Nekoliko širih, autentičnih svjedočenja

Marija Bosanac, rođena Maljković, supruga uhapšenog Milana Bosanca, brice iz Grubišnog Polja

Bila je subota, 26. aprila ’41. U brijačnici je bilo mušterija. Oko pet sati tamo se našao taj krvnik Lekčević, što je dao cijelu ulicu pohapsit’. On je bio student, sin one Mariške Benove. Bio je student sa Brankom Kljajićem, a dao je i njega uhapsit’. Stao je pred ogledalo i kaže: „Nitko me ne zna tako lijepo urediti kao vi, brico”. Predvečer sam otišla po mlijeko. U brijačnici je ostao Mitar Petrović. U povratku vidim Mitra gdje žuri i trči. Prođe mimo mene. Pred općinom je bio Čorak i puno onih koji su došli iz Zagreba onim vlakom. Stevo Vrzić ide kući iz mesarske radnje, a Čorak i oni drugi za njim viču: „Stoj”, i uhvatiše ga. Isto viču za Mitrom, pa i njega uhvatiše. Kod nas brijačnica zatvorena. Ispričam sve Milanu.

U pola osam dolazi onaj Lekčević sa još devetoricom. Lupaju. „Otvori”, viču. Odmah ga izvedoše van. Prevrnuše ormare, krevete, svu kuću. Imali smo šegrte Vukasovića i Đukića. Jedan od njih je morao sa njima na tavan, drugi kod koca. Šegrti, djeca, zaspaše, a ja se zavučem pod stol. Ujutro, još je malo mrak, čujem glas Stahuljaka. Ide kroz katolički cintor u Kotar. Bio je kod sveštenika Pere. Tamo su orgijali cijelu noć i vodili brigu da netko ne bi ostao. Zovem ga: „Gospon doktore”, a on ništa. (A on naša mušterija, majku mu jebem). „Što je”, odazva se. „Htjela sam vas molit’...”, kažem, a on će: „Ništa, ništa molit’”. Kažem: „Otjerali su mi Milana pa ne znam kuda”. „Pa, tuj je, u školi”, reče i ode. Kasnije sam vidjela da su ih tjerali na željezničku stanicu.

Od domaćih ustaša koji su bili ispred vagona sjećam se Zite Franje, ćaće onog Fanouša. Jašio je na konju oko vagona. U ustaškoj uniformi bio je toga dana Mlinarić Drago.

Toga dana odvezeni su vlakom. Tri tjedna poslije mi nismo znali za njih. Onda se nekako progrizlo – ona Ljuba Bobića je saznala da su oni u Koprivnici.

Adam Vurunić, narednik vodnik Vojske Kraljevine Jugoslavije

Adam Vurunić, narednik-vodnik Kraljevske vojske, Zagreb, Ilica, 13. oktobar 1935.

Bio sam vodnik ekonomske struke u „Vojnoj odjeći” u Zagrebu.

Desetog aprila ’41, kada su Nijemci ušli u Zagreb, došao je iz grada jedan ordonans i plačući rekao: „Eno, po ulicama civili napadaju oficire, skidaju im epolete, tuku ih...”

Oko podne naišla je u kasarnu Mačekova zaštita, njih pet-šest pod oružjem, sa onim šeširima. Mi nismo bili naoružani. Pokupili su nas i odveli u jednu kuću kod Tuškanca. Tu smo zadržani do mraka i onda pušteni. Sa jednim mojim drugom Hrvatom otišao sam u njegov stan u Vinogradsku ulicu. Tu smo slušali radio – vijesti o tome kako je formirana država Hrvatska. Pozivali su da se svi Hrvati vojnici, oficiri i podoficiri jave u kasarnu 35. puka. Tu sam ostao osam dana. Izlazio sam i na ulicu, gledao zarobljenu vojsku. Hodao sam u civilnom odijelu. Odatle sam 19. aprila otišao u Grubišno Polje, u kuću moga tasta Pavla Bobića.

