaciju. Tokom tog vremenskog perioda više puta sam kraj njih prolazio kamionom, ali me nijednom nisu kontrolirali. Tog 16. avgusta Živko Ćetojević i ja smo ujutro, negdje oko osam sati, otišli u Bjelovar da preselimo stvari sina Tome Sljepca, jer je on napustio kuću i preselio u Sremčicu. Vratili smo se negdje oko dva, pola tri poslije podne. Njihova patrola nas je dočekala kod pogona „Goše“ (tu im je isto bio punkt). To je bilo kod stočne pijace, na putu kojim se ide za Veliku Barnu. Zaustavili su nas i naredili mi da otkopčam prikolicu. Živka su odmah uhapsili i odvezli.
Na punktu sam prepoznao Marka Golubića i Stevu Koleka iz Barne (Kreševine), obojica su bili redovni policajci. Oni su samo stajali, a gardisti i crnokošuljaši su naređivali. Tu je bio i Rudi Tregner Jumbo, ali nije imao uniformu. Jumbo mi se i javio. Druge nisam poznavao. Svi ostali su bili crnokošuljaši, tzv. Stojanove ustaše (Stojana iz Virovitice). Imali su crne majice bez rukava, crne poveze oko glave (sa šahovnicom na povezu) i crne rukavice bez prstiju. Uperili su oružje u mene i naredili mi da otkopčam prikolicu. Bilo je to točno kod kuće Vlade Kambera. Otkopčao sam prikolicu i kad sam se vratio u kabinu, vidio sam da dvojica naoružanih crnokošuljaša već sjede unutra. Naredili su mi: „U Stanicu, ali ne brže od 30 kilometara na sat“. Vozim direktno pred Stanicu milicije Grubišno Polje. Dotjerao sam kamion pred Stanicu. Onaj jedan crnokošuljaš je izašao iz kabine, otvorio mi vrata i veli: „Izlazi“, a ovaj drugi sjedi u kabini s uperenim oružjem u mene. Ostavio sam ključeve u kamionu i izašao. Odveli su me pravo u Stanicu, pa u podrum. Da dodam, kad su me uveli u Stanicu, vidio sam tu Antu Petrovića i Ivu Vošanskog, oni su bili redovni policajci. Bilo je njih još dosta, ali ovih se sjećam. Dakle, iz kamiona su me direktno sproveli u podrum, u ćeliju. U ćeliji sam bio sam. Nakon toga, za nekih pola sata, opet su me oni crnokošuljaši izveli i odveli gore kod njihovog šefa. Tog šefa nisam poznavao odranije. Pitao me: „Tko je srpski vođa, tko je četnički vođa...“. Ispitivao me i o drugim ljudima. Rekoh: „Ne znam“. „Propjevat ćeš ti“, kaže on. Dok me je on ispitivao, nitko me nije fizički maltretirao, ali kad sam krenuo dolje u ćeliju, onda je bilo maltretiranja u podrumu. Pratila su me dvojica crnokošuljaša. Jedan mi je pušku stavio pod grlo i kaže: „Četnik, pjevat ćeš ti“.
