Pred mostom na Dravi

„Kreći“, reče on kočijašu. Kočijaš još i nije spustio na kobile bič, a ona mlada poskoči i smota saonice udesno. Učinila je to u tren oka. Zaškripa i opjen i ruda, a onda on opali bičom onu desnu. „Pa šta radiš, jebo te bog“! Pa đe ’š nać’ rudu da je pukla. Koliko bi tu stali rad’ tebe“, podviknu Joško. „Pa vidiš kakva je“, brani se kočijaš. „Pa, jebo je ti, valjda si je već upoznao dovle“, odvrati Joško. „Nego, slušaj, sad kad se malo zagriju, poćeraj kasom dok je dobar put. Već i nismo daleko. Tamo kod mosta sigurno će biti gužve. Morat ćemo manevrisati saonicama oko stvari koje su tamo istovarene. Neke odanle šalju Rusi, a neke odavle čekaju da se prenesu. Preko mosta se može samo pješke. Jako je strm i skroz uzak“, kaže Joško. „Pa kakvi je to onda most“, pita kočijaš. „Pa takvi, kakvi je, jebo ga ti. Samo pazi da ne strgaš rudu jer ću te ovdje ostaviti. Nema čekanja“, odvrati Joško. Vidimo most. „Eno mosta“, javi se neko odozada. „O, boga ti, pa stvarno je strm k’o krov. Pa kako će ovi tuda prijeći“, oglasi se kočijaš. „K’o i svi ostali“, odreza Joško pa nasta tajac. Već smo blizu. Most se osovio kao toranj. Idu ljudi, žene i djeca. Nose svoje stvari. To je dugačka kolona koja vijuga između hrpa stvari. Zaustavi nas jedan partizan. Joško siđe sa saonica, nešto pričaju, a onaj vadi iz torbice nekakav papir. Pogleda ga i vrati u torbicu. Pokazuje Jošku rukom. Kruži i Joško. Ode niz kolonu. Eto ga brzo. Sjeda u saonice i veli kočijašu: „Pazi, ne zajebavaj, sad idemo lijevo, a ne desno. Pritegni tu svoju curu lijevo. Kreći“! Valjda je učinio tako, pa opali bičom onu desnu, a one obje poskočiše. Dobro da nismo izvalili sic. „Ma, vidiš, Joško“, poče kum, a ovaj ga dočeka: „Samo šut’. Jebeš takvog kočijaša s kojim možeš glavu izgubit’. Pazi, iza one hrpe stvari i sanduka skrećeš desno i vraćaš se natrag do pred most. Samo polako. Kad se oni istovare, ti kreni naprijed. Idi sve do puta otkuda smo došli i tamo čekaj ostale san’ce i mene. Moraš se vladati i prema drugima. Vidiš da je gužva“, govori Joško. Nas petorica nalazimo se na putu prema mostu, koji je daleko oko stotinu metara. Uz njega se kreće kolona čeljadi, a još ih pedesetak stoji ispred samog mosta. Onda smo valjda mi na redu. Sad se tu odnekud nađe i prefekt Stevo Labant. On nas malo sklanja od prtine kuda prolaze saonice. Konačno se istovariše i odoše naše poslijednje saonice. Snijeg je ugažen i van puta. Škripi. Mi tancamo jer već prsti na nogama zebu. Prefekt nas upozorava da rasporedimo posteljinu koju smo koristili i da je nosimo preko mosta. Mene dopade vanjkuš, jer sam u drugoj imao tašku. Dođe i Joško. Pita je l’ nam zima i razgovara sa Labantom. Kaže mu da prvi ide na most, a Stana, sestra Živka Semiza, starija od svih nas, ići će zadnja. „Kad ona prijeđe vrh mosta, onda ja mogu ići natrag da tamo kažem da ste prešli Dravu“, veli Joško. Ona grupa pred mostom se smanjuje pa Labant i Joško odoše tamo. Kad su se vratili, objasniše nam da na most nitko ne smije ići sa obućom koja ima drveni đon jer se jako skliže. „Snađite se između sebe. Tko ima čarape viška neka dade onima koji će preko mosta u svojim čarapama. Neka Stana pokupi sve čarape, pa će ih preko podijeliti“, rekoše nam. Dadoh i ja moje. „Ja ću kontrolirati izuvanje“, povika Joško i predloži da se takve cipele odmah ražnijeraju i da ih privežemo za lačinjak.

„Sve stvari prije ulaska na most premetnite u jednu ruku, a drugom se držite za ogradu. Svejedno da li lijevom ili desnom. Na mostu gledajte đe stajete. Gledajte preda se u most. Nemojte zvjerati lijevo i desno i dolje u Dravu da vam se ne zavrti u glavi. Jeste l’ me svi dobro čuli“, poviče. „Jesmo“, odgovorismo glasno. „Sad ajte dva i dva do mosta, a onda će na most ići po jedan. Još da vam kažem“, povika Joško. „jučer je ovdje prešao slatinski, a prekjučer daruvarski internat“! To nas nekako razveseli. Počeše priče, a onda Labant naredi da krenemo ka mostu. Joško je već tamo, a pred mostom ima samo nekoliko žena i dvoje muške djece. „Da vidim cipele! Dižite noge“, reče Joško i pođe redom pregledati.