Noću 26/27. aprila došli su po mene i po šurjake Danu i Iliju. Mi smo već spavali, a oni su jurnuli, negdje između 11 i 12 sati, i počeli su da lupaju kundacima o vrata vičući: „Otvaraj, otvaraj”! Čuo se neki glas tamo: „Ima zeta podoficira”! Vrata je otvorio tast. Vikali su: „Ruke uvis! Diž´se, diž´se”! U kuću su ušli samo „strani”. Bili su uniformisani i imali su baterije. Domaći potkazivači ostali su vani.

Ustali smo. Odmah su nas uhvatili za ruke, nisu dali ni da se obučemo kako treba. Još u kući su nas vezali žicom, nas trojicu zajedno. Gazili smo jedan drugoga. To je bio običan drot. Istjerali su nas u mrak, pa u kolonu koja je već bila formirana od vrha sela. Šurjaka Ljubana, invalida, nepokretnog, udarili su pendrekom u krevetu. Kolona koja je zastajkivala pred svakom srpskom kućom (da druge pokupe i dotjeraju u kolonu) negdje u svanuće stigla je do škole. Utjerali su nas unutra. Već je bilo svanulo kad su u školi prozvali mene i Nenada Popovića. I on je bio podoficir. Kažu nam: „Ajte pišat’”. Rekao sam da nemam potrebe. Međutim, vikali su: „Idi! Kreći”! Pošli smo. Bio je priređen špalir ustaša sa puškama. Izudarali su nas kundacima. Pogotovo kad smo išli natrag, sve dok se nismo izmiješali sa ostalima. Iz škole smo u koloni po četvorica krenuli na željezničku stanicu. Oko nas su bili stražari zagrebačke policije sa bajonetama. Imali su crna odijela. Počelo je ukrcavanje u marvene vagone. Tu je, prilikom dizanja i penjanja, bilo kundačenja i udaranja. Neki su dobili velikih batina, ja sam tu prošao bez ozljeda. Vagoni su bili pretrpani. Neki su sjeli, ali se nisu mogli dići.

Dobrodošlica Nijemcima prilikom ulaska u Zagreb 1941. godine

Uvečer smo krenuli za Zagreb i stigli u zagrebački „Zbor”.

Zagrebački "Zbor" - kaznionica na Savskoj cesti u Zagrebu (srušena poslije rata), jedna od stanica na putu za logor Jadovno

Bila je večer. Tu je stajao špalir kundačara sa puškama. Lupali su kundacima koga su god dohvatili. Malo je tko prošao da nije dobio kundakom.

Natjerali su nas da sjednemo na hrapavi beton i tako smo proveli noć. Tko je išao u zahod, praćen je stražarom sa puškom na gotovs na kojoj je bila bajoneta. Poslije podne su nas na istom mjestu utovarili u vagone i odvezli u Koprivnicu. Kod izlaska iz vagona opet je bio špalir kundačara kao i u Zagrebu. Rasporedili su nas po objektima tvornice „Danica”.

O hapšenju, mučenju i transportu Srba iz Grubišnog Polja sačuvano je više zapisa, od kojih ću navesti i svjedočenja Branka Bojičića i Dragane Glumac^[2].

Svjedočenje: Branko Bojičić

Branko Bojičić je, pored ostalog, zapisao: „Ja sam bio na dužnosti kao aktivni kotarski oficijal kod sreskog načelstva u Grubišnom Polju i 26. aprila 1941. došla je uveče sa posebnim vlakom zagrebačka policija sa ustašama, te su se sa domaćim raspršili po gradu pa je tako u moj stan došlo njih sedam sa nategnutim puškama, uhapsili me, svezali u lance, otjerali u školu gdje su dovodili i druge da bi nas 504 već sutradan ujutro odveli na željeznički kolodvor, utovarili u marvinske vagone i predveče posebnim vlakom odvezli u Zagreb na željezničku stanicu odakle su nas kamionima pod ustaškom stražom odvezli u Zagrebački zbor. Na izlazu kod kolodvora, oko 1 sat noći, dočekale su nas zagrebačke gospođe i počele po nama pljuvati te kišobranima i taškama tući po nama vičući nam četnici. Kod ulaza u Zbor dočekao nas je špalir u dva reda zagrebačkih policajaca u ustaša s pendrecima, držalicama, lopatama i puškama, njih oko 70, kroz koji smo morali proći dva i dva, te koji god je stigao, tukao nas je gdje je dohvatio. Tada su nas pretresali i pljačkali pa su i od mene uzeli sat i 130 dinara koje sam imao u džepnoj maramici.