Zatvorili su me. Ćelija jedan sa dva koraka. Vrijeme prolazi. Nema WC-a, vode nema, nema ničega, samo beton. Kad trebaš vršiti nuždu kucaš na vrata da te puste. Jelo donesu oko deset, pola jedanaest. Ako možeš jesti, jedi, ako ne možeš, poslije nema ništa. Proveo sam tako nekih dan-dva (ne znam točno jer sam potpuno izgubio orjentaciju u vremenu). Znam samo da su nas nakon tog vremenskog perioda, kad god bi neki njihov gardista stradao, izvodili i tukli u podrumu. Nisam uspio da prepoznam nikog od tih što su dolazili. Svi su bili crnokošuljaši i imali su maske od čarapa preko lica. Izvodili su nas van u hodnik i tukli, iživljavali su se na različite načine. Jednom prilikom jedan je uhvatio nož, igra se oko mog oka i veli: „Koje oko, četnik, da ti izvadim“? Tukli su me rukama, čizmama, daskama... čime god stignu. Jedan tuče i maltretira, a dvojica stoje s oružjem i nadgledaju tako da nije bilo šanse ni da mu vratim, ni da se bilo kako odbranim. Kad dovrše iživljavanje, ostave me takvog isprebijanog u ćeliji. Prošlo bi nekad dva, tri sata, ili možda cijeli dan, pa opet... Jedanput kad su došli po noći (mislim da je bila noć jer su imali upaljene neke baterije na grudima, neke male baterije), onda su nas krvnički tukli – kad me jedan lupio čizmom, svi prednji zubi su mi ispali. Ja sam tada bio sam u ćeliji, ali izvodili su i druge iz njihovih ćelija i u hodniku ih tukli. Vidio sam tako da su maltretirali Živka Sukura, Živka Ćetkovića i malog Sudarevića, ne znam mu ime, puno je mlađi od mene. Nas četvorica smo bili dolje u podrumu. Isprva smo bili sami – svaki u zasebnoj, a poslije po dvojica u jednoj ćeliji. I kad smo bili u samicama, događalo se da nas zajedno izvedu van u hodnik. U podrum je više puta dolazio i Delić, kojeg sam poznavao prije rata, ali i Stevo Gladović, načelnik SUP-a u Grubišnom Polju (njega nisam znao odranije). Otvorili bi nam vrata od ćelija i govorili: „A, tu ste vi, četnici“.
Jumbo, kojeg sam vidio na punktu kada sam uhapšen, mi nije dolazio u zatvor. Vidio sam ga jednom na katu kada su nas vodili na brijanje. Nije mi se javio. Šeta po onom hodniku sa dva pištolja o pasu... Tada sam vidio i Marka Golubića, on je bio redovni policajac.
Bilo je i nekih domaćih čuvara koji su dolazili u podrum da nas izvedu. Oni bi nas pustili i da idemo zapaliti cigaru. To su bili Marijan Jurić, Marijan Pozajić i Krajačić (ne znam kako se zove, imao je starijeg brata Nikolu), oni su ranije bili vozači u Čazmatransu. Kasnije su valjda došli raditi u policiji (bili su u rezervnom sastavu policije HDZ-a), kao čuvari i vozači. Oni su se odnosili dosta korektno. Bio je i onaj mali Baja Salaj, što je poginuo, iz Stalovice.
Sam u ćeliji sam bio nekih 15-16 dana, a onda su Živka doveli kod mene. On je bio u solidnom stanju, ali nisam znao točno kako mu je zbog toga što, dok smo bili zajedno u ćeliji, nismo mogli razgovarati jer su oni stajali pored vrata i slušali šta se priča. „Razgovarali“ smo gestikulacijama – prstima i očima.
Ja sam jednom prilikom zatražio medicinsku pomoć. Bilo je to nakon nekih 20 dana provedenih u ćeliji. Crnokošuljaši su me odveli kod dr Janekovića i on me je pregledao. Napravio mi je EKG, pregledao me koliko je mogao i dao mi jednu injekciju u venu. Rekao mi je: „Bit će dobro“. Onda sam još dva dana išao na injekcije. Svaki put su me ovi pratili. Dr Janeković nije ništa komentirao, samo je rekao: „Bit će to dobro“. Od njega nisam tražio ništa osim medicinske pomoći. Bio je i dr Lukić. Kad smo prvi put trebali biti razmijenjeni, bio je to 25. dan zarobljeništva (razmjena nije uspjela), Lukić je bio i pregledao me. Ali, situacija je bila takva da nisam smio ni reći da me išta boli, ni pitati da li mi je šta polomljeno. Ništa nisam smio.
Jedan dan, Živko je već bio sa mnom u ćeliji, dok je čistačica (Mađarica, rodom iz Virovitice, od Gradine, udana je bila za Rekića, koji radi u SUP-u, ona sad radi na pasošima) sređivala podrum i ćelije, saznali smo da ćemo možda biti razmijenjeni. Ona je čistila dolje i rekla: „Čini mi se da ćete sutra ili prekosutra biti razmijenjeni“. Mi stali i gledamo.
