Park, logor za Srbe Bilogore

Netko nije predao sve kune, nego ih je površno zakopao u suhu, tvrdu zemlju. Ne znam kako, uglavnom, ustaše su to našle. Sa balkona Sokolane ustaša Rici upozorava sve da se javi ili pronađe onaj tko je sakrio novac ili će nas natjerati u Sokolanu i među nas baciti pet bombi. Uskoro nas tjeraju unutra. Ista priča, ista prijetnja sa unutrašnjeg balkona. Grobna je tišina, a netko uporno, vrlo glasno srče neku čorbu. Dere se Ric do ludila, ali ovaj dalje srče. Neki ga onda obuzdaše i uzeše mu zdjelicu. On je jadan bio gluh pa nije čuo niti Rica, niti svoje srkanje. Pošto se nitko nije javio za kune, Ric nas izgrdi nekim gadnim riječima i izmaršuje nas van iz Sokolane. Izađosmo svi onako oznojeni i žedni u park, na otvoreni zrak, kad nasta neko komešanje među svijetom. Neki se kupe tamo bliže plotu, ogradi prema gornjem kraju. Odatle se vidi 200-300 metara ceste. Neki opet odvraćaju svijet da ne ide tamo. Uključim se i ja u tu znatiželju i ne dam se odvratiti. Dođem gotovo do samog plota, a onda, već tu pred Kuzlovom i Vepšekovom kućom, vidim – idu dvije kolone ustaša sa puškama na ramenu, a na puškama bajonete. Obje kolone su podugačke, a među sobom, u istoj dužini, nose mrtvačke ladice, sanduke. Prizor stravičan za nas nemoćne sužnjeve. Tiho se govorka: „To su ustaše što su ih partizani otjerali. Znači, oni ih ubili, a ovi ih našli. Sad smo nadrljali”. Opet neki odmiču od plota, a drugi nailaze. Već je svima jasno o čemu se radi. Vijest se širi parkom u svim pravcima, a stravična kolona ide polako i približava se križanju. Kad se kolona savi uz predstojnikov stan u pravcu željezničke stanice i crkve, a tu je najbliže parku, stade. Mi smo već svi zanijemili. Ne sjećam se da li su zvona zvonila, da li su imali glazbu, ali se sjećam što nam rekoše: „Naša braća već smrde, a vi još hodate. Sve ćemo vas poklati! Ne poubijati, nego poklati. Sve”! Prije toga bilo je još nekoliko prijetećih, bezobraznih psovki kojih se ne sjećam. Tad podigoše lijesove i odoše. Nedugo zatim opet ustaše kupe po parku muškarce i odvode ih u podrum predstojnikova stana. Neke ljude, majke i žene pokrivaju krpama i jastucima. Te, nazovimo, racije stalno se ponavljaju, a jauci uz rijetke pucnjeve sad se čuju i po danu.

Negdje predvečer, teta Anka Tregnerova donijela je jedan veliki i jedan mali kruh iz krušne peći i pečenu kokoš. Ponešto od toga smo odmah jeli, ali se sjećam da smo stalno govorili o vodi. Dodatni strah od onog prizora na cesti, učestalo odvođenje muškaraca, plač njihovih porodica, dopirujući jauci i žeđ, tvrdi ležaji na zemlji i već hladne oktobarske noći učinile su stravičnom tu noć od ponedjeljka na utorak. Razdvajaju muškarce od žena i djece.