Tako smo bili tučeni da je nastao vrisak, jauk kao u klaonici. Nešto dalje od ulaza sale Zbora, u kojoj su ranije bili izloženi automobili, bio je poprijeko iste postavljen jedan štrik u visini jednog pedlja od zemlje, za kojega mi nismo znali, pa su nam naložili da moramo trčati naprijed a ispred nešto dalje od nas bio je postavljen jedan automobil sa strojem u pogonu koji je bacio reflektorsko svjetlo nama u oči tako da nismo vidjeli taj štrik pred nogama i svaki je bježeći naprijed pred batinama na taj štrik nogom zapeo i pao na beton gdje su ga čekali policajci i ustaše i tu je svaki od nas dobio ili debelim štapom ili kundakom preko leđa, koje posljedice i danas nosimo.

Kada smo to prešli, neki je bio prebite ruke, neko prebite noge, neko izbijenih zubi, prosto iznakaženi ljudi. Već drugi dan tako izmrcvareni odvezeni smo u ustaški logor „Danica“ kod Koprivnice gdje su nas nastavile mučiti ustaše emigranti u žutim odijelima tako da smo bili crni po tijelu od batina a pojedinci i van svijesti. Život u ovom logoru bio je strašan ne samo zbog batina nego i zbog toga što prva tri dana nismo ništa dobili za jesti“.^[3]

Svjedočenje: Dragana Glumac

Dragana Glumac iz sela Grbavca je u svojoj izjavi od 14. februara 1946. godine opisala, pored ostalog, kako su ustaše došli u njenu kuću i odveli njenog muža. „Dana 27. aprila došli su u moju kuću ustaša trgovački pomoćnik Mađar Stepo Hosin sa još jednim nepoznatim ustašom. Kada su ušli u kuću, Hosin je rekao mom mužu Lazi: Ajde Lazo, spremaj se. Moj muž se je počeo spremati, ja sam htjela da mu nađem čisto rublje, da se presvuče, no oni mu to nisu dozvolili već su ga istjerali pred kuću gdje su već bili postrojeni ostali ljudi iz sela te ih odveli pred školu i dalje na Grubišno Polje. Kad sam u posljednji čas njihova odlaska htjela dati Lazi zimski kaput, ustaše su rekle: „Neće mu trebati“.^[4]

Evo i još jednog svjedočanstva kako je počelo:

Zvonko Brkić, iz knjige Bilogorska sjećanja

Zvonko Brkić

Kapitulacijom Jugoslavije 1941. godine i dolaskom ustaša na vlast, odmah počinje teror i to prvenstveno nad Srbima, Židovima i komunistima.

U želji da brzo slome Srbe, da ih fizički unište, ustaše već u aprilu 1941. godine hapse politički najistaknutije Srbe. Hapšenje vrši zagrebačka policija (jer domaćih ustaša još nije bilo dovoljno). Inicijativu za hapšenje daje katolički župnik – ustaša Pero Sivjanović. Hapšenjem rukovodi poznati ustaški koljač Eugen Kvaternik. Tada su uhapšena 504 muškarca i otjerani u Zagreb, pa u Koprivnicu, a zatim u Gospić. Svuda su teško maltretirani, vrijeđani i mučeni. Svi su oni kasnije, u julu mjesecu 1941. godine, poubijani u Jadovnu u Lici. Ustaše su jedno vrijeme zavaravale rodbinu pobijenih da su oni otjerani na rad u Njemačku.