Sa mnom je razmijenjena dr Duška Daljug. Ona je zatvorena istog dana kad i ja (nešto kasnije – oko šest ili sedam navečer). Dr Daljug je zarobljena kada je išla na posao (ili kad se vraćala iz smjene, ne znam točno).
Ona nije bila zatvorena u podrumu s nama, nego je držana u kancelariji gdje je Lazo Kosanović radio, gore na spratu. Dok sam bio dolje u ćeliji, nisam bio u kontaktu s njom.
Kad je došao dan razmjene (16. septembar), izveli su mene i dr Daljug. Stajali smo pred SUP-om nekih 20 minuta, a onda su nas strpali u kombi. Ona meni pokazuje prstom, pitajući da li nas vode na strijeljanje. Ja kažem: „Ne znam“. Naprijed u kombiju su sjedila dva crnokošuljaša. Dovezli su nas gore do barikade, kod kuće Dušana Kneževića. Nismo znali da li nas vode na strijeljanje ili na razmjenu. Tu smo čekali možda više od pola sata. Sjedili smo u kombiju. A onda oni viču: „Ajde da ih pokoljemo“, „Da ih ubijemo“... Jedni viču ovo, drugi ono. Ona, sirota, se uplašila, drhti. „Šta je“, rekoh, „šta je, tu je. Gotovo. Nema kud“. Onda su otvorili vrata i izveli nas van. Vani smo stajali nekih deset minuta. Zatim je njihov vođa naredio da pješke krenemo prema kući Dane Bobića. Nas dvoje smo morali ići sredinom puta. S druge strane puta je išao Vlado Radošević Žućo. Kad je on došao u ravninu kuće Dane Bobića, onda su crnokošuljaši nama naredili da stanemo. Stali smo. Vlado je došao. Pozdravili smo se. Odranije smo se poznavali. Nismo se rukovali, već smo se pozdravili samo riječima - „zdravo“, „zdravo“. Ustaški vođa viče: „Četnici, krenite dalje“. I mi smo došli negdje do Veljka, iza Brezine kuće, a tu nas je dočekala vojska – vojni „pintzgauer“, oficir i par vojnika. Sjeli su nas u to i odvezli... Nisam ih poznavao, samo sam znao da je taj oficir iz Virovitice. Kasarna u Virovitici je još radila i taj oficir je dolazio na razmjenu. Dovezli su nas na raskrsnicu puteva za Malu Peratovicu i Rašenicu. Tu su stali i kažu: „Izađite napolje“. Dočekao nas je Rade Kljajić i par ovih naših – Tomiša i još neki. Drugi naši ljudi su bili raspoređeni na drugim pozicijama, npr. Brezinoj bašti i drugdje, da bi spriječili napade. To sam poslije saznao. Vojnici su nas istovarili i otišli su za Viroviticu. Mi smo polako, pješke, produžili u Peratovicu.
Kad smo došli gore, nitko nam nije pružio pomoć već su nas rasporedili po kućama za spavanje. Ja sam bio kod nekih Beraka, a ne znam gdje je bila doktorica. U kući Beraka sam bio desetak noći, kod njih sam spavao i hranio se. Bio sam tu dok nisam počeo malo hodati, dok nisam mogao početi malo sobom vladati. Dotad su me zvali samo na postrojavanje.
Iz privatnog vozila istjerana je i uhapšena dr Duška Daljug, a iz sanitetskog vozila službeni vozač Doma zdravlja Ilija Stojić, pa onda općinski službenik Živko Sukur i izvjesni Sudarević iz Velike Barne, povratnik iz JNA. Oni su bili zatvoreni u policijskoj stanici i kasnije su razmijenjeni. Uhapšen je i bez traga nestao Stevo Tvrdorijeka, zvani Varteks (po firmi u kojoj je radio). Čestit, mirušan čovjek i vrlo bogat domaćin uzornog gazdinstva. Moderna kuća, moderna puna štala, moderni puni svinjci, rijetko viđen i besprijekorno uređen voćnjak. Veliki proizvođač mlijeka. Strvinari su učinili svoje kako su i planirali – gospodarstvo je za neke pare promijenilo vlasnika, a za Stevu se ni danas ne zna ništa! Ovo je jedan od tipičnih primjera uništenja Srbina iz koristoljublja.